HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Fotografirala: Ivona Marić

NEMO-ova konferencija – suradnjom protiv klimatskih promjena

Pitanje održivosti jedno je od najvećih izazova muzejskog sektora danas, a borba protiv klimatskih promjena zahtijeva suradnju ako želimo vidjeti napredak, istaknuto je na Europskoj muzejskoj konferenciji Mreže europskih muzejskih organizacija (NEMO-a) pod nazivom and… ACTION! Museums in the climate crisis, održane od 19. do 21. studenoga 2023. u Lahtiju u Finskoj. Konferencija je okupila više od tri stotine muzejskih stručnjaka iz gotovo 40 zemalja kako bi se razgovaralo o doprinosu muzeja održivoj budućnosti.

Muzeji pred izumiranjem

Uvodno predavanje održala je Kirsten Dunlop, glavna izvršna ravnateljica u Climate-KIC, organizaciji pokrenutoj 2010. uz potporu Europskog instituta za inovacije i tehnologiju koja podupire tranziciju prema klimatskoj neutralnosti i održivom gospodarstvu. Naglasila je potrebu za sustavnim promjenama i odučavanja od starih pretpostavki poput one o pravu na dominaciju nad prirodom te ideje beskonačnog rasta i prosperiteta kroz potrošnju. Otvoreno je ukazala na hitnost djelovanja budući da je razina globalnog zagrijavanja puno gora od one predviđene što može dovesti do toga da većina svijeta postane nenastanjiva. Stoga je nužno usvojiti novi način razmišljanja po kojemu smo dio prirode, kao i novi način ponašanja i održivog življenja što uključuje sposobnost otpuštanja štetnih navika (npr. automobila).

Dunlop je spomenula neke pozitivne primjere poput inicijative EU-a Novi europski Bauhaus koja predstavlja Europski zeleni dogovor u praksi, a osvrnula se na program Museums Facing Extinction, Muzej klime Ujedinjenog Kraljevstva, Muzej klimatske akcije u SAD-u i Muzeja sutrašnjice u Rio de Janeiru. S druge strane, nije izostavila spomenuti negativnu ulogu sponzorstava naftnih kompanija poput BP-a u slučaju Britanskog muzeja. Zaključuje kako je od vitalne važnosti da radimo zajedno ne samo u Europi nego i u globalnoj muzejskoj zajednici.

Muzeji kao dio rješenja

Mnogi su muzeji na neki način već započeli djelovati u smjeru klimatske neutralnosti i većeg angažmana zajednice. Ravnateljica Muzeja Anchoragea na Aljasci Julie Decker govorila je povezanosti s lokalnom zajednicom (muzej se nalazi na teritoriju naroda Dena'ina) i premještanju fokusa sa zbirke na to kako ljudi žive. Jedna od njihovih izložbi bavila se klimatskim promjenama i negativnom utjecaju posebice na domorodačko stanovništvo koje se zbog erozije tla moralo preseliti. Ribarstvo kao tradicionalna privredna djelatnost tog područja također je velika tema te su ovog mjeseca otvorili izložbu o lososu, uz to što kustosi često odlaze na ribarske brodove i pišu o onome što su vidjeli.

Prema Heidi Rosenström iz finskog Znanstvenog centra Heureka, jedan od najvećih izazova jest kako govoriti o klimatskim promjenama. Govoreći o emocijama kao važnom alatu u storytellingu osvrnula se na njihovu izložbu Klima X iz 2011. u kojoj je izložbeni prostor bio ispunjen vodom u razini 10 cm što je ostavilo snažan dojam na posjetitelje. I njihova aktualna izložba Facing Disaster bavi se temom klimatskih promjena. Ciprian Stefan iz Muzeja ASTRA govorio je o radu na promicanju tradicionalnih zanata i uporabe prirodnih materijala te radu s ranjivim ruralnim zajednicama poput Roma, što je u skladu s ciljevima održivog razvoja (SDGs).

Kraće prezentacije imali su muzeji poput Kuće europske povijesti iz koje su predstavili aktualnu izložbu Throwaway – The History of a Modern Crisis koja se bavi otpadom kao najvidljivijim aspektom ekološke krize, a koja ih je navela da se kritički osvrnu na vlastito djelovanje. Kolegica Urša Repar iz Muzeja novije povijesti Celje govorila je o njihovom održivom poslovanju i praksi ponovne uporabe izložbenih materijala i multimedijskih uređaja koji se po potrebi mogu popraviti, modificirati ili na drugi kreativan način prilagoditi novoj izložbi, a Ilenia Valerio iz Prirodoslovnog muzeja u Oslu predstavila je projekt Klimatskog dijaloga. Budući da Norveška ima jedan od najvećih udjela ljudi koji negiraju klimatske promjene uzrokovane ljudskim djelovanjem, a mnoge javne rasprave su polarizirane, cilj ovog projekta je potaknuti tinejdžere na izražavanje vlastitih stavova i slušanje suprotstavljenih mišljenja unutar „sigurnog prostora“.

Muzeji kao dio problema

Stefan Simon, na čelu Istraživačkog laboratorija Rathgen osnovanog 1888. kako bi se pronašli načini za očuvanje starina donesenih iz Egipta, godinama pokušava unaprijediti koncepte za „zelene muzeje“. Govoreći o visokom ugljičnom otisku muzeja, Simon je istaknuo kako klimatske promjene neće stati na pragu muzeja dok su se na njegovoj prezentaciji vrtile fotografije muzeja stradalih zbog vremenskih nepogoda. Problem vidi u visokoj energetskoj potrošnji održavanja mikroklimatskih uvjeta, ali i izgradnji novih muzejskih zgrada posebice stoga jer ih je u 21. stoljeću izgrađeno više nego u 19. i 20. zajedno. Nakon nedavne obnove Nova nacionalna galerija u Berlinu troši čak 30 % više energije, a za koju godinu dobit će susjeda na Kulturforumu – Muzej 20. stoljeća – kojega su mnogi zbog složenog klimatizacijskog sustava proglasili „klimatskim ubojicom“.

 

Fotografirala: Ivona Marić

Njegov kolega Łukasz Bratasz iz Instituta za katalizu i površinsku kemiju Jerzy Haber i Poljske akademije znanosti također se zalaže za smanjenje potrošnje održavanja mikroklimatskih uvjeta s argumentom da su predmeti puno manje osjetljivi na varijacije okoliša nego što se prije pretpostavljalo. Umjetnička djela preživjela su stoljećima u nestabilnim uvjetima, a čak i u stabilnim uvjetima na slikama će se pojaviti pukotine. Financijski troškovi održavanja ovih, možda i nepotrebnih uvjeta, obično su vrlo visoki ponekad premašujući troškove plaćanja cijelog konzervatorskog tima.

Muzeji i aktivizam

Kako je to biti na izravnom udaru prirodnih katastrofa podijelila je Claudia Casali, ravnateljica Međunarodnog muzeja keramike u Faenzi koji je u svibnju ove godine pretrpio značajnu štetu na muzeju i građi prouzrokovanu poplavama. Osoblje je moralo donositi brze odluke tijekom izrade planova za slučaj opasnosti, a vezano uz to istaknula je da je potrebna hrabrost spasiti neke predmete, a neke ostaviti.

Klimatski aktivisti pokušavaju na razne načine upozoriti na problem globalnog zagrijavanja te su neke od njihovih akcija imali za mete poznata umjetnička djela u muzejima. O tome što muzeji mogu naučiti od klimatskih aktivista i kako oni mogu početi surađivati s muzejima umjesto da ih koriste samo kao pozornicu govorile su Emek Yılmaz-Sancar iz turskog ogranka organizacije Museums for Future, aktivistkinja Rebekka Eschauzier (Extinction Rebellion Belgija) i Vera Carasso iz Udruženja nizozemskih muzeja.

Na kraju konferencije predsjednik NEMO-a David Vuillaume predstavio je Izjavu kojom se NEMO i europski muzejski sektor obavezuju raditi u smjeru održivosti. Predstavljena je i NEMO-a interaktivna karta klimatskog djelovanja u muzejima uz poziv na sudjelovanje u projektu, kao i novo NEMO-ovo istraživanje o muzejima i politikama vezanim uz klimu.

 

Fotografirala: Ivona Marić

Zaključio je kako muzeji moraju proširiti svoju publiku ako žele imati veći pozitivan utjecaj na preživljavanje planeta pri tome obuhvaćajući čitavo društvo, na lijevom i desnom spektru. U vremenu beznađa muzeji mogu pomoći društvima da vizualiziraju moguće budućnosti i pridonijeti ponovnoj izgradnji mosta između kulture i prirode te znanosti i humanistike.

Naredna NEMO-ova konferencija održat će su od 10. do 12. studenoga 2024. u Sibiu u Rumunjskoj.

(Ivona Marić)

 

Izvor: ICOM

„Museum Leadership in Climate Action“ – kako voditi muzeje u svijetu zahvaćenom klimatskim promjenama

U Hernandariasu u Paragvaju nedavno je održana velika ICOM-ova konferencija Museum Leadership in Climate Action koja je za cilj imala pokazati kako se muzeji nose s klimatskim promjenama, što poduzimaju i koje su im preporuke za budućnost.

Konferenciju su organizirala četiri međunarodna komiteta Svjetske muzejske organizacije ICOM (INTERCOM, ICMAH, ICTOP i MPR) zajedno s domaćinom ICOM Paraguay i ICOM Latinske Amerike, a osim izlaganja, uključivala i niz zanimljivih radionica te programskih obilazaka.

Sudionici iz cijeloga svijeta predstavili su projekte koje su implementirali ili ih namjeravaju realizirati kako bi smanjili negativne utjecaje na okoliš i unijeli promjene u svoje poslovanje. Arhitekt George Jacob, koji je otvorio sesiju Antropocena uvodnim predavanjem o mega projektima provedenim u San Franciscu ili onima u pripremi na Jamajci i Norveškoj, pokazao je kako se ulažu velika sredstva od strane vlada i specijaliziranih fundacija za podizanje svijesti o potrebi očuvanja okruženja u kome živimo. Značajan fokus je na zaštiti mora i oceana, a u tom segmentu konferencije prezentiran je i hrvatski projekt Hrvatski centar koralja Zlarin koji uspješno koristi umjetnost kao sredstvo empatije i približavanja publici. Projekt je predstavila umjetnička direktorica i dizajnerica postava Ana Katurić.

Okupljanje ovako velikog broja komiteta na jednom mjestu dokaz je kako je tema itekako pogođena smatra Goranka Horjan koja je kao predsjednica INTERCOM-a začetnik ove konferencije zajedno s kolegom Oscarom Centurionom Frontanillom, predsjednikom ICOM Paraguay i poznatim brazilsko-paraguajskim arhitektom. Organizacijske pripreme započele su još u ožujku 2022. godine tijekom gostovanja izložbe o braći Seljan u Asuncionu, zatim nastavljene tijekom Generalne konferencije ICOM-a u Pragu, a finalizirane neposredno pred samu konferenciju. No organizacijski zahtjevan i logistički dobro popraćen program pozitivno je odjeknuo u međunarodnoj muzejskoj zajednici. Muzejski stručnjaci smatraju da muzeji mogu imati veliki utjecaj na promjenu ponašanja ljudi jer imaju brojnu publiku i potencijal da slikovito prikažu što se događa u prirodi zbog djelovanja čovjeka te potaknu ljude na promjene ponašanja pa je tako zaključna poruka svih predsjednika komiteta usmjerena prema ICOM-u ustvari preporuka svjetskoj muzejskoj organizaciji da postane strateški zagovaratelj financiranja muzeja u području borbe protiv negativnih posljedica klimatskih promjena. “Nema planeta B” poručila je Deborah Ziska, predsjednica MPR-a, a član ICTOP-a Darko Babić, ujedno i član Nacionalnog komiteta ICOM Hrvatska, apostrofirao je potrebu za novim pristupom u edukaciji i otvaranju poslova u muzejima, uz preporuke za usvršavanje i podizanje kompetencija muzejskih zaposlenika kako bi se uspješnije mogli nositi s izazovima današnjice te se bolje pripremiti za one koji tek stižu.

 

Izvor: ICOM / Izlaganje Ane Katurić o Hrvatskom centru koralja Zlarin

Na konferenciji su zapaženo s izlaganjima sudjelovali hrvatski muzealci, a rad izabranih predstavnika u međunarodnim stručnim organizacijama podupire Ministarstvo kulture i medija. Goranka Horjan, ravnateljica Dvora Trakošćan i predsjednica INTERCOM-a održala je govor na otvorenju u kojem je istaknula kako Antropocen zaista postaje proprište opstanka svijeta kakvog poznajemo i zasigirno je potrebno promijeniti način razmišljanja u svakodnevnom poslovanju što uključuje i muzeje. U tome mogu pomoći iskustva autohtonih zajednica koje su stoljećima živjele u suglasju s prirodom kako je pokazala jedna od uvodničarki, pripadnica plemena Guarani, pjesnikinja i aktivistkinja Alba Eiragui Duarte. Zapravo pretjerana eksploatacija je danas ne samo ekonomski problem već u nezapamćenom opsegu ima ogroman društveno-politički utjecaj zaključila je Horjan. Stoga je važno ozbiljno razmotriti prijedloge profesora Darka Babića o inovativnoj profesionalnoj izobrazbi i nužnosti uvođenja novih poslova u muzeje kako bi se ustanove mogle uspješnije nositi s novim zadaćama. Potpuno nove struke danas se javljaju kao potrebne jer u protivnom muzeji teško mogu sustići zadane nacionalne ciljeve u smanjenju karbonskog otiska i sudjelovati u zelenoj tranziciji. Pomaci su još uvijek mali kako je pokazala i nedavna studija temeljena na istraživanju koje je proveo NEMO. Ravnatelj Muzeja Hrvatskog zagorja, Jurica Sabol, predstavio je nalazište krapinskog pračovjeka kroz prizmu klimatskih promjena koje značajno utječu na stanje same poluspilje i neposrednog okoliša Muzeja. Sve je očitije kako negativni utjecaji rad muzejskih ustanova čini sve zahtjevnijim.

INTERCOM je kao uvodničara svoje sesije odabrao Marcela Iniarru iz Argentine, aktivista u zaštiti okoliša i potpredsjednika Upravnog odbora Greenpeace International koji se zadnjih godina bavi mobilizacijom javnosti za borbu protiv klimatskih promjena te iznalazi modele za uvođenje inovacija u zeleni i socijalni sektor te organizacije u kulturi. Muzeji u tom procesu postaju sve važniji saveznici. U borbi protiv negativnih posljedica klimatskih promjena trebamo nove heroje, a u svojim programima muzeji mogu aktivirati dijalog s publikom na širokoj razini, doprijeti do raznih kategorija korisnika i dodatno osvijestiti potrebu za promjenom i zatim iznalaziti načine kako je provesti. U suradnji s Ki Culture INTERCOM-om je osmislio radionice na temu održivosti i vodstva za muzejske stručnjake u kojima se cilja na osobno povezivanje i individualno osnaživanje što je polučilo veliki uspjeh kod sudionika. Stručnjakinje iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, ravnateljica Tatjana Vlahović i Martina Šašić Kljajo, sudjelovale su u radionici KI Culture vezano uz planirane aktivnosti budućeg muzeja vezano uz ekološki osviješteno poslovanje. Osim samog sudjelovanja u programu konferencije hrvatski stručnjaci odradili su i čitav niz pripremnih aktivnosti u organizaciji skupa te nakon završetka medijska obraćanja i pripreme za knjigu koja se planira objaviti po završetku konferencije.

Tijekom konferencije sudionici su imali priliku obići jednu od najvećih hidrocentrala na svijetu ITAIPU Binacional koju su na rijeci Parani zajedno gradile vlade Paragvaja i Brazila. Upoznali su se s mehanizmima zaštite i očuvanja okoliša te novim planovima za uređenje muzeja kojeg financira ova velika kompanija. Zaključak s konferencije je odaslana preporuka Izvršnom odboru ICOM-a da postane aktivni lobist za muzeje kao nositelje akcija vezano uz djelovanje klimatskih promjena kako bi se stvorila globalna plaforma za djelovanje. Postojeći fondovi za zaštitu okoliša osiguravaju sredstva za tu svrhu no gotovo ništa ne odlazi u muzejski sektor koji je idelan za komunikaciju sa širokom publikom i može imati snažan javni učinak. Vjeruje se da u svakoj zemlji postoji niša u kojoj muzeji mogu dobiti potpore za intenzivniji rad vezan uz zaštitu okoliša, a također zajedno sa stručnjacima iz područja zaštite baštine i prirode mogu iznalaziti ekološki privatljivija rješenja za vlastito poslovanje.

(Goranka Horjan)

 

Izvor: Galerija Koprivnica

Galerija Koprivnica – otvorena izložba fotografija "Krešimir Tadić i Koprivnica"

U Galeriji Koprivnica prvog petka u studenom dan uoči Dana Grada Koprivnice, otvorena je zanimljiva studijska izložba terenskih fotografija "Krešimir Tadić i Koprivnica", nastala povodom svojevrsnog jubileja istraživanja prve umjetničke topografije hrvatskih gradova koja je 1983. godine nastala u suradnji dviju ustanova, zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti i Muzeja grada Koprivnice. Najvažnije su, dakako, fotografije koje su objavljene kao dio izvornih znanstvenih radova te stručnih i popularnih članaka koji su pratili istraživanja. To se posebno odnosi na terenske fotografije u više izvornih znanstvenih radova koji su objavljeni u stručno-znanstvenom časopisu Radovi Instituta za povijest umjetnosti, odnosno u publikaciji Koprivnica grad i spomenici.

Dvogodišnji znanstveni projekt od posebne važnosti započet u lipnju 1982. godine, završen je krajem 1983. godine i broji oko 300 sačuvanih radnih snimaka ispisanih na fotografskom papiru. Na primjeru Koprivnice nastojala se utvrditi metodologija istraživanja umjetničkih topografija gradova. Interdisciplinarno istraživanje spomeničke baštine vodio je prof. dr. sc. Milan Prelog, a u radu su sudjelovali su stručnjaci različitih profila: geografi, geodeti, arhitekti, fotografi, povjesničari, arheolozi i povjesničari umjetnosti. Naglasak rada stavljen je na terensku fotografiju koju je 1983. godine prilikom utvrđivanja stanja na terenu fotografirao Krešimir Tadić, profesionalni fotograf i povjesničar umjetnosti.

Krešimir Tadić (1934. – 1997.) kao profesionalni fotograf i diplomirani povjesničar umjetnosti djelovao je punih pet desetljeća, a svojim stilom i načinom obilježio je baštinsku fotografiju druge polovice 20. stoljeća. Kao fotograf stručno-znanstvenog tima Odjela za povijest umjetnosti Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu početkom osamdesetih godina 20. stoljeća sudjelovao je u višegodišnjim istraživanjima i obradi kulturnih dobara Koprivnice. Tadić je fotografirao zatečena stanja, stanje propadanja i stradanje baštine te razvijao prepoznatljivu dokumentarnu koncepciju Milana Preloga kojom je bilježio prostor, vrijeme i arhitekturu, što je u kontekstu metodologije istraživanja umjetničkih topografija gradova danas još uvijek prepoznatljiv stil i način rada zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti.

 

Izvor: Galerija Koprivnica / Utvrda Oružana / Nemčićeva 3

U četiri izložbene dvorane Galerije Koprivnica bit će izložene originalne srebro-želatinske fotografije i uvećanja. Radovi će biti grupirani u nekoliko cjelina koje odgovaraju područjima zajedničkih obilježja nove Konzervatorske studije Grada Koprivnice iz 2022. godine. Autorski pristup terenskoj fotografiji i odmak od četiri desetljeća od trenutka snimanja i nove spoznaje vezane uz dokumentarnu fotografiju Krešimira Tadića za povijest fotografije u Koprivnici posebno su važni. Obrada i analiza ispisa na fotografskom papiru sačuvanih u arhivu Muzeja grada Koprivnice, okvir su slojevite fotografske i baštinske priče koja obrađuje Tadićeve objavljene i neobjavljene fotografije, dokumentarnu terensku fotografiju kao vrstu te sadržaj i namjenu u kontekstu istraživanja baštine, povijesti fotografije, njezine umjetničke i povijesne vrijednosti te način komuniciranja slikom. Krešimir Tadić fotografskom kampanjom 1982. i 1983. godine na terenskim istraživanjima spomeničke baštine u Koprivnici postavio je vlastitu metodologiju snimanja zatečenog stanja graditeljske i umjetničke baštine. Tekst obrađuje i analizira sačuvane fotografije, od kojih je manji broj objavljen 1986. godine u knjizi znanstvenih radova Topografija Hrvatske : Koprivnica, grad i spomenici. Osim što donosi pregled fotografskog materijala Krešimira Tadića snimljenog u Koprivnici, problematizira pristup fotografiji, fotografskoj slici i komunikaciji. Sačuvane fotografije važan su vizualni materijal u istraživanju koprivničke graditeljske baštine.

Koprivnica je početkom osamdesetih godina imala sreću i čast da upravo Krešimir Tadić snimi prostor grada i okolice. U seriji dokumentarnih terenskih fotografija katalogizirao je grad, graditeljsku i kulturnu baštinu, precizno i beskrupulozno dokumentirao stanje kulturnog nasljeđa. U kulturnom krajoliku i motivima grada uspješno je zabilježio svu specifičnost prostora, uslojene tragove povijesti i graditeljskog nasljeđa. Osim pojedinačne objekte i spomenike kulture, Krešimir Tadić snimio je slojevite i lucidne tragove materijalne kulture te nekoliko antologijskih panorama Koprivnice osamdesetih godina 20. stoljeća. Fotografije o kojima je riječ punih četiri desetljeća smatrane su terenskim radnim materijalom koji je bio vizualno polazište za svaku novu studiju, analizu, opis i istraživanje grada, kulturnog krajolika, slojevitosti i kulturne raznolikosti prostora i lokaliteta. Kao autorske fotografije objavljivane su pojedinačno ili u manjim cjelinama u stručnim i znanstvenim radovima i člancima, elaboratima i konzervatorskim studijama.

Fotografska ostavština Krešimira Tadića pohranjena u fototeci Muzeja grada Koprivnice primjer je terenskih fotografija prve umjetničke topografije hrvatskih gradova na kojem možemo izučavati nastanak metodologije i proces istraživanja. Bez fotografije kao dokumenta i fotografije kao interpretacije povijesno-umjetnički bi pristup bio ograničen i krnj, često gotovo nemoguć ili nepotreban; Krešimir Tadić učinio je najviše što je mogao na fiksiranju faktografske čvrstine i fotografske istine.

Izložba ostaje otvorena do 3. prosinca 2023. i može se razgledati u radno vrijeme Galerije Koprivnica, svakim radnim danom osim ponedjeljka, od 10 do 18 sati.

(Draženka Jalšić Ernečić)

 

Izvor: Galerija Prica

Samobor – 121 ptica u Galeriji Prica

U samoborskoj Galeriji Prica nedavno je otvorena izložba „Pohvala pticama - ptice u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. stoljeća do danas“ koja kroz ostvarenja brojnih domaćih umjetnika i umjetnica istražuje pojavnost motiva ptica u različitim stilskim razdobljima i umjetničkim pristupima, uzimajući u obzir raznorazne izvanlikovne momente koji publici omogućavaju uvid u društveno-kulturološke mijene povezane s umjetnošću.

Ciklus izložaba pod zajedničkim nazivnikom Animalizam u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. stoljeća do danas pokrenut je 2013. godine u Galeriji Prica, POU Samobor, zahvaljujući idejnoj inicijativi autorica projekta Snježani Pavičić i Dajani Vlaisavljević. Budući da je nemoguće realizirati jednu sveobuhvatnu izložbu na kojoj bi bili predstavljeni prikazi svih životinjskih vrsta i različita stajališta s kojih smo htjeli da tema bude promatrana tijekom zadanoga vremenskog okvira (od 19. stoljeća do danas), dogovoreno je da se izložba realizira u ciklusima, čime je omogućena detaljnija obrada pojedinoga prikaza određene životinje ili životinjske vrste. Riječ je o kompleksnim izložbama kojima smo htjeli ukazati na važnost najstarije likovne teme u ljudskoj povijesti – prikaza životinja.

 

Boris Bućan „Žar ptica i Petruška (Stravinski), HNK, Split“ 1983., MSU Zagreb

Tako smo 2013. godine započeli s temom „najboljega čovjekova prijatelja”, psa, autorica izložbe Snježane Pavičić i Dajane Vlaisavljević. Nastavili smo 2019. godine u istome autorstvu s temom mačke, a ove godine predstavljamo različite aspekte likovnosti koji se vežu uz temu ptica autorice Dajane Vlaisavljević.

Koncepcija izložbe Pohvala pticama – ptice u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. stoljeća do danas vođena je idejom da se na jednome mjestu detaljnije predstavi pojavnost teme ptica u različitim stilskim razdobljima i brojnim umjetničkim pristupima. Također se izložbom želi ukazati na ikonografska tumačenja tog motiva i njihovu čestu prisutnost u likovnoj umjetnosti kroz mitske, religijske ili simboličke uloge.

Odnos prema temi ptica tijekom vremena i stilova mijenjao se. S jedne strane promatrane su kao simbol slobode, leta, blaženstva i duhovnosti. S druge strane prisutna je čovjekova superiornosti nad njima u vidu uzgoja ili lova, korištenjem za ishranu, istraživanja i eksperimentiranja, ukratko podređivanju životinje vlastitim interesima.

Nije zanemariv i opseg izložbe jer na izložbi predstavljamo 121 umjetnički rad u različitim likovnim tehnikama: slikarstvo, crtež, grafika, plakat, skulptura, prostorna instalacija i fotografija. Također su na izložbi zastupljeni radovi istaknutih hrvatskih umjetnika svih generacija, od najstarijih – primjerice radovi Nikole Mašića, Vlahe Bukovca, Miroslava Kraljevića, Emanuela Vidovića, Vladimira Filakovca i Slave Raškaj – do naših suvremenika od kojih su navedeni samo neki: Jagor Bučana, Ivica Malčića, Katarina Ivanišin Kardum, Tin Samardžija i Martina Grlić.

 

Zvonimir Lončarić Ptica, 1975., MMSU Rijeka

Istovremeno u organizaciji izložbe ostvarili smo brojne suradnje pa tako za potrebe izložbe predstavljamo male segmente bogatih zbirki hrvatskih muzeja i galerija iz Osijeka (Muzej likovnih umjetnosti), Vukovara (Gradski muzej Vukovar), Sisak (Gradska galerija Striegl), Rijeke (Muzej moderne i suvremene umjetnosti) i naravno Zagreba (Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb; Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Muzej za umjetnost i obrt, Galerija Klovićevi dvori, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, Arhiva Atelijer Kožarić, MSU Zagreb. Vlasništvo: Grad Zagreb; Arhiv Tošo Dabac, MSU Zagreb. Vlasništvo: Grad Zagreb) kao i od privatnih kolekcionara (Zbirka Biškupić, Zbirka Mavračić, Zbirka Klečak, Roman Pavić, Toni Politeo, Fundacija Murtić) i samih autora.

U Galeriji Prica temu animalizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti već deset godina sustavno obrađujemo, a s obzirom na to da smo svi mi koji sudjelujemo u tome veliki ljubitelji i životinja i umjetnosti, lijepo je biti u njihovu društvu.

(Nikolina Šimunović)

 

Izvor: Muzej grada Splita

Muzej grada Splita – nova arheološka otkrića mijenjaju dosadašnja saznanja o Dioklecijanovoj palači

Tijekom rekonstrukcije prizemlja Muzeja grada Splita pronađeni su vrijedni antički ostaci iz vremena gradnje Dioklecijanove palače koji bacaju novo svjetlo na moguće tlocrte u sjevernim kvadrantima palače, kao i na daljnje razumijevanje razvoja grada Splita od kasne antike do srednjeg vijeka.

Muzej grada Splita smješten je u gotičko-renesansnoj palači plemićke obitelji Papalić građenoj u drugoj polovici 15. i 16. stoljeću. Jedno od najljepših dvorišta u cijelom gradu, zajedno s bunarom, ložom i vanjskim stubištem, najbolji su primjer renesansne arhitekture u Splitu. Palača Papalić nalazi se u sjeveroistočnom kvadrantu palače rimskog cara Dioklecijana koji je početkom 4. stoljeća poslije Krista sagradio palaču kao svoju umirovljeničku rezidenciju.

Tijekom 2023. godine započeto je s građevinskim radovima u sklopu europskog projekta „Palača života, grad mijena“ s ciljem rekonstrukcije prizemlja muzeja i izgradnje lifta. Građevinskim zahvatom u prostoru Muzeja grada Splita otkopani su arheološki slojevi koji nisu bili otkriveni u ranijim istraživanjima tijekom obnove 1988. godine. Obnova je ostavila izvještaje koji dokumentiraju postojanje antičkih zidova, cisterni i mozaičkih podova. Tadašnjim iskapanjima nije otvorena cijela površina prizemlja niti je dosegnuta ova dubina. Aktualni projekt obnove u fazi planiranja je uzeo u obzir postojanje arheoloških nalaza, no nije se smatralo da će biti pronađeno nešto bitno drugačije od onoga ranije. Temeljitim i dubljim kopanjem počeli su se nazirati i drugi elementi koji sa svime navedenim čine jednu novu cjelinu, odnosno otvaraju pitanja o funkciji ovih prostora. Naime, izvorne strukture datirane u Dioklecijanovo doba su struktura antičkog poda (vrlo vjerojatno je riječ o dnu hipokausta), podno grijanje te struktura otvora za topli zrak koji je povezivao peć, praefurnij i otvor unutar podnog grijanja te konstrukcija peći. Ti se objekti nalaze u zapadnom dijelu zgrade, u nekadašnjoj recepciji muzeja.

 

Izvor: Muzej grada Splita

U južnoj prostoriji iskopan je antički mozaik sastavljen od bijelih tesera, pronađeni su ostaci kamenog popločenja, dio stilobata i kanala. U središnjoj prostoriji s bazenom i torkularom nastavlja se antički zid. Još jedan bazen s podom od bijelog mozaika pronađen je u sjevernoj prostoriji uz stubište. Na antičke strukture nastavljaju se zidovi iz sljedećih razdoblja, jasno vidljivi. Čvrsto definirani elementi rimskog arhitektonskog vokabulara daju dovoljno materijala da se o funkciji ove arhitekture počne razmišljati u sasvim novom smjeru.

Svi navedeni elementi sugeriraju da su dio rimskog termalnog kompleksa koji do sada nije bio lociran u sjevernim kvadrantima palače. Upravo zato je riječ o senzacionalnim arheološkim nalazima, jer su iznijela na vidjelo do sada neviđene ostatke građevina koji će zahtijevati interdisciplinarni pristup i interpretaciju bitno drugačiju od one koju trenutno imamo.

Vrijednost muzejskih ustanova je u tome što čuvaju izvornu građu. U vremenima kada nas virtualna stvarnost može odvesti bilo gdje, a 3D printer može isprintati bilo što, vrijednost originalnih objekata i in situ lokacija poprimila je potpuno drugačije značenje. Neprocjenjivo sjećanje naroda, civilizacije, mjesta... sadržano je u činjenici da je artefakt originalan. Ova činjenica postaje sve važnija. Stoga je iznimno važno razlikovati pojmove muzej i interpretacijski centar te posebnu pozornost usmjeriti na lokacije koje čuvaju izvorne artefakte. Na tom tragu, činjenica da su unutar gradskog muzeja vidljivi svi slojevi ranijih građevina koje su činile grad daje ovom muzeju dodatnu vrijednost kakva je doista rijetka. Slojevitost gradnje započeta antičkim slojem i nastavljena u kasnoj antici, romanici, gotici, renesansi sve do 19. i 20. stoljeća paradigma je per se. U tom kontekstu gradski muzej nije samo muzej jednoga grada temeljen na kronološkoj interpretaciji građe, već i muzej grada u najširem smislu te riječi budući da doslovno i figurativno čuva sve slojeve razvoja. Budući da ćemo velik dio otkopanih prostorija u prizemlju ostaviti otvorenim, ta će povijest biti izložena.

Ova otkrića predstavljaju izniman doprinos daljnjem razumijevanju razvoja grada od antičke Palače, a potom i kroz sva ostala razdoblja. Također omogućuje daljnje upoznavanje izvornog tlocrta Dioklecijanove palače. Metoda istraživanja i prezentacija nalaza također su svojevrstan iskorak, budući da većina arheoloških nalaza nije izložena zbog građevinskih zahtjeva. Iznimno je važno da je razvoj grada u svim slojevima, u izvornim nalazima, prikazan u palači koja je odabrana da bude muzej jednog grada. Bit će veliki izazov pripremiti ovo arheološko nalazište za izlaganje i otvoriti ga posjetiteljima, no upravo je to najvrjedniji dio projekta. Pokazati ljudima „živu prošlost“ koja nam progovara kroz izvorne slojeve prošlih stoljeća iznimna je vrijednost i ostavština budućim generacijama. Na nama je da isto učinimo na što bolji i stručniji način.

(Vesna Bulić Baketić)

 

Izvor: Muzej suvremene umjetnosti

MSU – izložba "Njegova podržavajuća ruka – kuriranje kustosa: Davor Matičević"

U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (MSU) otvorena je izložba "Njegova podržavajuća ruka – kuriranje kustosa: Davor Matičević" koja tematizira kustoski rad i ostavštinu Davora Matičevića, nekadašnjeg ravnatelja Galerije suvremene umjetnosti na Katarinskom trgu. Riječ je o jednoj od izložbi iz ciklusa Okidači kojim MSU poziva umjetnike, kustose i kustoske kolektive da se kritički osvrnu na muzejski fundus.

Naziv izložbe je preuzet iz citata Ivana Posavca iz razgovora koji je dao za časopis 15 Dana objašnjavajući da veliki dio njegovog fotografskog opusa, kao i onog Mije Vesovića, ne bi postojao da ih Matičević nije podržavao.

Na poziv kustosice MSU Leile Topić koja je za „okidanje“ muzejskih Zbirki izabrala rad s kustoskim kolektivima, platforma za audiovizualna istraživanja JDS (Leri Ahel, Željko Luketić) odlučila se, zajedno s kustosicom, za novo čitanje kustoskog opusa Davora Matičevića (Split, 5. 8. 1945. — Zagreb, 13. 5. 1994.). Premda je njegov lik već poslužio kao inspiracija za izdanje časopisa DIK Fagazine – Zagreb – Queering the Museum, želja je ove izložbe reinterpretirati muzejsku i duhovnu baštinu Davora Matičevića korak dalje, uzimajući u fokus i njegov profesionalni opus kao izniman doprinos zajednicama te promatrajući ga kao jednog od prvih kustosa koji je bio sposoban razumjeti naslijeđe kustoskog diskursa i njegove nestrukturirane složenosti istodobno se igrajući s različitim i često kontroverznim poticajima.

Kustosi izložbe Leri Ahel, Željko Luketić i Leila Topić polaze od pretpostavke da queer pozicije nisu samo dugine boje, seksualne preferencije ili tjelesne slobodoumnosti, nego u širem kontekstu društva, identiteta i međusobno prožimajućih utjecaja propituju može li i na koje načine seksualnost poslužiti kao jedan od mogućih alata kustoske prakse - upravo na primjeru kustoskih odabira Davora Matičevića.

 

Fotografija: MSU / 1985., Francusko slikarstvo GSU (f. A. Zelmanoviå)

Queer je pojam koji u širem smislu propituje normativne sustave i odnose unutar društva i pojedinca. Pripadajuća teorija shvaća rod i seksualnost kao konstrukte koji su podložni povijesnim i kulturnim mijenama. Ideja queera zagovara udaljavanje od trajnog i stabilnog identiteta, povezujući seksualne orijentacije s drugim identitetskim oblicima stvarajući tako ideju intersekcionalnosti i dokazujući da upravo preplitanje mnogostrukih modela identiteta rezultira plodnim hibridnim modelima identifikacija.

U recentnim aktivnostima progresivnih muzeja i instituta suvremene umjetnosti nerijetko se pokazuju opusi suvremenih umjetnika i umjetnica koji su, prema modernim standardima i posve samoinicijativno, queer. Međutim, te izložbe u određenom smislu, izoliraju taj pojam unutar vlastitog, samostvorenog prostora. S obzirom da je riječ o našim suvremenicima, takve izložbe zapravo tek podcrtavaju već postojeći narativ koji vidi seksualnost kao inherentno podijeljenu između heteroseksualne većine i queer manjine. Posljedica takve (samo)izolacije je da diskurs postaje hermetičan, nevidljiv i nečitljiv unutar šireg društvenog radijusa. Davor Matičević ostao je upamćen za širu javnost kao prva javna žrtva AIDS-a, što ga je za umjetnike mlađeg naraštaja, umjetničke kritičare, pisce ili povjesničare umjetnosti, uvrstilo u queer povijest umjetnosti bez dodatnog poznavanja na to kako i na koje načine je ona u njegovom kontekstu i radu zapravo manifestirana. Nadalje, kriza je AIDS-a u razvijenim demokracijama, od druge polovice 80-tih, poslužila kao svojevrsni katalizator za nova savezništva, isticanja seksualnih sloboda i jednakosti, borbi protiv netolerancije i nasilja ili širenju društvenog horizonta, s queerom koji je sugerirao stanje izvan podjele seksualnih razlika. Međutim, naša se lokalna sredina, a što će se vidjeti na izloženoj dokumentaciji koja prati medijske reakcije o Matičevićevoj bolesti i smrti, urušila u nesnošljivost i kriminaliziranje AIDS-a medijskim harangama, dodatno marginalizirajući prava seksualnih manjina.

Proučavajući povijest izložbi i kustoskih odabira Davora Matičevića želimo pokazati da postoji povijest identitetskih razlika, koliko god ona bila prikrivana i negirana od stane našeg društva turbulentnih 90-ih. Izložbe koje je kustoski potpisivao Davor Matičević imaju snažnu tendenciju odmaka od binarnih podjela, zato u postavu radije promatramo složene reprezentacije iskliznuća, erupcija, preklapanja ili potiskivanja seksualnosti. Upravo na primjerima izložbi fotografija Josipa Klarice ili Roberta Mapplethorpea, performansa Vlaste Delimar i Željka Jermana, pojedinih slika Milivoja Bijelića, Zvjezdane Fio ili Vladimira Jovanovića uočavamo da je seksualnost snažan katalizator Matičevićevih istraživanja, vjerojatno zato što se tako često opire čitljivosti i transparentnosti prema našim uvriježenim koncepcijama. U njegovom kustoskom opusu bilježimo prožimanje elemenata visoke i popularne kulture (slika i motiva iz povijesti likovne umjetnosti odnosno reklama, fotografija, stripova te elemenata preuzetih iz masovnih medija), zbog kojih je njegova kustoska praksa obilježena dinamičnim i sveobuhvatnim interesom i stanovitim otporom prema konvencijama.

 

Fotografija: MSU / 1985., A. Kajnic Galerija Spektar (f. V. Vesoviå)

Izložbe koje nastoje istražiti seksualnost, lako se urušavaju u puka istraživanja razlika, što ovdje nastojimo izbjeći. Smatramo ih primarno poželjnima upravo zato što se tako rijetko vide u muzejskom kontekstu, a neosporno je da je takav pristup isticanja razlika i sam Matičević u svoje vrijeme želio dekonstruirati. Njegova praksa obuhvaćala je brojne inovativne fenomene domaće i međunarodne scene praćene promišljanjem iskosa. Stoga postavljamo pitanje što bi se dogodilo ako pojmom queer zamijenimo uobičajeni interpretativni kontekst; ne kao pomodnu muzejsku ideju ili sinonim za isticanje građanskih prava, nego kao stvarni prijedlog i mogućnost koji obogaćuje kvalitetu kulturnog rada bilo koje vrste.

Za izložbu Njegova podržavajuća ruka – kuriranje kustosa: Davor Matičević pripremljen je izbor djela autora i autorica koje je Matičević „podržavao“, privatna dokumentacija fotografija, kataloga, pisama, dogovora i skica za izložbe, te vremenski prolaz kroz njegovu kustosku povijest unutar tadašnje Galerije suvremene umjetnosti čiju transformaciju u današnji Muzej suvremene umjetnosti, nažalost, nije doživio.

U petak, 1. 12., u 18 sati, u prostorima izložbe (MSU Black box, na 1. katu sjevernog djela zgrade) održat će se program kojim se obilježava Svjetski dan borbe protiv AIDS-a. Nakon kratkog vodstva izložbom, razgovarati ćemo o iskustvima liječnika i aktivista o tome koliko se društvo promijenilo u tretmanu oboljelih od AIDS-a i srodnih bolesti.

Izložba se može razgledati u Muzeju suvremene umjetnosti do 31.01.2024.

(Leila Topić)

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr