Početkom prosinca 2018. godine u dubrovačkom muzeju Žitnica Rupe otvorena je izložba „Gradine, gomile i špilje“ koja je popraćena opsežnim katalogom autora dr. sc. Domagoja Perkića, kustosa Arheološkoga muzeja u Dubrovniku. Na izložbi i u katalogu predstavljeni su rezultati arheološkoga rekognosciranja terena prapovijesnih lokaliteta na zapadnom dubrovačkom području od Rijeke dubrovačke na istoku do Imotice i Bistrine na zapadu, odnosno od Elafita na jugu do granice s Bosnom i Hercegovinom na sjeveru. Vremenski okvir obuhvaća uglavnom razdoblje od kasnog eneolitika do kraja željeznog doba. Tekst opsežnoga kataloga koncipiran je u devet poglavlja. Iza uvodnoga slijede poglavlja o geološko-morfološkim karakteristikama istraživanoga prostora te kraći povijesni pregled provedenih istraživanja. U zasebnim su poglavljima iznesene općenite spoznaje o gradinama, gomilama i speleološkim objektima kao arheološkim lokalitetima, a potom slijede razrada pojedinih područja po naseljima, od istoka prema zapadu („Gradine kao arheološki lokaliteti“; „Gomile kao arheološki lokaliteti“; „Gradine i gomile na zapadnom dubrovačkom području“; „Špilje kao arheološki lokaliteti“; „Prapovijesni etnici na zapadnom dubrovačkom području“). Gradine su, naime, prapovijesni arheološki lokaliteti, stalnoga ili povremenoga naseobinskog, fortifikacijskog ili mješovitog karaktera, te su obično smještene na povišenim, strateški povoljnim i lako branjivim položajima, uz prirodne komunikacijske smjerove, po mogućnosti u blizini obradivih površina i izvora vode. Na zapadnom dubrovačkom području dosad je utvrđeno 49 gradina. Kamene gomile najčešće predstavljaju prapovijesna groblja za jednog ili više pokojnika, a katkad i dijelove fortifikacijskog sustava bedemima utvrđenih naselja, ritualne prostore i granične oznake. Na zapadnom dubrovačkom području dosad je utvrđeno 706 gomila. Špilje i jame su zasigurno ulazile u kategoriju „nepoznatog“, ali isto tako su predstavljale ulaz u Veliku majku (Magna mater), u „majku zemlju“, u svom punom i najširem mitološkom, sakralnom, profanom, ali i pogrebnom kontekstu. U ranijim, prapovijesnim razdobljima njihov značaj bio je znatno veći, pa su i nalazišta u špiljama glavni izvor spoznaja o čovjeku tog vremena. U katalogu je obrađeno 14 špilja koje su potvrđene kao arheološki lokaliteti. Iza poglavlja „Zaključna razmatranja“ priložena je tablica „Popis gradina, gomila i špilja na zapadnom dubrovačkom području“ sa 758 lokaliteta, njihovim koordinatama, veličinom, kartografskim oznakama i kraćim opisom. Tekst kataloga pisan je usporedno na hrvatskome i engleskom jeziku, potkrijepljen je iscrpnim bilješkama te popraćen opsežnom literaturom. Donosi i 43 table s tlocrtima pojedinih lokaliteta te jedinstvenom kartom istraživanoga područja i nalazišta. Autor je katalogom i izložbom (koja ostaje otvorena do 15. ožujka 2019.) iscrpno predstavio rezultate dosadašnjih istraživanja te naznačio smjernice za daljnji rad, ali i senzibilizirao javnost na potrebe očuvanja gradina i gomila koje su na žalost u novije vrijeme izložene znatnom devastiranju.

U izdanju Dubrovačkih muzeja objavljena je nova publikacija “Gravirana keramika iz fundusa Arheološkog muzeja u Dubrovniku“ autorice Liljane Kovačić, koja stručnom obradom predmeta iz Zbirke kasnosrednjovjekovnoga i novovjekovnoga keramičkog i staklenog materijala upotpunjuje sliku svakodnevnog života, kulture stola i gospodarstva Dubrovačke Republike. Riječ je o bogato ilustriranom monografskom hrvatsko – engleskom izdanju kojim se, na 233 stranice i s oko 240 fotografija, javnosti prezentira stolna keramika ukrašena graviranjem, koja se počela skupljati arheološkim istraživanjima u povijesnoj jezgri Dubrovnika u sklopu njegove obnove nakon potresa 1979. godine. U uvodnom poglavlju čitatelja se upoznaje se lokalitetima, zatim se iznose kriteriji odabira predmeta za inventarizaciju, govori se o vrstama stolnog posuđa te radioničkim centrima iz kojih su se uvozili. Slijedi općeniti tekst o graviranoj keramici te opsežan pregled nalaza koji je prema oblicima i tipovima dekoracije podijeljen u sedam tematskih poglavlja. Pregled teče kronološkim slijedom, od najstarijih srednjovjekovnih primjeraka iz oko sredine 13. pa do početka 14. stoljeća koji su rijetki na nalazištima. Slijedi rana produkcija padske arhajske gravirane keramike iz kraja 14. i prve polovice 15. stoljeća, te one kasne iz druge polovice 15. stoljeća. Krajem spomenutog i početkom narednoga stoljeća počinje uspon renesansne gravirane keramike pogotovo one s ljubavnim temama poput „ljepotica“ (bella dona) u raskošnoj odjeći s frizurama skupljenim mrežicom ili vrpcama u kosi. Njima se pridružuju i mladići odjeveni također po onodobnoj modi koja upućuje na njihov visoki društveni položaj. Simboličnog značenja su životinje, najčešće zec (kunić), konj i pas koji simboliziraju bračne vrline, ali i oni koji aludiraju na ljubav poput plamtećeg ili ranjenog srca. Prate ih najčešće olistala stabla kao simboli života i ruže za sreću. Boje su uobičajene bakreno zelena, željezno žuta i mangansko smeđa koju početkom 16. stoljeća zamjenjuje kobaltno plava. Zamjetan dio posuđa iz oko sredine i tijekom druge polovice 16. stoljeća ima složenu geometrijsko–biljnu dekoraciju izvedenu uklanjanjem dijela keramičkog tijela i premaza ili engobe (a stecca), ili pak uklanjanjem veće površine čime se postizao plitak reljef (a fondo abassato ili a fondo ribassato). Uzori za ove dekorativne motive bili su orijentalni radovi u metalu. Takve posude su bezbojno, jednobojno ili višebojno glazirane. Tzv. postrenesansna gravirana keramika iz kasnog 16. i 17. stoljeća brojna je skupina s dekoracija brze izvedbe, ali ljupkih motiva poput anđela, grbova i cvijeća, kako bi konkurirala skupljoj majolici. U Katalogu predmeta obrađuje se njih 219. Njihov odabir omogućuje uvid u tipologiju i umjetničko–dekorativni izraz vremena u kojem su nastali. Uz osnovne informacije kao što su dimenzije, inventarni broj i datacija, navode se, odnosno predlažu radionice. Opis predmeta obuhvaća oblik, premaze, dekorativne motive i na kraju se donose analogni ili slični predmeti iz Italije odakle materijal i potječe, te oni objavljeni s hrvatskih nalazišta i rjeđe s nalazišta priobalnih gradova susjednih država. Oblici posuda su ilustrirani presjecima, koje slijede table s grafičkim prikazima motiva, gore spomenute, specifične dekoracije a punta e a stecca. Posljednje poglavlje donosi popis literature i izvora koji se uglavnom odnose na brojne publikacije i radove talijanskih istraživača. Iako je riječ o obrtničkim predmetima, uz njihovu pomoć iščitavamo jedan segment gradskog života prvenstveno kulturu stola Dubrovnika u razdoblju njegove političke, gospodarske i kulturne emancipacije. (Liljana Kovačić)

Monografija "Gudnja, višeslojno prapovijesno nalazište" autora Brunislava Marijanovića donosi podatke o nalazištu, geografskom položaju i stratigrafskim obilježjima lokaliteta Gudnje, povijesti njegova istraživanja te arheološkim nalazima. Izneseni podaci rezultat su uvida u dosad neobjavljenu građu i dokumentaciju pok. Spomenke Petrak, dugogodišnje kustosice Arheološkog muzeja u Dubrovniku koje je prikupila u istraživanjima Gudnje od 1963. do 1966. godine, te spoznaje i materijali prikupljeni u kontrolnom istraživanju autora 2004. godine, poduzetom radi izravnog uvida u stratigrafiju i materijalne ostatke nalazišta. Podaci o Gudnji izneseni su u poglavljima: I. Uvod; II. Stratigrafska slika; Gudnja I - rani neolitik; Gudnja II – srednji neolitik; Gudnja III – kasni neolitik; Gudnja IV – rani eneolitik; Gudnja V - razvijeni eneolitik; Gudnja VIa-b – rano i srednje brončano doba; Zaključak; Literatura i Summary. Materijalni nalazi predstavljeni su mnoštvom fotografija lokaliteta, stratigrafskim prikazima i tablama na 67 listova. (V.P.)

Walterov fortepijano iz 1790. koji se čuva u Dvoru u Glazbenoj dvorani jako je rijedak i vrijedan instrument. Restauriran je 2006. i na njemu se i danas može svirati. Ivana Jelača je u suradnji s Dubrovačkim muzejima, u sklopu 69. Dubrovačkih ljetnih igara te uz potporu zaklade Caboga Stiftung i Društva prijatelja dubrovačke starine, snimila nosač zvuka sa glazbom koju je izvela na fortepijanu koji je izložen u Kneževom dvoru.