HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Fotografirao: Hrvoje Franjić / Mowing Crew, Low

„Kud plovi ovaj oblak?“ – izložba djela iz fundusa MMSU-a u Rijeci

U riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) sredinom lipnja otvorena je izložba Kud plovi ovaj oblak? na kojoj su predstavljeni radovi iz fundusa MMSU-a mahom rjeđe izlaganih autorica i autora, nastali početkom 2000-ih. Izložba progovara o preprekama u sporazumijevanju u vremenu kada su nam naizgled sve mogućnosti na raspolaganju. Autorice izložbe su Ksenija Orelj i Sabina Salamon, a za vizualni identitet i oblikovanje kataloga zaslužni su Ana Tomić i Marino Krstačić Furić.

Izložba je vođena idejom fragmentarnog predstavljanja fundusa s fokusom na određenu temu koja bi na jednostavan i prijemčiv način publici približila radove iz zbirke i pokazala kako umjetnost odgovara na suvremenost. S tim formatom MMSU je započeo 2018. godine, nakon preseljenja na novu lokaciju, u zgradu bivšeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić. Planirajući fazno useljenje, Muzej je zauzeo dio prizemlja i prvi kat dok su drugi i treći kat ostali neadaptirani, pa se predstavljanje isječaka kolekcije pokazalo najboljim rješenjem za kompenzaciju stalnog postava.

Izloženo je deset radova većeg prostornog obujma, u mediju foto, video, zvučnih instalacija i stripa uz dva rada pozvanih autorica mlađe generacije, čime se pokušalo naznačiti kontinuitet teme posvemašnje umreženosti i digitalne povezanosti te utjecaj internetskih tehnologija na percepciju stvarnosti. U rasponu od starijih „analognih“ radova do najrecentnijih, radovi artikuliraju doživljaj gubitka identiteta, pomanjkanje sigurnosti i pripadnosti, kao i osipanje zajedništva u informacijski ubrzanim, ekonomski nestabilnim vremenima. Polaze od pitanja, kako međusobno komuniciramo, tko vodi informacijsku bitku i kakvi nas strahovi priječe u izravnoj, otvorenoj komunikaciji? Pritom je primarni cilj naznačiti osobitosti života u informacijskom dobu, a ne ukazivati na socijalne i tehnološke uvjete nastanka.

U dokumentarnom filmu Health 90, Petra Mrša propituje korelacije tjelesnog i online iskustva u videoigrama. Filmu je prethodio istraživački i pedagoški rad s igračima, poziv da se prvi put upoznaju u igrici, da bi druženje nastavili uživo, u slično oblikovanom prostoru. Pritom, jedna igrateljica kaže: „Igre su neki moj sigurni prostor i volim da mi je ugodno“. Kako pokazuje i videoinstalacija Marine Rajšić, poremećaj tjelesne dismorfije koji se razvio nakon pojave snapchat aplikacije za generiranje izgleda lica, govori o nečem još dubljem, gubitku potrebe za istinom i promjeni percepcije stvarnosti.

 

Fotografirao: Hrvoje Franjić / Kristian Kožul i Damir Žižić, Units 001

O mogućnostima krivotvorenja zbilje koje nam je informacijska revolucija širokogrudno ponudila, govori i pionirski internetski rad Andreje Kulunčić Zatvorena zbilja – embrio koji postavlja pitanja o dalekosežnim posljedicama genetske manipulacije i društvenom konformizmu koji svaku ideju tehnološkog napretka prihvaća kao mogućnost lagodnijeg života.

Svojevrsnu vremensku kapsulu unutar izložbe čine stripovi riječkog autora Zvonimira Pliskovca, objavljivani 1970-ih u popularnom riječkom omladinskom listu Val, na temu ispraznosti komunikacije koja često završi u jednosmjernom brbljanju (Ma nemoj! Zbilja! Tko bi reko. Pa da. Strašno! Da, da. Grozno!). Na općoj razini komunikacijom se bavi i Nika Radić u radu Čahura koja sugerira umreženo društvo lako povezivih, ali izdvojenih zajednica, nalik filter bubbleu ili you-loopu u algoritamskoj realnosti.

Uranjanje u samoreferentne petlje koje je moguće i u fizičkom svijetu, odražava Maska Izabele Peculić Stančić. Kao da želi osujetiti moć pogleda i učiniti ga redundantnim, fotoinstalacija s dvostrukim ogledalom omogućuje sliku beskonačnih odraza, usmjeravajući gledatelja u percepcijsku zamku vizije tunela. Rad Pogledaj me u oči Siniše Labrovića kontekstualizira osjećaj klaustrofobije uz nemogućnost fizičkog kontakta. Poput stražarske kućice na ulazu u izložbeni prostor, u omanjem otvoru nalik puškarnici, vidimo samo usta koja neumorno žvaču, a ne govore. Instalacija nas upućuje na suvremene oblike globalnog nadziranja koji pod izlikom sigurnosti šire osjećaje straha i zarobljenosti.

Specifičnu vrstu izolacije tematizira Igor Grubić u fotoseriji Baršunasto podzemlje, posvećenoj marginaliziranim pojedincima kaznionice Lepoglava, čije ispovijesti izlaže kao intimne slike onih koji su bili zakinuti za bezbrižno djetinjstvo i dostojan život. Fotoinstalacija K9 suosjećanje Zlatka Kopljara prikazuje autora kako kleči, u pozi koja može biti shvaćena dvoznačno, kao priznanje vlastite nemoći, ali i ironijski iskaz spram nedodirljivosti pozicija moći s kojima dijaloga nema. Kontrapunkt kulturi spektakla pruža i instalacija Units 001 Kristiana Kožula i Damira Žižića. Stotinjak betonskih boca, izlivenih po uzoru na plastične, svjedoči o postranzicijskom fenomenu recikliranja plastične povratne ambalaže u Hrvatskoj koju siromašni još uvijek skupljaju za sitni novac. Tako umjesto pokazivanja glamura potrošačke logike, instalacija upućuje na pozadinsku sliku – društvenu strukturu u kojoj građani na rubu egzistencije.

 

Fotografirao: Hrvoje Franjić / Izabela Peculić Stančić, Maska

Projekt What’s Inside Ideal X? međunarodnog, amorfnog kolektiva The Moving Crew koristi motiv transportnog kontejnera kao platformu za društvenu igru na temu globalnog protoka kapitala. Nastaje kolaborativnim radom s brojnim građanima u Iowi i Rijeci, a fokusira se na sveprisutni lanac transporta koji se uvelike ubrzao uvođenjem kontejnerskog sustava kao standardiziranog modela prijevoza, iza metalnih kućišta skrivajući najrazličitije (i)legalne sadržaje, čije je putovanje digitalno nadzirano internet portalima i platformama oblaka.

Na začelju izložbe susrećemo videoinstalaciju Bach unatrag Davida Smithsona koja kroz metaforu sviranja kompozicije unatrag sugerira zastarjelost linearne naracije s jasnim početkom i krajem. Tako usprkos klasičnoj impostaciji u prostoru, dvojica izvođača Bachove Invencije broj 1 nikada ne uspostave neposredan kontakt, niti razmjenjuju poglede. U ozračju apsurda i nepovezane komunikacije Bach unatrag govori o dijalogu između zadanosti i slučaja, pitajući se koji od njih je iznimka, a koji pravilo. Poručuje da je savršena komunikacija nedostižan projekt jer postoji mnoštvo očišta iz kojih možemo gledati svijet. I uvijek može obrnuto.

Današnji brzi informacijski oblak ne jamči veću jasnoću međusobne razmjene, a demokratski stečeni alati mogu se koristiti u mutne svrhe, što nam potvrđuje staru pretpostavku, da smo oduvijek bili povezani, ali nejednako i nelogično. Kako u knjizi Novo mračno doba navodi umjetnik i pisac James Bridle: „Danas je oblak središnja metafora interneta: globalni sustav velike moći i energije koji ipak zadržava auru nečega pojmovnog i numinoznog, nečega što je gotovo nemoguće shvatiti. (...) Navikavamo se oslanjati se na njega, a gotovo da nemamo pojma tome što mu povjeravamo i čemu to povjeravamo“.

Izložba Kud plovi ovaj oblak otvorena je do 25. kolovoza 2023.

(Sabina Salamon i Ksenija Orelj)

 

Novi glavni ulaz Nacionalne galerije portreta, London © Olivier Hess

Od Tudora do Eda Sheerana – otvorena preuređena Nacionalna galerija portreta u Londonu

Nacionalna galerija portreta, jedan od najistaknutijih londonskih muzeja, ovih je dana otvorila svoja vrata nakon trogodišnje renovacije, najveće u svojoj 127 godina dugoj povijesti. Opsežna obnova u koju je uloženo 41,3 milijuna funti uključuje integraciju novog ulaza i preuređenje unutrašnjih prostora te novi i reprezentativniji stalni postav kako bi se publika mogla bolje upoznati s poviješću i raznolikim stanovništvom koji su pridonijeli razvoju Ujedinjenog Kraljevstva.

Galerija je osnovana 1856. godine s ciljem prikupljanja portreta „najistaknutijih ličnosti iz britanske povijesti“, a prvi pribavljeni portret bio je onaj Williama Shakespearea. Od 1896. nalazi se u namjenskoj zgradi arhitekta Ewana Christiana na St Martin's Place, u neposrednoj blizini (i sjeni) Nacionalne galerije, jednog od najposjećenijih svjetskih muzeja. S obzirom da je tijekom svoje duge povijesti imala samo dva značajnija proširenja zgrade, prije četiri godine najavljen je projekt Inspiring People kako bi se „staru i prašnjavu, mračnu i začahurenu“ instituciju preobrazilo u „galeriju za svakoga“. Radovi su započeli usred pandemije 2020., a djela iz fundusa su bila izlagana diljem Ujedinjenog Kraljevstva za vrijeme dok je Galerija bila zatvorena.

Na projektu su bili angažirani arhitektonski studio Jamie Fobert Architects i specijalisti za baštinu Purcell budući da se zgrada Galerije nalazi na popisu zaštićenih građevina koje su od iznimnog interesa (kategorija Grade I). Odlučilo se za pristup obnovi koji uvažava prošlost zgrade i oživljuje mnoge povijesne značajke, otkrivajući skrivene dijelove poput viktorijanskog teraco poda. Otvoreni su mnogi desetljećima zatvoreni prozori kako bi se prostor napunio prirodnom svjetlošću, a kod posjetitelja izbjegao sindrom muzejskog zamora. Istočno krilo Galerije, dio izvorne zgrade iz 1896. u kojem su dugo vremena bili smješteni uredski prostori, sad je ponovno dostupno javnosti (Weston Wing). Važan dio preuređenja je i novi Centar za učenje Mildred i Simon Palley s većim brojem radionica, te novi prodajni i ugostiteljski objekti.

Jedna od najvećih promjena je reorijentacija zgrade i pretvaranje triju prozora na sjevernom pročelju zgrade u vrata kako bi se dobio novi glavni ulaz s preuređenim prilaznim prostorom. Naime, dosadašnji skromni ulaz s istočne strane postavljen je na inzistiranje važnog donatora koji je želio da bude što bliže Trafalgar Squareu, a prvenstveno kako ne bi bio gledao na neugledne dijelove tadašnjeg viktorijanskog Londona. Glavni ulaz sada gleda na Leicester Square.

Na trima novim vratima postavljeno je 45 mjedenih ploča s izrezbarenim crtežima ženskih lica poznate britanske umjetnice Tracey Emin koje predstavljaju „svaku ženu, svako doba i svaku kulturu kroz vrijeme“, uravnotežujući fasadu na kojoj se od ranije nalazi 18 medaljona s prikazima slavnih muškaraca iz britanske povijesti.

Pitanje rodne i etničke zastupljenosti u postavu ključni je cilj projekta nove Galerije kako bi on bio relevantan za širok raspon publike i otkrio skrivene priče iz povijesti Ujedinjenog Kraljevstva. Broj izloženih portreta žena u galerijama 20. i 21. stoljeća novog stalnog postava porastao je s 35 % na 48 %, a 11 % svih izloženih radova su portreti britanskih etničkih manjina, što je povećanje od 3 %. Što se tiče izloženosti fundusa, u četrdeset revitaliziranih galerija postavljeno je više od 1100 portreta što je za trećinu više u odnosu na prethodni postav, uz novi naglasak na fotografsku građu.

U izjavi objavljenoj uoči otvorenja, ravnatelj Galerije Nicholas Cullinan rekao je: „Mnoge značajne nove akvizicije i narudžbe tijekom posljednjih nekoliko godina transformirale su i raspon i kvalitetu portreta koje imamo na našim zidovima“, dodavši kako „transformacija“ omogućava da prostor „uistinu postane galerija ljudi, za ljude te življa i životnija nego ikad prije“.

 

Dio postava Nacionalne galerije portreta, London © David Parry

Jedno od upečatljivih djela koja su naručena za novi postav je mural Work in Progress, autorskog tandema majke i kćeri Jann Haworth i Liberty Blake, koje slavi postignuća 130 žena od davnina do danas. Među prikzanima se mogu naći drevna keltska kraljica Boudicca i kraljica Elizabeta I., spisateljice Beatrix Potter i Agatha Christie, akademkinja Mary Beard, matematičarka Ada Lovelace, modne dizajnerice Mary Quant i Vivienne Westwood te sportašice Ethel Scott i Nicole Adams, a ostavljena je i prazna silueta koju posjetitelji mogu popuniti.

U prizemlju zgrade, u galeriji posvećenoj recentnim akvizicijama i narudžbama (The National Lottery Heritage Fund Gallery), izloženi su portreti ljudi koji danas mijenjaju Veliku Britaniju. Pored portreta tenisača Andyja Murryja, repera Stormzyja, borkinje protiv rasizma Doreen Lawrence, modne urednice Anne Wintour ili nogometašice Lucy Bronze tu se može vidjeti i velika tapiserija kenijsko-britanskog umjetnika Michaela Armitagea John Barry, O Kelly, Sonny i Richard Moore (2022.) koja odaje počast četvorici smetlara koje je umjetnik promatrao kako rade tijekom lockdowna.

Najveći mamac za publiku je novopribavljeni Portret Maija (Omaija) Sir Joshue Reynoldsa iz 1776. koja prikazuje prvog Polinežanina koji je posjetio britanski otok, zajednička akvizicija Nacionalne galerije portrete i Muzeja J. Paul Getty iz Los Angelesa. Kako su oba muzeja uložila po 25 milijuna funti u otkup, tako će oba naizmjenično izlagati sliku.

 

Pogled na Portret Maija (Omaija) u postavu Nacionalne galerije portreta, London © David Parry

Uz novi stalni postav otvorena je i izložba Yevonde: Life and Colour o karijeri londonske fotografkinje koja je 1930-ih predvodila korištenje fotografije u boji, a za koji dan trebala bi se otvoriti i izložba Sir Paula McCartneya Eyes of the Storm koja donosi osobni pogled na „Beatlemaniju“ između 1963. i 1964. godine.

(Ivona Marić)

 

Izvor: Galerija Prica

Pisma Ruže i Ivana Meštrovića – izložba o ljubavi, prijateljstvu i umjetnosti

Povodom festivala ljubavne poezije „Vrazova Ljubica“ u Galeriji Prica u Samoboru otvorena je početkom mjeseca izložba „Ruža i Ivan Meštrović – priča o ljubavi, prijateljstvu i umjetnosti“, čije su autorice Dajana Vlaisavljević i Sabina Kaštelančić.

Riječ je o iznimnoj životnoj priči dvoje umjetnika, Ruži i Ivanu Meštrović, ispričanoj kroz pisma koja su si međusobno izmjenjivali, a u kojima je vidljiv njihov prisan ljubavni i prijateljski odnos. O Ivanu Meštroviću, svjetski poznatom umjetniku se već jako puno zna, za razliku od umjetničkog djelovanja njegove prve supruge Ruže Meštorović, rođene Klein. Ovom izložbom također se želi predstaviti manje poznati umjetnički opus jedne svestrane žene koja je ostala u sjeni velikog majstora.

Ljubavna priča Ruže i Ivana Meštrović ispričana je kroz tematski odabir pisama nastalih u razdoblju od 1903. do 1942. godine, a koja se nalaze u obiteljskoj arhivi Kaštelančić u kojoj su sačuvana 303 pisma i dopisnice kao autentični svjedoci toga vremena. Kako autorice izložbe spominju u katalogu: „Njihova opsežna pisma, koja su izmjenjivali za vrijeme braka i nakon rastave, otkrivaju bogatstvo njihovih života, isprepleteno brojnim kulturnim događanjima, putovanjima, susretima s poznatim osobama onoga doba, istodobno govore o planiranju izložbi i raspravama o njihovim budućim umjetničkim projektima. Za nas su ovdje posebno važna pisma koja fragmentarno, ali kontinuirano svjedoče o odnosu dvoje ljudi koji su bili vezani sponama ljubavi, prijateljstva te umjetničkog stvaralaštva. Taj odnos nije uvijek bio lagan i jednostavan, ali općenito ga možemo smatrati brižnim, toplim i razumijevajućim u svim aspektima njihovih životā.“

Ruža i Ivan upoznali su se u Beču 1903. godine i tada započinje sretno i uzbudljivo razdoblje njihovog zajedničkog života, a emocije koje Ivan očituje prema Ruži vidljiva su iz pisma koje joj šalje 28. studenog 1903.:

„Joj, Ružo! A kako je tebi pri duši bez mene? Ah tko zna. Ti si možda misliš tko zna što si dečko u daljini fantazira i lahko je njemu. O nije to tako! Znaj ova ljubav − i ako me ova prodje s tvojom krivnjom onda ju možda neću nikomu dati u opšte će iščeznuti ko pred vjetrom svjeća. O neće to tako biti, da ja nemislim da je i tvoja toli mlada ko što je moja da se neuhvam da će moja suza pasti na toli vruće lice, a cjelovi na usne, ko rosa na mladjan cvjet nebi ni počo s tobom, jest ja sam samo s tobom počo − neka zna čitav sviet!
Ja ljubim, ljubim i uhvam se da i moja Ruža ljubi, zar ne?“

Iz pisama je vidljiva ta nježna strana našeg slavnog kipara prema Ruži i mada su im se s vremenom životni putevi razdvojili prisnost ostaje prisutna sve do samog njenog kraja. Posebno je dirljivo posljednje pismo koje joj šalje 1942. dok ona leži u bolesničkom krevetu i proživljava svoje zadnje dane:

„[...] sad kad čujem da si sve svoje stvari, koje spadaju u ovaj zemaljski [...?] uredila, hoću da ti se javim, i da ti zaželim što manje muka dok si još ovdje – mada ni to neovisi o nama nego o onom koji sve ravna. Medjutim, ako u vječnosti nema brojenja vremena, onda je i svaka sekunda našega života ovdje jednaka svakom brojkom godina. [...] U ostalom duša znade svoj put i svaka ga čini po odredjenom joj zakonu, a taj je najispravniji i nepromjenjljiv je.
Dakle, draga Ružo, ako se ovdje više nevidimo, možda ćemo se vidjeti negdje drugdje, [...] a dotle strpljenje i neka svi bolovi budu jedna sekunda zemaljskog vremena.“

 

Izvor: Galerija Prica

Izložba se može razgledati do 9. srpnja 2023. godine.

(Galerija Prica)

 

Arheološki lokaliteti grada Osijeka – izložba na otvorenom uz QtouR virtualni vodič

Arheološki muzej Osijek (AMO) nedavno je otvorio stalnu izložbu na otvorenom kojom se uz pomoć informacijskih ploča i naprednih značajki aplikacije QtouR – virtualni vodič na jedinstven način prezentiraju arheološki lokaliteti u gradu Osijeku.

Grad Osijek ima ukupno pet arheoloških zona na kojima su u posljednjih stotinjak godina provedena brojna istraživanja. U ovoj interaktivnoj izložbi prezentirano je devet arheoloških lokacija u gradu. Na svakom od odabranih lokaliteta postavljena je informacijska ploča s dvojezičnim tekstovima kojima se posjetiteljima daju osnovne informacije o lokalitetu. Na ploči su također prikazani reprezentativni arheološki nalazi tog lokaliteta, ali i QR kod za preuzimanje i pokretanje besplatnog QtouR– virtualnog vodiča, višejezične mobilne aplikacije namijenjene za napredna virtualna vodstva kroz muzeje, galerije, gradske ili ruralne znamenitosti i atrakcije, parkove ili turističke rute.

Aplikacija QtouR – virtualni vodič domaća je mobilna aplikacija za Android i iOS sustave lansirana prije nešto više od tri godine i implementirana u više hrvatskih muzeja i u turističkih ruta na otvorenom. Iza domaćeg tima zaslužnog za razvoj ove aplikacije stoje muzejski djelatnici s višegodišnjim radnim iskustvom u realizaciji izložbenih projekata koji su tražili moderne i pristupačne načine komunikacije s korisnicima. Aplikacija na zabavan, interaktivan i intuitivan način otkriva korisnicima sve ono što im je skriveno u izložbi ili muzejskom postavu kada pored sebe nemaju pravog vodiča.

 

QtouR – virtualni vodič je prostorno svjesna aplikacija koja automatski prepoznaje svaki arheološki lokalitet kojem se korisnik približi te ga o njemu obavještava. Unutar muzeja ili galerija aplikacija koristi i mrežu radijskih odašiljača (iBeacon tehnologija) kako bi vrlo precizno otkrila kojim se sadržajima – izložbenim vitrinama – korisnik približio, kako bi mu o njima automatski pružila informacije, poput živog vodiča. Korisnici imaju putem interaktivne karte mogućnost odabira lokaliteta unutar aplikacije te mogu odabrati i navigacijske upute do odabranog lokaliteta. Atraktivni multimedijalni sadržaji, 3D virtualizacije, prošireni i interaktivni prikazi svakom arheološkom lokalitetu daju punu dimenziju i korisniku omogućuju da na jednostavan način otkrije i doživi više.

Prva lokacija koja je prezentirana na istočnom dijelu grada, a pripada i istoimenoj zoni je Osijek-Ciglana-Zeleno polje. Najstariji nalazi iz razdoblja pleistocena su kosturni ostaci konja (10980. – 10720. g. pr. Kr.), potom slijede nalazi iz eneolitika, brončanog i starijeg željeznog doba. Najreprezentativniji su nalazi iz nekropole istražene 1950-ih koji pripadaju narodu Skordiska iz mlađeg željeznog doba. Mnogi od ovih nalaza izloženi su u stalnom postavu AMO-a.

Arheološka zona Mursa, Pristanište i Vijenac Ivana Meštrovića obuhvaća veliko područje grada Osijeka i prezentirana je s ukupno četiri ploče (ili info točke unutar aplikacije). Info ploča na Trgu Bana Jelačića donosi općeniti prikaz s informacijama o rimskoj koloniji Mursi, kao i o najvažnijim iskopanim nalazima. U podrumskim prostorima Dječjeg vrtića Mak prezentirani su ostatci rimskog građevinskog kompleksa s trijemom istraženi tijekom 1982. godine. Položaj Pristanište i Klinički bolnički centar prezentiran je info pločom postavljenom u ulici J. Huttlera, u blizini same bolnice. Ploča na kojoj su predstavljeni podaci o rimskom mostu preko rijeke Drave, tzv. Hadrijanovom mostu, prema caru koji je 133. godine Mursi dodijelio status kolonije, postavljena je u blizini originalne lokacije mosta, odnosno kamenih ostataka koji se i danas vide za niskog vodostaja.

Dvije informacijske ploče predstavljaju arheološku zonu Tvrđa-Gornji grad, od kojih je jedna u centralnom dijelu zgrade AMO-a jer su zaštitna arheološka istraživanja provedena prilikom uređenja zgrade potvrdila nalaze iz razdoblja kasnog srednjeg i novog vijeka, ali i objekt koji je pripadao brončanodobnoj kulturnoj grupi Belegiš II. Na info ploči nalaze se i podaci o ostacima arhitekture Kasim-pašine džamije parterno prezentirane na samom Trgu Jurja Križanića.

 

Čitav niz istraživanja proveden je na Trgu Vatroslava Lisinskog, u Osječkoj Tvrđi, a dio rezultata prezentiran je na info ploči na samom trgu s podatcima o srednjovjekovnoj crkvi Sv. Trojstva, ali i o arheološkim slojevima iz starijih razdoblja. Na području Mađarske Retfale pronađen je višeslojni arheološki lokalitet koji pripada različitim razdobljima, svjedočeći o dugoj i bogatoj prošlosti ovoga područja. Upravo su na ovom mjestu pronađeni ostatci najstarijeg naselja na području Osijeka iz razdoblja neolitika koji pripadaju starčevačkoj kulturi (kraj 7. – kraj 6. tisućljeća pr. Kr.), prvoj zemljoradničkoj populaciji ovoga kraja.

Lokalitet Filipovica-Hermanov vinograd nalazi se na jugozapadnom rubnom dijelu Osijeka, na niskom, gotovo polukružnom brežuljku, a danas presječeno osječkom južnom obilaznicom. Tijekom mnogobrojnih istraživanja, od kojih su prva provedena 1897., prikupljena je velika količina nalaza koja ovaj lokalitet pripisuju nositeljima sopotske kulture iz mlađeg kamenog doba. Na info ploči prezentirani su podatci o istraženim stambenim objektima nosilaca sopotske kulture, ukopima pokojnika, ali i bogatom arheološkom materijalu.

Podaci na informacijskim pločama kao i prošireni interaktivni sadržaji prezentirani unutar mobilne aplikacije QtouR – virtualnog vodiča koristit će se u edukativne i turističke svrhe, kako bi informacije koje se inače čuvaju unutar muzeja i institucija koje su provodile istraživanja postale dostupne širem krugu korisnika.

(Josip Kralik i Dragana Rajković)

 

Nova izdanja – priručnik o konzervaciji i restauraciji stakla

Muzej antičkog stakla u Zadru (MAS) nedavno je predstavio suvremeni stručni priručnik pod nazivom „Konzervacija i restauracija stakla“ čiji je autor Šime Perović, konzervator-restaurator savjetnik i kustos u Muzeju. Priručnik su predstavili ravnatelj MAS-a dr. sc Hrvoje Manenica, Mirta Pavić, muzejska savjetnica u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i koordinatorica Sekcije konzervatora restauratora Hrvatskog muzejskog društva, te Damir Doračić, muzejski savjetnik iz Arheološkog muzeja u Zagrebu.

Novo izdanje MAS-a odgovor je na nedostatak literature s tematikom konzervatorsko-restauratorske metodologije i prakse na programima studija konzervacije i restauracije, kao i na području pripremanja i polaganja stručnih ispita u muzeološkoj struci. Započinje uvodom koji pruža uvid u dosadašnje stanje publiciranja radova Odsjeka za restauraciju i istraživanje MAS-a, a drugo poglavlje pod naslovom Struktura i osobine stakla donosi informacije o kemijskim i fizičkim odlikama stakla te upućuje na postojanje prirodno nastalih stakala poput opsidijana ili fulgurita, kao i onih artificijelnih.

Naredno poglavlje Povijesni pregled staklarstva i tehnologija staklarske produkcije predstavlja sažeti prikaz cjelovitog oscilirajućeg povijesnog tijeka razvoja staklarstva, od njegove prve pojave polovicom 3. tisućljeća prije Krista na prostoru Mezopotamije, odnosno Sirije i Palestine. Amplitude tog razvoja u pozitivnom smislu su rimskodobna produkcija, kao i venecijanska produkcija 15. i 16. stoljeća, a ovaj pregled je poznavanje povijesnog tijeka obrade oplemenio i spoznajama proisteklim iz projekata eksperimentalne arheologije koja se aplicira na Odsjeku za restauraciju istraživanje MAS-a. Iz sličnih su stručno-znanstvenih projekata proistekli i podaci koje prezentira poglavlje Recikliranje stakla u antici. U njemu se na temelju arheoloških dokaza, naputaka antičkih pisaca Marcijala, Stacija i Plinija starijeg, ali i rezultata fizičkih i kemijskih analiza, rekonstruiraju mogući oblici recikliranja ili restauriranja oštećenih staklenih predmeta u antici i srednjem vijeku.

U poglavlju Oblici propadanja stakla opisani su degradacijski procesi i oblici oštećenja kojima mogu biti zahvaćeni predmeti proistekli sa kopnenih arheoloških istraživanja, oni sa podvodnih i podmorskih istraživanja, ali i sva ostala povijesna stakla. Slijedi rasprava Istraživanje i dokumentiranje u kojoj se ističe važnost dokumentiranja svih faza konzervatorsko-restauratorskih postupaka, te koji donosi i pregled arheometrijskih istraživanja koji su bitna podloga su za procjenu stanja i ugroženosti.

Praktične primjere konzervatorsko-restauratorskih postupaka popraćene ilustracijama donosi poglavlje Konzervacija i restauracija. Pri tome sve su spoznaje ažurirane s najsuvremenijim napretcima u konzervatorsko-restauratorskoj praksi u svijetu. Zasebno se razrađuju preventivna zaštita u čuvaonicama i postavima, konzervatorski postupci – stabilizacija i čišćenje – te restauratorski postupci – rekompozicija i integracija. U smislu očuvanja autentičnosti izvornog predmeta raspravlja se i o izradi kopija u muzeološkom kontekstu.

Svi postupci konzervatorsko-restauratorske prakse odvijaju se u adekvatno opremljenim prostorima i uz aplikaciju sigurnosnih procedura koje su opisane u odlomku Materijali, oprema i zaštitne mjere. Posebnu vrijednost priručnika predstavlja i poglavlje pod naslovom Terminološki rječnik. Popisom natuknica koje tretiraju pojmove o restauraciji arheološkog stakla osigurana je cjelovitost terminologije na polju staklarstva u arheologiji, koja je ranije publicirana pod naslovom Terminološki rječnik antičkog staklarstva.

(Šime Perović)

Nakladnik: Muzej antičkog stakla u Zadru, Za nakladnika: Hrvoje Manenica, Autor: Šime Perović,
Fotografije: Šime Perović, Irena Jukić; Lektura: Edita Medić, Grafičko oblikovanje: FG Grafika d.o.o., Zadar, Tisak: FG Grafika d.o.o., Zadar; Naklada 200;
ISBN 978-953-8320-06-4; Zadar 2022.;
Izdanje je tiskano uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH i Zadarske županije

 

Izvor: Muzej Slavonije Osijek

„Kutija naših sjećanja“ – kako pripremiti muzejski program za osobe oboljele od demencije?

Muzej Slavonije u Osijeku (MSO) jedan je od partnera na međunarodnom projektu pod nazivom Kutija naših sjećanja, na engleskom Box of Our Memories – BOOM. Cilj projekta je kroz neformalno obrazovanje odraslih u području reminiscencije povećati broj raznolikih kulturno-umjetničkih programa u baštinskim ustanovama koji bi utjecali na poboljšanje kvalitete života osoba s demencijom i drugim oblicima gubitka kognitivnog pamćenja. Voditeljica projektnih aktivnosti je Jesenka Ricl, muzejska pedagoginja u MSO-u, a pored osječkog muzeja u projektu sudjeluju i ustanove iz Poljske, Švedske, Austrije, Ujedinjenog Kraljevstva, Grčke i Italije. Financijska sredstva su osigurana u sklopu programa Europske unije za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport Erasmus+.

Muzeji mogu biti mjesta zabave i obrazovanja, kao i mjesta za opuštanje. Posjetitelji danas traže nova uzbuđenja i otkrića, a pedagozi i kustosi osmišljavaju programe s ciljem obogaćenja osobnog iskustva. Povrh toga, muzeji imaju veliki potencijal da pozitivno utječu na osobe s demencijom. Posjet izložbama ili sudjelovanje u radionicama smanjuje stres, potiče pozitivne emocije, smanjuje osjećaj usamljenost i potiče razvoj bliskih društvenih odnosa. Boravak u muzeju poboljšava kognitivne funkcije i smanjuje simptome depresije. Redoviti posjetitelji s demencijom kažu da se osjećaju manje izolirano i da im je lakše povezati se s drugim posjetiteljima sa sličnim interesima.

Muzej i demencija

Gubitak pamćenja izjeda čovjeka, otkida dio našeg identitet i čini nas nesretnima, uplašenima i usamljenima. Što možemo učiniti za osobe s demencijom i kako unaprijediti kvalitetu njihova života? Istraživanja pokazuju da zdrav način života, uključujući zdravu prehranu, redovitu tjelovježbu i kognitivnu stimulaciju, može smanjiti rizik od kognitivnog pada i demencije. Jedna od terapija u kognitivnoj stimulaciji je i terapija reminiscencije u kojoj se putem prisjećanja i prenošenja događaja iz osobne povijesti postiže poboljšanje mentalnog stanja.

Baštinske ustanove mogu igrati važnu ulogu u organizaciji programa usmjerenih na njegovanje sjećanja u kojima mogu sudjelovati osobe s demencijom u pratnji njegovatelja. Ustanove poput muzeja i arhiva su neiscrpan izvor predmeta koji se mogu koristiti u terapiji reminiscencije, kao i u drugim metodama psihosocijalne intervencije. Muzejske izložbe svjedoče o društveno-kulturnim ili povijesno-ekonomskim promjenama, ali i o životima obitelji, majstorstvu obrtnika ili radu umjetnika te potiču na prisjećanje.

 

Izvor: Muzej Slavonije Osijek

Kako organizirati posjet muzeju za osobe s demencijom u pratnji njegovatelja ili člana obitelji? Preduvjet tome je stjecanje novih vještina i kompetencija djelatnika u kulturi i sudjelovanje u neformalnom programu za usavršavanje odraslih. Partneri na projektu BOOM izradili su niz smjernica koje pomažu u pripremi djelatnika za izradu programa za oboljele osobe i objavili metodološki priručnik u kojem su, između ostaloga, predstavljeni primjeri dobre prakse. Jedan od navedenih primjera inovativnih metodologija je i program Album za osobe s Alzheimerovom bolešću i demencijom koji je nastao u suradnji Tiflološkog muzeja i Tehničkog muzeja Nikola Tesla.

U sklopu projekta objavljena je i digitalna kutija sjećanja (BOOM App) u koju se mogu učitavati skenirane fotografije, audio i video zapisi, korisne poveznice i to sve s ciljem jednostavnijeg i bržeg pristupa materijalima koji služe kao okidači za prisjećanje. Brojni sudionici su testirali digitalnu kutiju sjećanja i smatraju da će im biti od velike pomoći u radu s osobama oboljelim od demencije.

Interpretiranje muzejskih predmeta – fotografija, slika i skulptura, kućanskih pomagala ili dječjih igračaka – može pomoći u njegovanju sjećanja na osobno životno iskustvo. Koliko sam puta imala priliku vidjeti širok osmijeh ili suzu radosnicu na licima naših posjetitelja! „Moja majka je imala isti ovakav pribor za čaj! Koristila ga je u posebnim prilikama. U djetinjstvu sam krišom uzimala kockice šećera iz iste keramičke posude! Majka se jako ljutila što za goste nije ostalo ništa.“ – starija gospođa kroz smijeh prepričava dogodovštine iz djetinjstva. „Sjećam se tvornice s ove fotografije. Moj stric je radio u njoj. Proizvodili su najukusniju čokoladu i bombone. Često bi dolazio k nama na nedjeljni ručak. Znali smo što nas čeka za desert! Bili smo jako uzbuđeni!“ – komentirao je gospodin gledajući crno-bijelu fotografiju radnika ispred tvorničke hale. To je dovoljan razlog da kustosi, pedagozi i knjižničari započnu suradnju s njegovateljima starijih osoba.

Više o terapiji reminiscencije kao i ostali dostupni materijali mogu se pronaći na poveznici: https://boxofourmemories.eu/. Za više informacija može se obratiti na: jesenka.ricl@mso.hr.

(Jesenka Ricl)

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr