Realizacijom izložbe „Umjetnički obrt u Italiji. Remek djela iz Palazzo Madama u Torinu“, nastale u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu i Muzejom antičke umjetnosti iz Torina, Narodni muzej Zadar postavio je nove smjernice prezentacije remek-djela primijenjene umjetnosti i stilskog namještaja, zbirke od svjetskog značaja. Predmeti umjetničkog obrta podrazumijevaju izučenu vještinu, komercijalnu namjenu i individualnu kreativnu dimenziju, a na probranim djelima možemo pratiti razvoj umjetničke i obrtničke ideje kroz stoljeća.
Izložba je koncipirana tako da odražava ukupno bogatstvo ambijentalnog postava Narodnog muzeja Zadar, a prezentirane umjetnine iz Palazzo Madama - brončane statute, porculan, stilski namještaj, tkanine i čipke u dijalogu tradicionalnog i suvremenog, poznatog i nepoznatog, sinergijski se spajaju u jednu cjelinu. Cilj ove reprezentativne izložbe jest potaknuti i zaintrigirati širu publiku, Zadrane i njihove goste iz Hrvatske i cijeloga svijeta za pažljivo odabrana djela zbirke Palazzo Madame.
Muzej antičke umjetnosti iz Torina - Palazzo Madama osnovan je 1863. godine nedugo nakon što Torino postaje prijestolnicom Kraljevine Italije. U počecima, u muzeju su sakupljane raznorodne zbirke da bi se tijekom vremena zbirke profilirale te su arheološki i prapovijesni materijal prepušteni drugim institucijama u zamjenu za djela dekorativne umjetnosti tj. bjelokosti, zlatarstva, brončanih i željeznih predmeta. Muzej 1934. godine seli u Palazzo Madama prepoznatljivu po arhitektonskoj intervenciji Filippa Juvare iz 18. st. s čuvenim scale cerimoniale – stubištem koje je oblikovalo konačan izgled palače. Prilikom preseljenja na drugom katu palače uređeni su prostori za izlaganje predmeta umjetničkog obrta koji su prezentirani na izložbi u Zadru.
Radeći ovaj postav, prof. Giovanni Carlo Federico Villa pokušao je napraviti izložbu koja će komunicirati s našom izložbom Šest salonskih priča te je ideju s drugog kata Palazzo Madama premjestio u prizemlje Kneževe palače. Izložba je koncipirana na način da kronologija nije osnova prema kojoj su postavljeni predmeti već svaka dvorana predstavlja različite tehnike i materijale. Sukladno postavu već spomenutog drugog kata Palazzo Madama u prvoj izložbenoj dvorani predstavljeni su bjelokost i koralji. Valja spomenuti da sobne legende koje upotpunjavaju prostore donose karte i priče koje prate puteve dolaska pojedinih materijala ističući pritom tehnike i načine obrade. Centralno mjesto u prvoj dvorani pripada pisaćem stolu mazaren stila. Navedeni stol izrađen je oko 1730. godine, a izradio ga je Luigi Prinotto. Riječ je o iznimno vrijednom komadu pokućstva čija je osnova smrekovo drvo furnirano palisandrovinom i intarzirano slonovačom. Zanimljiv je i ukras nad krevetom s centralnim motivom prikaza bijega u Egipat nastao u Siciliji oko 1725. godine, a koji je izveden na drvenom nosaču te bogato ukrašen slonovačom, koraljem, sedefom, staklom, poludragim kamenjem i kornjačevinom. Druga dvorana predstavlja drvo i kameje. Kada govorimo o kamejama treba istaknuti kako se ovdje zaista radi o remek-djelima među kojima se posebno ističe kameja s Noinom arkom koja se nosila kao ukras na odijelu, a napravljena je od kalcedona. Zadivljuje minucioznost obrade ovog predmeta na kojem su osim Noine arke izrađene i sitne životinje koje su se trebale ukrcati na arku. Poseban akcent daje i prsten odnosno kameja s poprsjem satira iz 16. st. Obrada drva pokazuje nevjerojatnu posvećenost detaljima što se očituje u minucioznim radovima iz 18.st., a koji predstavljaju Portret Vittorija Amadea III od Savoje te prikaz Minerve.
Pažnju jednako plijene i stariji radovi poput oslikane kutije relikvijara s početka 14. st. i spineta kojeg je 1582. godine izradio Fernando de Rossi. Lombardski ormarić iz polovice 17. st. furniran ebanovinom s intarzijama od slonovače i nizom malih tajnih pretinaca zaokružuje priču u ovoj dvorani. Obrada keramike i porculana tema su treće dvorane. Na primjeru keramike zanimljivo je vidjeti trendove kroz različita stoljeća koji počinju s renesansnim motivima, preko baroknih uzora, povratka antici na oslikanim porculanskim tanjurima te s neorenesansnim pladnjem koji zauzima centralno mjesto u dvorani. Vez, čipka i knjižni uvezi dominiraju četvrtom dvoranom gdje posebnu pažnju zbog načina izrade privlači muška kravata s početka 18. st.
U petoj dvorani predstavljeni su zlato, srebro i bronca. Jedna od interesantnijih stvari na ovoj izložbi su male renesansne skulpture s početka 16. st. izrađene u bronci. Antički motivi dominiraju ovim skulpturama: kipić Atlasa koji drži globus, kipić koze, kovčežić s mitološkim scenama, svjetiljka i medalja s Domenicom Malatestom. U zadnjoj dvorani predstavljeni su tekstil i staklo. Interesantan je podatak da zbirka tekstila iz Palazzo Madama broji oko četiri tisuće inventarnih kartica od kojih najstarije predstavljaju koptske tkanine. Predmeti od baršuna na izložbi većinom datiraju iz 17. st. Venecijanski radovi od murano stakla počinju s čašom nastalom oko 1500. godine s prikazom trijumfa Amora od plavog stakla s polikromnim emajlnim ukrasom, a završavaju kaležom od puhanog i pozlaćenog stakla s tirkiznim staklenim aplikacijama s kraja 19. st.
Ovakva koncepcija postava uvjetovana je težnjom za što jasnijom komunikacijom, odnosno uspostavljanjem svojevrsnog dijaloga s ambijentalnim postavom Šest salonskih priča na pianu nobile u Kneževoj palači. Zaključno, ova izložba potvrđuje da je u suvremenim izložbenim prostorima Kneževe palače moguće kvalitetno prezentirati karakterističan tematski postav s reprezentativnim djelima iz zbirke umjetničkog obrta Palazzo Madama iz Torina.
U organizaciji Strossmayerove galerije starih majstora HAZU i Filozofskog fakulteta u Zagrebu početkom ožujka održana je dvodnevna međunarodna radionica Provenance Research: History, Theory, Practice čiji je cilj bio približiti teoriju, problematiku i praktične metodološke pristupe temi provenijencije kao i autentičnosti umjetnina iz muzejskih zbirki drugih europskih zemalja. Radionica je ostvarena u okviru znanstvenog projekta Istraživanje provenijencije umjetnina u zagrebačkim zbirkama koji se provodi od 2021. do 2024. godine.
Četiri istraživačice iz Francuske, Poljske, Nizozemske i Mađarske pružile su komparativan uvid iz vlastitih iskustava u razne aspekte i metode dolaženja do podataka o životu umjetnine. Raznovrsna izlaganja istaknula su da provenijencija ne obuhvaća samo (trenutačno) najisticanije teme u svjetskoj muzejskoj zajednici istraživanja i povrata predmeta židovskoga i kolonijalnog podrijetla, već se proces utvrđivanja može i treba odnositi na sve vrste nerazjašnjenog stjecanja umjetnina u bilo kojem trenutku u povijesti.
Dr. sc. Sophie Raux iz Lyona dala je pregled početka razvoja svijesti o provenijenciji, počevši s prvim biografskim izvorima za umjetnike, poput Životâ slavnih slikara, kipara i arhitekata G. Vasarija (1550.) i Knjige o slikarima K. van Mandera (1604.). Potonja govori o sudbini umjetnina koje su premještanjem izbjegle uništenje, pljačkanju nakon ratova i promjeni vlasništva. S razvojem kolekcionarstva i tržišta umjetnina u 17. st. pojavljuje se slikarski žanr kolekcionarskih galerija kojim su se vlasnici hvalili svojim zbirkama i umjetničkim ukusom, prikazujući najvrednija djela poput ilustriranog kataloga predmeta. Takve slike mogu poslužiti za identifikaciju umjetnina, danas često razdvojenih u muzejima u više gradova i država, te povezivanje s određenim kolekcionarom i zbirkom. U isto vrijeme pojavili su se tiskani katalozi privatnih zbirki, potom i prodajni katalozi (neki su dostupni na stranicama projekta Getty Provenance Index), kao nova vrsta publikacije namijenjena distribuciji, s višejezičnim uvodima, a s vremenom su počeli sadržavati grafike umjetnina s podatcima o autoru, dimenzijama, provenijenciji i cijeni, zbog čega su također korisno vrelo.
Ewelina Bednarz iz Gdanjska govorila je o naporima u istraživanju provenijencije i autentičnosti djela nizozemskih i flamanskih slikara pristiglih u poljske zbirke prije 1918. godine. Na primjerima iz opusa J. Jordaensa i A. van Dycka istaknula je problematiku dugotrajnih pogrešnih atribucija, dok je na primjeru umjetnina kralja i kolekcionara Ivana III. Sobjeskog iz 17. st. pojasnila izazove u istraživanju zbirke koja je nakon njegove smrti razdijeljena i rasuta u više država (tri su predmeta dospjela i u Muzej Mimara). Naglasivši da je potrebno proučavanje svih mogućih informacija, otkrila je da je puno pisanih izvora pronađeno na posve neočekivanim mjestima (npr. u Londonskoj knjižnici). I boja stare oznake te njezin smještaj mogu biti ključne, što je pokazala slika iz istraživanja koja na podokviru ima broj u bijeloj boji, dok su sve ostale slike iz kraljevske zbirke označivane uvijek crvenom i nikada na podokviru, potvrdivši da ta slika nije bila dio zbirke. U otkrivanju podataka o kolekcionarima savjetuje istraživanje njihovih biografija, pisama, dnevnika, isječaka iz novina u arhivima i srodnim ustanovama, proučavanje s kim su bili u kontaktu, jesu li i kamo putovali, komu su se divili, koji su im bili motivi i kriteriji za skupljanje i dr. Pritom treba imati na umu da u arhivskim izvorima imena mogu biti i pogrešno zapisana.
Lea Grüter, članica istraživačkog tima u Rijksmuseumu u Amsterdamu, predstavila je projekt istraživanja podrijetla umjetnina koji provode od 2012. godine. Prvotni plan bio je u godinu dana istražiti sve muzejske akvizicije između 1933. i 2012. godine umjetnina koje su nastale prije 1945., za koje se dalo pretpostaviti da bi mogle biti sumnjiva podrijetla ili problematične transakcije, no čak je 80 000 predmeta odgovaralo tim kriterijima, zbog čega je ambiciozni okvir istraživanja naknadno sužen na najkritičnije razdoblje između dolaska nacista na vlast 1933. i kraja Drugoga svjetskog rata 1945., kako bi se razmotrilo je li koji od predmeta izvlašten u tom vremenu. U 2023. godini projekt i dalje traje te je u muzeju zaposleno pet istraživača provenijencije, a osim rada na projektu zaduženi su i za provjeravanje umjetnina koje bi muzej u sadašnjosti želio nabaviti.
U Rijksmuseumu s vremenom su razvili metodologiju u tri koraka. Prvo se provjeravaju interni izvori (inventarne knjige i arhivska dokumentacija, godina akvizicije, cijena, opis, osoba od koje je predmet nabavljen). Zatim se istražuju i rade standardizirani dosjei o prijašnjim vlasnicima i kolekcionarima s biografskim podatcima: tko je bila ta osoba, kada i gdje je živjela, postoje li arhivski izvori ili dokumenti o njoj, je li bila progonitelj ili žrtva nacionalsocijalizma, koji je kontekst akvizicije, postoje li potraživanja ili sudski postupci povezani s tom osobom te postoje li kakvi katalozi od prodaje. Na kraju se vraća samom predmetu i radi vanjsko istraživanje javno dostupnih baza podataka otuđenih i nestalih predmeta (npr. Lost Art), arhiva i relevantne literature, starijih kataloga prodaja i izložbi u kojima se možda nalazi predmet, slikovne dokumentacije i imena drugih pojedinaca, uz povezivanje s drugim istraživačima te traženje potomaka.
Fotografirala: Dunja Vranešević
Grüter naglašava da se provenijencija utvrđuje proučavanjem praznina u lancu vlasništva – ustanovljuju se poveznice među tragovima (ljudi, mjesta, vrijeme), što nije rečeno i kako se to može tumačiti, je li nešto izgubljeno ili samo odsutno te je li bila namjera da se nepovratno uništi ili podatak postoji i samo ga treba naći. Nedostatak tragova sam je po sebi trag. A iako katkad prividno nema praznine, to ne znači nužno da način nabave nije problematičan – npr. brojni su slučajevi donacija njemačkih Židova Rijksmuseumu 1938. i 1939. koji su tako htjeli dokazati svoju odanost kraljici i dobiti državljanstvo, dok su pod njemačkom okupacijom pojedinci židovskog podrijetla prodavali svoje zbirke muzeju ispod cijene kako bi preživjeli jer nisu mogli dobiti posao. Bez obzira na to što se u danom trenutku nešto može učiniti nevažnim, treba sve dokumentirati jer se neki izvori saznaju i povezuju tek s odmakom zato što prije možda nije bilo moguće do njih doći.
O rezultatima istraživanja važno je javno govoriti te pokazati odgovornost, što uviđaju i kustosi u Rijksmuseumu. Primjer je njihova nedavna izložba A fragile past o njemačkoj židovskoj obitelji Oppenheimer i njezinoj zbirci porculana Meissen – na kojoj su uz povijest porculana bile predstavljene i priče o provenijenciji.
Dr. sc. Dóra Sallay, kustosica u Muzeju likovnih umjetnosti u Budimpešti, koja se bavi proučavanjem talijanskih slika na drvu i fresaka iz 14. i 15. st. koje su završile u mađarskim javnim zbirkama krajem 19. st., naglasila je da poleđina slike služi kao njezin arhiv te je jako važna za otkrivanje provenijencije. Smatra da su muzeji kao javne ustanove dužni u tiskanim i elektroničkim katalozima objaviti sve podatke koji se nalaze na reversu slika, s bočne strane i ispod okvira (npr. Muzej umjetnosti Metropolitan u New Yorku objavljuje i poleđine slika, a navodi i da neke od aukcijskih kuća objavljuju reverse u vrijeme aukcija). U budimpeštanskome muzeju rade i na prikupljanju primjera voštanih pečata kolekcionara sa slika iz fundusa u cilju izrade javno dostupne mrežne baze. Informacije na poleđini svjedoče o prošlosti umjetnine i mogu biti jako korisne za rekonstrukciju vlasništva – to mogu biti inv. oznake iz ranijih privatnih zbirki, pečati prethodnih vlasnika, oznake s aukcija ili prodaja, cijene, carinski pečati, bilješke o prethodnim atribucijama, ekspertizama, stvarnoj ili pretpostavljenoj temi (ime portretirane osobe ili naziv prikazanog događaja), brojevi kod pakiranja i dokumentacija o isporuci, oznake prethodnih izložbi, pa i stariji materijal upotrijebljen u restauraciji (dokumenti i novine koje se katkad mogu lokalizirati i datirati), a važan je i jezik na kojemu je nešto napisano. Da reversi mogu biti itekako zanimljivi, pokazala je izložba Vice Versa: Kehrseiten der Malerei iz 2015. u Muzeju Städel u Frankfurtu, bacajući novo svjetlo na život slika.
No, čak i kada je fotografija poleđine objavljena, Sallay napominje da treba proučiti i stvarni predmet. UV svjetlo i povećanje detalja mogu otkriti natpise i oznake koje se golim okom više ne vide, a mogu biti nanesene i jedna preko druge te ih treba pažljivo odvojiti da se prouče i snime, posebice kod restauracije na što se prije nije pazilo. Treba paziti i da informacije na okviru pripadaju dobroj slici jer se često mogu zamijeniti. Zabilježeni podatci dalje se istražuju u lokalnim i stranim arhivima i drugim ustanovama koje bi mogle imati vrijedne izvore za rekonstrukciju (npr. dokumentaciju o prijevozu, carini, porezima i dr.).
Radionica je potvrdila da ne postoji jedinstvena metodologija zacrtana u kamenu, kao i da je provenijencija više od istraživanja legitimnosti vlasništva i ima veliku ulogu u otkrivanju životnog puta predmeta i njegove zanimljive povijesti. U Hrvatskoj se provenijencija još uvijek nedovoljno istražuje, no veće pomake u dobrom smjeru trebao bi potaknuti pilot-projekt utvrđivanja podrijetla muzejske građe oduzete tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata koji je Ministarstvo kulture i medija nedavno pokrenulo, a u kojemu sudjeluje devet hrvatskih muzeja. (Dunja Vranešević)
Izvor: Gorenjski muzej, Kranj
"Bez zanata nema alata" – izložba Muzeja vučedolske kulture otvorena u Kranju
U Gorenjskom muzej u Kranju otvorena je izložba "Bez zanata nema alata", prva gostujuća izložba Muzeja vučedolske kulture izvan granica RH, koja u autorskoj koncepciji Mirele Hutinec i dr. sc. Mirne Šuljug publici predstavlja visoki životni standard i tehnološke dosege vučedolskog čovjeka u trećem tisućljeću prije Krista. Izložba je organizirana na poziv dr. sc. Verene Vidrih Perko, muzejske savjetnice Gorenjskog muzeja u Kranju. Početak je to, ali i nastavak, međunarodne i međumuzejske suradnje slovenskih i hrvatskih arheologa i muzealaca.
Širok spektar zanata i vrhunska kvaliteta proizvoda koji su rezultat vještine vučedolskih zanatlija, a posebice standardi koje su, kao najraniji Indoeuropljani dostigli i ostavili nam ih do danas, govore o visokome životnom standardu i tehnološkim dosezima vučedolskog čovjeka. Jasno je da bez prikladna alata majstor ne može svoj zanat obaviti uspješno. Vučedolski zanatlija pokazuje da je ovo visoko civilizirano i odlično organizirano društvo poznavalo podjelu poslova, što dokazuju i radionički objekti na rubnom dijelu naselja, otkriveni u najnovijim sustavnim arheološkim istraživanjima na položaju Kukuruzišta Streim. Da bi se što uspješnije obavljao pojedini zanat, alat se morao dodatno posebno osmisliti i konstruirati te stalno unaprjeđivati. Stoga ova izložba nosi naziv "Bez zanata nema alata".
Brojni alati načinjeni iz različitih sirovina svjedoče o potrebama vučedolske kulture za unaprjeđenjem stočarstva, zemljoradnje, lova i ribolova, drvodjelstva, tkanja, izrade obuće i odjeće od kože te lončarstva, a posebno metalurgije. Među koštanim oruđem ističu se motike od rogova koje su imale rupu za dršku, zatim igle, šila, spatule, višefunkcionalni koštani alat, strelice, harpuni i udice. Premda se na obrađenim kostima jasno vide prvi tragovi piljenja – ujedno i najstariji tragovi pile uopće – pila u vučedolskoj kulturi, kao ni u ostatku svijeta tog vremenu, još nije nađena. Na lokalitetu Vučedol pronađena je pila, ali u sloju mlađem od vučedolske kulture.
Kameni žrvnjevi (zaobljene granitne ploče), od kojih su neki težili i do gotovo 30 kg, te pripadajući rastirači, bili su inventar svake kuće. Često nađeni upravo uz središnje ognjište, svjedoče o visoko razvijenoj zemljoradnji. Potreba za njima rezultirala je širenjem kulture čiji su pripadnici odlazili u udaljene krajeve u potragu za granitom kojega nije bilo u bližoj okolici njihove matične zone naseljavanja. Uz žrvnjeve, velik je broj nalaza kamenih bruseva kojima se oštrio i obrađivao koštani alat, kamenih sjekira s rupom za nasad drške, dlijeta i batova. Brojne kamene jezgre i njihovi cijepani dijelovi (mikroliti) također potvrđuju intenzivnu zanatsku djelatnost.
Uz koštane i kamene alatke, Vučedolac je sigurno koristio alate izrađene iz drveta, a pomoćni alati bili su izrađeni i iz gline – utezi, kalemi i dr. Svakako najveći razvoj zanatstva svojega razdoblja Vučedolac postiže u metalurgiji. S pomoću dvodijelnih i višedijelnih kalupa započinje najstariju serijsku proizvodnju metalnih predmeta, a razvojem metalurških peći manipulira metalom od kojega proizvodi nove alate – one masivnije poput sjekira, ali i posebne sitne instrumente, spatule i igle koje su služile za obavljanje detaljnijih specijaliziranih poslova.
Izložba je zamišljena i realizirana kao moderna tvornica s jedne strane, dok se s druge nalazi prikaz šest zanatskih radionica Vučedolaca u koje posjetitelji „zaviruju“ i na taj način doživljavaju tehnološka dostignuća trećeg tisućljeću prije Krista. Arhitektura izložbe opremljena je originalnim fotografijama s arheoloških istraživanja, crtežima i fotografijama rekonstrukcije života načinjenih prilikom izvođenja eksperimentalnih radionica. Arhitekturu upotpunjavaju izložbene vitrine unutar kojih se nalazi originalni materijal, rekonstrukcije kao i dodatna muzeografska pomagala, a cijelu izložbu upotpunio je i popratni video zajedno s bogato opremljenim katalogom.
Izložba se može pogledati u Gorenjskom muzeju u Kranju do 20. travnja 2023. godine.
(dr. sc. Mirna Šuljug, viša kustosica)
Muzeji Kotor – Kako upoznati baštinu ili Kotorske pričice o nasljeđu
Gošće iz Muzejskoga društva Crne Gore, koje su posjetile MDC ove zime, osim lijepih uspomena, ostavile su, za svaku knjižnicu najdraži poklon, nekoliko muzejskih publikacija. Među njima je i tvrdo ukoričena knjiga manjega formata – „Kotorske pričice o nasljeđu“.
Radi se o knjizi koju je objavio Muzej Kotor, koji je 2022. godine proglašen od Muzejskoga društva Crne Gore najboljim muzejom u Crnoj Gori. Ako je suditi po poklonjenoj knjizi, nagrada je zasigurno i zaslužena, na čemu im čestitamo.
Autorice teksta Milka Kolundžić i Jelena Vukasović u suradnji s ilustratoricom Anom Rodić, namijenile su knjigu „Kotorske pričice o nasljeđu“ djeci osnovnoškolskog uzrasta. Uvodnim riječima, autorice se obraćaju svojim čitateljima tumačeći sadržaj i namjenu knjige. Naime, autorice su kroz 12 kratkih priča predstavile 12 pojedinaca „čija su djela postala dragocjeni dio kulturnog nasljeđa Kotora.“
Zanimljiv je izbor značajnih imena za koja autorice smatraju kako ih je važno upoznati. One kažu: „Dva su lica kulturnog nasljeđa Kotora: prvo pripada onima koji su stvarali i stoljećima se utkivali u biće našeg grada, a drugo – ljudima od znanja i struke koji ta kulturna postignuća proučavaju i štite“.
Tako se među izabranima nalazi fra Vito Kotoranin, neimar i graditelj iz 13. stoljeća, koji je na portal južnih vrata manastira Dečani, uklesao: „Ako hoćeš da riječ potraje, ne govori je i ne piši. Samo je u kamen ukleši!“, zatim najznačajniji barokni slikar Boke Kotorske Tripo Kokolja ili pak Jacinta Kunić Mijović koja je čekajući povratak svoga supruga pomorca, 20 godina vezla goblen kao zavjetni dar Gospi od Škrpjela, ukrašavajući ga biserima, zlatnim i srebrnim nitima, kao i vlatima svoje kose.
Uz njih koji su kroz minula stoljeća stvarali kulturnu baštinu, autorice su izabrale i one iznimne pojedince koji su tu baštinu otkrivali, proučavali i poučavali, čuvali i očuvali. Neki od njih su: etnomuzikologinja Vida Matjan koja je istraživala i bilježila pjesme, igre i običaje; neumorni arheolog Jovan Martinović; Nadežda Radović, profesorica i čuvarica nematerijalne baštine – izrade dobrotske čipke i torte, Jasminka Grgurević, slikarica i restauratorica.
Svi su biografski tekstovi svojim jezičnim stilom i dužinom prilagođeni razumijevanju osnovnoškolaca, a pozornost im zadržavaju i popratne duhovite i maštovite ilustracije. Tumač manje poznatih riječi i pitanja upućena čitateljima edukativni su i motivirajući za daljnja učenja i spoznavanja.
I da, ovaj je mali kotorski leksikon, naravno, zanimljiv i odraslima, a muzejskoj zajednici može biti inspirativan pri izradi njihovih muzejsko-edukativnih publikacija.
(Snježana Radovanlija Mileusnić)
KOLUNDŽIĆ, Milka
Kotorske pričice o nasljeđu / [tekst Milka Kolundžić, Jelena Vukasović ; ilustracija Ana
Rodić].- Kotor : Muzeji Kotor, 2022.- [80] str. : ilustr. u bojama ; 21 x 21 cm
ISBN 978-9940-717-42-1
1. Vukasović, Jelena
Mobilni muzej, prvi dan © Gareth Jones
Umjetnost dostupna svima – započela turneja mobilnog muzeja po UK-u
Muzej Tate udružio je snage s Međunarodnom umjetničkom zakladom Art Explora i francuskim MuMo-om (Musée Mobile) kako bi Ujedinjeno Kraljevstvo dobilo svoju verziju mobilnog muzeja koji će široj publici približiti djela iz Tateove nacionalne zbirke. Priključen na posebno napravljen teretni kamion, Tateov mobilni muzej započeo je desetotjednu turneju te će do 29. travnja obići sjeverozapad Engleske i zajednice u St Helensu, Knowsleyju, Seftonu, Wirralu, Haltonu i Liverpoolu. Za brojne marginalizirane skupine i one s ograničenim pristupom umjetnosti kao što su školska djeca i mladež iz cijele regije, lokalne udruge i štićenici domova socijalne skrbi bit će to prvi susret s umjetnošću.
Mobilni muzej donosi izbor djela s prošlogodišnje izložbe Radikalni krajolici (Radical landscapes) održane u Tate Liverpoolu, među kojima su djela J. M. W. Turnera, Johna Constablea, Henryja Moorea, Barbare Hepworth, Johna Nasha i ona suvremenih umjetnica poput Veronice Ryan i Ingrid Pollard. Pored vođenog obilaska bit će organizirane kreativne radionice izrade likovnih djela inspiriranih izlošcima. Ovim projektom želi se obuhvatiti više od 500 školske djece u regiji, u skladu s Tateovom misijom pomicanja granica mogućnosti muzejskih prostora kao mjesta učenja i promicanja važnosti kreativnog učenja i pristupa umjetnosti za mlade ljude.
Ravnateljica Tate Liverpoola Helen Legg izjavila je za The Art Newspaper kako bi projekt trebao poslužiti kao pilot shema za druge participativne projekte za koje se nada da bi mogli riješiti probleme posjećenosti engleskih nacionalnih muzeja. Istaknula je kako mobilni muzej odlazi direktno među zajednice i omogućava upoznavanje ljudi na njihovom terenu, bez tradicionalnih prepreka posjetu muzeja.
Iako je ovo prvi put da Tate s djelima iz svoje nacionalne zbirke obilazi regionalne zajednice, to nije prvi takav projekt u Engleskoj. Muzej Viktorije i Alberta (V&A) se od svojih samih početka trudio da njegove zbirke budu viđene izvan Londona. Sir Henry Cole (1808. – 1882.), prvi ravnatelj muzeja, naručio je konstrukciju posebnog željezničkog vozila za prijevoz muzejskih predmeta diljem zemlje kako bi ih se moglo vidjeti izvan Londona.
„Unatoč najboljim naporima svih kulturnih institucija, još uvijek postoji kulturni jaz između onih koji imaju pristup umjetnosti i kulturi i onih koji su zapostavljeni“, napomenuo je Frédéric Jousset, osnivač zaklade Art Explora koja, osim suradnje s Tateom, trenutno razvija partnerstvo i s Britanskim muzejom u Londonu kako bi se stotinama tisuća školaraca iz cijele Britanije pružila mogućnost da vide građu tog velikog muzeja bez potrebe za putovanjem i plaćanjem troškova smještaja.
(Ivona Marić)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr