U osmišljavanju jednog od najvećih i najopsežnijih projekata varaždinskoga muzeja u posljednjih nekoliko godina sudjelovali su kustosi i restauratori svih odjela GMV-a, kao i više vanjskih suradnika, a predstavljeno je više od 700 predmeta iz fundusa Muzeja koji kroz priču o hrani i odnosu prema njoj publici približavaju svjetonazor ljudi u određenom povijesnom razdoblju ili geografskom području. Hrana i prehrambene navike prožeti su kulturološkim značenjem i važan su dio identiteta zajednice, te su kao takvi oduvijek sredstvo identifikacije s jednom kulturnom grupom ili diferencijacije od drugih. Kultura prehrane može se definirati kao kompleksni sustav navika, praksi, stavova, rituala, vjerovanja te običaja i tradicija vezanih uz hranu.
Uz hranu se okupljamo u veselim životnim trenucima, njome se ponekad i tješimo, a u svakoj od tih prigoda razgovaramo uglavnom na svom idiomu. Budući da je varaždinsko područje prostor kajkavaca, izložbi smo dali i malo kajkavskog štiha.
Kroz tematsku cjelinu o proizvodnju hrane objašnjava se razvoj prehrane ljudi od prapovijesti do danas. Tijekom paleolitika, najstarijega povijesnog razdoblja, prehrana ljudi bazirala se na mesu. Paleolitički čovjek lovio je divljač i sakupljao plodove u blizini svojih staništa. Revolucija u načinu proizvodnje hrane dogodila se na prijelazu iz 7. u 6. tisućljeće pr. Kr., u neolitiku, kada se ljudi počinju baviti stočarstvom, zemljoradnjom i uzgojem žitarica, a javlja se i sjedilački način života. Temeljite promjene u prehrani nastaju krajem srednjeg vijeka i otkrićem Novog svijeta, kada se u Europi pojavljuju nove vrste namirnica. I Varaždincima je jedan od izvora hrane bila vlastita proizvodnja, prisutna ovdje od njihova naseljavanja. Građani su obično uz kuću imali vrt, okućnicu, gospodarske zgrade te majur u predgrađu. Uz oranice i livade, mnogi su imali i vinograd na obližnjim brežuljcima.
Od ranoga srednjeg vijeka u cehove su bili udruženi i obrtnici poput mesara, mlinara i pekara. Iako s poteškoćama, Varaždinci su uz svoje domicilne biljke i životinje za prehranu prihvatili i one koje su u Europu došle nakon otkrića Amerike, kao što su bundeva, krumpir, kukuruz i puran. Rajčice su desetljećima izbjegavali misleći da su to otrovne biljke, a neke su, poput korabe ili kelja, smatrali hranom za svinje. Od kraja 18. stoljeća i prve polovice 19. stoljeća nastaju i manufakture čokolade, cikorije i surogata kave, kandita, ružinog likera te duhana. S razvojem tehnike i ovdje počinje industrijska proizvodnja hrane, prisutna i danas u tvrtkama Vindija, Podravka Kalnik, Ekos Holding i Derma, ali i u malim, uglavnom obiteljskim gospodarstvima.
Na izložbi se mogu vidjeti neke danas vrlo neobične namirnice životinjskog podrijetla koje su se kroz različita povijesna razdoblja jele gotovo svakodnevno. Tako imamo izloženu kost vunastog nosoroga, koji se nalazio na jelovniku prapovijesnog čovjeka, dakako, samo ako bi imao sreće i uspio uloviti ovu gotovo 3 tone tešku životinju. Prilikom arheoloških istraživanja u Petrijancu u glinenoj posudi pronađeni su ostaci ježa, vrlo tražene delikatese tijekom antike i srednjeg vijeka sudeći po brojnim sačuvanim receptima iz tog razdoblja. Iz Knjige starih mesarskih zapisnika od 1589. do 1708. godine saznajemo da se na jelovnicima gozbi mesarskog ceha konzumira najviše meso. Od peradi tu su bili guska, patka, kokoš, pilići, golubovi, grlice, jarebice i kosovi. Najcjenjenija je bila pečenka od kopuna, uškopljenog pijetla, dok su purana prvi put kupili 1669. godine. Sredopusnom nedjeljom, usred korizme, kada se ne smije jesti meso, priređivali su puževe i slatkovodne rakove, „vizovinu“ ili „tokovinu“, slatkovodnu ribu (štuke, somove, piškore), ali su nabavljali i sušenu ribu, krapove, hobotnice te usoljenu ribu iz Rijeke ili čak s Malte. Uz ribu, bilo je dozvoljeno jesti i dabrovo meso jer dabar ima ljuskav rep bez dlaka, koji pomalo podsjeća na peraju i djelomično živi u vodi. No, s obzirom na to da je dabar potpuno nestao s ovog područja početkom 20. stoljeća zbog pretjeranog izlova radi krzna i mesa, nestala je i ta delikatesa (okusom slična divljači, primjerice zečetini ili srnetini – kažu oni koji su probali) s našeg menija. S obzirom na uspješnost projekta povratka europskog dabra na područje naše županije krajem 20. stoljeća i njegova ponovnog rasprostranjivanja, vjerujem da će dabrovo meso, kao zaboravljena hrana iz prošlosti, postati hrana naše skore budućnosti.
Od mnoštva zanimljivih predmeta predstavljenih na izložbi, posebno je značajna kuharica Antona Heima iz 1802. godine. Ova kuharica na njemačkom jeziku, pisana goticom, obuhvaća 211 recepata i svojevrstan je prozor u varaždinsku gastronomiju početkom 19. stoljeća. Donosi nam mnoge zanimljivosti o načinu spremanja nekadašnjih jela, nesvakidašnjim začinima, zatim o neobičnom kuhinjskom priboru, tehnikama pripreme i obrade hrane, kao i o ostalim gastronomskim zanimljivostima. Štoviše, zapisani su recepti autentičan, vrijedan izvor ne samo za kulinarska, kulturološka i civilizacijska, već i za varaždinsko-njemačka dodirnojezikoslovna istraživanja.
Posljednja tematska cjelina izložbe pokušava dati odgovor na pitanje što ćemo sutra jesti? Kukci imaju sve preduvjete postati hrana budućnosti, jednako kao i meso uzgojeno u laboratoriju. Pitanje je samo hoće li se ljudi, više zbog tradicionalnih razloga, prije opredijeliti za laboratorijsko meso ili će im to zvučati suviše umjetno, pa će se odlučiti za prirodno uzgojene kukce. Kako god, mi smo prezentirali jedno i drugo te pozivamo građane da razgledaju izložbu i pokušaju sami odgonetnuti što nam donosi budućnost ljudske prehrane.
Izložba je postavljena za razgled do 5. studenoga 2023. godine, a tijekom njezina trajanja održavat će se i dodatni programi (predavanja, prezentacije i dr.) u sklopu Srijede u Muzeju te organizirati edukacijski sadržaji za učenike kroz program MIŠ – Muzej i škola.
U Nacionalnom muzeju literature u Sofiji otvorena je gostujuća izložba Muzeja Prigorja „Fanatik istine: Vesna Parun u Narodnoj Republici Bugarskoj (1962. - 1967.)“ koja publici približava „bugarski zaplet“ iz života Vesne Parun, period u kojem naša velika književnica stvara prijateljstva s bugarskim intelektualcima-disidentima, piše putopise i zaljubljuje se.
Istraživanje bugarske spisateljice i prevoditeljice doc. dr Ljudmile Mindove, koja je otkrila izvještaje o Vesni Parun u arhivima Bugarske državne sigurnosti, kao i knjiga bugarske povjesničarke književnosti Katje Zografove "Bugarska odiseja Vesne Parun", potakli su autorice izložbe Kseniju Banović i Morenu Želja Želle na predstavljanje bugarskog zapleta iz života velike hrvatske književnice. Tom izložbom Muzej Prigorja, nakon izložaba u Goethe institutu u Zagrebu i Gradskoj knjižnici "Juraj Šižgorić" u Šibeniku, završava svoj program obilježavanja 100. obljetnice pjesnikinjina rođenja u Nacionalnom muzeju literature "Nikola Vapcarov" u Sofiji, upravo u smislu riječi akademika, pjesnika i prevoditelja Tonka Maroevića, velikog poštovatelja poezije Vesne Parun - "naša je kulturna dužnost i emocionalni dug podsjećati na njezino djelo epohalnoga značaja te poticati širu publiku da se okrenu inspirativnim stihovima i stranicama neprolazne vrijednosti!"
Publici je približena priča o Vesni Parun i Bugarskoj koja traje već 75 godina, ali danas se jedva pomalja kroz faktografiju o njezinih devedesetak objavljenih knjiga i drugih biografskih činjenica. Nakon što je kao dvadesetpetogodišnjakinja 1947. godine objavila svoju prvu pjesničku zbirku Zore i vihori, koja je nastajala mahom na sesvetskim i prigorskim cestama, agitpropovski kritičari sasjekli su je optužbama za malograđanski individualizam i anarhizam te buržoasko, dekadentno i reakcionarno pjesništvo, jer nije odgovarala tadašnjim socrealističkim uzusima. Iste godine odlazi na omladinsku radnu akciju sudjelovati u gradnji pruge Šamac - Sarajevo, kako bi primjerom pokazala da nema ništa protiv takvih oblika organizacije rada. Tu upoznaje bugarske književnike Radoja Ralina i Blagu Dimitrovu i to cjeloživotno prijateljstvo zauvijek skreće njezine životne puteve prema Bugarskoj.
Vesna Tominac Matačić, Morena Želja Želle i Ksenija Banović ispred portreta Vesne Parun, Dimitrija Popovića
Izložba otkriva kako je naša istaknuta književnica i pjesnikinja živeći u centru Sofije često posjećivala kazališne predstave, družila se s glumcima i putovala s njima po Bugarskoj. U Satiričnom kazalištu Suza i smijeh tada je glumio mladi Veli Čaušev. Kroz vrlo osobna pisma koja su Vesna i Veli razmjenjivali od 1963. do 1965. razotkriva se društveno-politička pozadina vremena u kojemu se odvija njihova intimna ljubavna priča.
Život na relaciji Zagreb - Sofija Vesna Parun uvelike je financirala honorarima i tantijemima dobivenima za prijevode tekstova koje bi bugarski skladatelji, ponajviše Peter Stupel, uglazbljivali kao šansone, potom bi se masovno distribuirale u desecima tisuća primjeraka na tržištu Kine, SSSR-a i Istočnoga bloka. I danas su u Bugarskoj poznate skladbe na Vesnine stihove, a naročito Prozor na sjever, prozor na jug u interpretaciji Margret Nikolove, bugarske "carice šansone".
1964. godina važna je u biobibliografiji Vesne Parun: u Bugarskoj je objavljen izbor iz njezine poezije u knjizi Izabrana lirika, u izdanju Narodne kulture, pod uredničkim okom Radoja Ralina i Simeona Vladimirova, a predgovor je napisao Gančo Savov. Za prijevode je zaslužna sjajna ekipa prevoditelja i pjesnika: Blaga Dimitrova, Radoj Ralin, Veli Čaušev, Andrej Germanov, Dimitar Panteleev, Simeon Vladimirov, Ivan Kolarov, Ivan Paunovski, Hristijana Vasileva, Vanja Petkova i Vangelija Atanasova, što nam govori o snažnoj duhovnoj vezi koju je ostvarila s najboljim bugarskim pjesnicima. Ne mogavši ostati ravnodušna prema čarobnim Rodopima, domovini Orfeja i Euridike, u zagrebačkoj Zori iste godine objavljuje zbirku Vjetar Trakije, u potpunosti inspirirana tom mističnom zemljom.
A kada bismo skupili sve prijevode bugarskih pjesnika koje je Vesna Parun objavljivala u hrvatskoj periodici, kao i neobjavljene rukopise koje čuva Hrvatski državni arhiv, nastala bi vrlo vrijedna antologija bugarskoga pjesništva od razdoblja simbolizma do kraja 20. st. Bugarsku je poeziju prevodila bez rječnika, oslanjajući se na pjesničku intuiciju i sjećanja na Vitošu, Varnu, Trakiju…, čudeći se: „Dva tako srodna slavenska jezika, a kakvih li tvrdokornih prepreka kad su oba u galopu!“
U Vesninu pjesničkom stvaralaštvu, osobito u posljednjih petnaestak godina njena života, osjeća se poetski zaokret prema satiri, kroz koju se obrušava na političke aktualnosti kroz necenzurirane stihove, objavljivane dakako, u vlastitoj nakladi, poput Političkog Valentinova i Džepnog kurcomlatića, ciklusa satiričkih pjesama iz 1994., kroz koje parodira novohrvatski govor i isprazno brbljanje. Nerijetko je isticala da je satiru počela pisati upravo pod utjecajem prijatelja Radoja Ralina, koji je prevodio njezine satirične stihove. Pjesmu Антипсалмопевец u kojoj ismijava apsurd ateizma komunističke propagande uvrstio je u svoju antologiju Smej se, palačo, knjigu koja je zbog cenzure čekala na objavljivanje tridesetak godina.
Pozivnica za priredbu "Vjetar Trakije" (1966.) i knjiga "Vjetar Trakije" (1964.), Nacionalni muzej literature "Nikola Vapcarov", Sofija
Naravno, ni u Bugarskoj Vesna nije uspijevala zatomiti svoj buntovni duh te je družeći se s bugarskim intelektualcima, glumcima, prevoditeljima, mladim satiričarima, mahom disidentima, i sama vrlo brzo došla pod prismotru Državne sigurnosti:
"Očarana mudrom bugarskom poezijom i željna novih krajolika, zaboravih na opomenu da je u svakom mom krivom koraku kob Nepopravljivog. Lukave studentice na univerzitetu "Kliment Ohridski", da bi spasile I. J. S.-a, mladog asistenta filozofa Todora Pavlova, nemilosrdna dogmatika, podmetnuše mu mene, da bi me optužio kao promicatelja titoidnog idejnog revizionizma... On je u sudnicu donio zabranjenog Sartrea, Lukacsa i Gramschija - knjige koje me je zaklinjao da mu nabavim iz Jugoslavije - poslagao ih na stol i rekao: "Eto vidite, tu vam je dokaz špijunske misije te poetese kontrarevolucionarke u Sofiji, među nama vjernima svetoj partijskoj dogmi!" Vodila sam u Sofiji sedam jezivih parnica. Ne mogoh napustiti zemlju ne obranivši se. Sama samcata. S nevinim rukama i čistim srcem. Nekoliko iskrenih prijatelja, na čelu s hrabrim satirikom R. Ralinom, tada me prozvaše fanatikom istine." Vesna Parun, Blagoslov kukolja, Stubičke Toplice, 2007.
Izložba ostaje otvorena u Nacionalnom muzeju literature u Sofiji do 15. svibnja 2023. godine.
(Tomislav Mrčić)
Foto: Ivana Maruščak
Izložba „Doba leda i vatre“ – ledeno doba u Muzeju Brodskog Posavlja
U Muzeju Brodskog Posavlja (MBP) početkom prosinca otvorena je multidisciplinarna izložba Doba leda i vatre koja kroz paleontološke i arheološke ostatke s područja brodskog Posavlja govori o najznačajnijim globalnim događanjima tijekom posljednjeg ledenog doba. Povod izložbi bila je 65. godišnjica pronalaska lubanje i kljova stepskog mamuta u kanalu Glogovica u Slavonskom Brodu.
Stepski mamut bio je najprepoznatljiviji eksponat starog postava Muzeja Brodskog Posavlja, kojemu je ICOM 1969. godine dodijelio nagradu za modernu muzejsku prezentaciju u kategoriji najboljih zavičajnih muzeja na svijetu te mnogim generacijama predstavlja najranije sjećanje na muzej. Za vrijeme Domovinskog rata stalni postav muzeja je skinut, a ovaj jedinstveni paleontološki nalaz pohranjen je u muzejsku čuvaonicu. Ova izložba prilika je da se s vremenskim odmakom od tri desetljeća i u svijetlu novih znanstvenih spoznaja ponovno predstavi javnosti.
Foto: Ivana Maruščak
Pripreme za izložbu trajale su gotovo dvije godine, a prvi korak bila je konzervacija osteološke građe Prirodoslovnog odjela MBP-a i restauracija lubanje s kljovama. U okviru provedene restauracije lubanje uzet je uzorak cakline kutnjaka stepskog mamuta za analizu određivanja starosti nalaza. Određivanje starosti izvršeno je metodom mjerenja vremena poluraspada radioaktivnih izotopa urana i torija na Institutu za geološke znanosti u Varšavi, a prema rezultatima brodski mamut star je 96 100 godina, što nas smješta u gornji pleistocen i posljednji topli period prije završetka zadnjeg ledenog doba. Pleistocen je razdoblje u geološkoj prošlosti Zemlje obilježeno dramatičnim izmjenama ledenih i međuledenih stadija i vrijeme je korjenitih promjena u zajednicama živoga svijeta. Poklapa se s paleolitikom, najdužim arheološkim razdobljem čovjekova kulturnog i biološkog razvoja i period je njegova ovladavanja vatrom.
Podatak o točnoj starosti i analize provedene tijekom istraživanja na mjestu nalaza daju pouzdani okvir za rekonstrukciju klimatskih i okolišnih uvjeta u vrijeme kad je živio brodski stepski mamut. Na izložbi je, uz središnji eksponat lubanje s kljovama stepskog mamuta, koristeći suvremenu tehnologiju predstavljena 3D rekonstrukcija biljnog i životinjskog svijeta tijekom gornjeg pleistocena, koju je izradila tvrtka Brodbot d.o.o., zatim 3D animacija skeleta vunastog mamuta, rekonstrukcija noge stepskog mamuta u prirodnoj veličini, brojni fosilni ostaci ledenodobnih životinja koji pripadaju vunastom nosorogu, stepskom bizonu, golemom jelenu, losu, špiljskom medvjedu te najstariji tragovi čovjeka s područja brodskog Posavlja, koje je ostavio u vidu kamenog oruđa.
Tijekom obrade teme koju prezentira ova izložba ostvarena je suradnja sa stručnjacima i vodećim institucijama iz područja geoznanosti u RH (Hrvatski prirodoslovni muzej, Hrvatski geološki institut, Zavod za paleontologiju i geologiju HAZU), Filozofskim fakultetom u Zagrebu i Institutom za geološke znanosti u Varšavi.
Foto: Ivana Maruščak
Prezentirana tema multidisciplinarnim pristupom detaljno je obrađena u katalogu izložbe, zvučna podloga izložbe autorska je skladba skladatelja Vjerana Šalamona, a izložba je popraćena i suvenirima inspiriranima glavnim eksponatom, a koje je dizajnirala i izradila dizajnerica Julijana Rodić Ozimec.
Izložba Doba leda i vatre ostaje otvorena do 26. ožujka 2023.
(Ivana Maruščak, viša kustosica MBP)
Fotografirala: Klara Bukovac
Brod na Kupi – otvorena nova cjelina stalnog postava pod nazivom "Špilja"
Nedavno je u Kaštelu Zrinskih u Brodu na Kupi unutar stalnog postava Divljina s pogledom na more, otvorena nova cjelina Špilja koja, inspirirana obližnjom speleološkim objektom Hajdova hiža, javnosti predstavlja raznolikost krškog podzemlja Gorskog kotara. Zajedno s ranijim cjelinama Rijeka, Šuma i Planina, stalni postav Kaštela Zrinskih sada broji oko 500 eksponata, od preko 90 tisuća predmeta koliko ih sveukupno ima u zbirkama Prirodoslovnog muzeja Rijeka.
Muzejska špilja je sadržajna i iznimno ambijentalna te omogućuje posjetiteljima da dožive potpunu tamu krškog podzemlja. Doživljaj boravka zaokružuje smirujuća, autentična zvučna kulisa kapanja vode. Posjetitelji željni avanture, kao pravi istraživači sa svjetiljkom i lupom u ruci, mogu promatrati sadržaj do najmanjeg detalja, a požele li se provući kroz uski podzemni prolaz – i za to imaju priliku.
Kako kroz razlomljene okršene stijene voda utječe u podzemlje, šireći prvenstveno postojeće pukotine u podzemne kanale, tako se kanali postepeno proširuju, a voda prodire sve dublje. Širenjem kanala povećava se i protok vode te njeno erozijsko djelovanje, nastaje labirint podzemnih krških oblika: jama, špilja i kaverni. Kapanjem, slijevanjem, prskanjem vode ili taloženjem u špiljskim kamenicama i jezerima, dolazi do izlučivanja kalcita i nastaju sige. U Špilji Kaštela Zrinskih mogu se vidjeti sige različitih oblika, pojedine kao izlošci, a druge modelirane u svrhu simboličkog prikaza. U dubini, slijevanjem vode nastale su kaskade špiljskih kamenica. Brane nastale izlučivanjem kalcita stvorile su jezerca te je u tom dijelu Špilje prikazan živi svijet vezan uz vodu unutar špilja.
Područje Dinarskog krša jedno je od područja s najvećom bioraznolikošću podzemne faune na svijetu. Biospeleolozi su samo iz špilja i jama Hrvatske opisali više od 500 zasebnih životinjskih svojti. Podzemni krški prostori svojim stanovnicima nude stabilne uvjete za život, uz konstantnu temperaturu i visoku zračnu vlažnost te nisku konkurenciju i malo potencijalnih predatora. Međutim, s obzirom da u krškom podzemlju nema svjetlosti, život je ovisan o organskoj tvari koja u ove ekosustave dolazi s površine. Zbog toga su stanovnici špilja u pravilu rijetki i razmjerno malobrojni. Životinjske vrste koje nastanjuju špilje razvile su niz prilagodbi: reducirano osjetilo vida, produljeni dijelovi tijela radi lakšeg snalaženja opipom te bolje razvijena ostala osjetila, stanjena vanjska ovojnica tijela i gubitak pigmenta, usporen metabolizam i dugovječnost, mogućnost nakupljanja rezervi masti te prilagodbe u razmnožavanju.
Fotografirao: Marko Valjak
Eksponati su u postavu grupirani prema vrsti staništa, odnosno prema mjestu njihova nalaza unutar špilja: pri ulazu su troglofili (stanovnici djelomično prilagođeni špiljskim staništima) i mahovine vezane za antropogene izvore svjetlosti. Kako zalazimo dublje u špilju nailazimo na troglobionte (pravi stanovnici špiljskih staništa, u potpunosti prilagođeni životu u podzemlju). Tu možemo vidjeti i malenog kukca tankovratića Leptodirus hochenwartii (Schmidt, 1832.), koji je nakon čovječje ribice bio druga opisana životinja u potpunosti prilagođena špiljskom okruženju, a ujedno je i prvi poznati špiljski beskralježnjak. Pored njih, u postavu se nalaze i sjeverni dugouhi šišmiš Plecotus auritus (Linnaeus, 1758), špiljski trčak Typhlotrechus bilimekii (Sturm, 1847) i još poneki špiljski kukac, pa čak i zmaj iz podzemlja – čovječja ribica Proteus angiunus (Laurenti, 1768).
Posjetitelji mogu vidjeti i ostatke različitih životinja koje su u špilji živjele, povremeno dolazile u potrazi za skloništem ili hranom, slučajno upale bez mogućnosti izlaza ili pak bivale donesene kao dio nečijeg jelovnika. Vrste životinja koje su pronađene mogu nam puno toga reći o vremenu u kojem su živjele. Za vrijeme snažnog zahlađenja klime, u geološkom razdoblju pleistocena, led se proširio Europom, a ovo područje služilo je različitim životinjama kao utočište. Upravo zbog toga unutar nove cjeline stalnog postava možemo pronaći i donju čeljust planinskog svizca Marmota marmota (Linnaeus, 1758), nadlakticu i lubanju špiljskog medvjeda Ursus spelaeus (Rosenmuller & Heinroth, 1794), kao i leđni kralježak pragoveda Bison sp.
Naposlijetku, špilje su od prapovijesti ljudima služile kao zakloni, nastambe, mjesta obreda te prostori pogodni za likovno izražavanje. Prisustvo čovjeka u špiljama krškog podzemlja je prikazano kroz pougljene kosti, ulomke keramike, artefakte, ali i speleološku opremu.
Autori stalnog postava „Špilje“ su dr. sc. Boštjan Surina, dr. sc. Željka Modrić Surina i Nadia Dunato Pejnović, kustosi Prirodoslovnog muzeja Rijeka. Stručni suradnici su djelatnici Muzeja, Marin Kirinčić, dr. sc. Marcelo Kovačić, Borut Kružić i Lado Bartoniček. Idejno rješenje prostornog oblikovanja potpisuje Klaudio Cetina, a izvedbeno rješenje i samu realizaciju ARTiS, obrt za usluge – Mirna Marmilić i Marko Valjak.
(Klara Bukovac, Nadia Dunato Pejnović, dr. sc. Željka Modrić Surina)
Knjiga „Nematerijalna baština Međimurja“
Čakovec – predstavljena knjiga „Nematerijalna baština Međimurja“
Početkom prosinca u Muzeju Međimurja Čakovec (MMČ) predstavljena je knjiga „Nematerijalna baština Međimurja“ autorice Janje Kovač, više kustosice i voditeljice Etnografskog odjela MMČ-a. Knjiga objedinjava istraživanja nematerijalne baštine na području Međimurja u proteklih šest godina koja su rezultirala Muzejem nematerijalne baštine „Riznica Međimurja“. Jedan od dva postava posvećen je nematerijalnoj i usmeno-predajnoj baštini Međimurja. U cijelom projektu sudjelovali su mnogobrojni nositelji vještina od kojih su prikupljane informacije o pojedinim dobrima te su pristali biti fotografirani što postavu i knjizi daje posebnu vrijednost jer odražava povezanost muzeja sa zajednicom u kojoj djeluje.
Ravnateljica Muzeja Međimurja Čakovec Maša Hrustek Sobočan na predstavljanju knjige
U knjizi nalazimo 21 poglavlje. Uvodno poglavlje je autoričin predgovor u kojem se definira nematerijalna baština, metodologija rada i važnost suradnje muzejskih institucija sa zajednicom. U nastavku su u zasebnim poglavljima obrađena sva zaštićena nematerijalna dobra te dobra koja su u postupku zaštite s područja Međimurja poput međimurske popevke, umijeća izrade „črnih pisanica“ u naselju Donja Dubrava, štrigovske i kotoripske skupine govora. Slijede poglavlja koja korisnicima predstavljaju umijeće izrade nakita – božićnog lustera na području sjeverozapadne Hrvatske, umijeće izrade tradicijskog božićnog nakita – „kinč“ na području sjeverozapadne Hrvatske, umijeće vađenja zlata – zlatarenje u Međimurju, tradicijsku izradu čipke na području Svete Marije, izradu tradicijske pokladne maske „pikač“ u Selnici; kao i izradu tradicijskih božićnih jaslica s područja sjeverozapadne Hrvatske.
U završnom dijelu čitateljima su približeni umijeće izrade i sviranja cimbala u Podravini, Međimurju i Hrvatskom zagorju, hrvatska tradicija slavljenja sv. Martina biskupa, umijeće izrade i nošenja tradicijske pokladne maske „cimeri“ u Murskom Središću, medičarski obrt s područja sjeverozapadne Hrvatske i Slavonije, umijeće izrade tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja te tradicija hrvatskog lovstva.
Svi tekstovi u knjizi pisani su u popularnom tonu te nisu opterećeni fusnotama stoga se u završnom poglavlju donosi popis preporučene literature za daljnje čitanje za one koji se žele dublje uputiti u svijet nematerijalne baštine Međimurja.
Nositeljice vještina izrade uporabnih predmeta od komušine na predstavljanju knjige
Ova hrvatsko-engleska publikacija bogato je opremljena fotografijama te je namijenjena širokoj domaćoj i inozemnoj publici zainteresiranoj za nematerijalnu baštinu generalno i baštinu Međimurja posebno.
(Janja Kovač)
Autorica: Janja Kovač
Lektura: Ines Virč, Anđelko Vlašić
Dizajn: Reci Da
Fotografije: Denis Perčić, Janja Kovač, Matej Ščavničar, Silvio Benč, LAG „Međimurski doli i bregi“, Grad Mursko Središće/Tin Tomanić, Dominik Kanižaj
Izdavač: Muzej Međimurja Čakovec
Za izdavača: Maša Hrustek Sobočan
Tisak: Kerschoffset
Naklada: 500 komada
ISBN: 978-953-6896-45-5
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr