Izložba „U redu za ples“. Zbirka plesnih redova u Muzeju Slavonije autorice Gabrijele Odobašić otvorena u Muzeju Slavonije posjetiteljima približava naizgled jednostavan, nezamjetan predmet nazvan plesni red. Definicija plesnog reda određena je funkcijom. Tumači ga se kao galanterijski proizvod namijenjen sudionicima plesne svečanosti, najčešće damama, koji sadrži neophodne informacije o plesu: naziv događaja, vrijeme i mjesto održavanja, organizatora i red plesova. Veličinom je manjih dimenzija i pripada grupi predmeta od luksuznog papira (njem. Luxuspapier). Na njemačkom govornom području za plesni se red upotrebljava nekoliko izraza: Tanzordnung, Ballspende i Damenspende.
Plesni red izvorno potječe od izraza Tanzordnung koji označava jednostavnu kartu ili knjižicu s redom plesova. Ballspende ili Damenspende predstavlja spoj knjižice s redom plesova i odgovarajućeg originalnog privjeska kao modnog dodatka. Taj oku dopadljiv predmet umjetničkog obrta smatra se blagom galantnog doba u habsburškoj kulturnoj povijesti. Karakteristični su za područje Habsburške Monarhije tijekom 19. i u prvoj četvrtini 20. st. Javljaju se na bečkom dvoru pa se smatraju habsburškim izumom koji se nakon održavanja Bečkog kongresa 1814./1815. godine proširio cijelom Europom. Povijest uporabe prvotno se veže uz dvostruku funkciju – zamišljeni su za pohranjivanje i upisivanje pravila o plesu, poput malih notesa, te kao suveniri ili uspomene.
Fotografija: Foto Art, Muzej Slavonije
U Odjelu umjetničkog obrta Muzeja Slavonije izdvajanjem iz Zbirke modnog pribora i Zbirke varia nastala je neobična i bogata Zbirka plesnih redova, spomenara i straničnika. Među njima, brojem je najveća kolekcija plesnih redova. U cjelini zbirke može se pratiti pregled od najranijih primjera iz prve polovice 19. st. do jednostavnih, plošnih plesnih redova iz 1920-ih i 1930-ih godina. Zbirka je bogato zastupljena „historicističkim draguljima“ iz vremena između 1880. i 1900. godine te plesnim redovima sofisticiranih secesijskih motiva.
Prvi primjeri bile su manje knjižice ili papirnate plesne karte (Tanzkarte) na preklop koje su posjedovali podjednako i žene i muškarci. Plesni se red pojavio iz ljupke nužnosti. Najstariji poznati plesni redovi datiraju u vrijeme bidermajera. Kako bi se izbjegao nesporazum oko poziva na ples, partner se morao na vrijeme upisati u plesni red i tako „rezervirati“ svoj ples. Na damskim plesnim redovima nalazila se alkica kojom se predmet vješao za pojas haljine pa od sredine 19. st. postaje obvezatni ženski modni dodatak za ples.
Fotografija: Foto Art, Muzej Slavonije
Vrhunac u vješto osmišljenim i umjetnički oblikovanim predmetima ostvaren je u Beču između 1880. i 1900. Remek-djela u izradi modela stvarao je bečki proizvođač August Klein, a u Budimpešti József Morzsányi. Izgled plesnog reda ovisio je o financijskoj moći organizatora ili o njegovoj vještini privlačenja donatora koji bi se tako reklamirali. Tako je plesni red doživio razvoj od „obične“ knjižice do prestižnog suvenira i minijaturne rukotvorine.
Plesni redovi primjenjuju se i početkom 20. stoljeća sve do Prvoga svjetskog rata, ali ih pod utjecajem secesijskog stila odlikuje nova estetska vrijednost, jednostavan dizajn i plošnost pa djeluju elegantno za razliku od bogatih historicističkih – gotovo kičastih. Nakon rata ponovno se organiziraju plesne večeri, ali plesni se redovi koriste usputno i predstavljaju tek blijedu sliku svojih prethodnika jer zlatno doba završilo je prije Prvoga svjetskog rata.
Kako plesni redovi svjedoče o građanskom načinu života druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, tako je izložba proširena i obogaćena građanskom plesnom, večernjom odjećom te modnim dodatcima tog vremena. S obzirom na to da su većinom prikupljeni u lokalnoj zajednici, važni su za usporedbu umjetničkih dosega i naručiteljske moći pojedinaca i društva općenito, a u lokalnoj, osječkoj sredini kao dragocjeni trag u otkrivanju kulturne povijesti grada. Posebnost izložbi daju fotografije Osječana i Osječanki u plesnoj i pokladnoj odjeći, ženski portreti, prikazi zgrada u kojima su bile plesne dvorane te sitni tisak s pozivnicama i obavijestima o održavanju plesne večeri.
Izložba „U redu za ples“. Zbirka plesnih redova u Muzeju Slavonije može se razgledati do prosinca 2022.
(Gabrijela Odobašić, Muzej Slavonije)
Desetak tona slika, fotografija, knjiga, časopisa, rukopisa, različite dokumentacije i arhivalija, nešto namještaja s radnim stolom i ugodnom foteljom te prostranom kataložnom komodom, ponekih komada odjeće i desetak naočala, različitih upotrebnih i ukrasnih predmeta, razno-raznih sitnica, špagicom uvezanih snopova papirića, fascikala, mapa, blokova i bilježnica... brižno je zapakirano u nekoliko stotina kutija. To su dijelovi materijalne ostavštine akademika, povjesničara umjetnosti, slikara i književnika Matka Peića (Požega, 1923. – Zagreb, 1999.), koji su zahvaljujući financijskoj potpori Grada Požege otkupljeni i dopremljeni u Peićev rodni grad.
Ministarstvo kulture donijelo je 2007. godine Rješenje kojim je ostavštinu „Zbirka akademika Matka Peića“ proglasilo kulturnim dobrom s preporukom da se sačuva njezina cjelovitost, a od jeseni 2021. godine dodijeljena je na skrb Gradskome muzeju Požega.
Ostavština je privremeno smještena u jednu, staru, tipičnu, požešku kuću, nedaleko zgrade požeškoga Muzeja, dupkom napunivši sve njezine prostorije, a stručni tim predvođen muzejskom savjetnicom Lidijom Španiček, kustosicama Ivanom Domanović i Andrejom Vojnić započeo je s pregledavanjem, čišćenjem, zaštitom, klasificiranjem, inventarizacijom, stručnom obradom i digitalizacijom građe. Kutiju po kutiju, a koje ukupno sadrže: 7.661 likovni rad Matka Peića i drugih umjetnika, 130 kutija iliti 300 dužnih metara arhivskoga gradiva, 15.815 jedinica knjižne građe, a tu je i već spomenutih pet komada namještaja i 80 drugih različitih predmeta.
Fotografirala: Snježana Radovanlija Mileusnić
Već je otvaranje prvih kutija ili u vrećice zapakirane građe – izazvalo veliko iznenađenje i uzbuđenje, a uvid u građu sve više pridonosi boljem upoznavanju i otkrivanju Peićevog umjetničkog, ali i privatnog života.
Dio likovne građe je predstavljen i široj javnosti povodom Dana grada Požege na izložbi „Akvalna Požega Matka Peića“, koja je zbog opsežnih građevinskih radova na zgradi Muzeja, postavljena u prostoru Galerije „Ciraki“ Gradskog kazališta Požega (od 9.ožujka do 9.travnja 2022.). Izložen je manji dio iz likovne ostavštine u kojemu je izdvojeno šezdesetak Peićevih akvarela tematski vezanih za grad Požegu i okolicu. Na akvarelima dominiraju motivi vode – rijeke Orljave i zelenilo kotline u kojoj se Požega ugnijezdila, „koja ovu netipičnu gradsku sredinu karakterizira po mišljenju Matka Peića kao „akvalni grad” – pojasnila je autorica izložbe Lidija Španiček.“ Matko Peić je slikao cijeli život, ali nije izlagao, stoga je ova izložba iz ostavštine uvod u detaljnije istraživanje njegovog likovnog stvaralaštva. Izložba je dostupna i online.
U kutijama arhivskoga gradiva sadržana je brojna rukopisna građa, tematski fascikli o pojedinim umjetnicima ili likovnim temama, fotografije, osobni dokumenti, diplome, prepiska i drugo. Tu se nalaze i stotine malih, narančastih „Lipa“ blokova i papirića s Peićevim zabilješkama i skicama, uredno grupiranih i zavezanih u male snopove, a koji su (prema njihovom formatu) zasigurno bili smješteni u velikoj prostranoj komodi s 26 ladica. U rukopisima je pronađeno i 12 neobjavljenih pjesama Matka Peića kojima će se upotpuniti i Peićeva književna građa na portalu MDC-a „Književna baština u muzejima“.
Fotografirala: Snježana Radovanlija Mileusnić
Među kutijama s knjižnom građom brojni su katalozi izložaba sakupljeni Peićevom „skitnjom“ po europskim muzejima i galerijama. Tu je, naravno i nekoliko kutija s turističkim vodičima i planovima gradova koje je obilazio, o kojima je, većinom i pisao u svojim brojnim putopisima. Enciklopedije, likovne monografije, stručne knjige na brojnim jezicima, ali i časopisi među kojima i oni pornografskog sadržaja kao i brojne knjige iz niza knjižnica koje nije uspio za života vratiti. Sve to govori danas i više od samog sadržaja otisnutog na knjižnim listovima.
Pred požeškim je muzealcima velika zadaća – cijeli je jedan život zapakiran u kutijama koji su započeli s velikim entuzijazmom i stručnom pažnjom otvarati, a njihov sadržaj pažljivo i stručno obrađivati kako bi, kao jedina ustanova koja čuva svu građu vezanu za Matka Peića, na najbolji mogući način sačuvali i dostojno prezentirali svoga sugrađanina i njegovu materijalnu, ali nematerijalnu ostavštinu. Na zadovoljstvo i pouk ne samo Požežana već cijele kulturne javnosti. Želimo im puno sreće!
(Snježana Radovanlija Mileusnić)
Izvor: Muzej antičkog stakla u Zadru
Muzej antičkog stakla u Zadru – predstavljen katalog stalnog postava
U sklopu programa obilježavanja Međunarodnog dana muzeja, UN-ove Međunarodne godine stakla te posebno 13. godišnjice djelovanja u Muzeju antičkog stakla u Zadru je 18. svibnja 2022. predstavljena publikacija Antičko staklo – Katalog stalnog postava Muzeja antičkog stakla u Zadru, autora Anamarije Eterović Borzić i Berislava Štefanca. Riječ je o monografskom hrvatsko-engleskom izdanju na 464 stranice koncipiranom u dvije tematske cjeline – Uvod i Katalog.
Muzej antičkog stakla u Zadru osnovan je 2006. godine, a otvoren 5. svibnja 2009. te se ističe svojom posebnošću i atraktivnošću. „I to s pravom“, kako je istaknuto u publikaciji, „jer je riječ, gledajući čitav svijet, o jedinstvenoj muzejskoj instituciji posvećenoj prvenstveno jednom fenomenu ljudske dosjetljivosti – staklu, i jednom vremenu u kojem čovječanstvo čini golemi civilizacijski iskorak – antici. Naravno, povod osnutku Muzeja bila je posebno značajna količina te vrste arheološke građe sa šireg zadarskog područja iskorištena da današnjem čovjeku približi svakodnevnicu prvih stoljeća nakon Krista.“
U uvodnom dijelu predstavljen je povijesno-kulturni kontekst palače Cosmacendi izgrađene 1877. godine, smještene „na krajnjem sjeveroistočnom dijelu tijekom 16. i 17. stoljeća planski izgrađenog sustava zadarskih obrambenih zidina koje i danas udaraju pečat prepoznatljivoj poluotočnoj urbanoj strukturi grada“. Njezinom prilagodbom potrebama suvremenog Muzeja otvorena su vrata iznimno zanimljivim povijesnim pričama vezanima uz sam objekt, ali i onim stoljećima i tisućljećima starijim sačuvanima u krhkoj antičkoj staklenoj građi.
U uvodu je posebno predstavljen i stalni postav Muzeja, koncipiran kroz osam tematskih cjelina koje dočaravaju sve aspekte antičkog života u kojima se pojavljuje ova specifična materija. U tom se dijelu čitatelj upoznaje sa nastankom stakla, razvojem staklarstva, staklarskim tehnikama izrade i ukrašavanja, trgovinom i trgovačkim putevima, primjenom stakla u kozmetici, medicini, kućanstvu, ali i obredima pokapanja. Ističu se posebno nakitni, minijaturni i raritetni predmeti s obzirom da su u njima na vrlo atraktivan način sublimirana sva tehnološka i umjetnička dostignuća antičkog staklarstva.
Posljednji dio uvoda posvećen je arheološkom podrijetlu građe izložene u Muzeju, odnosno mjestu i kontekstima njihova nalaza. Najveći broj eksponata potječe iz nekropole antičkog Zadra, a istaknute kvalitetne fotografije uzete u trenutcima njihova otkrića na najbolji način dočaravaju put kojeg su prešli od nekadašnjeg korištenja do naše fascinacije.
U drugoj tematskoj cjelini, Katalogu, predstavljeno je 1467 staklenih predmeta, čiji su oblici, boje, dekori i značenje doveli do njihova postavljanja u stalnom postavu Muzeja, gdje kao cjelina doprinose čitateljevu razumijevanju cjelokupne uloge stakla u onodobnom društvu. Detaljne kataloške jedinice sa svim potrebnim informacijama o predmetu (naziv, inventarni broj, nalazište, dimenzije, datacija, bibliografija) popraćene su visoko kvalitetnim fotografijama u boji. Na kraju kataloga nalazi se korištena literatura i kazalo staklenih oblika.
Antičko staklo – Katalog stalnog postava Muzeja antičkog stakla u Zadru izdanje je kojom je konačno ukoričena ideja i realizacija osnutka ovog po mnogo čemu specifičnog muzeja. Tehnički iznimnom kvalitetnom izvedbom, sadržajnom jednostavnošću, ali i informacijskom punoćom publikacija je omogućila svojevrsni izlazak cjelokupnog korpusa muzejskih eksponata izvan njegovih vitrina. Time je zadovoljena želja realizatorskog tima da ona postane suvenir, praktički prenosivi muzej u koricama, koji može doprijeti do različitih mjesta i znatiželjnika i kontinuirano prenositi samo jedan, ali svakako sjajan dio arheološke i kulturne baštine, odnosno civilizacijskog nasljeđa grada Zadra i Republike Hrvatske.
(Anamarija Eterović Borzić)
Izdavač: Muzej antičkog stakla u Zadru; za nakladnika: Hrvoje Manenica, ravnatelj Muzeja antičkog stakla u Zadru; urednik: Berislav Štefanac; autori: Anamarija Eterović Borzić, Berislav Štefanac; fotografije (uvod): Ivo Fadić, Marin Gospić, Goran Saletto; fotografije (katalog): Irena Jukić, Tonči Lučić; lektura za hrvatski jezik: Ivana Petešić Šušak; prijevod na engleski jezik (uvod): Marija Kostić; prijevod na engleski jezik (katalog): Berislav Štefanac; grafički dizajn: Marija Marfat; računalna obrada i prijelom: Marija Marfat; fotografija na naslovnici: Irena Jukić; tisak: Printera d.o.o; naklada: 400; ISBN 978-953-8320-04-0
Fotografirao: Hrvoje Franjić
MMSU – izložba nadahnuta dijalogom riječi i slike
U riječkome Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) otvorena je izložba Riječi za gledanje, iz zbirke MMSU koja se bavi različitim odnosima između slika i riječi, a okuplja pedesetak radova iz različitih zbirki muzeja oslanjajući se na umjetničke izričaje kao što su stripovi, slike, fotografije, grafike, plakati, skulpture i instalacije te videoradovi. Bitan segment izložbe čine radovi čiji su sastavni dio verbalni, pisani ili zvučni izrazi, no sadrži i radove koji tekst ne upotrebljavaju doslovce, ali su bazirani na snažnim pojmovima, izraženim vizualnim simbolima, neverbalnom pripovijedanju te hibridizaciji slike i teksta. Osim poznatih umjetničkih imena zastupljeni su autori i autorice koji su rjeđe prikazivani na muzejskim izložbama.
Muzejski fundus MMSU-a odlikuje heterogenost vizualnih izričaja, umjetničkih pravaca i autora pa se umjesto tradicionalnog postava radova prema formalnim kriterijima, razdobljima nastanka ili pripadajućim mijenama stila, izložbe iz fundusa koncipiraju fenomenološki. Tako kroz temu kreativne primjene jezika u likovnosti i pristupa verbalnom koji se kreće od objašnjenja do zagonetke, od alegorije do trivije, izložba Riječi za gledanje uspoređuje radove iz fundusa nastale u različitim vremenskim razdobljima, stavljajući u suodnos različite autore i tehnike.
Izložba je podijeljena na tri velike cjeline. Radove u prvom dijelu izložbenog prostora povezuje tema Političke strasti koje su u shizofrenoj kronici 20. stoljeća i novog milenija prečesto uzimale obličje poziva na zveckanje oružjem. Politička se povijest ovdje vezuje uz dilemu o „ispravnom“ modelu društvenog uređenja, značenju kolektivnih prioriteta, kao i ulozi vjere u njihovom definiranju. Neki od radova koje možemo vidjeti u prvoj dionici izložbe su slika Minotaur 2 (2016.) Sebastijana Dračića koja se bavi temom pustošenja prikazujući apokaliptičnu verziju današnjice kao labirinta u kojem nema tragova ljudskog života. Pustošenje i doživljaj stradanja sa snažnim emotivnim i naturalističkim izrazom vidi se i osjeća u antiratnoj poemi Jama Ivana Gorana Kovačića s litografijama Ede Murtića i Zlatka Price (1944.). Interaktivan rad Ane Sladetić Šabić Čisto i krivo (2014. – 2016 sastoji se od akvarela prekrivenog crnom termokromatskom bojom koja poziva posjetitelja da toplinom svojih dlanova otkrije sadržaj slike koju čini prikaz sobe s intimnim uspomenama majke i bake umjetnice.
Fotografirao: Hrvoje Franjić
Sljedeća dionica izložbe bavi se mislima koje nastaju kada smo sami sa sobom i koje nerado izgovaramo naglas. Nazvana Opasne misli, ova dionica okuplja radove koji se kreću na rubu jezika i na granici društvene kontrole, pokrivajući cenzuru u njenim raznim značenjima, od misaone policije i izravne kontrole do prikrivene cenzure kao neizravnog upravljanja emocijama i mišljenjima. Stariji radovi i klasični medijski žanrovi kao Luđak iz ciklusa Klinika (1920.) Vilka Gecana ili pak autoportretni crtež Shvatiti sebe (1963.) Nives Kavurić Kurtović izloženi su s radovima Željka Jermana (Ja, 1975.) i Tomislava Gotovca (Mumija, 1984.) koji, iako mišljeni u fotografskom mediju, mijenjaju prepoznatljivi identitet osobe koju prikazuju.
Treći dio postava, Vizualna zavođenja, uvodi nas u društvo spektakla i hiperrealnosti. Namijenjeni i čitanju i gledanju, ovi radovi ironijski komentiraju društveni sustav nekonzistentnih standarda i mjera vlastite uspješnosti. Pojedini su nastali u ranijem razdoblju, ali su temom još uvijek snažno aktualni, a pojedini su noviji komentari na društvo koje se diči globalizacijskim prednostima, dok u pozadini iskazuje izrazite društvene podjele. Rad Petra Grimanija O majko... rodi me još jednom kada prođe ovo sve!... iz 2005. bavi se temom konzumerizma i korporativnih društava koji su zavladali svijetom. Izložba zalazi i u temu jezičnih zabluda i optičkih varki postajući svojevrsna vježba iz gledanja u današnje doba post-istine kada razlike između istinitog i fejka postaju relativne. Mikrofon (2005.) Igora Eškinje izvrće konvencionalnu ulogu fotografije koja pruža opipljiv isječak stvarnosti. Prikazuje siluetu mikrofona izrađenu iz električnog kabla koja djeluje poput surogata pravog mikrofona. Rad na neizravan način upućuje kako predodžbe posredovane tehnikama vizualizacije i simulacije potenciraju poteškoće u određivanju razlika između stvarnog i virtualnog.
Fotografirao: Toni Meštrović
Na središnju problemsku nit izložbe Riječi za gledanje nadovezuje se i audiovizualna instalacija Prisluškivanje Tonija Meštrovića, izložena u zasebnom prostoru muzeja. Baveći se temom nadziranja koju autor istražuje kroz mogućnosti prijevoda slike u zvuk, pažnju posjetitelja usmjeruje na zvuk umjesto sliku, odbacujući svaku mogućnost narativnog razumijevanja slike. Zauzvrat modelira zvučni prostor u zamračenoj dvorani gdje jedini izvor svjetla dolazi s dva televizijska ekrana koji prenose crno-bijele apstraktne površine pa vizualna komponentu rada postaje sekundarna, a prepuštenost zvuku oslobađa proces slušanja. Prisluškivanje time razrađuje temu međuodnosa slike i teksta, likovnog i jezičnog, proširujući je na registar zvučnog što možemo razumjeti kao subverziju sveopće vizualizacije svijeta.
Kustosice izložbe Riječi za gledanje su Vilma Bartolić i Ksenija Orelj, suradnici na izložbi su dr. sc. Sonja Briski Uzelac i dr. sc. Branko Metzger-Šober, a grafičko oblikovanje publikacije i likovni postav izložbe potpisuju Ana Tomić i Marino Krstačić Furić. Kustosica izložbe Prisluškivanje Tonija Meštrovića je Sabina Salamon. Obje izložbe mogu se pogledati do 26. lipnja 2022.
(Vilma Bartolić, Ksenija Orelj, Sabina Salamon)
Fotografirao: Hrvoje Franjić
Izvor: Muzej Gacke
Muzej Gacke – izložba posvećena industrijskog baštini „ličkog Manchestera“
U Muzeju Gacke Otočac otvorena je ovog mjeseca retrospektivna izložba Baština u nestajanju, kojom je muzej otkrio javnosti mnoge dosad nepoznate detalje o industriji i industrijskog baštini „ličkog Manchestera“, a u popratnom programu predstavljena je i opsežna monografija Industrija i industrijska baština grada Otočca.
Rezultati istraživanja ove teme prezentirani su tijekom trogodišnjeg perioda – od 2017. do 2020. – kroz tri izložbe o pet industrijskih postrojenja: Pivovari, Kožari, Oteksu, Cosmochemiji i Industriji namještaja Otočac. Prva izložba bavila se proizvodnjom piva u Otočcu, na drugoj izložbi predstavljena su industrijska postrojenja vezana za proizvodnju kože i tekstila, a posljednja izložba ciklusa istražila je dva proizvodna pogona iz sektora kemijske i drvne industrije koji više ne postoje, ali u čijim se zdanjima još uvijek odvija proizvodnja. Uz tri izložbe tiskana su ukupno tri kataloga, a ideja je bila da se i u jednoj opsežnijoj publikaciji rezultati istraživanja objedine i prošire informacijama koje su bile suviše opsežne za prezentiranje putem izložbe. Tim povodom nedavno je tiskana monografija Industrija i industrijska baština grada Otočca nadopunjena temama koje su vezane za otočku industriju, a nisu obrađene tijekom izložbenog ciklusa.
Industrija grada Otočca intenzivno se razvijala sredinom 20. stoljeća, a tijekom 1980-ih i 1990-ih nastupio je period naglog propadanja i zatvaranja ili značajnog smanjenja proizvodnje. Iz tog perioda sačuvana su malobrojna materijalna svjedočanstva, ponajprije u obliku fotografija kulturno-povijesne zbirke Muzeja Gacke, ambalaže proizvoda i poslovnih knjiga. Osim spomenutih materijalnih ostataka nekadašnje industrije na izložbama su bila prezentirana i recentno prikupljena svjedočanstva nekadašnjih radnika industrijskih pogona, industrijski proizvodi, etikete proizvoda, katalozi proizvoda, fotografije iz privatnih zbirki, novinski članci i dokumentarne fotografije sadašnjeg stanja (nekadašnjih) industrijskih zdanja.
Izvor: Muzej Gacke
Priče o industrijskim pogonima s područja Otočca stavljene su u širi kontekst – industrijske baštine, industrijske proizvodnje u Hrvatskoj te sličnih proizvodnih pogona s područja Ličko-senjske županije i nekadašnjeg kotara Gospić kojem je prije formiranja županija pripadao grad Otočac. S obzirom na to da se nekadašnji kotar i Ličko-senjska županija nisu zemljopisno u potpunosti podudarali, u analizi stanja pojedine industrijske grane uzeta su u obzir i mjesta koja danas nisu dio županije – to su Gračac i Srb – te mjesta koja nekoć nisu bila dio kotara – a to je Senj.
Sam proces istraživanja i dokumentiranja povijesti industrije i industrijske baštine grada Otočca počeo je relativno kasno, s povećim vremenskim odmakom od trenutka prvih zatvaranja pojedinih pogona. U tom su periodu mnoge činjenice zaboravljene ili su iz nekog razloga postale nedostupne. Informacije su prikupljane u Državnom arhivu u Gospiću u kojem je najčešće djelomično, a rjeđe i u cijelosti, sačuvana dokumentacija pojedinih industrijskih pogona. Vrijedan izvor podataka bile su i novine – Ličke novine i Lički vjesnik, također pohranjeni u Državnom arhivu u Gospiću. Informacije o povijesti pojedinih industrija i specifičnostima industrijskih procesa prikupljane su najčešće korištenjem stručnih članaka ili monografskih izdanja. Najvrjedniji i najiscrpniji izvor informacija u ovom istraživanju bili su nekadašnji djelatnici industrijskih pogona s područja Otočca.
Cilj je ovog istraživačkog i izložbenog programa bio senzibilizirati javnost za industrijsku baštinu te kroz aktivno uključivanje nekadašnjih djelatnika industrijskih pogona prikupiti informacije i materijale koji se tiču industrijske povijesti grada Otočca. Program je rezultirao sabiranjem veće količine građe i dokumentacije, proširenjem postojećeg fundusa te povećanjem stupnja istraženosti i prezentiranja industrijske baštine. Izložbeni ciklus Baština u nestajanju popraćen je i muzejskom akcijom Ostavite trag kojom muzej aktivno i kontinuirano potiče lokalno stanovništvo na uključivanje u proces sabiranja i dokumentiranja.
U istraživačkom procesu, koji još uvijek traje, povremeno se pojavljuju novi sugovornici, a u privatnim arhivima još uvijek je moguće pronaći relativno dobro sačuvane predmete, fotografije, dokumente i druge materijale koji svjedoče o nekadašnjim procesima industrijalizacije (i deindustrijalizacije) na području Otočca. Sasvim je sigurno da će proces istraživanja otočke industrije i industrijske baštine trajati još neko vrijeme, a svi koji su voljni uključiti se, pozvani su da to i učine.
Izložba će se moći razgledati u Muzeju Gacke Otočac do 10. lipnja 2022.
(Snježana Bogdanić)
NEMO – anketa o muzejima i klimatskim promjenama
Na međunarodni Dan planeta Zemlje 22. travnja Mreža europskih muzejskih organizacija (NEMO) pokrenula je anketno istraživanje o tome kakvo je stanje europskih muzeja kada je riječ o tranziciji prema održivim rješenjima i klimatskoj neutralnosti. Cilj ove ankete je da na temelju pristiglih odgovora NEMO sastavi preporuke namijenjene donositeljima politika i strategija koje bi pomogle usmjeriti muzejsku zajednicu u prelasku prema održivoj budućnosti. Iz tog razloga bitno je da odaziv na anketu bude što veći i pruži uvid u situaciju u svim europskim državama.
Prirodne katastrofe izazvane klimatskim promjenama koje se dovode u svezu s ljudskim djelovanjem velika su prijetnja ne samo kulturnoj baštini već i egzistenciji čitavog čovječanstva. Borba protiv globalnog zatopljenja, gubitka bioraznolikosti i energetske ovisnosti neki su od najvećih izazova današnjeg doba koji od nas zahtijevaju da u potpunosti promijenimo naš odnos prema prirodi i način na koji živimo. Krajem 2019. u okviru europskog zelenog plana utvrđen je novi ambiciozan program prema kojemu se do 2050. namjerava postići da Europa postane klimatski neutralna. NEMO kao član dobrovoljne mreže Climate Heritage Network želi pomoći muzejskoj zajednici da aktivno sudjeluje u zelenoj tranziciji, ali i potaknuti donositelje politika na razini EU-a da podupiru doprinos muzeja na tom putu.
Ova anketa je potpuno anonimna te ju može ispuniti svaki muzejski djelatnik. Predviđeno trajanje ankete je 15 minuta, a pokriveno je devet tema: Strateška značajnost, Infrastruktura i izgradnja, Financiranje, Procjena rizika, prilagodba i agilnost, Stručnost, vještine i obuka, Metode rada i vodeći principi, Javne akcije, Umrežavanje i zagovaranje. Ako odgovor na pitanje nije poznat, moguće je odabrati ponuđenu opciju „Ne znam“ i prijeći na sljedeće pitanje. Kao pomoć u ispunjavanju ankete NEMO upućuje na njihov glosar u kojem je objašnjeno deset bitnih pojmova. NEMO također preporučuje korištenje internetskog preglednika Google Chrome s integriranim alatom Google Prevoditelj kako bi se pitanja iz ankete mogla prevesti s engleskog jezika.
Anketi je moguće pristupiti putem poveznice bit.ly/NEMOclimate, a rok za ispunjavanje ankete produžen je do 22. lipnja 2022. Ovim putem pozivamo hrvatske muzealce da se odazovu i u što većem broju ispune NEMO-u anketu kako bi svojim sudjelovanjem doprinijeli razvoju zelenijeg muzejskog sektora.
(Ivona Marić)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr