Krizna vremena i kriminal oduvijek su bili u simbiozi, a dolaskom pandemije koja je velik dio ljudskih aktivnosti usmjerila u virtualni prostor, ta je veza dodatno ojačala. Društvene mreže i online platforme ujedinile su kriminalce i utrle im put do još lakše pljačke i ilegalne trgovine umjetninama i ostalim kulturnim dobrima.
Facebook je 2020. godine javno obznanio da je svjestan da se koristi kao tržnica za ukradene arheološke artefakte i umjetnine i da će poduzeti korake da to spriječi, ali upitno je koliko je to uspješno provedeno i koliko je moguće tako nešto zabraniti s obzirom na mogućnosti virtualnog prostora i dovitljivost onih kojima su zabrane i zakoni samo manje prepreke na putu do cilja.
The Art Newspaper nedavno je objavio članak o krađama i ilegalnom tržištu kulturnih dobara na području država bivše Jugoslavije. U njemu je predstavljen rad Samuela Andrewa Hardyja, stručnjaka koji se bavi istraživanjem ilegalnih i kriminalnih aktivnosti vezanih uz kulturna dobra. U njegovoj opsežnoj studiji pod nazivom „It is not against the law, if no one can see you: Online social organisation of artefact-hunting in former Yugoslavia“ primjerima je dočarao kako stanovnici bivše Jugoslavije, još jednom ujedinjeni, koriste Facebook, Instagram, YouTube, Ebay, forume i slične društvene mreže i platforme za haračenje po arheološkim lokalitetima i lansiranje ukradenih dobara na crno tržište.
Neke kriminalne skupine koje se inače bave ilegalnom trgovinom oružja i droge, odlučile su se „kulturno uzdići“ i proširiti svoju djelatnost na pustošenje lokaliteta kulturne baštine i protuzakonito trgovanje kulturnim dobrima. Sitni pljačkaši arheoloških nalazišta ponekad koriste detektore metala, koje čak mogu unajmiti od naizgled solidarnih, kriminalnih organizacija. Poneke takve organizacije dobro su opremljene eksplozivima, oružjem, mehanizacijom i drugima sredstvima kojima se služe pri pljačkama, kojima dodatno oskvrnjuju lokalitete i ugrožavaju tuđe živote. I to sve ide toliko daleko da se na internetu nalaze upute kako detektore metala izraditi kod kuće i gdje ih servisirati, a postoji i „outsourcing“ radne snage. O tome koliko je „branša“ razvijena i dobro organizirana govori i činjenica da postoji termin „metal-detecting tourism“. Sudeći prema grafičkom prikazu kojega je Hardy priložio u svojoj studiji, među polazištima i odredištima tog turizma nalazi se i Hrvatska.
Sve to poprima i alanfordovsku notu kada vidimo primjere u Hardyjevom radu gdje oni koji bi trebali postupati po zakonu, sprječavati takve aktivnosti i štititi kulturnu baštinu, štite kriminalce ili i sami bivaju kriminalci. I pod time ne misli na one koji su se uživjeli u fiktivni lik Indiane Jonesa, pa tijekom svojih pustolovina oskvrnu arheološke lokalitete, već na osobe koje bi zakone trebali provoditi, poput policije. Ponekad sve nalikuje i na piramidalnu shemu, pa predmeti, kojima je teško utvrditi provenijenciju, vjerojatno iz ruku kriminalaca s dna hranidbenog lanca pronađu mjesto u rezidencijama osoba na vlasti.
Trendovi u virtualnom prostoru vezani uz crno tržište arheoloških nalaza i drugih kulturnih dobara slični su kao i kod legalnih aktivnosti – prvih desetak godina 21. stoljeća većinom su se koristili online forumi, zatim je popularan postao Facebook, a zadnjih nekoliko godina vodeći je Instagram, koji može poslužiti primjerice za privatne aukcije ukradenih artefakata. Hardy je prilikom istraživanja u Hrvatskoj naišao na deset online zajednica koje su se bavile takvim pothvatima, a jedna hrvatska Facebook grupa osnovana krajem 2019. godine imala je više od 1500 članova.
No da ne bi ispalo da je nešto trulo samo na Balkanu i da je pljačkanje arheoloških lokaliteta, krađa kulturnih dobara i ilegalna trgovina isključivo regionalni problem, ista se nedjela događaju i na Bliskom Istoku. Tamo je takvim radnjama pogodovala i oportunistička politika pobornika ISIS-a koji su s jedne strane kulturnu baštinu uništavali, a s druge strane se okoristili dijelom zarade od prodaje kulturnih dobara na crnom tržištu kako bi financirali svoje aktivnosti. A kako su i društvene mreže globalne, tako je i tržište globalno i nije stacionirano u pokradenim državama, o čemu je izvijestio i projekt ATHAR.
Nezakonito stečena i ukradena građa često se nađe i u muzejima, ali zadnjih godina sve se više podiže svijest o toj temi i načinima rješavanja problema. The British Museum pokrenuo je projekt CircArt koji je završio ove godine i kojem je cilj bio uspostaviti otvorenu bazu predmeta kulturne baštine na tržištu, posebno s područja Egipta i Sudana, i identificirati one kojima se ilegalno trguje. Tijekom trajanja projekta istraženo je oko 50000 takvih predmeta.
Ratovi otvaraju vrata krađi, ali nezaposlenost ili niska mjesečna primanja, loš životni standard, ekonomske i druge krize također su plodno tlo za kriminal općenito, pa tako i njegov kulturni pravac. Činjenica je da se krađom i ilegalnom prodajom umjetnina i kulturnih dobara nažalost često može zaraditi više nego poštenim radom, a dodatno je poražavajuće što čak i sitni kriminalci koji povremeno detektorima metala pustoše arheološke lokalitete i oglašavaju se u online grupama mogu zaraditi više nego što bi zaposleni npr. u Hrvatskoj, Srbiji ili BIH s minimalnom plaćom, a vjerojatno i onom prosječnom. Iako su žene i dalje podzastupljene u odnosu na muškarce, većim prihvaćanjem rodne ravnopravnosti ženama se otvorila mogućnost napretka i u svijetu kriminala, pa, ironično, izgleda da nije sve tako crno na crnom tržištu kulturnih dobara.(Zrinka Marković)
Izvor: Gradski muzej Sisak
Gradski muzej Sisak – izložba o antičkim ritualima uljepšavanja
U Gradskom muzeju Sisak nedavno je otvorena izložba "Ogledalo, ogledalce moje - rimski kozmetički pribor iz Siscije" autorica Tee Tomaš Barišić i Rosane Škrgulje, viših kustosica arheologinja, koja publici približava antičke prakse održavanja higijene i rituale uljepšavanja, zrcaleći svevremenost ljudskih težnji i potreba.
Izložba prikazuje različite instrumente i pripadajući pribor koji su služili za obavljanje svakodnevne higijene i uređivanja, a koji se čuvaju u Gradskom muzeju Sisak, otkrivajući kontekst u kojem je određeni pribor koristio, te koji su bili ideali rimske ljepote kojima se težilo. Podaci o tome dobiveni su kroz same muzejske predmete, kroz sačuvane prikaze na rimskim spomenicima te kroz djela antičkih autora. Želja autorica bila je zanimljivom temom podsjetiti posjetitelje na postojanje i neprekinuto djelovanje Gradskog muzeja Sisak u razdoblju nakon potresa, kada je zbog oštećenja uklonjen stalni postav i ograničeno djelovanje Muzeja.
Izložba, kao i prateći katalog, organizirana je u nekoliko cjelina. Prvi dio nazvan Kupanje i čišćenje posvećen je osnovnoj higijeni; kupanju koje se uglavnom odvijalo u javnim gradskim termama koje su uz održavanje čistoće nudile i niz drugih usluga vezanih uz ljepotu, zdravlje, ali i zabavu i kulturu. Terme u Sisku najvećim su dijelom otkopane 1954. godine, ali otkrivane i u sljedećim desetljećima, sve do 21. stoljeća. Uz objašnjavanje čime se sve u antici pralo i čistilo, izloženi su strigili - strugači prljavštine i ulja. Sljedeća cjelina posvećena je ogledalima, od kojih je i poteklo ime i ideja ove izložbe. U ogledalima se provjeravao svaki rezultat uređivanja i šminkanja. Dan je kratak pregled izrade i tipologije ogledala. Od različitih vrsta ogledala korištenih u rimsko doba, na izložbi su prikazana ona koja se u Muzeju čuvaju: brončana ogledala i olovni okviri za staklena ogledala. Osim osnovne funkcije, istražuje se i simbolično značenje ogledala u antičkom svijetu.
Veći dio izložbe prikazuje brigu o kosi i mukama s dlakama u svakom smislu, i kod žena i muškaraca. Muškarci su brigu o svojoj kosi, ali i bradi i noktima prepuštali profesionalnim brijačima, čiji se alat, poput škara, britava, pinceta, češljeva može vidjeti na izložbi. Briga o ženskoj kosi bila je nešto kompliciranija, a uz predmete za friziranje imamo najviše sačuvanih koštanih i metalnih ukosnica. Uz pregled i obradu tipova izloženih predmeta, objašnjeni su i načini izrade frizura, bojanja kose ili nošenje perika, kao i korištenje preparata za njegu i jačanje kose ili uklanjanje nametnika (ušiju) iz kose. Moda nošenja različitih frizura mijenjala se i tada s vremenom, uglavnom je ovisila o preferencijama tadašnjeg cara, carice i ostalih pripadnika carske obitelji. Priču o rimskim frizurama na izložbi potkrepljuju i različite skulpture i figurice iz muzejskih zbirki s prikazima ženskih i muških frizura. U ovom dijelu izložbe govori se i o depilaciji koju su također, u različitom obimu, upražnjavale i žene i muškarci.
Izvor: Gradski muzej Sisak / Kozmetičke bočice
Šminkanje je prikazano kroz predmete pomoću kojih se preparativna i dekorativna kozmetika proizvodila, u kojima je držana i pomoću kojih je aplicirana na lice. Izložene su palete, tarionici, kozmetičke bočice i posudice, balzamariji, kozmetički štapići i sonde. Prikazano je koji su bili ideali ljepote, kako se njegovalo lice, zubi, tijelo, te objašnjeno od čega je različita šminka, kozmetika i parfemi, proizvođena. Asortiman proizvoda obuhvaća kreme za različite tipove kože, masti i sredstva za posebna stanja i tegobe, sjenila i boje za kapke, obraze, obrve, usne… Neki preparati korišteni pri pripremi bili su istovjetni kao i današnji, dok su drugi bili u najmanju ruku bizarni (npr. neki dijelovi životinja), pa čak i otrovni (poput olova).
Na kraju izložbe posjetitelji mogu vidjeti rekonstruiranu kozmetičku škrinjicu. Takve škrinjice rađene su od različitih materijala, ali najčešće su one drvene s metalnim okovima. U njima se čuvalo ono najdragocjenije što je žena posjedovala, a šminka i kozmetika su se tu svakako nalazile. Također su, kao i pojedinačni komadi kozmetičkog pribora, često prilagane u grobove da bi se ono najvrjednije moglo koristiti i na drugom svijetu.
Izložba se može pogledati u Gradskom muzeju Sisak do 30. lipnja 2022. (Gradski muzej Sisak)
Tenkovi 140. mehanizirane brigade JNA napuštaju vojarnu 1. prosinca 1991.
Memorijalni centar raketiranja Zagreba – izložba o blokadi „Maršalke“
Na 30. obljetnicu povlačenja Jugoslavenske narodne armije iz vojarne „Maršal Tito“ u Zagrebu u Memorijalnom centru raketiranja Zagreba 1991./1995. otvorena je izložba "Vojarna 'Maršal Tito' u Zagrebu 1991." koja tematizira jedan od ključnih događaja s početka Domovinskog rata, blokadu jedne od najvećih vojarni na području Hrvatske koja je predstavljala izravnu prijetnju za hrvatski politički vrh i grad Zagreb.
Autor izložbe Juraj Sekula koristeći fotografije iz fundusa Muzeja grada Zagreba i arhiva Vjesnika koje se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu posjetiteljima približava ratnu 1991. godinu prikazujući različite faze sukoba između građana i branitelja Zagreba i posade vojarne u kojoj su bili stacionirani Zapovjedništvo i oklopno-mehanizirani dijelovi 140. mehanizirane brigade JNA, pontonski bataljun kao i druge manje jedinice, u vremenu kada tadašnje hrvatsko političko vodstvo donosi odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i raskidu državno-pravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.
Postavljanje prepreka na Sarajevsku cestu 2. srpnja 1991.
Blokadu vojarne u kojoj su se nalazili brojni tenkovi T-55 i T-72, haubice i topovi, višecijevni bacači raketa, minobacači, protuoklopna sredstva, oklopni transporteri i druga vojna oprema izveli su sredinom rujna 1991. pripadnici Narodne zaštite, uglavnom iz okolnih zagrebačkih naselja Travnog, Zapruđa, Utrina, Dugava i Jakuševca, zajedno sa jedinicama MUP-a i Zbora narodne garde. Posadi vojarne obustavljena je isporuka struje, vode i hrane, prekinute su telefonske veze, prilazi vojarni su minirani, a na najvažnijim prometnim pravcima postavljeni su teški inženjerski strojevi, cisterne i autobusi. Tijekom blokade pripadnici JNA otvarali su strojničku i topovsku vatru na položaje hrvatskih branitelja i okolna naselja, pri čemu je najviše stradalo Travno.
Situacija je eskalirala 2. srpnja 1991. kada su revoltirani građani Zagreba pokušali spriječiti odlazak tenkova JNA u napad na Sloveniju. Kod barikade na Mostu mladosti dolazi do razmjene vatre s kolonom vojnih vozila, a tijekom trajanja sukoba iz „Maršalke“ izlaze četiri tenka koje su građani pokušali zaustaviti kamenjem, molotovljevim koktelima i preprečenim automobilima. U konfliktu su živote izgubili apsolvent Fakulteta strojarstva i brodogradnje Raveno Čuvalo, prva žrtva JNA u Zagrebu, ročnici JNA Zoran Mirković i Halil Cucak, a ranjeno je devet civila i dva pripadnika 2. “A” brigade ZNG-a.
Publika može vidjeti vojnike JNA koji utvrđuju obranu vojarne, roditelje koji su došli u posjet ročnicima JNA u blokiranoj „Maršalki“, pripadnike Narodne zaštite koji igraju šah na položaju ispod Mosta mladosti, “ježevima“ blokiranu Aveniju grada Dubrovnika, onesposobljenu samohodnu haubicu „Gvozdika“ snimljenu nakon odlaska vojske. Izložen je plan grada Zagreba s ucrtanim planom obrane u siječnju 1991. na kojemu su označene lokacije osmatračkih i protuoklopnih grupa, odnosno razmještaj jedinica MUP-a i položaji protuzračne obrane, a prikazane su i posljedice borbenih djelovanja iz „Maršalke“ po okolnim naseljima.
Posjet braniteljima oko „Maršalke“ 26. studenog 1991.
Posebno potresni su ratni prizori snimljeni početkom srpnja na zagrebačkim ulicama na kojima se vide stanovnici Zagreba kako kamenuju vojni Puch ispred vojarne, policijski djelatnici koji uslijed pucnjave trče u zaklon, blokirana kolona JNA na Mostu mladosti pored koje se nalazi poginuli ročnik kao i građani koji pokušavaju spasiti teško ranjenog Renata Čuvala. Tu je i fotografija tenkova 140. mehanizirane brigade koji napuštaju Zagreb nakon što je u Ženevi 23. studenog, uz posredovanje Cyrusa Vancea, potpisan mirovni sporazum o povlačenju JNA iz blokiranih vojarni u Hrvatskoj.
Izložba se može razgledati u Memorijalnom centru raketiranja Zagreba 1991./1995. do 2. svibnja 2022. godine. (Ivan Guberina)
Izvor: Muzej Turopolja
Muzej Turopolja – "Od rata do potresa: pokupska župna crkva 1991. – 2021."
U Muzeju Turopolja u Velikoj Gorici početkom prosinca otvorena je izložba „Od rata do potresa: pokupska župna crkva 1991. – 2021.“ koja prikazuje povijest župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pokupskom, njezino stradavanje u Domovinskom ratu, evakuaciju umjetnina i obnovu, ali i oštećenja nastala u petrinjskom potresu 29. prosinca 2020. godine.
Izložba je realizirana kroz suradnju Muzeja Turopolja i župe Pokupsko na čelu sa župnikom mons. Franjom Ćukom s ciljem obilježavanja 30. obljetnice od stradavanja Pokupskog u Domovinskom ratu, ali i podizanja svijesti o baštini koja nas okružuje i potrebom za njezinim očuvanjem.
Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (sv. Ladislava) u Pokupskom izgrađena je od 1736. do 1740. godine, u vrijeme velike obnove i probuđene umjetničke djelatnosti nakon pobjede nad Osmanlijama. Predstavlja jednu od najznačajnijih cjelina barokne umjetnosti u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a sve zbog temeljito osmišljenog programa izgradnje i opremanja biskupa Jurja Branjuga. Ne samo da je prva crkva četverolisnog tlocrta, a time i uzor za cijeli korpus takvih crkava u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, nego je i jedina crkva u kojoj je cjelovito sačuvan oltarni ansambl (glavni oltar sv. Ladislava i bočni oltari posvećeni sv. Mariji i sv. Josipu) majstora iz Branjugove drvorezbarske radionice.
Izvor: Muzej Turopolja
Izložba je podijeljena u nekoliko cjelina što se očituje i u samom postavu izložbe. Prva cjelina obuhvaća povijest opremanja župne crkve u Pokupskom što se prikazuje izborom fotografija iz fotodokumentacije Muzeja Turopolja, Schneiderovog fotografijskog arhiva HAZU i Instituta za povijest umjetnosti te izborom predmeta koji su posuđeni od župe Pokupsko. Radi se od deset predmeta poput slike svetog Izidora i Marice (nepoznati slikar, ulje na platnu, oko 1746.), kipa sv. Ivana s oltara Raspeća (nepoznati majstor iz Branjugove drvorezbarske radionice; drvo, polikromacija; 1736. – 1740.), kipa Bogorodice od sedam žalosti (nepoznati majstor; drvo, boja; početak 20. stoljeća), kaleža (nepoznati majstor; metal, pozlata; 18. stoljeće), svijećnjaka (nepoznati majstor; metal; peto desetljeće 18. stoljeća), Raspeća sa svetim Florijanom i svetim Ivanom Nepomukom (nepoznati majstor; drvo, metal; početak 19. stoljeća), misnice (nepoznati majstor; tekstil; početak 20. stoljeća) i litografije s prikazom Pavla Štoosa nastale prema crtežu Stjepana Kovačevića. Iz vrijedne župne knjižnice izložene su Biblija (1760.) i knjiga o životu i slavi blažene djevice Marije (1596.).
Sljedeća cjelina prikazuje župnu crkvu u Pokupskom kao primjer ciljanog uništavanja kulturne baštine u Domovinskom ratu 1991. godine. Iako je u vihoru ratnih aktivnosti označena zastavom Haške konvencije kao spomenik kulture, teško je oštećena u više navrata o čemu svjedoče fotografije iz fotodokumentacije Muzeja Turopolja i Konzervatorskog odjela u Zagrebu. Na inicijativu Muzeja Turopolja i tadašnje ravnateljice Višnje Huzjak i novinara Aleksandra Božića, urednika Glasnika Turopolja započela je evakuacija umjetnina iz župne crkve. Upravo je Muzej Turopolja kao glavni akter očuvanja baštine i identiteta postao utočište i privremeni dom većini evakuiranih sakralnih umjetnina. Ova akcija je dokaz snažne povezanosti ljudi s vlastitim identitetom i zajedništva koje je probudila u lokalnom stanovništvu, vojsci, djelatnicima muzeja, novinarima, djelatnicima zavoda i službi, koji su se samoorganizirali u spašavanju sakralnoga blaga. Osim toga, Muzej se u ratnom razdoblju snažno trudio prezentirati i komunicirati javnosti povijest i aktualnu situaciju u Pokupskom putem izložbi „Porušeno Pokupsko“ (Muzej Turopolja, 1991.) i „Slike iz Hrvatske (Politikens Hus, Kopenhagen, 1992.), kataloga navedenih izložbi te radovima u monografiji i zborniku o Pokupskom.
Muzej Turopolja sudjelovao je i na aukciji slika (Muzej Mimara, 1996.) nastalih u Pokupskom 1995. godine na trodnevnoj likovnoj koloniji u svrhu prikupljanja sredstava za obnovu pokupske župne crkve i cijelog Pokupskog. Tada su otkupljena dva ulja na platnu slikara Željka Mucka – „Grad Pokupsko“ i „Raspeće“ koja su također prikazana na aktualnoj izložbi.
Sljedeća cjelina prikazuje dugotrajnu obnovu crkve nakon rata u kojoj dominiraju fotografije iz dokumentacije Hrvatskog restauratorskog zavoda. Posljednja cjelina izložbe u obliku fotografija iz fotodokumentacije Muzeja Turopolja prikazuje teška oštećenja nastala za vrijeme petrinjskog potresa 29. prosinca 2020. godine.
U sklopu izložbe prikazuje se i dokumentarni film „Podvizi i sudbine – ratna sudbina crkve sv. Ladislava u Pokupskom“ urednice Maje Gregl (HRT, 1992.).
Prvotni cilj ove izložbe bio je obilježiti 30. obljetnicu od prvih napada na Pokupsko i župnu crkvu u Domovinskom ratu, ali i prikazati prekrasnu obnovu crkve. Koncept se u svom velikom dijelu promijenio nakon potresa i sada obilježava i prvu obljetnicu petrinjskog potresa te poziva na što bržu i kvalitetniju obnovu baštine koja je nastradala, ali i domova ljudi koji su glavni prenositelji vrijednosti baštine i identiteta određenog područja.
Autorica izložbe je Valentina Radoš, povjesničarka umjetnosti i kustosica likovne zbirke Muzeja Turopolja. Izložba ostaje otvorena do 18. 3. 2022. godine. (Valentina Radoš, kustosica likovne zbirke Muzeja Turopolja)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr