U Muzeju grada Zagreba nedavno je otvorena izložba "U životu i smrti – crtice iz zajedničkoga života Bele i Miroslava Krleže" koja kroz memoarske zapise, privatne fotografije, osobne predmete i dokumente publici približava intiman život bračnog para Krleža, koji je svojim djelovanjem obilježio kulturni i politički život Zagreba i ondašnje Jugoslavije okupljajući oko sebe mnoge znamenite osobe tadašnjega vremena.
Autorica izložbe Vesna Vukelić Horvatić željela je posjetiteljima otvoriti vrata u privatni i obiteljski život Krležinih dajući presjek vremena u kojem su živjeli – od prvog puta kada je Krleža ugledao Belu 1909. godine na prozoru kuće u Otočcu koji je posjetio na nagovor svoga prijatelja iz kadetske škole Dane Vuksana, skromnog vjenčanja u crkvi sv. Blaža u Zagrebu na kojem su kumovi bračnoga para bili slikar Ljubo Babić i književnik Milan Begović, preko razdoblja bračne sreće i prosperiteta dok su živjeli u stanu koji im je u današnjoj Hebrangovoj ulici u Zagrebu ostavila teta Pepa, u kojem je Krleža napisao neka od svojih najpoznatijih djela poput Gospode Glembajevih, Hrvatskoga boga Marsa i Povratka Filipa Latinovicza, a Bela debitirala u praizvedbi drame Gospoda Glembajevi u ulozi barunice Castelli, pa sve do poslijeratnog razdoblja kada se sele u vilu Rein na Gvozdu i uživaju status političke elite.
Oni koji su očekivali mnoštvo „pikanterija“ i „delikatnih pojedinosti“ iz ljubavnog života našeg najznačajnijeg pisca ostat će pomalo razočarani, iako već u uvodnom dijelu izložbe postaje jasno da je odnos Bele i Krleže bio opterećen prisutnošću drugih žena koje su Krležu intelektualno fascinirale i s kojima je, kako kaže autorica, Krleža stupao u emotivne odnose. Publika može vidjeti knjige poljske književnice Zofije Nałkowske koje je Krleža čuvao u svojoj spavaćoj sobi na polici pored uzglavlja, s kojom je boravio u Varšavi i Parizu, kao i korespondenciju s rusko – hrvatskom književnicom i Krležinom intimnom prijateljicom Irinom Kuninom Aleksander koja je u Đorđićevoj 7 držala salon u kojem se okupljala kulturna elita lijevoga svjetonazora. Njihov su odnos desetljećima pratile „vruće kuloarske priče“, a Irinino mišljenje o Beli možemo isčitati iz memoara u kojima je zapisala da je Krležina supruga bila „bolja glumica u stvarnom životu nego u kazalištu“. Naznake Belinog konformizma i kompleksnog karaktera vidljive su u činjenici da je za vrijeme NDH, dok se njezin suprug kao nekadašnji agitator komunističke partije skrivao u sanatoriju dr. Đure Vranešića na Zelengaju ne bi li izbjegao hapšenje, njezin glumački angažman s dvadeset odigranih premijera bio u punom zamahu, o čemu svjedoče recenzije predstava Kćeri gospođe Gjurković i Plakir objavljene u Hrvatskoj reviji i Novoj Hrvatskoj.
O naglom usponu Krležinih na društvenoj ljestvici, koji započinje nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine kada je Krleža čvrsto stao na Titovu stranu, svjedoče deplijan restorana Chez Graff i programska knjižica cirkusa Medrano, uspomene na boravak u Parizu 1949. godine gdje je Krleža vodio, za sliku tadašnje države, vrlo važnog projekta - Izložbe o srednjovjekovnoj umjetnosti naroda Jugoslavije. Bilo je to vrlo plodno razdoblje u kojem Krleža postaje jedan od najutjecajnijih ljudi u državi, autor kojemu se knjige objavljuju u brojnim izdanjima, a drame izvođene na kazališnim pozornicama diljem zemlje, blizak prijatelj s tvorcem socijalističke Jugoslavije s kojim je dijelio sličan životni put - obojica su u Prvome svjetskom ratu mobilizirani kao austrougarski vojnici, vojni sukob je od njih stvorio uvjerene Lenjiniste te su život posvetili borbi protiv kapitalizma i sluganske sudbine naroda koji ratuje za tuđe interese, jedan kroz vojni i politički angažman, drugi kroz književnost. Nakon povratka iz Pariza Krleža je uvjerio jugoslavenske političare u važnost pokretanja enciklopedije koja bi sadržavala sveukupno znanje o narodima Jugoslavije. Pod Titovim je pokroviteljstvom i s njegovom direktnom pomoći 1950. godine osnovao Jugoslavenski leksikografski zavod te je kao njegov prvi ravnatelj oko sebe okupio najbolje stručnjake na glavnom projektu – Enciklopediji Jugoslavije, čiji je prvi svezak izišao 1955. godine.
U završnom djelu izložbe posvećenom razdoblju između šezdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća pored uspomena s putovanja državne delegacije u Egipat 1962. godine - deplijana sa znamenitostima Gornjeg Egipta, Beline bluze s egipatskim motivima i fotografije Miroslava Krleže i Tita snimljene u vrtu rezidencije u Asuanu, mogu se vidjeti Beline bilješke sa Svadbe Krečinskoga u kojoj je glumila Atujevu, svoju posljednju ulogu na daskama Hrvatskoga narodnog kazališta izvedenu 1964. godine, kao i kultna fotografija „nasmijanog Krleže“ u društvu Josipa Vidmara i Milana Bogdanovića snimljena na Kongresu književnika Jugoslavije, poznata po tome što je Krleža fotoreporteru Politike prilikom fotografiranja dobacio: „Šta me slikaš svaki čas nisam ja Greta Garbo.“
Posjetitelji mogu vidjeti i presliku oporuke iz 1981. godine koju je Krleža morao izmijeniti jer je u prvotnoj inačici, vjerujući da će ga Bela nadživjeti, svu pokretnu i nepokretnu imovinu kao i autorska prava ostavio supruzi, zatim novine Le Monde od 14. studenog 1981. godine, zadnji predmet koji je Krleža imao u ruci prije odlaska u bolnicu, a posebno su zanimljive (pomalo ironične) fotografije sprovoda na Mirogoju gdje je Krleža, kao zakleti antimilitarist i borac protiv paradne malograđanske kulture, ispraćen na posljednji počinak uz vojni lafet i 3 počasna plotuna. (Ivan Guberina)
Turbulentne 2020. godine u javnost je izašla The Digital Future of Museums: Conversations and Provocations autora Keira Winesmitha i Suse Anderson u izdanju izdavačke kuće Routledge, kao rezultat istraživačkog projekta provedenog u razdoblju od 2017. do 2019. godine. Knjiga sabire 12 razgovora uglednih svjetskih muzejskih praktičara, mislioca i stručnjaka iz srodnih područja, među kojima su Seph Rodney, Robert J. Stein, LaToya Devezin, Barbara Makuati-Afitu, Shelley Bernstein, Seb Chan, Tony Butler i Lori Fogarty. Riječ je o stručnjacima s nekoliko kontinenata što je omogućilo da se predstave primjeri uloge digitalne tehnologije u suvremenoj muzejskoj praksi u Europi, SAD-u, Australiji i Aziji.
Riječ je o britko pisanoj antologiji, predstavljenoj na demokratičan način (uključujući zastupljene suprotstavljene teze) uz netipičan znanstveni pristup u kojem se organski, putem uobličenih razgovora dvaju stručnjaka lako prate, promišljaju i pamte njihovi najvažniji segmenti - iako to ne znači da oni moraju predstavljati gotova rješenja - već ispravno postavljena pitanja o budućnosti muzeja (ili svijeta općenito). U knjizi su ponuđena vrlo kvalitetna mišljenja i potiču se upravo takva. No, pored teoretskih premisa navedeni su i konkretni primjeri koje opisuju stručnjaci koji su ih primijenili u svom radu i za kojima se moguće povesti. Kroz tekstove je moguće doznati kako vodeći mislioci analiziraju neka od najvećih ograničenja i mogućnosti kroz koje muzeji kao društvene strukture i službe danas prolaze.
Teme o kojima raspravljaju obuhvaćaju širok raspon poput autoriteta institucija, prakse personaliziranog pristupa, jednakost plaća, inkluziju, jednake mogućnosti pristupa, kolonizaciju, marginalizirane dijelove povijesti, uključivanje zajednica, digitalne strategije, podatke i metapodatke, eksperimentiranje, rizike, promjene djelovanja muzeja u društvu, efemerne kulture, suvereniteta podataka, platformi, tehnologija poput prijevoda podataka, aplikacijskih programskih sučelja (API), virtualizacije, vizualizacije, simulacije i uranjajućeg iskustva (engl. immersion), inovacijske projekte, iskustva posjetitelja, brendiranje i marketing, evaluaciju muzejskih iskustava, promjenjive definicije kulture, promjenu očekivanja publike i njihove motivacije, nove modele financiranja, filantropiju u muzejskom sektoru, društveni utjecaj, dobrobit, povjerenje u muzeje, stvaranje i održavanje iskrenog odnosa muzeja sa zajednicom. Loic Tallon i Kati Price u jednom od razgovora raspravili su digitalne prakse i strukturu timova dviju najvećih muzejskih ustanova u svijetu – Met-a i V&A-a.
Razgovori o digitalnoj budućnosti muzeja ukazuju da muzeji današnjice ne mogu zanemariti važnost digitalnih tehnologija prilikom angažiranja svojih zajednica, niti mogu propustiti pozabaviti se širim društvenim, ekonomskim i kulturnim promjenama koje oblikuju njihovu digitalnu ponudu. Ponekad je lakše zabiti glavu u pijesak i praviti se da se muzeja neko društveno pitanje ne tiče, ali u cilju da se nastavi (ili vrati) povjerenje koje su dosad u javnosti uživali, muzeji trebaju zauzeti stav. Kao što Robert J. Stein navodi da „[...] organizacije, institucije i muzeji nisu neutralni, bilo putem eksplicitnih izjava, ili implicitne pasivnosti, ili pak neizjašnjavanjem – sve su to politički potezi i odabiri“, a današnje društvo ima veću svijest o tome čime se nameću i veća očekivanja po tom pitanju nego što je to bio slučaj u prošlosti kada su navedena postupanja (ili nepostupanja) lakše prolazila „ispod radara“. Muzeji su upravo ti koji trebaju poticati, generirati javna razmišljanja jer odražavaju i oblikuju perspektive nacija, društava, zajednica i pojedinaca o njihovoj povijesti, kulturi, politici, pristranosti i pogledu na budućnost - zapravo formiraju sliku društva o sebi. Zato kriza muzeja nije samo kriza institucije već globalna epistemiološka kriza, koja nagriza temelje spoznavanja - načine na koji utvrđujemo istinu. U promišljanju sadašnje, odnosno buduće uloge muzeja čini se da je zadaća koju bi trebali ispunjavati muzeji jednostavno prezahtjevna. U knjizi su stoga iskazane provokacije i dana su razmišljanja o učinkovitoj praksi koja će pomoći pripremiti današnje muzeje za sutra, što je rezultiralo i nizom konkurentnih mogućih vizija za budućnost muzejskog sektora. Pa ako želite zaviriti u neku od mogućih muzejskih budućnosti, ovo izdanje predstavlja pravi izbor za takvo što.
Iako je tijekom 2020. zbog svih događaja koji su nas zadesili bilo lako previdjeti da se pojavilo ovo zanimljivo i korisno izdanje, ipak bi svakom aktivnom muzejskom stručnjaku, kao i onima koji se u svijet muzeja tek spremaju otisnuti, bilo nadasve preporučljivo – pa čak i nezaobilazno štivo. (Tea Rihtar Jurić)
Izvor: Galerija Uffizi, Facebook
„Raštrkani Uffizi“ – decentralizacija muzeja i novi model održivog turizma
Najposjećeniji talijanski muzej, Galerija Uffizi, odlučio je raseliti mnoga djela iz svog fundusa diljem Toskane u nadi da će afirmirati manje sredine iz kojih su ta umjetnička djela potekla i usput rasteretiti vlastite muzejske prostore. Tako bi u sklopu pokrenutog projekta Uffizi Diffusi u sljedećih pet godina trebalo biti otvoreno čak do sto regionalnih galerijskih prostora u kojima bi bila izložena djela iz Galerije. Ovakav koncept pomogao bi u obuzdavanju masovnog priljeva muzejskih posjetitelja karakterističnog u godinama prije pandemije.
Ravnatelj Uffizija, Eike Schmidt, rekao je za CNN Travel da mu je ideja pala na pamet tijekom 2020. godine i da je za vrijeme lockdowna veći dio vremena proveo izvan muzeja radeći na uparivanju potencijalnih lokacija i umjetničkih djela. „Šaljući umjetnička djela iz Uffizija diljem Toskane, nadamo se da ćemo moći pokazati značajna djela koja se ne viđaju često jer su skrivena u čuvaonici, a osim toga želimo usmjeriti pažnju na mnoga prelijepa i povijesno važna mjesta diljem Toskane“, objasnio je Schmidt. Osim toga, smatra da je trenutačni sustav previše okrenut inozemnim turistima stoga želi omogućiti da se sami Toskanci ponovno upoznaju s vlastitim naslijeđem.
Projekt je inauguriran nedavno otvorenom izložbom Nel segno di Napoleone, gli Uffizi diffusi all'isola d'Elba u gradiću Portoferraio, postavljenu povodom obilježavanja 200 godina od smrti velikog francuskog vojskovođe. Na izložbu koja će biti otvorena do 10. listopada ove godine, 20 djela iz Galerije Uffizi otputovalo je u Pinakoteku Foresianu na otoku Elbi kamo je Napoleon bio prognan nakon što je abdicirao s prijestolja francuskog cara 1814. godine.
Osim Napoleonove izložbe pokrenuta je i manifestacija od pet izložbi pod nazivom Terre degli Uffizi. Riječ je o zajedničkom projektu sa Zakladom Cassa Di Risparmio di Firenze koji je poput šireg projekta Uffizi Diffusi usmjeren na izlaganje umjetničkih djela iz čuvene umjetničke zbirke firentinskog muzeja diljem Toskane, posebno na onim mjestima koja imaju poveznicu s umjetnikovim životom i radom, ali i gdje se umjetnost može uživati u intimnijem okruženju, bez ometanja gomile turista.
Pojava prekomjernog masovnog turizma (engl. overtourism) navela je neke od najvećih svjetskih muzeja da se pozabave pitanjem upravljanja rasta svojih posjetitelja, čak i na štetu financijske dobiti koju donosi takva vrsta popularnosti. U sad već davnom pretpandemijskom vremenu Louvre je 2019. godine bio zatvoren na jedan dan kada su zaposlenici odbili nastaviti s radom nakon što je obnova Mona Lise, najpoznatije muzejske slike, dovela do organizacijskog kaosa, naguravanja i uznemiravanja osoblja od strane frustriranih turista.
Firenca je kao kolijevka renesanse veliki mamac i popularna destinacija za turiste koje dolaze iz svih krajeva svijeta. U vrijeme najvećih gužvi Galerija Uffizi imala je oko 12 tisuća posjetitelja dnevno, a previše zgusnuta rijeka ljudi opterećenje je kako za zaposlenike muzeja i lokalno stanovništvo, tako i za same posjetitelje. S druge strane, u regiji postoje mnoge manje muzejske ustanove i povijesni lokaliteti koji nisu na meti turista. Kada je 2019. godine Uffizi posudio djelo za izložbu o Bitci kod Anghiarija održanu u samom Anghiariju u istočnoj Toskani, broj posjetitelja lokalnog muzeja se učetverostručio.
Projekt Uffizi Diffusi ima nekoliko ciljeva – od rasterećenja muzejskih prostora i izlaganja muzejskih djela u izravnom dodiru s povijesnim i geografskim kontekstom iz kojeg su ona potekla do okretanja lokalnoj muzejskoj zajednici i davanja poticaja razvoju manjih sredina radi potpunijeg doživljaja umjetnosti. Uz sve to koncept raspršivanja gomile turista na šire područje ukazuje na potencijalni smjer daljnjeg razvoja turizma s obzirom na okolnosti aktualne pandemije.
U svakom slučaju, izlaskom umjetničkih djela iz Uffizijevih čuvaonica i njihovim izlaganjem u prostorima diljem Toskane ova najpoznatija talijanska regija pretvorila bi se u jedan veliki „raštrkani muzej“. (Ivona Marić)
Izložba – Stjepan Radić ponovno u Pragu
U najužem središtu Praga u izložbenim prostorima Muzeja iluzijske umjetnosti sredinom srpnja otvorena je povodom obilježavanja 150. obljetnice rođenja hrvatskog političara i publiciste Stjepana Radića izložba pod nazivom “Stjepan Radić – jučer, danas, sutra”.
Stjepan Radić bio je iznimno povezan s Češkom, češkim narodom i Pragom, a Češku je idealizirao kao najrazvijeniju i najnapredniju slavensku zemlju. U Pragu je proveo dio svog života, stjecao nova znanja, ostvario brojne kontakte i prijateljstva, napisao svoja djela i upoznao svoju ljubav i životnu družicu Mariju. Iako je zbog svojih političkih stavova bio nekoliko puta protjerivan iz Praga uvijek se u njega vraćao kad god je to bilo moguće, a češki je jezik popularizirao u Hrvatskoj i smatrao da bi upravo češki trebao biti glavni jezik komunikacije svih slavenskih država u sastavu tadašnje Austro-Ugarske Monarhije.
Izložba je nastala u suradnji Kulturnog centra braće Radić i Gradskog muzeja Sisak, autor izložbe i kataloga je Ivica Valent, muzejski savjetnik u Gradskom muzeju Sisak, a izložba je postavljena u Pragu zahvaljujući suradnji s Hrvatsko-češkim društvom, Muzejom iluzijske umjetnosti i Veleposlanstvom RH.
„O samom životu i djelovanju može se napraviti cijeli niz zasebnih tematskih izložbi, a ova izložba je samo mali presjek bogatog životnog puta koji je Stjepan iza sebe ostavio za života“, kaže u uvodnom tekstu kataloga autor izložbe Ivica Valent. „Izložba je to o povijesti, sadašnjosti i budućnosti svevremenske misli Stjepana Radića, misli stvorenim u prilikama u kojima je odrastao, koje su ga oblikovale i kojima će biti vođen ne samo hrabrošću već i fanatizmom u želji da realizira zacrtane ciljeve“.
„Ova je i izložba posvećena njegovom rodnom selu gdje je napravio prve korake, obitelji koja ga je oblikovala i naučila ljubavi za svoj rod i domovinu. To je priča o ljubavi njega i Marije žene bez koje nebi uspio prebroditi teške trenutke i žene koja ga je podržavala u svim njegovim nastojanjima od književničkih preko poduzetničkih pa sve do političkih.
To je priča o vremenima nakon njegove smrti kada je duh vođe bdio nad svojim narodom kojem su njegove misli bile svjetionik u olujnim vremenima turbulentne hrvatske povijesti“.
Kroz 16 informativnih panoa na češkom jeziku izložen je, kroz pojedine segmente, prikaz Radićeva života i djelovanja popraćen fotografijama. Na izložbi je prikazana kulturna baština Radićevog rodnog sela Desnog Trebarjeva i martinske Posavine koja se čuva u zbirkama Gradskog muzeja Sisak i kod privatnih osoba. To su primjerci narodnih nošnji i uporabnih predmeta. Izložene su i brošure koje je Stjepan Radić izdavao uoči i nakon osnutka Hrvatske pučke seljačke stranke. Izložak koji plijeni najviše pozornosti posjetitelja je metak koji je izvađen iz tijela Stjepana Radića koji je javnosti prikazan prvi puta nakon 1928. i za kojega se smatralo da je nepovratno izgubljen. Metak s čahurom je bio izložen nakon pogreba Stjepana Radića u Seljačkom domu u kolovozu 1928., a nakon požara potkraj kolovoza iste godine gubi mu se svaki trag. Prema iskazu monsinjora Juraja Kolarića metak s čahurom se nalazio u tajnom sefu Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) SR Hrvatske do kolovoza 1990. godine zajedno s kaležom (tzv. Stepinčev kalež), kojega je UDBA zaplijenila prigodom uhićenja zagrebačkog nadbiskupa 18. rujna 1946. godine. Kalež je na intervenciju dr. Franje Tuđmana, vraćen 1990. Zagrebačkoj nadbiskupiji. Uz kalež u koverti bijele boje s natpisom „ZAGREBAČKI NADBISKUP – ARCHEEPISCOPUS ZAGRABIENSIS“, 41001 Zagreb 31, pp. 553, nađen je, umotan u bijeli papir, metak s čahurom. Na papiru kojim je bio umotan metak crnom tintom je ispisan sljedeći tekst kurzivom: Stjepan Radić / Ovom kuglom tanetom / Ubijen u beogr. Nar. Skupštini / Dne 20/7. 1928 (Nadnevak atentata pogrešno je napisan. Atentat na Stjepana Radića dogodio se 20. VI. 1928. godine, a Stjepan Radić je od posljedica ranjavanja umro u Zagrebu 8. VIII. 1928. godine.).
Izložba u Pragu ostaje otvorena do sredine kolovoza.
Romuald Hazoumè, La Bouche du Roi (Kraljeva usta)
Rijksmuseum – deset istinitih priča o ropstvu
U Državnom muzeju u Amsterdamu (Rijksmuseum) u svibnju je postavljena izložba „Ropstvo: Deset istinitih priča”. Ovo je prva velika izložba na tu temu u ovom muzeju, a kroz priče o osobama kojima je oduzeta sloboda bavi se nizozemskom kolonizacijom i ropstvom na području Brazila, Surinama, Kariba, Indonezije i Afrike u periodu od 17. do 19. stoljeća.
Predstavljeno je ukupno 140 predmeta, od toga 40 iz Državnog muzeja, a 100 posuđenih iz drugih muzeja i institucija kao što su nizozemski Nacionalni muzej svjetskih kultura (Nationaal Museum van Wereldculturen), Britanski muzej (British Museum), Nacionalni arhiv Južne Afrike (National Archives of South Africa) te privatnih zbirki. S obzirom da su muzeji u Nizozemskoj bili zatvoreni zbog pandemije, izložba se u Državnom muzeju za širu javnost otvorila tek početkom lipnja, a prethodno je bila dostupna za grupe učenika te u virtualnom obliku.
Nizozemska višestoljetna kolonizacija ostavila je trag na gotovo svim kontinentima, a robovlasništvo je utrlo put za dodatno bogaćenje kolonizatora. U fokusu izložbe nalazi se deset istinitih priča koje nam putem idiličnih likovnih prikaza plantaža i portreta moćnika s jedne strane te predmeta koji simboliziraju ropstvo ili borbu za slobodom s druge strane, fotografija i arhivskih dokumenata, audio snimaka govora, glazbe i stihova približavaju iskustvo ropstva. Jedan dio priča govori o tome kako je to biti rob, a drugi o borbi za ravnopravnost i slobodu. Ovaj intimni storytelling upotpunjen je audio naracijom koja je dio virtualne izložbe, a dostupno je i audio vodstvo za fizičku izložbu, koje ima i prilagođenu verziju za djecu. Dodatna emocionalna vrijednost počiva i u činjenici što su neki od naratora povezani s ljudima iz tih priča.
Simbolizam se ogleda i u uređenju izložbenog prostora, iza kojeg stoji studio Afarai . Uz mnoge reflektirajuće površine u kojima se vide neki kadrovi, a drugi ostaju skriveni, boje u određenom kontekstu također imaju simboličko značenje. U prostoriji gdje je predstavljena priča o Lohkay i gdje se nalaze plave perlice koje su bile platežno sredstvo među robovima na otoku Sveti Eustazije, zidovi su također u plavoj boji. U slojevitu prošlost te boje integrirani su i kolonizacija i ropstvo. Koliko je educiranje o ovoj tematici potrebno govori i činjenica da je u posjed Državnog muzeja 1881. godine došla ogrlica s ugraviranim grbom za koju se smatralo da je bila namijenjena psu, ali je kasnije otkriveno da ju je vjerojatno nosio rob, s obzirom da su i na slikama često prikazivani s takvim ogrlicama. Više o tome možemo saznati kroz priču o Paulusu.
U jednoj od prostorija nalazi se instalacija „La Bouche du Roi” umjetnika Romualda Hazoumèa. Tristotinjak poslaganih kanistera za benzin nalikuju na maske, a različitim veličinama i individualnim obilježjima predstavljaju lica robova. Njihov zgusnuti raspored nastao je po uzoru na smještaj robova na brodu Brookes kojim su se prevozili u potpalublju i od kojih neki zbog uvjeta nisu preživjeli put. Također su izloženi i proizvodi koji su se koristili kao platežno sredstvo u trgovini ljudima te prazne boce alkohola koje predstavljaju one koje su ispili trgovci ljudima.
U sklopu izložbe David Bade i Tirzo Martha iz Instituto Buena Bista u Curaçau napravili su instalaciju „Look at me Now”. Instalacija, koja prati deset priča o ropstvu predstavljenih izložbom, svakodnevno raste te je „živa”. Naime, svaka se priča redovito dopunjava tekstovima, crtežima, fotografijama i drugim materijalima kojima mogu doprinijeti i posjetitelji fizičke ili virtualne izložbe.
Muzej je uz izložbu napravio još jedan dodatni korak prema osvješćivanju o ovom uznemirujućem aspektu nizozemske povijesti. Na više od 70 djela iz svojeg fundusa koja datiraju od srednjeg vijeka do 20. stoljeća i koja imaju, ponekad na prvi pogled nevidljive, veze s ropstvom dodao je tekstualna objašnjenja koja će stajati uz njih tijekom godine dana. Na muzejskim mrežnim stranicama dostupno je deset takvih primjera. Iz njih možemo saznati primjerice na koji su način proizvodi poput začina i duhana povezani s ropstvom. Prema riječima ravnatelja Državnog muzeja Taca Dibbitsa na ovaj se način stvara potpunija slika nizozemske povijesti. Ovakve aktivnosti dobar su temeljni angažman u 4.5 milijuna eura vrijednom projektu u koji je uključen i Državni muzej, a kojem je cilj razvoj smjernica za nizozemske muzeje po pitanju kolonijalnih zbirki.
Kustosice izložbe su Eveline Sint Nicolaas, Valika Smeulders, Maria Holtrop i Stephanie Archangel. Uz izložbu je izdan katalog, a snimljen je i dokumentarni film. Na muzejskim mrežnim stranicama dostupna je snimka Simpozija o ropstvu i trgovini ljudima. Izložba će biti otvorena do 29. kolovoza 2021. (Zrinka Marković)
Izvor: Rijksmuseum
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr