Kustosica i muzejska pedagoginja Muzeja grada Trogira Goranka Tomaš priredila je edukativnu etnografsku izložbu i popratni katalog „Dva, tri kluka i jena žica“ (svibanj 2012.). Svoju namjeru iznijela je u uvodnom poglavlju kataloga: „Ovom izložbom namjera mi je bila istisnuti iz zaborava raznolike stare tkanine, ’sukna’ i nošnje, a željela sam i posvetiti pet ’minuti’ slave tkalicama i njihovim vrijednim rukama koje su tkale dugo u noć na ovim prostorima. A danas nema više nijedne.“ Svoju priču o tkaljama, tkanju i tkaninama započela je proizvodnjom vune i različitim postupcima tkanja sukna te nastavila pričom o tkaljama i osnovnim obilježjima nošnje Trogira i okolice. Tekst je ilustriran reprodukcijama izložaka u boji s popratnim legendama. U prilogu su navedeni izvori i imena kazivača.

Knjiga „Egipat u Hrvatskoj: egipatske starine u hrvatskoj znanosti i kulturi“ rezultat je višegodišnjega istraživačkog rada mr. sc. Mladena Tomorada te dopunjuje autorov magistarski rad obranjen 2001. godine o temi „Egipatske starine u hrvatskim povijesnim znanostima“. Knjiga znatno olakšava snalaženje u zbirkama i postojećoj literaturi o egipatskoj kulturi i civilizaciji na hrvatskim prostorima. Svoje je istraživanje autor utemeljio na građi hrvatskih muzeja, ali i na većem broju manjih privatnih zbirki te na arhivskom gradivu i objavljenoj literaturi. Predstavio je početke istraživanja egipatske kulture i umjetnosti kroz stoljeća te početke kolekcionarstva u Hrvatskoj i oblikovanje današnjih javnih zbirki. U posebnom su poglavlju navedeni egipatski spomenici i zbirke egipatskih starina na prostoru Hrvatske koji se čuvaju u muzejima, i to u arheološkim muzejima u Zagrebu, Puli, Zadru, Splitu i Dubrovniku, u gradskim i područnim muzejima u Zagrebu (Muzej Mimara, Zbirka Tille Durieux, Arheološka zbirka Benka Horvata), Varaždinu, Križevcima, Koprivnici, Osijeku (Muzej Slavonije), Hvaru, Novigradu, Sinju, Vidu i Imotskom te u Kamporu na otoku Rabu.

Knjiga „Vječnost više ne stanuje ovdje: rječnik muzejskih grijeha“ („Eternity does not live here any more - a glossary of museum sins“) upravo je, kako naslov sugerira, pregled „grijeha muzeja“ koje je autor, višestrani sveučilišni profesor dr. sc. Tomislav Šola, usustavio iz bilježaka s predavanja tijekom mnogih godina svojega sveučilišnog rada. Zamišljena kao čitko štivo, knjiga u opuštenoj maniri promišlja predrasude i pogrešne muzejske prakse. Naime, postoji mnogo predrasuda, opravdanih ili neopravdanih, vezanih za muzeje. Na primjer, muzejima se prigovara da su rezervirani isključivo za visokoobrazovane, bogate i besposlene, da su preskupi ili da previše troše... U 27 poglavlja knjige razrađen je popis od 25 grijeha, među kojima su eurocentrizam, elitizam, institucionalizam i drugi razni -izmi i pojave koje udaljavaju muzeje od njihove publike i cilja. U poglavlju o eskapizmu autor se šali: „If you see life in a museum, you must be facing the window“ („Ako vidite život u muzeju, mora da ste okrenuti prema prozoru“), želeći skrenuti pozornost na to kako se muzeji premalo bave neposrednom stvarnošću. Muzeji se, primjerice, ograđuju neutralnošću i znanstvenošću, ali samim se time isključuju iz svakodnevice i ne služe zajednici kojoj su namijenjeni. Nije sporno trebaju li se muzeji baviti znanošću, nego se postavlja pitanje mogu li oni preuzeti aktivniju ulogu u svojoj sredini, oživotvoriti i primijeniti građu koju žele predstaviti. Prof. Šola kritizira ne želeći osuditi nego osvijestiti nedostatke muzeja kako bi postali bolji, s „realističnom, ali svejedno idealističnom vizijom“, a muzejska struka cjenjenija. Knjiga stoga služi kao profesionalni i povijesni podsjetnik na (nekadašnje) neprimjerene muzejske prakse. Tekst prate bibliografske bilješke i uglavnom humoreskne ilustracije, a na kraju knjige objavljena je bibliografija. (Jasmina Brković)

Glasnik Slovenskoga etnografskog muzeja „Etnolog“ u 22. sveščiću obrađuje temu „Kako preživjeti u doba krize, rata, diskriminacije ili marginalizacije“ („Preživeti v krizi, vojni, različnosti ali obstranosti“). Svoj prilog temi dali su Tješa Zidarič, koja analizira političke grafite u Ljubljani kao odraz aktualnih društvenih događanja; Nena Židov, koja istražuje kako je u pojedinim časopisima druge polovice 19. i početkom 20. st. obrađena tema prosjaka i prosjačenja; Maja Godina Golija, koja razmatra različite načine prehrane u doba ratne krize Prvoga svjetskog rata; Mojca Kovačič, koja obrađuje etnomuzikološku temu odnosa političke represije prema zvonjavi crvenih zvona; Blaž Bajič i Beja Protner, koji obrađuju „čefursku“ supkulturu u Sloveniji; Tanja Kovačič, koja piše o aseksualnosti kao stigmi u suvremenoj društvenoj zajednici; Alenka Bartulović, koja opisuje nastojanja da se u Sarajevu, gradu „nepostojeće države“, uspostavi normalan život, a Špela Alič piše o odnosu zapatizma i feminizma. Spomenuti tekstovi, kao i ostali radovi unutar stalnih rubrika časopisa, popraćeni su sažecima na engleskom jeziku te opsežnim bibliografskim bilješkama.

Najnoviji svezak „Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske“, koji obuhvaća dvobroj (33/34) za 2009. i 2010. godinu, donosi petnaest priloga. Među njima su i dva priloga s tematikom iz povijesnog zakonodavstva: Ivan Viđen predstavlja Pravilnik dubrovačkog Nadleštva za umjetnost i spomenike iz 1919. godine autora Marka Murata, a Marina Juranović Tonejc opisuje zakonsku regulativu s područja zaštite pokretne baštine u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Tematikom epistemologije konzervatorsko-restauratorske struke bavi se Denis Vokić u dva priloga. Ostale priloge potpisuju Marijana Korunek, Blanda Matica, Željko Trstenjak, Anita Gamulin, Sanja Buble, Ratko Ivanušec, Zrinka Paladino, Vladan Desnica, Goran Bulić, Danijela Jemo, Tajana Kera i Irena Ivić. Svi su tekstovi recenzirani, popraćeni bibliografskim bilješkama, sažecima na engleskom jeziku te ilustracijama.

Riječ „harem“ u europskoj se civilizaciji odnosi na ženski dio kuće, odijeljen od ostalih prostorija, u koji je ulazak strogo zabranjen muškarcima, a upotrebljava se i kao skupni naziv za supruge i ostale žene u muslimanskoj kući (ljubavnice, robinje, poslugu) (Hrvatski jezični portal http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search). U bogato ilustriranoj monografiji vrsne turske poznavateljice otomanske umjetnosti i kulture prof. dr. sc. Nurhane Atasoya opisan je harem u palači Topkapi u Istanbulu (Turska), koja je gotovo 400 godina bila glavnom rezidencijom osmanskih sultana (od 1465. do 1856. g.), a od 1924. godine djeluje kao muzej. U dvadeset poglavlja monografije autorica je opisala ulogu harema u turskoj kulturi i životu, muzejski postav harema u muzeju palače Topkapi, pojedine njegove prostorije i namjenu (ulazna vrata harema, sultanove odaje, odaje sultanove majke, sestara i kćeri, kupališta…). Nizom popratnih kvalitetnih ilustracija haremskog interijera, kao i pojedinih muzejskih predmeta (među kojima su i ljubavna pisma sultanije Hurem što ih je pisala sultanu Sulejmanu Veličanstvenome), autorica je ispričala priču o životu svih stanara harema (eunuha, ropkinja, miljenica, sultanovih žena, djece…), njihovim običajima, pravima i dužnostima, prehrani, odjeći, obrazovanju, zabavi itd.