U Creskom muzeju 16. lipnja 2020. godine otvorena je izložba Creski kaić – sjećanja majstora brodograditelja, koja tematizira nekadašnji način gradnje i održavanja tradicionalne barke otoka Cresa - Creskog kaića.
Creska pomorska baština predstavljena je kroz životni put i rad dvojice poznatih creskih brodograditelja - Franje Osolnjaka „Centa“ i Gaspara Puricha, koji su s publikom podijelili svoje brodograditeljske uspomene i iskustva otkrivajući što je creski kaić, gdje se i kako gradio, koja je razlika između pasare, batane, gajete i guca, kako se održavaju i što se danas s njima događa. Osolnjak je tri godine naukovao u škveru, a zatim je položio majstorski ispit. Prvu barku napravio je u dobi od 19 godina, dok je Purich kao četrnaestogodišnjak otišao raditi u škver, sa 16 položio majstorski ispit i već iduće godine dovršio svoju prvu barku.
U uvodnom dijelu izložbe posjetitelji saznaju kako su u Cresu nekad postojala dva brodogradilišta, Chiole i Craglietto, u kojima su se gradili i popravljali drveni brodovi i brodice. Dok su se u škveru uglavnom gradili i popravljali veći brodovi, manje barke izrađivale su se u konobama jer je tako bilo jeftinije. Gradili su ih majstori brodograditelji u slobodno vrijeme, najčešće zimi, a često su im pomagali naučnici. Neslužbeni rekord za brzinu izgradnje barke drži Gasparo Purich, koji je u 10-satnim smjenama napravio barku za dvadeset i četiri dana. Posebna pozornost pri gradnji barke pridavala se odabiru i naručivanju drva, koje se prvo potapalo u more i sušilo - proces je trajao godinu dana – kako bi se manje krivilo i bilo otpornije na morske crve. Slavonska hrastovina, crvena smreka i ariš koristili su se za izradu brodske oplate, dok se za izradu rebara koristilo domaće drvo – crnika, murva i smreka, koje se sjeklo u okolici Orleca. Creski brodograditelji izrađivali su uglavnom pasare, barke prepoznatljivog oblika s odsječenom zrcalnom krmom na koje se lako mogao ugraditi izvanbrodski motor kao i mala stajaća kabina za zaštitu od vjetra i kiše. Pasare su i danas zbog svoje stabilnosti i praktičnosti vrlo popularne barke, čineći nezaobilazan dio vizure lučica primorskih mjesta.
Publika može vidjeti tradicionalne brodograditeljske alate poput rašpe, koja se koristila za zaglađivanje i završnu obradu drva, ili teslice kojom su se izrađivali utori, zabijali i vadili čavli, odnosno oblikovalo drvo u željeni oblik. U postavu je prezentirana oprema za bušenje - trapan i punte, korištena za izradu rupa za čavle i vitice kojima su pričvršćivani različiti drveni dijelovi brodske konstrukcije, zatim ručna pila za drvo koja se naziva šegac, te farfalla i špjana, blanje upotrebljavano za finu obradu drva i izradu utora i žljebova. Izložen je i pribor za redovito održavanje kojim su se zatvarali procjepi na oplati broda - drveni bat, katramirani konop i dlijeta različitih debljina kojima se urezivali kanali, odnosno umetala i ravnala stupa između dasaka koje čine oplatu.
Autorica izložbe je Jelena Dunato uz stručne suradnike Jelenu Ščedrov Dlačić i Robija Sablića, a dizajn potpisuje Josip Strmečki.
Izložba se može razgledati u Creskom muzeju do 2. kolovoza 2020. godine. (Ivan Guberina)
Fotografirao: Nenad Roban
Fotografkinje u fokusu – izložba “‘Meko’ okidanje?” u Galeriji Spot
U Galeriji Spot Ureda za fotografiju sredinom lipnja otvorena je izložba 'MEKO' OKIDANJE? – Upoznajemo povijest ženske fotografije u Hrvatskoj čija je autorica kustosica dr. sc. Sandra Križić Roban, na kojoj su predstavljeni fotografski radovi nastali u sklopu djelovanja Fotokluba Zagreb. Ovom je izložbom tema i uloga ženske fotografije izdvojena kao marginalizirani i nedovoljno istraženi segment povijesti fotografije u Hrvatskoj – zapostavljenog područja unutar povijesti umjetnosti.
Nažalost, problem rodne diskriminacije nije rezerviran samo za nacionalnu povijest umjetnosti. Rezultati napora ove studijske izložbe sežu dalje od granica Hrvatske s obzirom na to da je ona dio međunarodnog projekta pod nazivom Arhivi umjetnica na mreži (engl. Not Yet Written Stories – Women Artists’ Archives Online) u kojem pored Ureda za fotografiju sudjeluju Fundacija Arton iz Varšave, SCCA – Centar za suvremenu umjetnost iz Ljubljane i Latvijski centar za suvremenu umjetnost – LCCA iz Rige. Projekt kojem su osim izložbi predviđena predavanja, radionice i konferencija ima za cilj digitalni repozitorij s gotovo 1500 uređenih i klasificiranih arhiva umjetnica, kojim bi se pokušala ispraviti nepravda njihovog zaobilaženja i isključivanja iz nacionalnih i europskih povijesnoumjetničkih pregleda. Ovaj projekt nastavlja se na prethodni međunarodni projekt Forgotten Heritage: European Avant-garde Art Online u kojem je Ured također sudjelovao.
Fotografirao: Nenad Roban
Na izložbi u Galeriji Spot su predstavljeni su, dakle, radovi fotografkinja Slavke Pavić (Jajce, 1927.), Erike Šmider (Zagreb, 1942.), Danijele Lušin (Zagreb, 1947.), Jadranke Fatur (Zagreb, 1949.) i Ivančice Privora Kurtela (Zagreb, 1953.) nastali poglavito 70-ih godina prošlog stoljeća. Riječ je o autorskim otiscima, osim u slučaju Slavke Pavić koja je predstavljena s digitalnim ispisima iz negativa izrađenih povodom njene retrospektivne izložbe u Muzeju grada Zagreba (Slavka Pavić: fotografije, 15. 4. – 15.6. 2014.). S obzirom na veličinu prostora Galerije, svaka od umjetnica je zastupljena sa par radova, u kojima se, između ostalog, pojavljuju gradski motivi, arhitektura, prizori s ulice, autoakt, dokumentacija happeninga.
Najstarija, Slavka Pavić, počela fotografirati uz supruga Milana Pavića, dok su Erika Šmider i Danijela Lušin po obrazovanju fotografkinje (u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn od 1950. godine djeluje fotografski odjel), a Jadranka Fatur i Ivančica Privora Kurtela su ušle u fotografiju kao školovane slikarice. Sve autorice su bile članice Fotokluba Zagreb, fotoamaterske organizacije osnovane 1892. godine, a u sklopu koje od 1973. godine djeluje Ženska sekcija koju je pokrenuo Đuro Griesbach zahvaljujući rastućem broju ženskih članica i inicijativi Slavke Pavić. Članice Ženske sekcije Fotokluba Zagreb imale su svoje godišnje izložbe prigodno vezane uz obilježavanje Međunarodnog dana žena. Prva skupna izložba održana je 5. ožujka 1973. u Galeriji umjetničke fotografije (Lapidarij na Gornjem gradu). Muzej grada Zagreba je od 1974. do 1982. godine ugostio osam izložbi članica Fotokluba Zagreb, koje su se nastavile održavati u drugim prostorima sve do 1988. godine. Inače, o suradnji Fotokluba Zagreb Muzeja grada Zagreba pisala je kolegica Maja Šojat-Bikić u Informatici Museologici 49 (2018.).
Kroz istraživački projekt u sklopu Arhiva umjetnica na mreži, osim mapiranja, vrednovanja i zapravo „otimanja“ od zaborava imena i rada fotografkinja koje su iz različitih pobuda – obrazovanjem ili kroz razvoj fotoamaterizma – počele djelovati na sceni u periodu nakon Drugog svjetskog rata, upitno formulirana sintagma u naslovu izložbe zapravo postavlja pitanje postoji li razlika između ženske i muške fotografije. Sandra Križić Roban, koja se u svom znanstvenom i kustoskom radu bavi teorijom i poviješću fotografije, 21. svibnja održala predavanje Rodno, ili ‘samo’ tehničko pitanje? na fotografskoj radionici u sklopu Arhiva umjetnica. Vrijedno je napomenuti da je nedavno na temu ženske fotografije objavila članak u novom broju časopisa Photography & Culture.
Fotografirao: Nenad Roban
Ova izložba, kao i međunarodni projekt, predstavljaju doprinos području fotografske baštine, pogotovo njenim povijesno i teorijski manje obrađenim temama, ali i digitalizaciji i prezentaciji fotografske građe u nacionalnom i europskom kontekstu, kao i rad na osvješćivanju važnosti zaštite i skrbi o samoj fizičkoj građi. Muzejski dokumentacijski centar je također doprinio vidljivosti problematike fotografske građe organizacijom simpozija Fotografska baština u muzejima 2017. godine kao i radionice o preventinoj zaštiti fotografije 2019. godine u partnerstvu s Hrvatskim državnim arhivom. No, u nedostatku muzeja fotografije koji bi se kroz svoju misiju i stručno djelovanje bavio prikupljanjem, zaštitom i prezentacijom fotografske baštine, potrebno je istaknuti važnost djelovanja Ureda za fotografiju (UzF), neprofitne nevladine udruge, koja se kroz svoj istraživački, znanstveno-stručni i galerijski rad bavi temom fotografije i njoj bliskih umjetničkih praksi. Nadajmo se da će rezultati projekata UzF-a doprijeti i do muzejskih kolega koji se bave fotografskom građom i sličnim temama.
Izložba je otvorena za posjetitelje do 4. rujna 2020. unutar radnog vremena Galerije Spot od ponedjeljka do petka, od 16 do 20 sati, uz ljetnu stanku u razdoblju od 24. srpnja do 17. kolovoza 2020.
(Ivona Marić)
Nova izdanja – Arhivi i digitalno doba
Početkom mjeseca u sklopu obilježavanja Međunarodnog dana arhiva pomoću Zoom platforme promovirana je knjiga Arhivi i digitalno doba autorice dr. sc. Vlatke Lemić, koja predstavlja aktualnosti, stručne trendove i standarde europskih i hrvatskih arhiva, bavi se izazovima koji donosi današnje doba u arhivima i ulogom arhiva u zaštiti ljudskih prava te donosi primjere zajedničkih projekata i dobrih praksi na području arhivske djelatnosti, kulturne baštine i digitalnog društva.
Publikacija objavljena u izdanju Naklade Ljevak na 219 tiskanih stranica kroz pet cjelina predstavlja društveno važnu i slojevitu temu prilagođenu prije svega studentima arhivistike i samim arhivistima, ali i široj kulturnoj publici željnoj saznanja kojim se to putanjama kreće arhivistika u svijetu i Hrvatskoj zadnjih desetljeća. U prvoj cjelini Suvremeno arhivsko okruženje autorica progovara o razvoju digitalnih tehnologija i informacijskog društva na koje gleda kao jedne od vodećih pokretača kulturnih promjena koje oblikuju i utječu na arhivsku djelatnost. Posredstvom ove cjeline čitatelj će saznati temeljne podatke o Međunarodnom arhivskom vijeću (ICA), hrvatskoj arhivskoj mreži i europskim arhivskim trendovima, pri čemu ICARUS zauzima posebno mjesto suvremenih arhivističkih iskoraka u smjeru umrežavanja i primjene novih tehnologija.
Druga cjelina usmjerena je na aktivnosti hrvatskih arhiva i njihovih javnih programa koje ih otvaraju prema širokoj javnosti. Opće prihvaćeno poimanje arhiva kao ustanove koje u sebi objedinjuju tradicionalnu ulogu čuvara memorije s informacijskom ulogom i aktivnim servisiranjem uprave dobiva svojevrsno proširenje kroz rad na predstavljanju javnosti i povećanju vidljivosti u zajednici. Od svojih početaka naši su arhivi dio svojih aktivnosti usmjerili na nakladničku i izložbenu djelatnost radi lakše dostupnosti, ali i zaštite arhivskog i dokumentarnog gradiva. Autorica navodi konkretne primjere relevantnih izdanja i više desetljetnih nakladničkih serija središnjih i područnih arhiva. S tim su povezane i druge kulturne aktivnosti koje umrežuju arhive s ostalim baštinskim ustanovama poput edukativnog rada arhivista koji se očituje nizom radionica organiziranih pri Hrvatskom državnom arhivu.
Treće poglavlje naslovljeno Arhivi i zajednica – arhivi u zajednici stavlja naglasak na širenje partnerskih mreža i uključivanje arhiva u rad različitih kulturnih programa i platformi koje jačaju njihovu nazočnost u zajednici. Rezultat toga su brojne aktivne suradnje i povezivanja arhiva i korisnika radi približavanja povijesnog i kulturnog nasljeđa građanima, poput projekta Store the future — Artists, memoirs and civil rights for Europe in third Millennium koji rezultat je suradnje četiri partnera: Državnog arhiva dnevnika iz Pieve Santo Stefano, Udruge arhiva dnevnika iz Lisabona, Udruge glazbenika Bandalena iz Francuske i Državnog arhiva u Pazinu. Ciljevi projekta bili su na temelju istinite životne priče napisati scenarij za kazališnu predstavu, uprizoriti je i izvoditi, te pronaći stručnjake koji će u arhivskom gradivu prepoznati priču prikladnu za potrebe umjetničkih ostvarenja. U završnom djelu poglavlja prikazane su stručne i znanstvene aktivnosti arhiva kao i upliv kreativne industrije u arhivski svijet.
Unutar cjeline Digitalni arhivi i arhivske platforme predstavljeni su Europski arhivski portal, kartografski portal Mapire, digitalna platforma Monasterium i digitalna platforma Topoteka kao najmlađa platforma ICARUS-a. Cjelinu zaključuje poglavlje na temu digitalizacije u hrvatskim arhivima u sklopu kojeg autorica iznosi podatak o 120 terabajta digitaliziranog sadržaja do 2019. godine. Knjigu zaokružuju popis stručnih tijela Međunarodnog arhivskog vijeća, popis mreže naših državnih arhiva, izbor iz stručnih izdanja, te izbor tiskanih i digitalnih izložbenih kataloga hrvatskih arhiva. (Ivan Guberina)
Nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o.
Autorica: Vlatka Lemić
Urednica: Nives Tomašević
Tisak: Feroproms, Zagreb
Grafičko oblikovanje: Luka Gusić
ISBN 978-953-355-329-0
Rim – ponovno otvorena najveća retrospektiva posvećena Rafaelu
Izložba "Raffaello 1520-1483" kojom se obilježava 500. obljetnica smrti Raffaella Santi da Urbina, zatvorena svega nekoliko dana nakon otvaranja zbog izbijanja epidemije korona virusa, od 2. lipnja može se ponovno razgledati u rimskom muzeju Scuderie del Quirinale.
Izložba kroz dvjestotinjak izložaka, portreta, tapiserija, skica i crteža daje dublji pogled u život i rad poznatog talijanskog slikara i arhitekta koji je umro 1520. u 37. godini, uz Leonarda da Vincija i Michelangela jednog od najznačajnijih predstavnika renesanse. Mnogi ga smatraju najreprezentativnijim slikarom renesanse koji je u svoje stvaralaštvo uklopio sve dotadašnje spoznaje i iskustvo umjetnosti - od chiaroscura, sfumata i Leonardovih geometrijskih kompozicija, do voluminoznosti Michelangelovih likova. Rimska retrospektiva, koju je direktorica Uffizija nazvala „dosad najvećom i najvažnijom posvećenu Rafaelu“, srušila je rekorde i prije otvorenja. Djela za izložbu posuđena su iz pariškog Louvrea, madridskog Prada, firentinske Galerije Uffizi, pinakoteke u Bologni, Vatikanskih muzeja, rimske Galerije Borgheze i londonske Nacionalne galerije, a uoči otvorenja samo preko interneta prodano je rekordnih 70 tisuća ulaznica.
Postav izložbe otvara rekonstrukcija Rafaelove grobnice koja se nalazi u rimskom Panteonu i oltara Madonna del Sasso, koje je izradio njegov učenik Lorenzo Lotti između 1523. i 1524. godine. Slijedi dio koji istražuje umjetnikov odnos prema Rimu u kojemu je izložen Portret Baldassarea Castiglionea (1515.) posuđen iz Louvrea, jedan od najznačajnijih portreta renesanse u kojem umjetnik prikazuje svojeg dobrog prijatelja, poznatog renesansnog diplomatu i humanista, a posjetitelji mogu vidjeti i Portret Pape Lava X, dopremljen iz firentinske galerije Uffizi, koji je u ono doba izazvao senzaciju zbog tada revolucionarnog koncepta grupnog portreta. Izlaganje Papinog portreta postalo je predmetom kontroverzi dobivši veliku pažnju medija diljem svijeta i prije samog otvorenja. Naime, Stručni odbor Galerije Uffizi zaključio je da slika veličine 154x119 centimetara zbog svoje krhkosti ne može na put u Rim, a direktorica galerije Njemica Eike Schmidt zanemarila je njegov stav i odlučila suprotno, nakon čega je svih četvero članova Odbora podnijelo ostavke.
Poseban dio izložbe posvećen je razdoblju između 1513. i 1521. godine u kojem je Rafael pod okriljem rimskih papa, tadašnjih najmoćnijih mecena umjetnosti, postaje poznato ime na dvorovima diljem Europe. Publika može vidjeti Ekstazu svete Cecilije (1516.), Bogorodicu s ružom (1518.-20.), Bogorodicu božanske ljubavi (1516.) i portret Svetog Ivana Krstitelja (1518.) koji je poslužio kao inspiracija Caravaggiovom Svetom Ivanu Krstitelju (Mladi s ovnom, 1602.). Posebno su zanimljiva dva romantična portreta Rafaelove ljubavnice skromnijeg podrijetla Margarite Luti - Žena s velom (1512. – 13.) i Pekareva kći (1519. –20.) koja, uz Mona Lisu, predstavlja jedan od najznamenitijih ženskih portreta u povijesti umjetnosti. Naslikana u klasičnoj pozi Venere, slika je po mnogima povjesničarima umjetnosti bila za ono konzervativno vrijeme "najbliža mekoj pornografiji u visokoj renesansi".
Izložba završava djelima nastalim u Rafaelovim mladim danima između 1504. i 1508. godine, koje je umjetnik proveo u Firenzi upoznavajući se sa stvaralaštvom Masaccia, Leonarda da Vincija i Michelangela. Izloženi su njegov poznati Autoportret (1506.) i Mlada dama s jednorogom (1505.), posuđena iz rimske Galerije Borgheze, autorov osvrt na Leonardovu Mona Lisu (1503.) i nepobitan dokaz da je Rafael već u dobi od 22 godine bio jedan od najvećih renesansnih majstora.
Kako trenutno živimo u vremenu u kojemu se jedino dezinformacije šire brže od infekcija zgodno je spomenuti da su Rafaelov iznenadni odlazak s ovog svijeta pratile brojne teorije zavjere od kojih većina, vjerojatno jer ga je ljepši spol obožavao zbog veselog raspoloženja i anđeoske privlačnosti, ukazuje na to da je umjetnik „umro u slatkim mukama“. Tako je njegov suvremenik i poznati kroničar toga vremena Giorgio Vasari u svojoj knjizi Život umjetnika napisao kako je veliki majstor umro od, što bi se u narodu reklo, previše seksa. Naime, prema mišljenju tadašnjih liječnika vjerovalo se da nedostatak životne radosti polako vodi prema bolesti, ali i da previše zadovoljstva može ozbiljno narušiti zdravlje i uravnoteženost čitavog tijela.
Izložba Rafaelovih djela moći će se razgledati u rimskom Quirinaleu do 30. kolovoza 2020. godine, a organizatori su priopćili kako će posjetitelje primati do kasno u noć kako bi se smanjili rizici od stvaranja gužvi. (Ivan Guberina)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić, Dunja Vranešević Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr