Newsletter, broj 170., 28. 6. 2022.

Izložba “Boris Ljubičić: Slike vremena – Dizajn i politika”, koja se otvara danas 28. lipnja u HDD galeriji, obuhvaća dizajnerske radove nastale od 1970-ih do 2000-ih godina koje povezuje tema politike, u rasponu od plakata, preko vizualnih identiteta, kampanja i objekata u javnom prostoru, do samoiniciranih projekata i novinskih tekstova.

Ovom izložbom Hrvatsko dizajnersko društvo nastavlja obradu golemog i značajnog opusa dizajnera Borisa Ljubičića serijom izložbi i publikacija koje su dosad tematizirale vizualne identitete, dizajnerski projekt VIII. Mediteranskih igara i cjeloviti vizualni identitet države. Ova, četvrta izložba dolazi upravo u godini kada će Ljubičić primiti Nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo, a donosi kritičku refleksiju na radove koji su od ranih godina Ljubičićeve karijere više ili manje eksplicitno doticali politička i društvena pitanja, jedna od središnjih u njegovom dizajnerskom radu.

Izložba okuplja plakate, vizualne identitete, polemičke tekstove, dokumentaciju o različitim kampanjama i intervencijama u javnom i medijskom prostoru, predmete poput majica i šalica s otisnutim provokativnim sloganima, za različite prilike i kontekste, a moguće ih je grupirati u pet cjelina. Prvu čine plakati i vizualni identiteti za velike političke manifestacije, primjerice 10. i 11. Kongres Saveza komunista Hrvatske, kao i natječajni rad za dizajn 9. kongresa SKH, nastali od 1980. do 1989. godine, u kojima Ljubičić tematizira odnos prema političkim simbolima socijalizma s idejom da ih propita, sagleda iz novog rakursa i stavi u neočekivane odnose. U drugoj pratimo predizborne plakate nastale tijekom 1990-ih godina za različite hrvatske političke stranke (Koalicija, HNS i drugi) koje karakterizira snažan konfrontacijski naboj.

11. kongres SKH, plakat 1989.

Treća cjelina donosi neke od najpoznatijih i najnagrađivanijih Ljubičićevih radova, antiratne plakate iz ranih 1990-ih, kao što su Krvatska, Read Between the Lines, logo Vukovar, Dubrovnik – To be or not to be, ali i nekoliko manje poznatih s istom temom. Četvrta cjelina ukazuje nam na kontinuitet Ljubičićevog zagovaranja redizajna vizualnog identiteta države, odnosno na činjenicu da njegovi počeci sežu u razdoblje prije 1990. godine i jugoslavenski period njegove dizajnerske karijere – hrvatskom vizualnom kodu prethodio je redizajn zvijezde, kako glasi naslov jednog od njegovih tekstova na stranicama onodobne stručne periodike, a na sličnim polazištima nastaje i niz radova na temu identiteta Europe i Europske Unije koji su kulminirali njegovim idejnim projektom Europa 2020.

Krvatska, plakat, STUDIO INTERNATIONAL, 1991.

Posljednja cjelina donosi niz radova u kojima Ljubičić reagira na aktualna društvenopolitička zbivanja, ili daje nova čitanja važnim zbivanjima iz naše prošlosti, poput plakata 1941 – 1981. kojim ustanak i socijalističku revoluciju u Hrvatskoj dovodi u zajednički kontekst s onovremenom pojavom punka, plakata “Vrč ide na vodu dok se ne razbije” (plakata Međunarodnog dana muzeja 1991.) kojim komentira preslagivanje svijeta nakon pada Berlinskog zida, kao i brojnih samoiniciranih radova i kampanja kojima brzo reagira na dinamičnu političku atmosferu u Hrvatskoj od kasnih 1990-ih naovamo.

Svim ovim temama Ljubičić prilazi na angažiran, intelektualan i duhovit način, ugrađujući u njih uvijek i dah svog vlastitog „političkog“ projekta, nadahnut nekim snažnim utopističkim uvjerenjem da dizajn može biti instrument integralne društvene transformacije. To leži u srži čak i Ljubičićevih identitetskih projekata, koji sami po sebi ne bi bili politički da nema njegovog ustrajanja kako je dobra, logična, moderna i jezgrovita vizualna komunikacija pretpostavka svake rasprave o jednako tako uređenom društvu. Svaki Ljubičićev dizajn se stoga može čitati kao iskaz o mogućoj transformaciji, o onome što bi moglo biti, o kontradikcijama komunikacije u našem dobu slika, ali i o „odgovornosti dizajnera prema društvu i vremenu“, kako glasi jedan od Ljubičićevih slogana otisnut uz njegov autoportret. (Marko Golub)

Kustos izložbe i autor tekstova: Marko Golub
Autori postava: Marko Golub i Boris Ljubičić
Grafički dizajn: Boris Ljubičić
Produkcija i organizacija izložbe: Marko Golub / Hrvatsko dizajnersko društvo

Nacionalni rimski muzej (Museo Nazionale Romano) osnovan 1889. s ciljem sabiranja građe iz razdoblja od 5. st. pr. n.e. do 3. st. n.e., ovog je lipnja dobio novu podružnicu Muzej spašenih umjetnina (Museo dell’Arte Salvata) posvećen uspjesima Zapovjedništva karabinjera za zaštitu kulturne baštine (Comando Carabinieri per la Tutela del Patrimonio Culturale), poznatijeg kao Carabinieri T.P.C., ogranka talijanskih karabinjera odgovornih za borbu protiv krađa i nezakonitog prometa kulturnom baštinom.

Ovaj talijanski “odred za baštinu” osnovan je još 1969. godine kao prvo policijsko zapovjedništvo specijalizirano za spašavanje baštine i prije nego što je UNESCO 1970. donio Konvenciju o mjerama zabrane i sprječavanja nezakonitog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara. Zapovjedništvo danas ima četiri sektora specijalizirana za razne vrste art-lopovluka: arheološki, trgovinu antikvitetima, falsifikate i suvremenu umjetnost. Sjedište im je u Rimu, a djeluju u koordinaciji s talijanskim Ministarstvom kulture i međunarodnim organizacijama od UNESCO-a do Interpola.

Izvor: Roberto Serra

U njihovom “opisu rada” su ilegalna arheološka iskapanja, krađe i ilegalna trgovina antikvitetima i umjetninama, štete na arheološkim nalazištima i objektima kulture baštine, ilegalan izvoz kulturnih dobara i krivotvorine. Koliko su efikasni pokazuju i gole brojke – 2009. spasili su 39.584 uradenih antikviteta i 19.043 drugih umjetničkih djela procijenjenih na 165 milijuna eura, 2014. su se domogli 137.000 djela tržišne vrijednosti od 500 milijuna eura, a od osnivanja 1969. do danas sveukupno su spasili tri milijuna umjetnina.

Od lipnja ove godine dio se tih djela može vidjeti u Muzeju spašenih umjetnina smještenom u Dioklecijanovim termama. Građa u postavu ovoga Muzeja mijenjat će se svakih nekoliko mjeseci kako će se sudski procesi završavati, a djela vraćati svojim pokradenim vlasnicima. Osnov postava kojim je Muzej otvoren čini stotinu od 260 umjetnina koje su art-karabinjeri pronašli i vratili u Italiju iz Sjedinjenih američkih država u prosincu prošle godine. Riječ je uglavnom o ilegalno kupljenim i izvezenim predmetima iz doba antike koje su stručnjaci talijanskog “odreda za pokradenu baštinu” pronašli u američkim muzejima, aukcijskim kućama i privatnim zbirkama.

Govoreći o izlagačkoj politici kojom će se voditi ovaj muzej kao i sami art-karabinjeri talijanski ministar kulture Dario Franceschini je naglasio da se vode idejom da se pokradena baština mora vraćati tamo odakle je ukradena ili potekla što u pojedinim slučajevima kad se ne uspije saznati kome je ukradena znači da se vraća na geografsko područje s kojeg se pretpostavlja da je odnešena. (M.K.)

 

Izvor: Muzej spašenih umjetnina (Museo dell’Arte Salvata)

►vrh

---

 

Izvor: Zavičajni muzej Benkovac

Novi stalni postav – otvoren preuređeni Zavičajni muzej Benkovac

Novi stalni postav Zavičajnog muzeja Benkovac svečano je otvoren 11. lipnja 2022., kada se tradicionalno obilježava Dan grada u obnovljenom Kaštelu Benković. Obnova je započela još u svibnju 2020. u sklopu Intervencijskog plana Grada Benkovca i projekta „4RPI – Revitalizacija i uređenje Zavičajnog muzeja Benkovac“ vrijednog 7,6 milijuna kuna. Projekt je sufinancirala Europska Unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj u iznosu 6,4 milijuna kuna dok su ostala sredstva osigurali Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Benkovac.

Muzej je osnovan 1983. godine pri Narodnom sveučilištu Benkovac, a od 2007. djeluje kao samostalna ustanova čiji je osnivač Grad Benkovac. Smješten je na uzvisini nad gradom, u Kaštelu Benkoviću iz 15. stoljeća koji je zaštićeno nepokretno kulturno dobro Republike Hrvatske. Za vrijeme Domovinskog rata muzej je bio u izgnanstvu, a tada su nastale štete na građi i djelomično na samom Kaštelu. Iz razloga što Kaštel nije bio obnavljan još od 1977. ušlo se u projekt obnove kako bi se uredio suvremeni prostor za stalni postav muzeja. Voditelj projekta stalnog postava je ravnatelj Muzeja Marin Ćurković, dok stručni tim čine Darko Babić, Dario Iričanin (Osam d.o.o.), Zdravko Krasić (Urbane tehnike d.o.o.), Ivana Crnošija Galović, Igor Galović (Crtkano d.o.o.), Zlatko Jelačić (Smart Audiovizual d.o.o.) i kustos Zavičajnog muzeja Mate Ćurković.

Novi stalni postav zauzima površinu od ukupno 323,38 m2 i podijeljen je na 11 izložbenih prostorija od kojih svaka obrađuje neku temu povezanu s prirodnom i kulturnom baštinom benkovačkog kraja od prapovijesti do danas. Budući da je dio muzejske građe bio otuđen za vrijeme rata, današnji broj predmeta u muzejskim zbirkama nije velik s izuzetkom arheološke zbirke. Osim na muzejske predmete, prezentacija i interpretacija baštine oslanja se i na interpretacijske grafičke mape i panoe, 3D modele, ilustracije, fotografije koji pomažu uvesti posjetitelja u povijest i priču Benkovca i okolice.

Glavni interpretacijski izložak na početku novog postava na prvom katu branič kule Kaštela Benković je ovješena horizontalna struktura u obliku teritorija Ravnih kotara i Bukovice koje Zavičajni muzej tematski pokriva, s animiranim projekcijama koje posjetitelju ilustriraju promjene kroz koji je ovaj kraj prolazio od vremena Liburna, rimskih naselja, preko dolaska Hrvata, osmanskih osvajanja i perioda Habsburške Monarhije, do Jugoslavije i Republike Hrvatske. Da Benkovac obiluje vrijednim nalazima od nacionalnog značaja potvrđuje i kameni natpis kneza Branimira iz 9. stoljeća pronađen nedaleko samog muzeja u mjestu Šopot. Značajan zbog najstarijeg spomena imena Hrvat, natpis se danas čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Na drugom katu kule slijedi interpretacija samog Kaštela Benković kroz maketu izvornog oblika Kaštela i kasnijih nadogradnji. Osim toga, ovdje se može više saznati o razvoju utvrda na prostoru Ravnih kotara i na koji način su one formirale obrambeni sustav. U postavu je izložen jedan od najvrijednijih predmeta iz muzejskog fundusa – brončani trocijevni top otkriven prije četiri desetljeća u Utvrdi Kličevica nedaleko Benkovca. Za ovaj brončani trocijevni top, jedini original koji se nalazi u svijetu, potvrđeno je da ga je konstruirao slavni Leonardo da Vinci.

U narednoj cjelini može se vidjeti izbor arheoloških predmeta koji svjedoče o naseljenosti prostora Ravnih kotara i Bukovice od prapovijesti, antike i srednjeg vijeka. Predmeti su postavljeni u vitrinama na različitim visinama što omogućuje da se sagledaju sa svih strana, a više o njihovom značenju može se saznati uz pomoć ekrana osjetljivih na dodir koji su ugrađeni u vitrine. Kontinuitet života može se pratiti i kroz prikaz različitih vrsta materijala i prirodnih sirovina tipičnih za benkovački kraj poput drva, kamena ili vune, a koje su bile na raspolaganju različitim narodima koji su na njemu obitavali.

Postav uključuje i scenski prikaz tipičnog uređenja kuće u ruralnom prostoru koji je sve do nedavno postojao na teritoriju Ravnih kotara, s izloženim predmetima iz svakodnevnog života. Na tu cjelinu nastavlja se izložbena soba u kojoj se posjetitelj može upoznati s narodnom nošnjom ovog kraja – načinom i materijalom od kojeg je izrađena, ali i značenjem vezova koji se na njoj pojavljuju.

Dio postava posvećen je prezentaciji tipičnih gospodarskih djelatnosti na prostoru Ravnih kotara i Bukovice. Ovdje posebice valja istaknuti kamenoklesarsku tradiciju po kojoj je ovaj kraj poznat (npr. čuveni pločasti benkovački kamen). U vitrini su izloženi različiti alati koje koriste kamenoresci kod obrade kamena, a posjetitelja se upućuje da nakon završetka obilaska postava obrati pažnju na lapidarij u vanjskom dvorištu Kaštela Benković. Jedna od tematskih cjelina na kraju stalnog postava posvećena je i Domovinskom ratu koji je značajno utjecao na ove prostore, s izlošcima poput dokumenata, oružja i vojne opreme.

Osim postava muzej je dobio novu zgradu u kojoj se nalaze uredski i servisni prostori za zaposlenike, muzejska specijalizirana knjižnica, muzejska čuvaonica te prostor za prijem, čišćenje i obradu muzejske građe. U vanjskom dvorištu Kaštela Benković uređena je muzejska konoba u kojoj posjetitelj može doživjeti ugođaj tradicionalne konobe koji je ujedino namijenjen prezentaciji raznolikih proizvoda obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, dok se u sjeverozapadnom području vanjskog dvorišta nalazi novosagrađeni višenamjenski prostor koji će služiti za povremene izložbe i kao multimedijalna dvorana. Unutarnje dvorište Kaštela i dalje će ostati mjesto održavanja tradicionalnih priredbi i središte društveno-kulturnog života Benkovca. (MDC)

 

Izvor: Zavičajni muzej Benkovac

►vrh

---

 

Izvor: Tiflološki muzej / autor reprodukcija, Renato Vukić

Tiflološki muzej – prva institucionalna izložba LGBTIQ+ tematike

Povodom obilježavanja 20. obljetnice prvog Gay Pridea u Hrvatskoj, u Tiflološkom muzeju u Zagrebu krajem svibnja otvorena je prva institucionalna izložba LGBTIQ+ tematike pod nazivom „Uđite u naša četiri zida“ koja skreće pažnju javnosti na kršenje prava jedne podzastupljene i ranjive skupine u društvu.

Izložba kroz četiri cjeline - Identitet, Iskorak, Intimnost i Vidljivost, publici približava razne životne situacije queer osoba, obrazlaže zakonske promjene koje su uslijedile nakon prvog Pridea i educira o tome što označava termin queer te koje su razlike između spola i roda. Kako pojašnjavaju autorice izložbe Željka Bosnar Salihagić i Morana Vouk Nikolić, izložbom su željele istaknuti „kako ljude ne oblikuje samo pripadnost jednoj skupini, već ih čine osobine i postupci, skriveni i javni, vrijedni poštovanja i uvažavanja“ i skrenuti pažnju na činjenicu „da smo više od spola i roda koji nam je pripisan rođenjem i koji nas samo manjim dijelom definira“.

Uvodni dio izložbe donosi Deklaraciju o seksualnim pravima prihvaćenu u Hong Kongu na 14. Svjetskom seksološkom kongresu 1999. godine u kojoj, među ostalim, stoji da su seksualna prava univerzalna ljudska prava, zasnovana na slobodi, dostojanstvu i jednakosti svih ljudskih bića. Publika može vidjeti promo materijale i fotografije s prve Povorke ponosa održane u Zagrebu 2002. godine koju su obilježili prisutnost jakih policijskih snaga i nasilni protuprosvjedi desnice praćeni pokušajima fizičkih obračuna, bacanjem suzavca i danas nezamislivim verbalnim nasiljem.

 

Izvor: Tiflološki muzej / autor reprodukcija, Renato Vukić

U postavu je prezentiran izbor iz izdavačke djelatnosti LGBTIQ+ zajednice koji približava njene zdravstvene, kulturne i aktivističke segmente, a izložene su i programske knjižice Queer Zagreb festivala , jednog od najznačajnijih i najinovativnijih festivala nezavisne regionalne scene koji se bavi istraživanjem queer kulture i LGBTIQ+ zajednice.

Poseban segment izložbe donosi video ispovijesti LGBTIQ+ osoba koje govore o svojim intimnim problemima, borbi s homofobijom u najužoj obitelji i stigmatizaciji okoline zbog koje se boje javno obznaniti vlastitu seksualnu orijentaciju, plašeći se odbacivanja od strane najmilijih, diskriminacije prilikom zapošljavanja ili nasilja okoline.

Upozoravajući da homofobija, mržnja i nasilje najčešće proizlaze iz neinformiranosti i nedostatka otvorenog dijaloga, iz Muzeja pozivaju građane da "zavire u njihova četiri zida, bez predrasude" i promisle o agresivnom diskursu koji pripadnike LGBTIQ+ populacije često prikazuje kao prijetnju naciji, vjeri i obitelji, podsjećajući kako prava LGBTQ+ osoba nisu i ne bi trebala biti neka posebna, već osnovna ljudska prava.

Izložba se može razgledati u Tiflološkom muzeju u Zagrebu do 31. kolovoza 2022. (I.G.)

 

►vrh

---

 

Izvor: Gradski muzej Požega

Gradski muzej Požega – projekt „Klub čitatelja vlastite prošlosti“

Na Jedanaestom festivalu hrvatskih digitalizacijskih projekata (D – fest), održanom tijekom svibnja u organizaciji Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, predstavljen je projekt digitalizacije obiteljskih fotografija Gradskog muzej Požega „Klub čitatelja vlastite prošlosti“, kojim je stvorena baza podataka i fotografija koja će brojnim stručnjacima postati nezaobilazna građa za istraživanje Požege i njene okolice.

Živimo u vrijeme globalizma, migracija, promjena načina života i sustava vrijednosti, u digitalnom dobu kada kutije s prašnjavim fotografijama postaju balast vlasnicima i njihovim nasljednicima. Svakodnevno smo svjedoci mijenjanja životnih prostora u kojemu stradava uvijek najosjetljivija građa, a to su fotografije koje su, posebno one amaterske, jedinstveni i neponovljivi, vrlo važan izvor baštinskih informacija, dragocjen brojnim strukama. Na žalost njihova intimnost, anonimnost i nedostupnost učinile su ih do sada gotovo potpuno neiskorištenima.

Projekt digitalizacije obiteljskih fotografija pod znakovitim nazivom Klub čitatelja vlastite prošlosti, od listopada 2020. godine kada je Gradski muzej Požege zahvaljujući sredstvima Ministarstva kulture i medija RH i Grada Požege došao do jednog od najkvalitetnijih skenera za obradu fotografija, do danas, trajno je na terenu spasio od potencijalnog propadanja, odnosno učinio vidljivim javnosti više od 23.000 fotografija. Digitalne kopije fotografija se čuvaju na dva zrcalna diska u vrlo visokoj rezoluciji u TIFF formatu, te su smanjene u JPG formatu na još nekoliko tvrdih diskova dostupne za pregledavanje i korištenje uz regulirana autorska prava brojnim korisnicima, od potreba vrtića do znanstvenika svih struka.

Stvaranjem velike, lakopretražive baze podataka s trenutno 77 obiteljskih zbirki dostupnih javnosti s izuzetno kvalitetnim metapodacima sakupljenih u više od 160 sati intervjua s vlasnicima, pozicionira požeški muzej kao mjesto sabirališta kolektivne memorije u kojemu doprinos pojedinaca u rasvjetljavanju zajedničke prošlosti presudan. Polazeći od premise da prošlost mjesta ne čine samo znamenite osobe i povijesni događaji nego sve obitelji i njihove životne priče, potaknuo je građane Požege i Požeštine na iznenađujuće pozitivan odaziv i suradnju, zahvaljujući kojoj baza podataka svakodnevno raste. Zajedničkim „čitanjem“ detalja s fotografija osvjetljava se uloga predaka u životu zajednice čime se vidljivo jača poljuljani identitet i pojedinaca ali i čitave sredine.

Tome svakako pomažu vrlo posjećena druženja Kluba čitatelja vlastite prošlosti, na kojima se digitaliziranim obiteljskim fotografijama i baštinskim pričama pojedinaca ilustrira mnoštvo zanimljivih tema, poput promjene u arhitekturi i krajobrazu, svakodnevnog života i navika tijekom 20. stoljeća, životnih i godišnjih običaja, zabava, izleta, šetnji, mode, obrta, trgovina, brojnih djelatnosti, života djece, uređenja dvorišta i interijera, povijesnih događanja i td. Uz stručnjake za pojedine teme, posebnu ulogu u čitanju fotografija imaju građani starije životne dobi kojima su ovakva prisjećanja kroz prenošenje znanja i iskustava na mlađe generacije, svojevrsna terapija i uključivanje u društvo.

Projektom Klub čitatelja vlastite prošlosti ne samo da je pronađen još jedan inovativni način interpretacije nematerijalne kulturne baštine sredine, otkrivanje i poticanje obrađivanja novih baštinskih tema, njegovanje i jačanje vlastitog i zajedničkog identiteta, nego je njime potaknut zdrav interes zajednice koji generira novom motiviranom muzejskom publikom.

Tome će svakako, zahvaljujući Ministarstvu kulture i medija RH i Gradu Požegi doprinijeti i atraktivna, edukativna, poticajna mrežna stranica projekta s nizom interakcijskih sadržaja, pretraživim dijelom baze podataka, interpretacijskim pričama bogato ilustriranim jedinstvenim fotografijama građana, zamišljena kao mjesto druženja građana i stručnjaka, zaljubljenika lokalnu i nacionalnu baštinu u 20. stoljeća.

(Maja Žebčević Matić, autorica projekta)

►vrh

---

 

Izvor: Muzej grada Splita, Trogirska riva

Nova izdanja – "Trogir između svjetskih ratova (1918. – 1941.)"

U Podrumima Dioklecijanove palače u Splitu krajem svibnja održana je promocija knjige "Trogir između svjetskih ratova (1918. – 1941.)“ autora dr. sc. Marijana Čipčića koji čitatelju približava političku, gospodarsku, društvenu i kulturnu svakodnevicu Trogira u kratkom, ali burnom razdoblju od kraja Prvog do početka Drugog svjetskog rata.

Knjiga o Trogiru između svjetskih ratova, tiskana u izdanju Muzeja grada Splita, zapravo je monografski prilagođena doktorska disertacija koju je autor, koji je do početka ove godine radio kao kustos u Muzeju grada Splita, obranio na Sveučilištu u Zadru 2020. godine. Na predstavljanju knjige u Splitu o njenoj vrijednosti za hrvatsku i lokalnu historiografiju govorili su prof. emer. dr. sc. Ivo Babić, dr. sc. Stanko Piplović, doc. dr. sc. Branko Kasalo, prof. Ljubomir Radić, dr. sc. Fani Celio Cega, ravnateljica Muzeja grada Trogira i prof. Branka Brekalo, ravnateljica Muzeja grada Splita.

Čitatelju su približene društveno-političke i gospodarske prilike međuratnog Trogira koji je zajedno s manjim mjestima bio dijelom većeg administrativnog tijela – Općine Trogir. Prostor Općine zahvaćao je srednjodalmatinsko područje trogirskog primorja s otocima te Trogirsku zagoru s tamošnjim selima i zaseocima. Kraj Prvog svjetskog rata označio je raspad Austro-Ugarske. Prve godine u novoj državi Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca za Trogir su bile teške, ponajviše zbog loše gospodarske situacije, ali i zbog prisutne opasnosti od talijanske okupacije koja je kulminirala neuspješnim zauzimanjem grada 23. rujna 1919. godine.

Većina stanovništva bavila se poljoprivredom, stočarstvom i ribarstvom. Uz glavnu poljoprivrednu granu vinogradarstva, značajan je bio uzgoj ljekovitog bilja. Važna poljoprivredna grana bila je i proizvodnja duhana, zbog koje je 1911. godine izgrađena stanica za otkup na Čiovu. Značajniji razvoj industrije zaobišao je trogirski kraj u razdoblju između dva svjetska rata. Ipak, 1930. godine dovršena je elektrifikacija Trogira, a iste godine izgrađen je i vodovod na relaciji Solin – Trogir. No, veći gospodarski uzlet trogirskog kraja koji je trebao uslijediti nakon ovih značajnih zahvata, nije se dogodio. Kamena industrija, poznata u trogirskom kraju još od antike, obnovljena je krajem 19. stoljeća. Potrebno je istaknuti englesku tvrtku H. T. Jenkins koja je eksploatirala kamenolom u Segetu od 1926. do 1932.

Pojedini segmenti knjige posvećeni su ribarstvu, turizmu i brodogradnji koja je u međuratnom razdoblju bila isključivo ograničena na gradnju i popravak ribarica i manjih jahti, za razliku od ranijeg razdoblja, kada su gradili i popravljali velike jedrenjake. Vlasnici obiteljskih brodogradilišta u Trogiru bili su Antun Katalinić, Tudor Košćina, Josip i Nikola Petrić, Nikola Russo i Ivan Strojan. Kako bi zaštitili svoje interese, trogirski su brodograditelji osnovali Zadrugu brodograditelja Trogir. Od druge polovice 19. stoljeća bilježi se rast ribarske flote, koja nastavlja rasti i u prvoj polovici 20. stoljeća. Prvu ribarsku zadrugu u trogirskoj općini osnovali su, uz pomoć državnog zajma, Drveničani zajedno s mještanima Segeta i Blizne 1920. U gradu Trogiru ribarska je zadruga osnovana 1931., a 1938. otvorena je tvornica sardina Torba i Madirazza. Tvornica je proizvodila pržene srdele i skuše u ulju te slane srdele u buretima. Godine 1939. u trogirskoj je općini zabilježeno 227 ribarskih brodova na kojima je bila raspoređena momčad od 830 ribara.

Turizam se usporenim tempom razvijao sve do osnutka Društva za unapređenje turizma 1936. godine. Spomenuto je Društvo zaslužno za brojne pozitivne iskorake poput uređenja plaže Saldun i izdavanja trogirskog Vodiča autora dr. don Ivana Delalle 1936. godine. Unatoč tim pozitivnim iskoracima, Trogir je uslijed nedostatka smještajnih kapaciteta u međuratnom razdoblju prepoznat uglavnom kao destinacija za jednodnevne izletnike. Ispred Trogira su, prema broju noćenja, 30-tih godina 20. stoljeća bili Donja Kaštela, Kaštel Lukšić i Omiš.

Čitatelju je osim političke i gospodarske situacije predstavljen i društveni život grada koji je najviše ovisio o aktivnostima kulturno-umjetničkih i sportskih društava, a koja su obnovila svoj rad nakon 1918. godine. Sve važnije svečanosti u gradu obilježila je koncertima Narodna glazba, najdugovječnije trogirsko kulturno-umjetničko društvo. Pučko prosvjetno društvo Berislavić je, uz edukativne akcije, priređivalo i plesove, kao i Dobrovoljno vatrogasno društvo Trogir. Na kulturnom i sportskom polju djelovali su sokolaši. Nogometni klub Trogir osnovan je 1912. Od ostalih društava isticali su se: Hrvatsko pjevačko društvo Kolo, Narodna ženska zadruga i Jugoslavenska matica.

Među brojnim zanimljivostima iz međuratnog razdoblja izdvaja se rad Instituta za suzbijanje malarije, osnovanog u Trogiru 1922 godine, koji je djelovao na području čitave Dalmacije i Hercegovine. Kvalitetne temelje ovom Institutu je udario njegov prvi ravnatelj dr. Andrija Sfarčić. Pošast malarije, koja je stoljećima mučila Trogirane, službeno je u Trogiru iskorijenjena 1931. godine. Ovaj su Institut zbog kvalitetnog rada posjećivale brojne domaće i inozemne stručne ekskurzije.

Knjiga ”Trogir između svjetskih ratova (1918.-1941.)” zapravo je prilog daljnjim proučavanjima povijesti trogirskog područja između dva svjetska rata, a s obzirom na još uvijek nedovoljnu istraženost naših manjih jadranskih urbanih sredina međuratnog razdoblja u Dalmaciji, prilog je i istraživanju lokalne povijesti ovoga razdoblja.

(Ivan Guberina i dr.sc. Marijan Čipčić)

►vrh

---

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr