Izložba se temelji na komparativnom istraživanju Bourekovog kazališnih figura iz kultnih predstava (Hamlet, Ukroćena goropadnica, Jedini neuspjeh Adolfa H.) i Bourekovog teatra nakaza te klasičnog štafelajnog slikarstva iz posljednjih desetljeća umjetnikovog stvaralačkog života. Zahvaljujući Bourekovoj svestranosti, iz bogatog umjetničkog opusa bilo je teško odabrati pedesetak radova, no svakako treba podsjetiti kako je kao pripadnik Zagrebačke škole crtanog filma sudjelovao je na projektu crtanog filma Profesor Baltazar te kao scenograf i kostimograf debitirao je 1960. u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu u predstavama Mesar iz Abervilla i Meštar Pathelin, nakon čega slijedi niz animiranih filmova i kultnih kazališnih predstava koje su primile brojne nagrade i međunarodna priznanja.
Radi se o višegodišnjoj kulturnoj suradnji Muzeja grada Koprivnice i Židovske općine Koprivnica kojoj su predstavljeni kulturni i umjetnički programi, koncerti i izložbe. Ovaj put su koprivničkoj javnosti predstavljeni radovi akademika Zlatka Boureka (1929. – 2018.) umjetnika židovskog porijekla. Autorica i kustosica izložbe Draženka Jalšić Ernečić u izložbenom prostoru Galeriji Koprivnica naglasak je stavila na tridesetak kazališnih figura iz Bourekovih kultnih predstava te slikarstvo u kojem se mogu iščitati suvremene teme, slojevi židovske tradicije uronjene u slavonski bećarac i slavonsku kulturu stola najranijeg djetinjstva te života na prostoru između Iloka i Osijeka, Vuke, Drave i Dunava. Važan dio izložbe čini multimedija čija je autorica zagrebačka povjesničarka umjetnosti i redateljica Mira Wolf, ujedno i autorica višegodišnje stručne koncepcije programa Europskog dana židovske kulture i baštine. Multimedijalni sadržaj predstavlja višestruko nagrađivane animirane filmove Zlatka Boureka: Bećarac (1966.), Mačka (1971.) i Wiener Blut (2014.) te crticu Hrvatske radiotelevizije TV kalendar autorice Renate Labaš, dok fotografije i portrete Bourekovih kazališnih figura potpisuje zagrebački majstor fotografije Mario Krištofić.
U postavu izložbe u četiri izložbene dvorane Galerije Koprivnica moguće je razgledati pedesetak odabranih radova, 25 kazališnih figura i 24 slike na platnu koje prate kronološko-tematsku priču koja je u slikarstvu naglašeno autobiografska. Umjetnine su do Galerije Koprivnica došle na poticaj Židovske općine Koprivnica i Galerije Kranjčar iz Zagreba iz Bourekovog ateljea u legendarnoj kući Arko o kojem brine njegova kći, Barbara Bourek umjetnica koja svojim radom također ostavlja trag na pozornicama hrvatskog kazališta.
U drugoj izložbenoj dvorani prikazuje se multimedija s nagrađivanim Bourekovim filmovima (Bećarac, 1966.; Mačka, 1971.; Wiener Blut, 2014. ) te kratki dokumentarni film Umro Zlatko Bourek (TV Kalendar), 11.5.2018. autorice Renate Labaš, dok dvoranom dominiraju velike kazališne figure iz predstave Kato, Kato moje zlato (Ukroćena goropadnica) W. Shakespeare – V. Kljaković koja je svoju premjeru imala 1995. godine u splitskom Gradskom kazalištu lutaka. Bourek je i u Splitu potpisao režiju, scenografiju, kostimografiju i lutke, dok se kao asistent redatelja i koreografkinja potpisuje Olga Glavina. Očuvane splitske lutke svojom pojavom, posebno se to odnosi na likove sestara Biance i Kate, predstavljaju primjer izuzetno vrijedne kazališne baštine 20. stoljeća.
U završnom dijelu izložbe, osim ulja na platnu naslikanih između 2010. i 2015. godine u kojima prostori memorije naglašavaju sjećanja iz Bourekovog djetinjstva, dominiraju figure iz predstave Jedini neuspjeh Adolfa H: (Endlösung) koju potpisuje mađarski pisac i redatelj George Tabori te različite figure iz Bourekovog teatra nakaza koje svoji ulogama, duhovitim sarkastičnim pristupom i impostacijom prate osobnu, slavonsku ikonografiju Bourekovih slika na platnu.
Autorica izložbe je Draženka Jalšić Ernečić, a izložba se može razgledati u Galeriji Koprivnica do 4. siječnja 2025.
U minhenskoj galeriji Kunsthalle otvorena je izložba Jugendstil: Made in Munich u kojoj je kroz desetak tematskih poglavlja predstavljeno stotine predmeta autora i autorica koji su stvarali minhenski Jugendstil. Izložba je nastala u suradnji s Münchener Stadtmuseum, uslijed obnove zatvorenim gradskim muzejom, koji ima sveobuhvatnu i jednu od značajnijih secesijskih zbirki u svijetu, velikim dijelom zastupljenu na ovoj izložbi. Izložene su slike, skulpture, namještaj, posuđe, razni uporabni i dekorativni predmeti, tekstil i odjeća, naslovnice časopisa, plakati, stare fotografije, ali i nove s prikazima minhenske arhitekture tog vremena te mnogi drugi predmeti.
Umjetnički stil, ili bolje rečeno umjetničko-društveni pokret, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, koji se drugdje zvao secesija, Art Nouveau, Stile Liberty i nekim drugim nazivima, u Njemačkoj je poznat kao Jugendstil. Početkom Jugendstila smatra se izložba tekstila nastalog u suradnji Hermanna Obrista i Berthe Ruchet u Münchenu u galeriji Littauer Kunst-Salon 1896. godine. Ovo razdoblje novog početka ime je dobilo prema tjedniku Jugend (Mladost), kojega je osnovao književnik i novinar Georg Hirth, a izlazio je od 1886. do 1940. godine. Njegove naslovnice krasile su ilustracije mnogih umjetnika koji su opremali i druge časopise, kao što je satirični Simplicissimus pokrenut iste godine, a izrađivali su i plakate.
Fotografirao: Jurica Lisac
Umjetnost i svakodnevni život su se isprepleli, pa se u gotovo u svemu vide jasne značajke stila. Namještaj, dekor i uporabne predmete, ali i umjetnička djela u navedenom stilu umjetnici poput Richarda Riemerschmidta, Hermanna Obrista i Augusta Endella izložili su u dvije prostorije sedme po redu Međunarodne umjetničke izložbe u Münchenu održane 1887. godine u zgradi Glaspalast (Staklena palača). Za navedeno događanje Franz von Stuck napravio je plakat, a navedeni predmeti predstavljeni su na ovoj izložbi.
Onovremeni razvoj znanosti i tehnologije pogodovali su i razvoju nove umjetnosti. Međutim, pretjerana industrijalizacija, uključujući masovnu tvorničku proizvodnju nekvalitetnih predmeta, i problemi nastali uslijed urbanizacije, osim novog umjetničkog stila doveli su do nastanka cijele ideologije, tzv. Lebensreform, odnosno reforme života, koja je značila svojevrstan povratak prirodi. Cijenio se boravak na svježem zraku, a interes za ruralnim životom utro je put ruralnoj produkciji i obrtima. U usporedbi sa secesijom u drugim krajevima, u minhenskom Jugendstilu vidi se poseban utjecaj folklora. Težilo se kvaliteti, funkcionalnosti i visokoj estetskoj vrijednosti, a da se uz sve to izrađuju i predmeti koji su cjenovno dostupni svima. Godine 1907. u Münchenu je osnovan Deutscher Werkbund (Njemačka federacija rada), koji je udružio umjetnike, dizajnere i arhitekte u svrhu podizanja kvalitete industrijski proizvedenih predmeta.
Fotografirala: Zrinka Marković
Lebensreform je uključivao i udobniju odjeću, pa haljine, koje su često vrlo raskošno izgledale, bile su ugodnije za nošenje jer, iako žene nisu odbacile korzete, malo su otpustile vezice. Jedan od predstavnika ove reforme bio je umjetnik Karl Wilhelm Diefenbach, nudist i osnivač ruralne komune Himmelhof, prozvan Kohlrabi-Apostel (koraba apostol) s obzirom da je bio i vegetarijanac. Svijest o zdravoj prehrani utjecala je na otvaranje vegetarijanskih restorana. Među njima je bio Ethos, čija je reklama u tehnici litografije u boji predstavljena na ovoj izložbi. Povijesni značaj ovog restorana počiva i na podatku da su se u njemu okupljale članice pokreta za prava žena, među kojima su bile Anita Augspurg i Sophia Goudstikker, vlasnice fotografskog studija Elvira. One su unajmile arhitekta i dizajnera Augusta Endella da projektira novu zgradu fotografskog studija s dekorom u bojama pokreta za ženska prava – zelenoj i ljubičastoj. Zgrada je nažalost uništena uslijed čistke nacionalsocijalističkog režima i Drugog svjetskog rata. Na izložbi se može vidjeti crno-bijela fotografija koja ju prikazuje.
Priroda je bila glavno nadahnuće Jugendstila, te je reinterpretirana kroz organičke oblike, dekor i česte motive flore i faune. Jedna od emblematskih slika Jugendstila bila je Rajski vrt Richarda Riemerschmidta iz 1900. godine, s prikazom drveta života s aureolom u vrtu među drugim drvećem. Godine 1902. Wilhelm von Debschitz i Hermann Obrist osnovali su umjetničku školu Lehr-und-Versuch Ateliers für angewandte und freie Kunst (Nastavni i eksperimentalni studiji za primijenjenu i likovnu umjetnost), kasnije poznatu kao Debschitz-Schule, u kojoj su polaznici učili promatrati i proučavati prirodu te stvarati oblike po uzoru na nju. Ova škola otvorila je vrata modernizmu, a bila je progresivna i po pitanju društvenih vrijednosti jer je prihvaćala žene kao ravnopravne polaznice (npr. Elisabeth Erber, Gertraud von Schnellenbüchel, Marie Herberger), ali i predavačice (npr. Clara von Ruckteschell-Truëb). Žene su inače pohađale odvojena umjetnička učilišta, kao što je Damen-Akademie des Münchener Künstlerinnen-Vereins (Ženska akademija Münchenskog udruženja umjetnica).
Fotografirala: Zrinka Marković
Iako je postojala snažna težnja za prekidom s neo-stilovima i generalno onime što se smatralo zastarjelim, ipak su korišteni neki raniji oblici ili tehnike. Primjer je vitrina koju je izradio Bernhard Pankok 1898. – 1899. godine, u čijem se oblikovanju vidi utjecaj neogotike. Posjetitelji izložbe mogu vidjeti i škrinju koju je izradio Hermann Obrist. Ona je jedan od prvih komada namještaja minhenskog Jugendstila te je bila izložena na ranije spomenutoj izložbi 1897. godine. Odlikuje ju gotički oblik, ali secesijski dekor. Richard Riemerschmidt izradio je namještaj za žensku sobu za Villu Obrist s elementima u stilu bidermajera. U Jugendstilu se vidi utjecaj različitih stilova umjetnosti novoga, ali i staroga vijeka, kao i umjetnosti dalekih krajeva. Velik interes za ovim posljednje navedenim ogledala se u korištenju motiva, ornamenata, materijala, tehnika i metoda za Europu egzotičnih krajeva, ali nažalost često bi bio iskazan prilično neetično – kroz stereotipne i rasističke prikaze ljudi i reklamirajući proizvode koji su u Europu došli putem kolonizacije. Zmajevi, faunovi, nimfe i razna druga fantastična stvorenja, likovi iz mitova, legendi i bajki također krase mnoga izložena djela.
Uz likovnu i primijenjenu umjetnost, Jugendstil je, između ostalog, ostavio trag i na glazbenoj i kazališnoj umjetnosti. Na izložbi je predstavljeno kazalište sjena Grete von Hoerner, marionete Marie Janssen, ali i fotografije iz tog perioda koje prikazuju kazališne i operne umjetnike i umjetnice, poput hrvatske operne pjevačice Milke Trnine u Beethovenovom Fidellu i Wagnerovom Prstenu Nibelunga. Više o utjecaju Jugendstila na kazalište može se vidjeti u Deutsches Theatermuseum na izložbi Kunst und Bühne: Spielorte des Münchner Jugendstils koja je otvorena istovremeno s ovom izložbom.
U posljednjoj izložbenoj prostoriji predstavljen je Jugendstil danas, odnosno njegov utjecaj na suvremenu umjetnost. Ovdje se nalazi nekoliko predmeta koje je dizajnirao Bodo Sperlein, umjetnik zaslužan za dizajn izložbe. Kustoski tim izložbe čine Roger Diederen, Anja Huber i Jasmin Gierling (Kunstahalle) te Nico Kirchberger, Antonia Volt i Stefanie Hall (Münchner Stadtmuseum). Izložba ostaje otvorena do 23. ožujka 2025., a ukoliko je nećete moći posjetiti, na mrežnoj stranici i aplikaciji MunichArtToGo promoviranoj i u izložbenom predvorju, može se pronaći dodatan sadržaj vezan uz Jugendstil u Münchenu.
(Zrinka Marković)
Izvor: Muzej Slavonije, namještaj iz razdoblja baroka, detalj izložbe
„Funkcija, estetika, strast“ – javnosti predstavljeni predmeti iz Zbirke namještaja Muzeja Slavonije
U osječkom Muzeju Slavonije otvorena je izložba Funkcija, estetika, strast: izbor iz Zbirke namještaja Muzeja Slavonije autorice Andreje Šimičić, koja kroz stotinjak odabranih predmeta javnosti predstavlja povijest Zbirke namještaja, otkrivajući promjene stilskih obilježja i tipova namještaja karakterističnih za pojedina razdoblja.
Zbirka namještaja jedna je od najvrjednijih zbirki Odjela umjetničkog obrta, s više od 750 predmeta izrađenih od 17. do 20. stoljeća daje potpun tipološki pregled namještaja: namještaj za sjedenje i ležanje, namještaj za blagovanje i rad, namještaj za čuvanje i odlaganje stvari, namještaj za odjeljivanje, namještaj za liturgijsku uporabu. Za izložbu je odabrano stotinjak reprezentativnih primjera koji u nekoliko cjelina progovaraju o Zbirci, a prateće su legende dvojezične, na hrvatskom i engleskom jeziku. Pojedina je izložbena soba dodatno ilustrirana predmetima iz drugih zbirki Muzeja Slavonije, poput kataloga izložbi, umjetničkih slika i geografske karte, medalja, ukrasne keramike, gramofona i gramofonskih ploča.
Na samom početku izložbe posjetitelje dočekuje kutija s uzorcima različitih vrsta drva i furnira, budući da se u Zbirci čuva namještaj uglavnom izrađen od raznih vrsta drva. Prije kronološkog slijeda namještaja u dvije je izložbene sobe predstavljena povijest Zbirke. Uvećani detalj izvorne fotografije stalnog postava iz 1938. godine te dvije lutke odjevene u odjeću iz toga doba posjetitelje uvode u priču o početcima prikupljanja namještaja. Posebno je značajna, te na izložbi istaknuta, monografija Povijest namještaja ilustrirana primjerima Muzeja Slavonije dr. Danice Pinterović iz 1952. godine, kao prvi priručnik, vodič kroz stilove izdan u nakladi muzejske ustanove u Hrvatskoj.
Najveća cjelina izložbe odnosi se na kronološki slijed pojedinačnih komada namještaja ili dijelova garnitura od kasne renesanse do kraja 20. stoljeća. Najstariji su predmeti u muzej prispjeli kao kolekcionarski primjerci iz vlasništva slavonskih plemićkih obitelji te osječkih kolekcionara. Tu se posebno izdvajaju kabinetski ormar obložen kornjačevinom izrađen u Antwerpenu sredinom 17. stoljeća te kabinetski ormar ukrašen dalekoistočnim motivima, a izrađen u Engleskoj sredinom 18. stoljeća, oba predmeta iz vlasništva plemićke obitelji Pejačević. Klasicistički ormarić iz privatne kolekcije obitelji Govorković predstavnik je talijanskog klasicizma, izrađen u stilu Giuseppea Maggiolinija, jednog od najznačajnijih milanskih intarzista i ebenista. Iz valpovačkog dvorca ističe se naslonjač, dio ansambla Napoleonovog prijestolja, koji je za svoju kolekciju kupio grof Rudolf von Normann Ehrenfels.
Izvor: Muzej Slavonije, najstariji poznati signirani namještaj osječke provenijencije: spavaća soba iz 1846. godine, rad stolarskog majstora Ludwiga Wolfschütza
Za pojedinačne komade namještaja izrađenog od početka 19. stoljeća poznato je da su korišteni u osječkim građanskim domovima ili dvorcima u okolici: radi se o salonskim garniturama i većem broju pojedinačnih stolica i sofa, stolićima za šivanje i češljanje, zaslonima za peć.
Poznato je da je Osijek između dvaju svjetskih ratova bio važno središte izrade pokućstva, a posebno su značajne bile tvornice Rudolfa Kaisera i Josipa Povischila, poznate po izradi karakterističnih jednostavnih i praktičnih stolica od savijenog drva nastalih pod utjecajem svjetski poznate bečke tvornice Gebrüder Thonet, što je predstavljeno u izložbi. Iz toga se razdoblja u Muzeju se čuvaju cjelovite dnevne i spavaće sobe, izrađene u osječkim tvornicama koje kontinuiraju s početka 20. stoljeća te u manjim stolarskim radionicama.
Kao što je 1930-ih godina zagrebačka tvornica namještaja Bothe i Ehrmann uspjela plasirati svoje proizvoda na osječko tržište, tako i 1960-ih godina svoje proizvode u Osijeku usporedno prodaju i osječka Mobila „Ivo Marinković“ i zagrebačka tvornica Marko Šavrić. Nakon Drugoga svjetskog rata izrađuje se kombinirani, multifunkcionalan namještaj, kakav izlažemo iz fundusa Muzeja: dio kombinirane sobe iz tvornice Šavrić te dio sobe Osijek III izrađen u tvornici Mobilia „Ivo Marinković“ prema dizajnu Blaženke Kučinac. Šetnja kroz vrijeme uz Zbirku namještaja završava pojedinačnim komadima namještaja iz druge polovice 20. stoljeća. Na samome kraju izložbe predstavljeni su predmeti koje bismo mogli nazvati varia. Izložena su razna pomagala u kućanstvu, stalci za liturgijsku i svjetovnu uporabu, predmeti za razonodu.
Izvor: Muzej Slavonije, namještaj kombiniranih soba izrađen u tvornicama „Marko Šavrić“, Zagreb i Mobilia „Ivo Marinković“, Osijek, 1960-ih, detalj izložbe
Izložbu prati bogato ilustriran katalog na 275 stranica, s uvodnim tekstom na hrvatskom i engleskom jeziku. U sklopu izložbe organizirat će se stručna vodstva, predavanja i radionice za djecu i odrasle, a može se razgledati do kraja 2026. godine, od utorka do subote u vremenu od 10 do 18 sati.
Izložba i katalog izložbe realizirani su sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
(Andreja Šimičić)
Kotorski portolan – nova knjiga o knjizi
Navigare necesse est, vivere non est necesse (lat. ploviti se mora, živjeti se ne mora), izreka je rimskoga političara Pompeja, koja je postala moto mornara, a koji svoje živote posvećuju plovidbi u ime života drugih ljudi. A da bi plovidbe bile sigurne do njihova odredišta, mornari su se od 13. do 17. stoljeća služili i portolanima / portulanima – odnosno, najčešće, višebojnim pomorskim kartama crtanima rukom na pergameni ili koži. Te su preteče suvremenih, pomorskih, navigacijskih karata i nautičkih knjiga donosile popise i opise luka duž neke obale, navodili su međusobne udaljenosti luka i smjerove plovidbe, pružali informacije o grebenima i plićinama, ružama vjetrova, sidrištima.
Stoga je ova izreka uzeta kao moto prikaza knjige Kotorski portolan: od Elafita do Egipta objavljene 2022. godine u izdanju Pomorskoga muzeja Crne Gore iz Kotora. Knjiga je posvećena kotorskome portolanu, jednome od najstarijih muzejskih predmeta otkupljenom 1953. godine, nedugo nakon otvorenja kotorskoga Pomorskoga muzeja i ujedno jedinome rukopisnom portolanu u fundusu Muzeja. Jedinstvenost portolana kako u muzejskom, tako i u kartografskom i bibliofilskom smislu, malo podataka o njezinom autoru, mjestu i godini nastanka, bili su istraživački izazov kustosima Pomorskoga muzeja da svoju baštinu detaljnije obrade, vrednuju i predstave. Prijevodom i analizom teksta te konzultiranjem arhivske dokumentacije i srodnih primjeraka portolana te posebice suradnjom sa stručnjacima drugih pomorskih muzeja, autorstvo kotorskoga primjerka pripisuje se Mihi Skuriću, obrazovanom pomorcu i lučkom kapetanu u Dubrovniku. Napisan je između 18. i 19. stoljeća kao priručnik za mlade pomorce koji su radi trgovine plovili područjem od Boke Kotorske i Dubrovnika preko luka na jugu istočnoga Jadrana, Jonskoga mora, grčkih luka u Egejskome moru do Egipta, odnosno odredišta u i iz kojih se vozila roba u dubrovačko-bokeljski akvatorij. Portolan je ostao u rukopisu jer njegov autor najvjerojatnije nije imao financijski sredstava pa niti mecenu da ga tiska. No, uz potporu Ministarstva kulture Crne Gore, Muzej je objavio portolan u jednoj knjizi koja donosi njezin faksimilni pretisak, transkripciju teksta na talijanskom jeziku i njegov prijevod na crnogorski jezik. Vrlo detaljni opisi i suvremenim čitateljima mogu poslužiti kao pomagalo za plovidbu, jer kako se navodi u opisu Koločepskoga kanala „krstareći ovuda, potrebno je biti uvijek blizu obale kako bi se našli između Cavtata i Boke Kotorske, i ploveći uz rečene olujne vjetrove bit ćete udaljeni 3 milje od obale, uz smanjenje vidljivosti što je uzrokovano vjetrovima s planina... Hrabro se približite obali, što je pravi put i pravilo“.
Fotografirao: Denis Bučar, Interliber 2024.
Vjerujemo da će knjiga Kotorski portolan: od Elafita do Egipta ostvariti želju njezina urednika Ilije Mlinarevića, kustosa Pomorsko-tehničke zbirke te „dodatno probuditi interes javnosti za bogatu pomorsku, trgovačku i kartografsku povijest Mediterana“. Da je tome tako potvrdilo je i vrlo zainteresirano slušateljstvo na promociji knjige održane 2024. godine na 46. INTERLIBER-u, u organizaciji MDC-a kao popratni program 43. izložbe izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija.
(Snježana Radovanlija Mileusnić)
KOTORSKI portolan : od Elafita do Egipta / [urednik Ilija Mlinarević ; prijevod i
transkripcija Joško Katelan].- Kotor : Pomorski muzej Crne Gore, 2022.- 390 str. : faks. ; 30 cm
ISBN 978-9940-530-40-2
Fotografirao: Ivor Mažar
MMSU – otvorena studijska izložba posvećena riječkim Salonima
U povodu obilježavanja sedamdesete obljetnice antologijske izložbe Salon 54, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci otvorena je studijska izložba Kontinuiteti i prekidi posvećena riječkim Salonima (1954. – 1963.), kao doprinos njihovom istraživanju, prezentaciji, valorizaciji i kontekstualizaciji, kako bi se ova manifestacija koja je tijekom pedesetih godina doživjela nekoliko izdanja značajnije upisala u narative koji prelaze granice lokalne sredine.
Prvi Salon koji organiziraju petoro mladih povjesničara umjetnosti i kritičara iz Ljubljane, Rijeke, Zagreba i Beograda (Katarina Ambrozić, Mića Bašićević, Radoslav Putar, Fran Šijanec, Boris Vižintin) nastojao je afirmirati nove pojave i mladu generaciju umjetnika te po prvi puta na nivou federacije izlaže djela apstraktne umjetnosti s naglaskom na geometrijsku apstrakciju i radove grupe EXAT 51. Bio je strukturiran u dva dijela – Počasnu dvoranu i Suvremenike, okupivši uz nove glasove i radove umjetnika kojima se uspostavlja kontinuitet umjetničke produkcije između dva rata poput djela Save Šumanovića, Vilka Gecana, Milivoja Uzelca, Marina Tartaglie, Lea Juneka, Sonje Kovačić i Ignjata Joba. U dvorani Suvremenici bili prisutni: Vojin Bakić, Ivo Dulčić, Dušan Džamonja, Oton Gliha, Olga Jančić, Olga Jevrić, Ante Kaštelančić, Ivan Kožarić, Vlado Kristl, Petar Lubarda, Mario Mascarelli, Antun Motika, Petar Omčikus, Ivan Picelj, Miodrag Protić, Mića Popović, Božidar Rašica, Milica Ribnikar, Aleksandrar Srnec i drugi.
Fotografirao: Ivor Mažar
Slijedeći ovakvo programatsko konstituiranje koje polazi od naslanjanja prvog Salona na strujanja predratnog modernizma, te izborom aktualne umjetničke produkcije, izložba je uspostavila modernističku paradigmu i potvrdila apstrakciju kao legitiman oblik suvremene umjetničke prakse, naglašavajući formativnu ulogu za tijek povijesti umjetnosti i oblikovanje umjetničkih institucija i utjecaja. Kao najvažnija izložba održana 1950-ih, Salon 54 ponudio je opciju uspostavljanja novog umjetničkog kanona.
Podijeljena u četiri izložbene cjeline, izložba Kontinuiteti i prekidi polazi od uvodnog dijela posvećenog Salonu 54 reflektirajući njegovu dvodijelnu strukturu. Uz antologijski izložbeni plakat Ivana Picelja, preko dokumentarno informativne cjeline u manjem izložbenom prostoru posvećenom razvoju Galerije likovnih umjetnosti uz arhivske snimke HRT-a o Salonima 61 i 63, do velike središnje izložbene dvorane koja daje širok panoramski pogled na niz zastupljenih umjetničkih pozicija i pojava, okupljajući radove iz Zbirki MMSU-a, sve do poslijednjeg dijela posvećenog programskoj i institucionalnoj politici muzeja s fokusom na djelovanje ravnatelja Borisa Vižintina, informativni postav između ostalog govori o mreži suradnji, internacionalizaciji programa i međunarodnoj perspektivi Muzeja. Izložba se realizira kao prostor mekih rubova koji uključuje odabrane radove umjetnika, prije svega slikarstva i kiparstva iz Zbirki MMSUa, radova koji nisu nužno bili izlagani na Salonima, ali su u korelaciji i korespondiraju s povijesno izlaganim radovima, promatra Salone kao „živi organizam“, kao mjesto dinamičke rekonfiguracije. Salon je pokazao tendencije likovne produkcije koje je vrijeme poslije provjerilo.
Fotografirao: Ivor Mažar
Izložba Kontinuiteti i prekidi okuplja više od šezdeset radova, te oko četrdesetipet umjetnika, odabranih između više od 160 izlagača tijekom desetljeća salona i njegovih 5 izdanja. Iz počasne dvorane dolaze glasovi koji sažimaju predratna iskustva ekspresionizma, futurizma, kubizma. Upravo središnja izložbena dvorana koja okuplja najveći broj radova, a realizirani su u rasponu od početka 1950-ih do sredine 1960-ih, strukturirana je tako da donosi skokovit pregled likovnih fenomena na umjetničkoj sceni koje pronalazimo i u europskoj umjetnosti pedesetih, od slikarstva i skulpture umjerenog modernizma, tragove ekspresionizma, odjeke kubizma, pojave geometrijske apstrakcije, lirske i gestualne apstrakcije, egzistencijalističkog realizma do enformela. Opredjeljenje za apstraktnu umjetnost, tvrdi Ljiljana Kolešnik, nije se u prikazu suvremenih tendencija svelo na jednostranu propagandu EXAT-a, pa su se u postavu dvorane suvremenika brojem djela javili i predstavnici drugih smjerova u našoj suvremenoj umjetnosti – u slikarstvu od Motike, Dulčića, Stančića i Vanište, u kiparstvu od Bakića preko Džamonje do Kožarića. Ili pak skulpture mlade Olge Jančić ili Ksenije Kantoci.
Fluidan nastavak pregleda donosi konstruktivne krajolike Otona Glihe i Frane Šimunovića, koji istražuju njihove strukture i konfiguracije, a gusti namaz poteza i boje prekriva tragove mimezisa. Pronalazimo radove lokalnih riječkih autora Ive Kaline, Jakova Smokvine, Vladimira Udatnyja, Mile Kumbatović, vedra ulja Antuna Motike i Dulčića, rane radove Julija Knifera, Ede Murtića, apstrakciju Petra Omčikusa, dok su afirmacija materije u radikalnom enformelu prisutni u radovima Ive Gattina i Ferdinanda Kulmera, prate ih egzistencijalizam Ljube Ivančića, „tašizmi“ lirskih Zorana Mušiča, i dripping Šime Perića.
Fotografirao: Ivor Mažar
Kroz izložbe Salona ispisana je tako i povijest institucije, od intencija izložbenog programa, težnje za internacionalizacijom, umrežavanjem i kulturnom razmjenom, odražavanjem promjena u shvaćanju umjetnosti, do kontinuirane potrage za prostorom, a upisana je i povijest preimenovanja i seljenja od Galerije likovnih umjetnosti, preko Moderne galerije i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, od Guvernerove palače (Salon 54), zgrade u Dolcu inaugurirane upravo Salonom 56, gdje Muzej ostaje do 2017. godine, kada seli u prostore današnjeg muzeja u industrijskom kompleksu Benčić.
Kustoski tim izložbe čine Kristina Barišić, Branka Benčić, Ksenija Orelj i Diana Zrilić, a može se razgledati u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti do 2. veljače 2025.
(Branka Benčić)
Izvor: Gradski muzej Varaždin
„Budi zakon“ – izložba uvodi posjetitelje u svijet policijskih tehnika i metoda
U Gradskom muzeju Varaždin može se razgledati dosad najveća „policijska izložba“ otvorena izvan Muzeja policije pod nazivom Budi zakon: Jučer – danas – sutra na kojoj posjetitelji mogu zaviriti u svijet policijskih tehnika i metoda, od najranije povijesti do suvremenog doba.
Postav izložbe prati razvoj redarstvenih snaga na području Hrvatske od 9. stoljeća do danas, s istaknutim ključnim promjenama od sredine 19. stoljeća, otkrivajući posjetiteljima kako kako policijski službenici razjašnjavaju zločine, obavljaju očevide, prepoznavaju krivotvorine i postupaju u slučaju navijačkih izgreda. Važno mjesto zauzima Varaždinska garda, kao preteča današnje policije, kao i uloga Policijske uprave varaždinske u Domovinskom ratu, koja je u to vrijeme uključivala policijske postaje Varaždin, Ivanec, Ludbreg, Novi Marof i Čakovec.
Nadzor prometa, pripadnici SUP-a Tasoti Marijan - Čižmek Borivoj, kolovoz 1977., vl. fotog. Tasoti Marijan
Među izlošcima je raznolika zbirka oružja, u kojoj se ističu primjerci hrvatske proizvodnje iz ranih 90-ih godina prošlog stoljeća poput strojnice Pleter, Vila Velebita, Agram 2000, Zagi i Alka, kao i posebno rijetko oružje – teška snajperska puška RT 2 i prototip strojnice HS Produkt APS-95, a izložene su i oprema i odore te nekoliko policijskih vozila. U dijelu postava pod nazivom Ljepota lažnog sjaja izložena su krivotvorena djela poznatih svjetskih umjetnika i hrvatskih velikana, kao i krivotvorene novčanice, osobni dokumenti i isprave. Taj segment izložbe nije samo svjedočanstvo o vještini i umješnosti krivotvoritelja nego i o neumornom radu onih koji štite autentičnost i integritet umjetničkih djela. Nezaobilazna je i Zagrebačka škola poligrafa, koja je u drugoj polovici 20. stoljeća Hrvatsku postavila na vodeću poziciju u kriminalističkim istraživanjima u bivšoj Jugoslaviji. Na izloženom poligrafu posjetitelji se mogu uvjeriti kako taj uređaj radi te otkriti važne osobe i događaje u nastanku i razvoju Zagrebačke škola poligrafa.
Zbirka kriminalističke tehnike predstavljena je u prostoru koji simulira mjesto događaja teškoga kaznenog djela, omogućujući posjetiteljima da dožive situacije s kojima se policijski službenici svakodnevno suočavaju. Dio posvećen navijačima prikazuje fotografije policijskog postupanja na sportskim natjecanjima, te jasno razdvaja prave navijače od huligana, a izloženi su i zaplijenjeni rekviziti koji nemaju veze sa sportom niti s pravim navijanjem.
Z. Roso i poligraf
Posebna zanimljivost izložbe je oldtimer marke Ford Fiesta koji je pobijedio 1994. na međunarodnome natjecanju za dizajn policijskih vozila, a koji je morao biti premješten u ulazni dio palače jer je nekoliko naših mladih sugrađana u njemu vidjelo priliku za svoju kasnonoćnu vikend-zabavu skačući po krovu vozila, uslijed čega je na njemu nastalo oštećenje. Sve to snimile su nadzorne kamere, a izgrednici su i pronađeni.
Izložba je realizirana u suradnji s Muzejom policije, a može se razgledati u palači Herzer GMV-a do 5. siječnja 2025.
(Ivan Guberina)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr