HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Fotografirao: Denis Bučar

MUO – dekodiranje Milana Vulpea

Sinoć je u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) otvorena retrospektivna izložba posvećena djelu Milana Vulpea, traženog, cijenjenog i nagrađivanog dizajnera čiji je opus poput tvornica za koje je radio posljednjih desetljeća izbrisan iz kolektivnog sjećanja. Kustosica izložbe i autorica stručne koncepcije muzejska savjetnica Koraljka Vlajo, voditeljica zbirke grafičkog i produkt dizajna, na ovoj je izložbi prvi puta predstavila tek dio od 4000 predmeta koje je MUO 2014. otkupio od obitelji Vulpe.

Iako je desetljećima djelo Milana Vulpea oblikovalo svakidašnjicu i gledalo nas s polica za knjige, s gotovo svakog lijeka koji smo uzeli u ruke, s reklama i plakata, s pisaćeg pribora i praška za pranje rublja – radovi Milana Vulpea, koji se uz Ivana Picelja smatra jednim od najznačajnijih grafičkih dizajnera i oblikovatelja vizualnih komunikacija u Hrvatskoj, posljednji su se put mogli vidjeti upravo u Muzeju za umjetnost i obrt daleke 1977. godine u sklopu 12. Zagrebačkog salona. Stoga je ova izložba prigoda ne samo za revalorizaciju Vulpeovog bogatog opusa već i na upoznavanje s jednim od gotovo zaboravljenih opusa te, kako sam naziv izložbe kaže „dekodiranje“ načina na koji je Vulpe radio.

O Milanu Vulpeu (1918. – 1990.) zna se malo. Rođeni Dubrovčanin, Vulpe je svoj radni vijek proveo u Zagrebu gdje je i umro. Iako se profesionalno bavio grafičkim dizajnom po obrazovanju je bio akademski slikar, diplomiravši na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1947. godine u klasi Vladimira Becića. Dvije godine je bio zaposlen kao dizajner filmskih plakata za Croatia film, tadašnje Poduzeće za raspodjelu filmova Zagreb, da bi nakon otkaza 1948. prešao u slobodne umjetnike. Svoju karijeru dizajnera Vulpe nastavlja graditi zahvaljujući procvatu industrije u Hrvatskoj i Jugoslaviji u razdoblju od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća popraćenom i razvojem turizma, i sve to u okrilju tadašnje jake umjetničke scene (sjetimo se grupe EXAT 51 koja je propagirala sintezu čiste i primijenjene umjetnosti).

Od Vulpeovih angažmana možemo izdvojiti sljedeće: bio je likovni suradnik oglašivačkih agencija OZEHA, Interpublic i drugih, surađivao je s domaćim tvrtkama kao što su TOZ, Saponia, Karbon, Jugoplastika, Montmontaža, Ingra; radio je za tadašnji Leksikografski zavod Jugoslavije, izdavačko poduzeće Mladost, INA-u, Maticu hrvatske, kao i za kulturne i gospodarske manifestacije poput Muzičkog biennalea i Zagrebačkog velesajma. Dizajnirao je sveukupno za nekih 380 tvrtki, institucija i manifestacija te je oblikovao vizualni identitet za više od 60 poduzeća.

Ipak, suradnje po kojima je najpoznatiji su mu bile one s tvrtkom Chromos, proizvođačem kemijskih proizvoda, s kojom je surađivao od 1952. do 1959., te s Tvornicom farmaceutskih i kemijskih proizvoda Pliva za koju radi od 1956. pa skoro sve do kraja svog života. Za Chromos je osmislio grafičku opremu kao i ikoničnu maskotu Ličioca čija je neonska reklama dugo godina bila postavljena na zagrebačkome glavnom trgu. Za Plivu je izrađivao prvenstveno reklamne materijale, oko tisuću brošura, deplijana, oglasa, a kasnije i ambalažu veterinarskih proizvoda. Iako tada marketing nije postojao u današnjem smislu riječi, Vulpe je svojim grafičkim stvaralaštvom razvijao marketinške strategije prenoseći publici nerijetko kompleksne poruke.

Kao što je objasnila Koraljaka Vlajo, naziv izložbe Dekodiranje odabran je iz dva razlog: prvi zbog količine skica i dokumenata koji omogućavaju „pogled iza scene“ i uvid u Vulpeove metode rada, a drugi zato što najveći segment izložbe zauzimaju radovi za Plivu čije su vizualne poruke i dosjetke bile usmjerene farmaceutima i liječnicima pa je za njihovo iščitavanje potrebno poznavanje stručnog medicinskog „koda“. Iz tog su razloga na dionici izložbe posvećenoj Plivi ispod reklamnih materijala za lijekove i pripravke navedene i njihove indikacije – kada znamo da se Plivit B6 koristi kod slučajeva alkoholizma jasan nam je i duhovit prikaz bijelih miševa na deplijanu za taj lijek. A takvih sličnih primjera na ovoj izložbi je mnogo.

Od 4000 otkupljenih Vulpovih radova i arhivske dokumentacije na ovoj je retrospektivi izloženo oko 850 najzanimljivijih predmeta. Izložba je postavljena u dvjema dvorišnim izložbenim dvoranama, a koncipirana je kronološki i tematski prema naručiteljima. Započinje filmskim (Croatia film, Jadran film), političko-propagandnim plakatima (Lykos) kao i reklamnim materijalima za prometne tvrtke JAT i Jadrolinija. Slijedi materijali rađeni za OZEHA-u i Interpublic, među kojima se ističe OZEHA-in stolni kalendar za 1954. koji istovremeno pokazuje na to kako se kretao propagandni ciklus u to doba.

U prvoj dvorani su također izložena rješenja što ih je Vulpe radio 50-ih godina za Chromos i Plivu. Gdje god je to bilo moguće, uz gotova tiskana rješenja predstavljen je proces nastanka u skicama i do idejnih rješenja. Tako se na primjer među crtežima za Chromosovog Ličioca pojavljuje i ženska varijanta maskote. Za Plivu tijekom pedesetih uz korištenje duhovitih dosjetki i karikaturalnosti Vulpe počinje upotrebljavati rezultate svojih fotografskih eksperimenata.

Predstavljen je i izbor nekih od najvažnijih vizualnih identiteta, znakova, logotipa i monograma, koje je Vulpe radio za poduzeće diljem Jugoslavije. Originali nekih njegovih rješenja koja nisu prošla izloženi su ladičarima. Manji segment izložbe posvećen samom Vulpeu donosi neke od najvažnijih priznanja i nagrada, ali i jedinih šest slika za koje znamo da je napravio.

Druga dvorana donosi nastavak pregleda najzanimljivijih deplijana, brošura, oglasa i reklama za Plivu 60-ih i 70-ih na kojima se mogu pratiti stilski pomaci kao što je korištenje kolaža, montaže i unošenje motiva iz pop-kulture. Osim ambalaže za Plivine veterinarske lijekove, predstavljena je i ambalaža za Nilu, Leut Magnetik, TOZ (kao glavni vizual ove izložbe odabran je TOZ-ova Kutija za olovke Aurokolor) te kutija za Saponijin deterdžent Yeti osvojila je zlatnu medalju na međunarodnom natjecanju Monde Selection u Parizu.

Izloženo su primjerci dizajna naslovnica knjiga i omota, među kojima je prepoznatljivo treće izdanje enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. Izložba završava prezentacijom materijala iz 80-ih kada Vulpe radi za građevinske firme Montmontažu i Ingru, ponovno surađuje s Interpublicom (ukrasi i set čestitki u obliku ptičica za slaganje) i dizajnira popratne materijale za Univerzijadu 1987.

Izložba Milan Vulpe: Dekodiranje bit će otvorena do 12. rujna 2021. godine. Ovo je posljednja MUO-ova izložba prije iseljenja budući da bi do jeseni naš najveći umjetnički muzej trebao izmjestiti sav svoj fundus i muzejsko osoblje na više lokacija kako bi kako bi napokon mogla započeti obnova zgrade oštećene u potresu. (Ivona Marić)

 

Fotografirao: Denis Bučar

 

Izvor: Victoria and Albert Museum, London

Novi postav dizajna V&A – što ljude brine, uzbuđuje i zanima

Londonski Victoria & Albert muzej ovih je dana otvorio novi postav dizajna 20. i 21. stoljeća oslanjajući se na predmete iz fundusa (200 predmeta) i pedesetak novijih akvizicija predstavljajući, kako kažu, “istine o tome kako živimo” - tražeći odgovore na pitanje kako dizajn oblikuje i kako je oblikovan načinom na koji živimo, radimo, putujemo, komuniciramo i trošimo.

U dvije izložbene dvorane izložena je građa u rasponu od predmeta svakodnevice poput ranog Tupperwarea iz 60-ih godina prošlog stoljeća ili prvog Appleovog iPhonea s početka novog milenija do onih koji su politični i izazovni kao što je to bila serija Benettonovih plakata iz ranih 90-ih ili par Adidas tenisica napravljen 2015. od ilegalnih mreža za ribolov.

Novi postav zrcali burne događaje koje je donijela 2020. godina od naslovnica britanskog Voguea na kojima su se umjesto modela i glumica našle radnice s prve linije covid-bojišnice do plakata Amande Phingbodhipakkiyae kojima je bio oblijepljen New York u studenom prošle godine nakon što je gradsko povjerenstvo za ljudska prava zaprimilo 566 prijava Covid diskriminacije od čega su 184 bile vezane uz diskriminaciju Azijaca.

Umjesto kronološki novi je postav podijeljen tematski u cjeline koje govore o “Automatizaciji i radništvu”, “Stanovanju i životu”, “Krizi i konfliktu”, “Podacima i komunikaciji”, “Održivosti i subverziji” te “Potrošnji i identitetu”. Premda britanski Guardian upozorava da je takav pristup otežao prohodnost kroz povijest dizajna te da je ponekad nejasno kako povezati što je zajedničko komadu namještaja Memphis grupe i fotografiji Johna Lewisa (američki borac za ljudska prava) - sigurno jest da je postojala velika želja da se ispriča nova, inkluzivnija verzija priče o dizajnu.

“Htjeli smo oživjeti povijest dizajna” kaže kustosica V&A-ja Corinna Gardner pojašnjavajući eklektični mišung predmeta kojima su htjeli dizajnom ispričati priču o prošlome stoljeću ne naslanjajući se, kako kažu, na velike osobnosti ili prihvaćene kanone. Za tematski pristup odlučili su se pred četiri godine kada je počeo rad na postavu, a u skladu s boljim V&A običajima prema kojima je pri planiranju uz zbirke u središtu uvijek i publika, rađena su široka istraživanja kako bi se vidjelo što je to što doista može suvremenu publiku privući na sudjelovanje, što je to “što ljude brine, uzbuđuje, zanima”.

Kustosica za dizajn Corina Gardner, slijedila je zapravo ideju koju je, razmišljajući kako zamalo 170 godina star muzej učiniti relevantnim, osmislila pred sedam godina pokretanjem programa Rapid Response Collecting. Riječ je o programu kojim su u muzej počeli ulaziti predmeti iz područja dizajna u trenutku kada su “in”, kada su važni ljudima i čine dio naše svakodnevice.

Tako su se u V&A zbirci sabiranoj “brzim reagiranjem” našli prvi 3d printom stvoreni pištolj, Fifi Louboutinke, Ikein plišanac koji je u Hong Kongu postao simbol otpora, Pussyhat, umjetne trepavice, pa sve do animiranih gifova. Slijedeći taj pristup u dijelu novog postava koji govori o potrošnji i identitetu našlo se i Rizzolijevo izdanje selfija Kim Kardashian jer, kako pojašnjava kustosica “ona dizajnira svoje tijelo” i rabi društvene mreže kao alat za izradu izuzetno uspješnog proizvoda.

S ciljem da potaknu maštu djece i mladih postav je usklađen sa standardima britanske inačice Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, povezan s onim što se uči u školama, bit će dio Nacionalnog školskog natjecanja, nudi pomoć profesorima jer jedan od ključnih temelja misije V&A jest poticanje razvoja kreativnosti unutar školskog obrazovanja. Kako bi dodatno osnažili edukativne ambicije ovoga postava V&A najavljuje nove filmove, animacije i brojne druge aktivnosti koje će biti dostupne online.

Bez obzira na sitne prigovore znajući sve što ovaj muzej nudi u svojem stalnom postavu od zbirki stakla, srebra, metala preko fotografije, nakita i mode, niza dvorana posvećenih skulpturi i slikarstvu, tapseriji i mozaicima, dvorana s europskom i britanskom građom do onih s djelima primijenjene umjetnosti Bliskog i Dalekog istoka - V&A si doista može dozvoliti da u dvije izložbene dvorane od njih više od stotinu u dijalog s prošlim stoljećem uđe na nov, inkluzivan i političan način jer će u ovakvome postavu nešto “zanimljivo, uzbuđujuće ili zabrinjavajuće” pronaći svi koji čine ciljanu publiku ovog uglednog muzeja. (Maja Kocijan)

 

Izvor: Victoria and Albert Museum, London

 

Izvor: www.dominikanci.hr

Bol na Braču – otvoren obnovljeni muzej dominikanskog samostana

U povodu obilježavanja 800. obljetnice djelovanja dominikanaca u Hrvatskoj sredinom lipnja u Bolu na Braču svečano je otvoren novouređeni muzejski prostor s obnovljenom vrijednom zbirkom kulturno-umjetničkoga i duhovnog blaga Samostana Sv. Marije Milosne, koja svjedoči o višestoljetnom utjecaju dominikanaca na život i kulturu ovih prostora.

Dominikanski samostan u kojemu se nalazi obnovljeni muzej osnovan je 1475. godine kada je redovnicima na mjestu nekadašnjega kasnoantičkog kaštela brački knez Petar Zacharije darovao zemljište za gradnju samostana. U sklopu srednjovjekovnoga samostanskog kompleksa nalazi se dvobrodna crkva Sv. Marije Milosne čiji današnji izgled potječe iz 1633. godine kada joj je dograđen sjeverni brod. Glavni oltar crkve krasi visokorenesansna slika Bogorodica s Djetetom i svetcima proizišla iz radionice Jacopa Tintoretta 1563. godine, za koju se u samostanskom arhivu čuva opsežna dokumentacija o narudžbi, a prednju stranu i kasetirani strop drvenog pjevališta oslikao je likovima dominikanskih svetaca istaknuti barokni slikar Tripo Kokolja prije svoje smrti 1713. godine.

Muzejski postav Samostana Sv. Marije Milosne prvi je put bio otvoren javnosti 1975. godine, kada je proslavljena i 500. obljetnica osnutka ovog samostana. Nakon desetogodišnjeg rada na obnovi i sanaciji prostora restaurirane umjetnine ponovno su izložene, sada u novom sjaju, a postavljeni su i dosad neviđeni izlošci. Novi postav prikazuje dio bogate dominikanske baštine, vrijedna umjetnička djela, slike, skulpture, liturgijsko posuđe i ruho, rijetke primjerke starijih izdanja knjiga, brojne vrijedne rukopise, isprave i kodekse. Grupirani u tri prostorije na tri povezane etaže, odabrani predmeti svjedoče o širokom razdoblju kulturne i duhovne povijesti otoka Brača i okolice od prapovijesti do 18. stoljeća.

U prvoj prostoriji izlošci govore o povijesti dominikanske zajednice u Bolu i njezinoj službi, s predstavljenom arhivskom građom i knjigama obrednog sadržaja (oslikani i rukom pisani antifonari i graduali, inkunabule iz 14. i 15. st.) te raznovrsnim primjerima liturgijskog posuđa. Bolske bratovštine inventar su pretežno nabavljale iz Venecije, a sačuvano je nekoliko kvalitetnih i bogato ukrašenih predmeta zlatarskih radova izrađenih u srebru od 16. do 19. st. (kaleži, svijećnjaci, kanonske tablice, viseća kandila, pacifikal, pokaznica, kadionica). Izloženi su oltarni i procesijski barokni svijećnjaci, a posebno se ističe misno ruho izrađeno u Trevisu u Italiji polovicom 16. st. koje bogatstvom biljnih i figurativnih motiva predstavlja visok stupanj tekstilne umjetnosti.

 

Iznimno vrijedan dio postava čine spomenici koje karakterizira obredno glagoljsko pismo murvičkih pustinjaka iz nekadašnjeg samostana Dračeva luka na Braču. Izložen je rijedak primjer rimskog misala pisan glagoljicom iz 1483. godine, a u postavu se nalazi i sakristijski ormar s natpisima na ladicama na glagoljici koji označuju pojedine vrste misnog ruha.

U drugoj prostoriji dominiraju slikarska djela sakralnog sadržaja renesansnih i baroknih domaćih i stranih majstora te drvene polikromirane i pozlaćene skulpture anđela svjećonoša iz 18. st. Kao posve novi dio muzejskog postava izloženi su zavjetni darovi bolskih vjernika, poznati kao „Gospino zlato“ ili „Gospin nakit“, od kojih neki potječu i iz vremena osnutka samostana.

 

Mnogi izloženi predmeti nekada su pripadali samostanima koji danas više ne postoje. Jedan od takvih je moćnik s likom Krista Spasitelja iz 15. st. koji se ubraja u vrijedne i rijetke primjere mletačkoga gotičkog zlatarstva. Moćnik je izvorno pripadao inventaru relikvija Dominikanskog samostana Sv. Križa na Čiovu, prvomu takvom samostanu u Hrvatskoj, no nakon gašenja samostana preseljen je prvo u Split, a zatim u Bol.

Treća prostorija posvećena je vrijednim arheološkim nalazima među kojima su i najstariji spomenici otoka Brača – prapovijesno oruđe, oružje i ostatci ognjišta iz špilje Kopačine, koji su pronađeni 1958. godine. Izložene su rimske nadgrobne stele i starokršćanski sarkofazi te dijelovi oltarne pregrade iz 11. st. s pleternom ornamentikom, za koju se pretpostavlja da je pripadala bolskoj crkvici sv. Ivana Krstitelja, jednoj od najstarijih na otoku. Velik dio postava čine brojni raznovrsni hidroarheološki spomenici (amfore, keramičko posuđe, brodska oprema) izvađeni s nalazišta antičkih i srednjovjekovnih brodoloma na području istočne obale Jadrana.

Treba istaknuti i posebnu cjelinu arheološke građe koju čine numizmatički izlošci s vrlo rijetkim primjerima antičkog novca. Ostatci su to nekada poznate samostanske zbirke koja je najviše stradala tijekom Prvoga svjetskog rata, a potvrđuju dugogodišnji interes dominikanaca za kolekcionarstvo te stalne pomorsko-trgovačke veze Bračana s ostalim gradovima i državama u prošlosti.

Opsežne konzervatorske radove i uređenje postava koji su prethodili otvorenju novoobnovljene muzejske zbirke vodili su dr. sc. Radoslav Bužančić i dr. sc. Vanja Kovačić iz Konzervatorskog odjela u Splitu, a u restauraciji umjetnina i arhivske građe sudjelovali su Hrvatski restauratorski zavod i Državni arhiv u Splitu.

Muzejska zbirka dominikanskog samostana u Bolu upisana je i u Registar muzeja, zbirki i riznica u vlasništvu vjerskih zajednica, MDC-ov stručni registar nastao 1996. godine s namjerom sustavnog popisivanja i skupljanja podataka o zbirkama vjerskih zajednica u Hrvatskoj kao važnim čuvarima pokretne kulturne baštine. Obnova muzejskog postava te volja i trud koji su stajali iza toga da se ova reprezentativna zbirka, koju su dominikanci stoljećima pažljivo njegovali i čuvali na Braču, učini dostupnom na suvremen, siguran i primjeren način potvrđuju sve veće zanimanje vjerskih zajednica da se otvore javnosti otkrivajući svu raskoš i vrednote kulturnog nasljeđa o kojemu se stoljećima skrbe.

Muzejski postav Samostana Sv. Marije Milosne može se posjetiti svaki dan od 10 do 12:30 i od 18 do 20 sati. (Dunja Vranešević)

 

Fotografirao: Denis Bučar

Gradski muzej Varaždin – od vizije razvoja do novog muzeja

Nakon otvorenja obnovljenog stalnog postava Hrvatski majstori 20. i 21. stoljeća u palači Sermage, dodatno obogaćenog slikama najvažnijeg slikara varaždinskih veduta Miljenka Stančića kao i njegovom privatnom bibliotekom-poklonom obitelji umjetnika, Gradski muzej Varaždin predstavio je strateški dokument Vizije razvitka Gradskog muzeja Varaždin 2021. – 2030. Desetogodišnju viziju razvitka Gradskog muzeja Varaždin izradili su stručni djelatnici tijekom lockdowna 2020. s obzirom na zbirke koje vode i odjele kojima pripadaju.

Trenutačno, Gradski muzej Varaždin ima stalni postav Kulturno-povijesnog odjela u Starom gradu na 1609 m2, Galeriju umjetnina u palači Sermage na 236 m2, Prirodoslovni odjel u sklopu stalnog postava u palači Herzer na 289 m2 i prostor za povremene izložbe na 390 m2. Fundus muzeja broji preko 200 tisuća predmeta, a zaposleno je 30 djelatnika. Muzej je pretpandemijske 2019. godine imao 57000 posjetitelja.

Jedan od važnijih ciljeva nove strategije bila bi izgradnja zajedničke čuvaonice od 3000 m2 koja bi zadovoljila kako trenutačne potrebe tako i projekcije potrebnog prostor za građu koja će narednih godina ulaziti u muzejski fundus. Zbog nužnog premještaja građe, a kako bi se mogla posložiti cijela „slagalica“, za lokaciju nove čuvaonice predviđena je bivša Vojna pekarna koju već djelomice koristi Državni arhiv. I restauratorsko-konzervatorski odjel bi se iz palače Sermage također premjestio u ove prostore. Izvedba projektne dokumentacije bi bila odrađena u 2022. godini, a izgradnja bi bila financirana brownfield investicijama ITU-mehanizmom.

Stari grad bi, trideset i pet godina od zadnjih većih ulaganja, ispražnjen od građe koja se sada tamo nalazi u neadekvatnim čuvaonicama, bio energetski obnovljen, a u podrumu bi se otvorio dodatni prostor za stalni postav i povremene izložbe kao i za edukacijske projekte. U prostor bivše žitnice/oružarnice u Starom gradu, nakon temeljite sanacija kapilarne vlage predviđen je interpretacijski centar etnografske građe koja do sada nije izlagana.

Prirodoslovni odjel s entomološkim stalnim postavom donacije Franje Koščeca iz 1959. godine bi trebao biti preseljen iz palače Herzer u novoizgrađenu zgradu na obali Drave. Osnova ove ideje je činjenica da sama građa potječe s tog terena kao i želja da se kulturnim sadržajima i radionicama in situ omogući revitalizacija kulturno-turističkih potencijala rijeke Drave i posjetitelje privuče u prirodu. Stalna prisutnost na rijeci omogućila bi znanstvenoj zajednici istraživanja tijekom cijele godine. Na taj način bi se u palaču Herzer mogao smjestiti stalni postav arheologije i povijesti Varaždina i okolice koji trenutačno, zbog nedostatka prostora, ne postoji.

Palača Sermage bi premještanjem restauratorsko-konzervatorskog odjela dobila dodatan prostor na raspolaganju za željeni stalni postav djela Miljenka Stančića kao i mogućnost proširenja trenutnog postava bogatim fundusom, a možda i djelomice zbirkom Vugrinec. Obnova zgrade uključila bi i ugradnju dizala i na taj način omogućila pristup izložbenim prostorima i osobama s invaliditetom, a ostakljivanje arkada kao i stakleni aneks omogućili bi funkcionalno povećanje uporabne kvadrature. Prostor dvorišta palače bio bi iskorišten za koncerte, ljetno kino i ambijentalno kazalište.

Kao dodatni sadržaj, a potaknut istraživanjima kustosa GMV o židovskoj zajednici, stalni postav povijesti židovske zajednice bio bi izložen u Grobnoj kući na židovskom groblju. Na ovaj način bi se stvorilo mjesto poštovanja i sjećanja na brojnu nekoć židovsku zajednicu koja je živjela u Varaždinu.

Financijski zahtjevna vizija kroz deset godina bi se financirala većim dijelom iz programa EU i grada Varaždina kao osnivača muzeja kao i Varaždinske županije i investicijskih sredstava Ministarstva kulture i medija RH. Realizacijom ovog ambicioznog programa Varaždin bi dobio višestruko značajnu ulogu na sjeveru hrvatske kao kulturni, turistički, ali i znanstveni centar.

Varaždinci već godinama svojim muzejskim radom, izložbama kao i projektima podižu letvicu uspjeha vrlo visoko, nudeći, uz ostale muzeje na sjeveru Hrvatske, kvalitetne izložbe i ostale muzejske programe čiju kvalitetu su posjetitelji prepoznali. Vrijeme je da ih se i u ovoj viziji podrži. (Iva Validžija)

 

Fotografirao: Denis Bučar

 

Izvor: www.ironagedanuberoute.com

Staza željeznog doba Podunavlja – certificirana kulturna ruta Vijeća Europe

Staza željeznog doba Podunavlja (Iron Age Danube Route) bavi se jednim izuzetno krhkim, no vrlo atraktivnim i impozantnim prapovijesnim arheološkim fenomenom, krajolicima željeznog doba (između kraja 9. i kraja 1. stoljeća pr. Kr.). Željezno je doba bilo razdoblje velikih tehnoloških i društvenih promjena, koje su bez presedana utjecale na krajolike. Iako skriveni neutreniranom oku, željeznodobne krajolike karakteriziraju monumentalne strukture, kao što su groblja pod tumulima, koje u krajoliku vidimo kao umjetna brdašca. Potom su tu i gradine na povišenim položajima, gdje nam ostaci obično fortifikacijskih struktura govore o nekadašnjoj snazi i značaju tih naselja. Usto, željezno doba je razdoblje obilježeno izvanrednim korpusom pokretne baštine, koja se čuva u brojnim muzejima podunavske regije, uključujući najvažnije regionalne i nacionalne institucije.

Ovakve dragocjene, ali fragilne spomenike kulturne baštine nalazimo na prostoru cijele Europe Iz tih je razloga međunarodno partnerstvo uspostavljeno projektom Iron-Age-Danube odlučilo nastaviti rad na zaštiti, prezentaciji te promociji krajolika željeznog doba te je osnovati kulturnu rutu Iron Age Danube Route, odnosno Stazu željeznog doba Podunavlja.

U svibnju 2021. godine kulturnoj ruti Iron Age Danube Route dodijeljen je certifikat Kulturne rute Vijeća Europe te je ona postala prva kulturna ruta Vijeća Europe sa sjedištem u Hrvatskoj. Rutom upravlja neprofitna udruga Iron Age Danube Route Association (Udruga Staza željeznog doba Podunvalja) sa sjedištem u Zagrebu.

Trenutno mreža rute Iron Age Danube Route obuhvaća 22 člana iz 6 zemalja: Austrije, Bugarske, Hrvatske, Mađarske, Njemačke i Slovenije, a sastoji se od prominentnih nacionalnih i regionalnih muzeja, sveučilišta, instituta, ustanova te jedinca lokalne i regionalne samouprave.

Certifikat „Kulturna ruta Vijeća Europe“ oznaka je kvalitete prepoznata širom Europe od strane posjetitelja, turističkih djelatnika te javne vlasti.

Dobivanjem certifikata Vijeća Europe olakšava se širenje članstva te se povećavaju mogućnosti financiranja projekata, kao i povećanja broja posjetitelja u svim zemljama članicama mreže. Iron Age Danube Route, kroz djelovanje svog Znanstvenog odbora, osigurava i znanstvenu utemeljenost programa koji se provode u okviru rute.

Program pruža jedinstvenu priliku članovima rute, upraviteljima baštine, istraživačima, kreativnim poduzetnicima, turističkim operaterima te javnim vlastima da se umreže s partnerima širom kontinenta, razmjenjuju dobre prakse, uče iz svjetskih trendova te razvijaju pristupe te znanja o upravljanju kulturnom baštinom, kao i alatima i metodama upravljanja turizmom.

Kulturne rute diverzificiraju turističku ponudu predlažući nove destinacije šireg geografskog dosega, primjenjuju nove turističke proizvode i usluge, produljuju turističku sezonu te stvaraju dodatnu vidljivost na spomenike kulturne baštine koji se nalaze daleko od najposjećenijih turističkih središta.

Više o kulturnoj ruti Iron Age Danube Route, aktivnostima, projektima te mogućnosti učlanjenja i suradnje saznajte na:

www.ironagedanuberoute.com
www.facebook.com/Iron-Age-Danube-Route-115262343567900
www.instagram.com/ironagedanuberoute
www.coe.int/en/web/cultural-routes

(Marta Rakvin, Arheološki muzej u Zagrebu)

 

Muzeji i društvena promjena – kada publika postane suradnik

Izazovi muzeja u 21. stoljeću su brojni, a svaka nova kriza koja pogađa društvo postavlja pred muzeje pitanje o tome kako oni vide svoju ulogu u ovakvoj turbulentnoj sadašnjici. Nama tek predstoji formulirati i usvojiti novu ICOM-ovu definiciju muzeja nakon bezuspješnog pokušaja 2019. godine. Kako trenutačno stvari stoje globalna muzejska zajednica još se uvijek ne može dogovoriti želi li muzej unutar tradicionalno postavljenih gabarita ili iskoračiti izvan granica neutralnog prema angažiranom i empatičnom muzeju.

Museums and Social Change: Challenging the Unhelpful Museum jedno je od posljednjih izdanja iz serije Museum Meanings izdavačke kuće Routledge koja se bavi istraživanjem različitih aspekata društvenog, kulturnog i političkog značenja muzeja i njihove djelatnosti izvan sfere same kulture. Knjiga donosi primjere projekata iz Danske, UK-a, Norveške, Nizozemske, Tajvana i Australije koji se bave društvenim pitanjima s osvrtom na mogućnosti i dosege, ali i izazove takvih projekata. Urednici su Adele Chynoweth, Bernadette Lynch, Klaus Petersen i Sarah Smed. Predgovor je napisao David Fleming, jedan od stručnjaka za temu angažiranih muzeja čija smo predavanja imali prilike ugostiti u Muzejskome dokumentacijskom centru.

U dobroj namjeri da progovore o teškim, ali društveno relevantnim temama kao što su beskućništvo, migranti, osobe s posebnim potreba i slično, preuzimajući ulogu glasnogovornika muzeji održavaju nečujnost glasova osoba koje žive na marginama društva. Bernadette Lynch u svom uvodu govori o tome kako je muzejima teško podijeliti autoritet i pravo na donošenje odluka te oslabiti stisak institucionalne moći i privilegije. Pa ipak, ova knjiga objavljena 2020. godine ukazuje na primjere da je drugi put moguć. Poticaj knjizi bila su istraživanja za projekt Welfare Stories kojeg je vodio Danski muzej socijalne skrbi iz Svendborga. Iskustva i progresivne metode rada iz tog muzeja predstavljene su u čak pet od ukupno 12 priloga.

Danski muzej socijalne skrbi otvoren je nakon što je 1974. godine prestala s radom ustanova u kojoj su bili smješteni djeca bez roditeljske skrbi, ali i odrasli siromašni građani koji bi ulaskom u socijalni sustav gubili svoja građanska prava. U ustanovi se živjelo i radilo, iako je najčešće bila riječ o prisilnom radu. Stoga je misija muzeja očuvati baštinu i sjećanja na institucionalizirane, siromašne i socijalno ugrožene i rasvjetljavanje neispričanih priče iz povijesti sustava socijalne skrbi.

Kako bi ostvarivao svoju misiju muzej je razvio praksu angažiranja nekadašnjih štićenika i osoba koje su prošle kroz iskustva poput droge, prostitucije, beskućništva, prisilnog rada i generalno isključenosti iz društva, smatrajući ih „ekspertima za alternativan način života“. Oni dijeljenjem svojih priča osim otvaranja mogućnosti osobne transformacije doprinose javnoj raspravi o mnogobrojnim društvenim problemima. Štoviše, socijalni radnici imaju mogućnost stručnog usavršavanja u ovom muzeju što doprinosi transformaciji i njihove struke.

Jedan od priloga tiče se otkrivanja skrivenih narativa iz građe koju baštini Danski muzej socijalne skrbi. Povijest su u ovom slučaju bilježili upravitelji, a iz njihovih se zapisa može steći dojam o funkcioniranju ustanove. No ne postoje materijali koji bi dali uvid o tome kako su se siromasi smješteni u ustanovi osjećali i što su mislili. Kako bi se ipak pokušala doznati njihova perspektiva muzej je pokrenuo projekt i obratio se svojim „autentičnim ekspertima“ povezavši tako priče o siromaštvu i društvenoj ranjivosti kroz različite vremenske periode.

Regionalni kulturno-povijesni muzej koji posljednjih desetak godina radi projekte koji se bave osjetljivim i tabu temama, Muzej Vest-Agder, zbog svog je rada 2016. proglašen Muzejom godine u Norveškoj. Voditeljica odjela za istraživanje, upravljenje zbirkama i posjetiteljsko iskustvo u muzeju, Kathrin Pabst, piše o izložbenom projektu o tome kako je biti siromašan u Južnoj Norveškoj.

Siromaštvo je tema čije postojanje unutar bogatog norveškog društva se najčešće ne percepira. Zbog toga je muzej uputio javni poziv na kojeg se odazvalo petnaest ljudi. Muzej im se obratio s pitanjima o tome kako je to kad nemaš novca da kupiš hranu, kako je to kad izgubiš posao i ne možeš otplaćivati dugove, kakav je osjećaj kad ne možeš svome djetetu priuštiti ono što druga djeca imaju, i druga slična pitanja. Sažetci priča trinaestero sudionika-informatora predstavljeni su na izložbi uz pomoć glumaca kako se osobe ne bi morale javno izložiti s obzirom da siromaštvo izaziva osjećaj srama i dovodi do samoizolacije iz društva. Unatoč tome dvoje sudionika je odustalo nakon što su pročitali sažetak svoje priče. U prilogu je detaljnije objašnjen osjetljiv proces rada sa siromašnim osobama kao i priprema zaposlenika muzeja na suočavanje s tuđim teškim pričama.

U ostalim prilozima predstavljeni su slučaj Nacionalnog muzeja Australije i izložbe posvećene pričama osoba koje su imale iskustvo života u sirotištu, domu i sličnim ustanovama (2011.), rad Muzeja beskućništva iz Londona kojeg su 2014. godine pokrenule osobe s direktnim iskustvom beskućništva te digitalna platforma DisPLACE iz Nizozemske koju vode osobe s invaliditetom u suradnji sa studentima, istraživačima i organizacijama, a koja prikuplja prošla i sadašnja iskustva osoba s invaliditetom.

Adele Patrick predstavila je Ženski marš, jedan od inovativnih programa javnih događaja Glasgowske ženske knjižnice, jedinog akreditiranog muzeja u Velikoj Britaniji posvećenog životima žena, njihovoj skrivenoj povijesti i postignućima. Marš je održan 2015. godine nakon preseljenja knjižnice u glasgowski distrikt Bridgeton, a inspiriran je zaboravljenim dramskim djelom A Pageant of Great Women s početka 20. stoljeća. Cilj je bio aktivirati lokalnu zajednicu da ponovno otkrije zaboravljene žene iz škotske i svjetske povijesti pa je tako je stotinu sudionica dobilo priliku istražiti i odglumiti neku od značajnih ženskih ličnosti.

Kao što je navedeno u podnaslovu, namjera ove knjige bila je dovesti u pitanje pojavu „muzeja koji nije od pomoći“, da ne kažemo „nekorisnog muzeja“. Glavni stav iznesen u predgovorima D. Fleminga i ostalih urednika izdanja jest da muzejski programi koji žele uključiti (marginalizirane) osobe i društvene skupine trebali bi ih tretirati ne kao pasivne korisnike već im povjeriti aktivne uloge. Robert R. Janes i Richard Sandell, urednici Museum Activism – nagrađivane knjige iz iste Routledgove serije(2019.) – uspoređuju globalnu muzejsku zajednicu s „uspavanim divom“ čiju je „snagu uvelike potrošila zaokupljenost obrazovanjem, zabavom i potrošnjom“, ali se slažu kako ima sve više primjera koji ukazuju na to da svijest muzeja za svijet oko njih raste.

Ono što pokazuju prakse prezentirane u knjizi Museums and Social Change jest da muzeji mogu nastaviti svoj primarni rad sa zbirkama i edukacijom posjetitelja uvodeći ovu novu „angažiranu“ komponentu koja muzej razvija u smjeru zajedničke institucije koja pripada čitavoj zajednici. (Ivona Marić)

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr