Europska komisija donijela je krajem 2022. godine akcijski plan za borbu protiv nezakonite trgovine kulturnim dobrima, naglasivši u njemu znatne antropogene rizike (nastale pod utjecajem čovjeka) s kojima se susreće kulturna baština, uključujući krađu, nedopuštena iskapanja i krivotvorenja, koja su često povezana s organiziranim kriminalom, pranjem novca, pa i terorizmom. Samo u Europi Interpol je 2020. godine zaplijenio više od polovice od 850 000 zaplijenjenih artefakata te godine u svijetu, a s pojavom novih ratova i svjetskih kriza krijumčarske se rute stalno šire i prilagođuju. Svjesna složenosti tog problema, Europska unija odlučila se uhvatiti ukoštac s njime raspisavši poziv u sklopu programa Obzor Europa i osiguravši sredstva za tri projekta čiji je cilj poboljšati zaštitu kulturne baštine naprednim metodama i alatima. Ukupne vrijednosti gotovo 11 i pol milijuna eura, projekti su započeti 2023. i traju do 2026. godine, a čine ih međunarodni timovi stručnjaka raznih disciplina, spajajući znanja humanističkih i društvenih znanosti s iskustvom tehnoloških tvrtki u razvoju inovativnih rješenja.
U srži sva tri trogodišnja projekta primjena je novih tehnologija. Naprednim pionirskim rješenjima za suzbijanje tih prijetnji, kao što su kemijske oznake, umjetna inteligencija i algoritmi strojnog učenja, omogućit će se znatno bolja identifikacija i povrat ukradenih ili opljačkanih predmeta, a u praksi će se obuhvatiti muzeje i druge kulturne ustanove, arheološka nalazišta, spomenike, aukcijske kuće, znanstvene i obrazovne ustanove, različite agencije za provođenje zakona, carinu i graničnu policiju.
Projekt ANCHISE (engl. Applying New solutions for Cultural Heritage protection by Innovative, Scientific, social and economic Engagement), vrijednosti 4,04 milijuna eura, čini petnaest partnera iz sedam država (Belgija, Cipar, Grčka, Francuska, Italija, Njemačka, Portugal), među kojima je i Međunarodni savjet za muzeje, zadužen za prenošenje potreba i znanja muzejske zajednice, a sve ih koordinira École française d'Athènes, francuski arheološki institut u Ateni. Nastavljajući se na slične prijašnje projekte, u okviru ANCHISE-a radi se na šest komplementarnih alata od kojih se svaki bavi posebnim aspektom zaštite kulturne baštine, a raspon primjene im je od praćenja i zaštite ugroženih lokaliteta in situ upotrebom satelitskih snimki i fotogrametrije (posebice u borbi protiv detektora metala), identifikacije predmeta tijekom granične kontrole ili na mrežnim aukcijama koja se oslanja na prepoznavanje slika, tipologiju predmeta te automatizirano sustavno pretraživanje interneta i indeksiranje podataka (engl. web crawling), pa do autentifikacije predmeta s pomoću spektralnoga fluorescentnog potpisa kojim se procjenjuje starost papira kod pokušaja krijumčarenja starih knjiga.
U projektu AURORA (Artwork Unique RecognitiOn and tRacking through chemicAl encoded data, miniaturized devices and blockchain alliance), koji je financiran s 3,47 milijuna eura, sudjeluje devet partnera iz Belgije, Bosne i Hercegovine, Francuske, Irske, Italije, Mađarske i Ukrajine, među kojima i Balkanska mreža muzeja. Povezujući metode kemijskog inženjerstva, tehnologije ulančanih blokova (blockchain), umjetne inteligencije i spektroskopske analize, cilj im je stvoriti jednostavno i financijski pristupačno rješenje koje će povezati fizički predmet s digitalnim podatcima i omogućiti provjeru njegove autentičnosti i praćenje. U praksi to znači da će se razviti posebna nedestruktivna i skrivena kemijska oznaka temeljena na naprednoj nanotehnologiji i spektroskopiji za identifikaciju djela kulturne baštine s bežičnim uređajem za praćenje, koji će se neinvazivno nanijeti na površinu predmeta, skrivajući jedinstveni digitalni identitet tog predmeta koji mu je dodijelio muzej u čijem je vlasništvu. Taj će se digitalni identitet trajno zaštititi kriptiranjem podataka tehnologijom ulančanih blokova što sprečava manipulaciju ili nezakonitu izmjenu podataka o predmetu kojom bi se u suprotnom kradljivci mogli okoristiti da krivotvore podatke, a moći će se jednostavno očitati prijenosnim uređajem poput pametnog telefona. Cilj tog alata za praćenje je da muzej bude svjestan bilo kakvoga neželjenog kretanja umjetnine, kao u slučaju krađe, a primjenjiv je i na tržištu umjetnina jer se digitalni identitet može upotrijebiti za identifikaciju i brzu procjenu autentičnosti i vlasništva kulturnih dobara, ali i kao metoda protiv gubitka kulturnog identiteta u kriznim uvjetima.
Dok se AURORA usredotočuje na registrirana kulturna dobra poznatog podrijetla, za koje su dostupni podatci, treći projekt, ENIGMA (Endorsing safeguarding, protection, and provenance management of cultural heritage), slično se služi tehnologijom ulančanih blokova, no da bi se utvrdilo podrijetlo nepoznatih, odnosno još neregistriranih/neinventariziranih predmeta kulturne baštine često ukradenih nezakonitim arheološkim iskopavanjima. Projekt vrijednosti 3,99 milijuna eura okupio je dvanaest partnera iz sedam država (Belgija, Cipar, Grčka, Finska, Malta, Španjolska, Švicarska), a izazovi s kojima se bore upravo su provjera autentičnosti predmeta za koje nema dovoljno poznatih podataka te međusobna nepovezanost različitih sustava iz kojih se crpe podatci. Budući da je u procesu neizostavna ekspertiza stručnjaka koji će analizirati stil, materijal i kontekst kako bi se utvrdili autentičnost i podrijetlo predmeta, konačni je plan projekta osmisliti korisničku platformu za provenijenciju, u koju bi predstavnici zakona unosili ukradeni predmet s kojim se susretnu, koji bi se potom dodijelio stručnjaku na identifikaciju, pri čemu bi se primjenjivale metode umjetne inteligencije i strojnog učenja kako bi se tražile sličnosti s registriranim i poznatim umjetninama te tako ubrzao cijeli postupak.
Nastojeći ponuditi učinkovita i održiva rješenja zaštite, provjere autentičnosti i praćenja umjetnina za sve sudionike uključene u borbu protiv nezakonite trgovine, sva tri projekta utiru put naprednomu i neinvazivnomu sustavu protumjera u zajedničkim naporima za očuvanje kulturne baštine. A da borba s prijetnjama ne prestaje ni njihovim završetkom, pokazuje ICOM-ov novi trogodišnji projekt PRISM (Prevention, Research, Investigation and Security in Museums), također financiran sredstvima Europske unije, koji je započeo u veljači ove godine.
(Dunja Vranešević)
NEMO – cjeloviti pristup mjerenju publike u digitalno doba
Priručnik Connected journeys: Holistic audience measurement in the age of digital iz pera stručnjaka Grupe za digitalnu transformaciju Europske grupe muzejskih organizacija (NEMO) predstavlja prednosti i izazove cjelovitog pristupa mjerenju muzejske posjećenosti, bez obzira radilo se o mrežnim ili posjetima na fizičkoj lokaciji muzeja. Nedavno održan webinar na temu mjerenja posjećenosti u digitalnom dobu dopunio je objavljenu publikaciju.
Iako znamo da je pandemija ubrzala proces stvaranja digitalnih sadržaja muzeja što potvrđuju i rezultati NEMO-vog istraživanja koji kazuju da je tijekom pandemije 93 % ispitanih muzeja povećalo ili pokrenulo online usluge, to se nije nužno odrazilo na mjerenje digitalne posjećenosti jer je gotovo 40 % ispitanih odgovorilo da ne znaju ili nisu uopće pratili broj mrežnih posjetitelja. Kod odluke muzeja o primjeni mjerenja digitalne posjećenosti (DAM – Digital Attendance Measurement) treba uzeti u obzir suvremenu digitalnu publiku – posjetitelje koji imaju sve veća očekivanja da će se njihove potrebe zadovoljiti kako u fizičkom tako i u online prostoru, čak do mjere da muzejima može pasti posjećenost jer nisu posvetili dovoljno pažnje svojim digitalnim dobrima i kretanju posjetitelja koje obuhvaća i online i offline prostore. Cilj priručnika je inspirirati muzejske stručnjake i predstavnike muzejskog sektora za istraživanje integriranog pristupa za mjerenje online-offline posjećenosti.
Kako bismo na cjelovit način mjerili digitalnu posjećenost, prvo moramo razjasniti kako definiramo digitalnog posjetitelja i kakav je odnos online posjeta i posjeta na fizičkoj lokaciji. Važno je prepoznati da se digitalnim i mrežnim posjetiteljima ne treba obraćati isključivo kao odvojenim entitetima. Digitalni posjetitelj može biti isključivo online posjetitelj, onaj koji posjećuje online i offline lokacije kao i onaj koji je posjetio jedino fizičku lokaciju, ali je koristio digitalne proizvode prilikom posjeta – poput kioska, AR, VR ili drugih oblika interaktivne tehnologije.
Za kvalitetno praćenje bilo bi korisno razviti strategiju prikupljanja podataka za muzej, poput razvijanja DAM ekosustava. Osim toga, potrebno je njegovati kulturu promišljanja o proteklim istraživanjima da bi imali koristi od ranijih iskustava mjerenja. No, digitalno mjerenje posjećenosti nije isključivo namijenjeno muzejima – u korporacijama i gotovo svim vrstama organizacija, digitalna publika odigrala je ključnu ulogu u razvoju proizvoda, trgovini i marketinškim praksama tako da su motivacija i ponašanje digitalnih posjetitelja tema istraživanja već desetljećima, a velik dio znanja o digitalnoj publici i načinu njezina mjerenja može se primijeniti na umjetničke i kulturne organizacije.
Kroz digitalno istraživanje publike, muzeji mogu bolje razumjeti koja je točno njihova potencijalna publika, gdje leži njihov potencijalni doseg i tako domisliti bolje načine za interakciju. Jedan od primjera je ako znamo u kojim su zemljama nastanjeni posjetitelji, to može utjecati na odluku o jezicima koji će se upotrijebiti za prenošenje sadržaja.
Uz besplatne alate poput Google Analyticsa (i besplatne obuke za korištenje), osnovna razina metrike web stranica postala je relativno dostupna. Mnogi muzeji već redovito izvještavaju o mjerenjima ukupnog broja posjetitelja, novih naspram ponovljenih posjeta i vrijeme zadržavanja na stranicama. Tipična metrika može još uključivati doseg objava na društvenim mrežama, broj lajkova, komentara i dijeljenja, prodaju ulaznica, broj preuzimanja aplikacija, broj digitalnih proizvoda, korisnika digitalnih proizvoda itd.
Kad govorimo o korisnicima društvenih platformi, u muzejskom sektoru nedostaje konsenzus o važnosti tog dijela publike kao dijela većeg digitalnog ekosustava. U studiji na trideset najistaknutijih talijanskih muzeja pokazalo se da je, unatoč značajnom broju sljedbenika na Facebooku, izostala aktivnost upravo muzeja koji su time propustili priliku potaknuti veći angažman posjetitelja, ostvariti veći utjecaj pa i prihode. Srećom, ima mnogo primjera muzeja koji su iskoristili mogućnosti društvenih mreža da pojačaju angažman i prošire svoj doseg.
Pri mjerenju digitalne posjećenosti, na raspolaganju su dvije vrste istraživačkih metodologija –metodologija kvantitativnog istraživanja (što digitalna publika radi), dok metodologija kvalitativnog istraživanja pomaže otkriti zašto digitalna publika radi to što radi. Do kvantitativnih podataka moguće je doći, no kad su u pitanju kvalitativni podaci situacija postaje složenija. Da bi razumjeli motivaciju posjetitelja trebamo znati tko su oni, a prikupljanje digitalnih analitičkih demografskih podataka strogo je regulirano politikama poput Opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR). Budući da je pitanje tko posjećuje oduvijek bilo ključno u mjerenju publike, važno je razmišljati o pravnom i etičkom prikupljanju demografskih i drugih osobnih podataka u kombinaciji s mjerljivim podacima o ponašanju.
Pored primjera primjene uspješnih metodologija u malim, velikim i kompleksnim muzejima, a koje ne moraju nužno iziskivati ogromne resurse, priručnik donosi i opsežan pregled literature o istraživanjima mjerenja publike.
(Tea Rihtar Jurić)
Fotografirao: Denis Bučar
„25-ta prije 100 ljeta“ – proslava 100. obljetnice Gradskog muzeja Varaždin
U palači Herzer Gradskoga muzeja Varaždin nedavno je otvorena izložba „25-ta prije 100 ljeta“ kojom Muzej obilježava 100. obljetnicu osnutka i neprekinutog djelovanja. Izložba odvodi natrag u 1925., godinu osnutka Muzeja, dočaravajući kako je izgledao tadašnji muzejski postav u očima prvih posjetitelja, ali i životna svakodnevica „običnih“ ljudi u malom gradu na sjeveru Hrvatske. Autor stručne koncepcije je Davor Kraš, a uz njega na izložbi su radili Ivana Drožđek, Elizabeta Igrec, Petra Marincel, Nataša Mihinjač, Petar Nevžala, Jelena Rančić i Spomenka Težak.
Inicijalna ideja osnivanja varaždinskog muzeja ostvarena je još 1923. godine velikom „kulturno-historijskom izložbom“ grada Varaždina u čijoj organizaciji je sudjelovalo Varaždinsko muzealno društvo i profesor Krešimir Filić. Izložbu je tada posjetilo preko 2200 posjetitelja pa su varaždinski muzealci bili motivirani da se krene sa sakupljanjem građe za budući muzej.
Fotografirao: Denis Bučar
Dvije godine kasnije, 16. studenoga, profesor Filić uz pomoć članova Muzealnog društva otvara Gradski muzej Varaždin u tek nekoliko prostorija drugog kata Staroga grada kao dio proslave 1000. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva. Profesor Filić, „sprirtus movens“ ove ustanove postaje njezinim prvim kustosom i ravnateljem. Svečano otvorenje Muzeja održalo se uz brojnu prisutnost domaćeg pučanstva, predstavnika gradskih vlasti i drugih muzejskih institucija. Time je započeo razvoj jednog suvremenog muzeja koji danas u svom sastavu ima šest specijaliziranih odjela: Arheološki, Povijesni, Kulturno-povijesni, Etnografski, Prirodoslovni te Galeriju umjetnina.
Izložba ne govori samo o uskoj temi prikupljanja građe i osnivanja varaždinskog muzeja 1925. godine (formalno četvrtog gradskog muzeja osnovanog u Hrvatskoj, odmah nakon Dubrovačkih muzeja, Muzeja grada Zagreba i Muzeja grada Karlovca), već je na njoj prikazan presjek tadašnjeg vremena kroz različite teme, od razvoja grada i industrije, preko kulturnog i političkog života do svakodnevice običnih građana.
Fotografirao: Denis Bučar
U izložbenom dijelu „Obrt i industrija“ posjetitelji mogu saznati da je Prvo hrvatsko varaždinsko d.d. za električnu rasvjetu opskrbljivalo građane i industriju električnom energijom, ali i to da pojedini brendovi koji se tradicionalno vežu uz grad Varaždin, kao što su tekstilna industrija Tivar (prethodnica Varteksa) te proizvodnja namještaja Mundus-Thonet, već tada predstavljaju industrijske i financijske „motore“ ovog grada. Zanimljivo je da u Varaždinu u to vrijeme djeluje čak 130 ugostiteljskih objekata i 322 trgovine.
Više o životu samih građana Varaždina može se doznati u temi školstva. Tih godina u gradu su djelovale četiri javne i jedna privatna škola. Dječaci su išli u Državnu dječačku osnovnu školu, a djevojčice su imale priliku školovati se u nižoj pučkoj djevojačkoj školi ili pri uršulinkama koje su uz Gradsko zabavište brinule o stotinjak djece u dobi od 3 do 6 godina u sklopu predškolskog odgoja. Uršulinke su oduvijek imale posebno mjesto i ulogu u razvoju Varaždina pa su i prigodom otvaranja Muzeja darovale Muzealnom društvu „mnogo lijepih stvari“, što se može doznati iz izloženih reprinta darovnih kartica za fundus.
Uz ove formalne teme koje svjedoče o gospodarskom razvitku Varaždina i uvjetima za život njegovih stanovnika, modni duh dvadesetih godina prošloga stoljeća predočen je na izložbi kroz originalne odjevne predmete. Pojavljuju se novi materijali i haljine ravnih i kraćih linija koje ženama omogućuju da na zabavama plešu novi ples „charleston“ čime Varaždin ostvaruje poveznicu sa svjetskim trendovima.
Fotografirao: Denis Bučar
Poseban dio izložbe prezentira darovne kartice muzeja kojima muzej imenom i prezimenom izriče najiskreniju zahvalnost pojedinim darovateljima, a posjetitelji mogu pročitati koje su sve različite predmete pojedinci darovali: od kamenog oruđa, kovanog i papirnatog novca, starinskog svilenog suncobrana preko cijelog uređaja stare ljekarne do nakaznog pileta, četiri embrija u špiritu i besplatno obavljenog posla u vrijednosti od 1057 dinara. Različiti aspekti gradskog života predstavljeni na ovoj izložbi, kao i privrženost njegovih građana prema očuvanju memorije grada, svjedoče o dubokoj povezanosti između publike i Gradskog muzeja Varaždin koja traje do danas.
Ova izložba prvi je veliki projekt kojim će Muzej proslaviti prvih sto godina postojanja. Za javnost je već u svibnju najavljena retrospektivna izložba Antuna Borisa Švaljeka (Zagreb, 1951 – Zadar, 2023) koja će biti postavljena u „novoj“ zgradi Muzeja, palači Patačić i Sermage, dok će se na stotu obljetnicu, 16. studenoga otvoriti izložba „100 posto“ sa sto predmeta koji se čuvaju u depoima Muzeja. U prosincu će Muzej ugostiti Bijenale hrvatskog slikarstva, po prvi puta izvan Zagreba, a uz bogati izložbeni program Muzej organizira i stručno-znanstveni skup „Gradski muzej Varaždin – 100 godina djelovanja“.
Izložba „25-ta prije 100 ljeta“ može se pogledati do 16. studenoga 2025.
(Iva Validžija)
Fotografirao: Matija Kralj
Gradska galerija Striegl – otvorena izložba „U snu Steiner. Djela iz Milana Steinera iz fundusa Gradske galerije Striegl“
U Gradskoj galeriji Striegl u Sisku otvorena je izložba „U snu Steiner. Djela Milana Steinera iz fundusa Gradske galerije Striegl“ koja predstavlja zbirku otkupljenih djela Milana Steinera te kritički ukazuje na početke i temelje hrvatske moderne razotkrivajući neizvjesni i hrabri put koji je prošao umjetnikov opus do današnjeg vremena.
Izložba je rezultat četverogodišnjeg procesa otkupa umjetničke i arhivsko-dokumentarne građe kojeg su Grad Sisak i Gradska galerija Striegl realizirali u suradnji s nasljednicima ostavštine pokojnog akademika, slikara Josipa Vanište koji je više desetljeća marno sakupljao i čuvao Steinerovu slikarsku, crtačku i arhivsku građu. Nužnost otkupa i trajne zaštite ove umjetničke građe proizlaze iz nepobitne činjenice da je Steinerovo stvaralaštvo, a naročito njegov crtački opus, jedna od najznačajnijih karika hrvatske likovne moderne iz epohalnog razdoblja njena rađanja, k tomu i stasanja u respektabilnu dionicu europskih modernizama tijekom drugog desetljeća 20. stoljeća.
Gradska galerija Striegl je otkupila ukupno 147 djela u tehnikama crteža, grafika, akvarela i ulja na platnu te brojnu dokumentarno-arhivsku građu koja je vezana ne samo za Milana Steinera, već i za njegovog brata Ivu Steinera te samog Josipa Vaništu. Poznato je da su neki od značajnijih i u javnosti eksponiranijih radova Milana Steinera smješteni u fundusima sadašnjeg Nacionalnog muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci kao i u privatnim zbirkama, ali tu se radi o nevelikom broju radova na jednom mjestu. Želja Gradske galerije Striegl je bila da se očuva zbirka kao cjelina koja je prošla zaista izazovan put i koja u sebi čuva nekoliko važnih umjetničkih osobnosti, ne samo Milana Steinera, već i Ivu Steinera te Josipa Vaništu i dio njegove umjetničke/kustoske poputbine. Nakon smrti Josipa Vanište pravni nasljednik zbirke je postala upravo Zaklada Vaništa od koje je zbirka otkupljena za fundus Gradske galerije Striegl.
Fotografirao: Matija Kralj
Koncepcija izložbe temelji se na dva sadržajno-vizualna segmenta. Prvi dio postava nalazi se u prizemlju izložbenog prostora i nosi naziv Vizije nestajućeg svijeta. Kako je Milan Steiner doživio svega 24 godine, a onaj nazreliji i umjetnički najproduktivniji dio njegovog života trajao je u vrijeme odvijanja Prvog svjetskog rata kao i brojnih i burnih društveno-političkih događanja uoči rata te nakon njega, taj dio izložbe donosi uvid u Steinerovu biografiju kao i uvid u put koji je njegova umjetnička ostavština prošla nakon njegove smrti. Posjetitelji saznaju kako je brat Ivo Steiner spasio bratova djela za vrijeme Drugog svjetskog rata te o prijateljstvu Ive Steinera i Josipa Vanište, kao i o njihovim međusobnim utjecajima. Isto tako u tom dijelu izložbe nastojali smo dati uvid u veliki angažman kojeg je Josip Vaništa uložio u valorizaciju i kontekstualizaciju Steinerovog opusa. Tu su obuhvaćeni i citati Steinerovih suvremenika, poput kolege slikara Đure Tiljka ili A. B. Šimića i Miroslava Krleže prema kojem smo i dali naziv izložbi kao i povjesničara umjetnosti koji su pisali kasnije o Steinerovim djelima. Sastavni dio ovog dijela postava je i kratka animacija autora Svena Sorića koja donosi dio digitalizirane dokumentarno-arhivske građe o Steineru u kontekstu određenih povijesnih događaja koji su u potpunosti promijenili naše shvaćanje svijeta.
Drugi dio izložbe su isključivo sama djela i taj dio izložbe nosi naziv Umjetnik na rubu carstva, stvaralaštvo u sjeni promjena. Tim nazivom nastojali smo ukazati kontekst unutar kojeg su nastajali svi radovi u periodu od 1913.-1918. godine. Bližio se kraj Prvog svjetskog rata. Austro-Ugarska Monarhija se raspada. Među ljudima su vladala oprečna raspoloženja: očaj zbog gubitka rata i raspada carstva kojemu su odani, kod jednih, i oduševljenje naznakama nastanka nove države kod drugih. Uoči samog okončanja rata, Hrvatski sabor je 29. listopada 1918. raskinuo sve državnopravne odnose s Austrijom i Mađarskom te proglasio osnivanje Države Slovenaca, Hrvata i Srba koja je obuhvaćala južnoslavenske prostore nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije. U danima nastanka ove države, prekinut je život Milana Steinera od druge pošasti, epidemije španjolske gripe, za koju znamo da je odnijela nekoliko puta veći broj života nego ratna razaranja. Milan Steiner umire u noći s 4. na 5. prosinca 1918. godine.
Fotografirao: Matija Kralj
Ukupno su izložena 103 rada i grupirani su u nekoliko tematskih cjelina, od prizora iz kavana, gradskih veduta i prizora iz Zagreba i Siska, portreti i autoportreti, prizori iz Akademije. Iz ove zaista izvanredne umjetničke cjeline teško je i izazovno izdvojiti pojedine radove. Zanimljivo je da većina naše stručne i šire javnosti poznaje Steinerovo djelo ''Na kiši'' u tehnici ulja na platnu koje je nastalo 1918. godine, a na izložbi je izložena sjajna skica tušem za to isto djelo u dimenzijama minijature, svega 6,5 x 10 cm. Uzbudljivo je vidjeti temelje hrvatske moderne umjetnosti kroz crtačke opservacije na istrgnutim papirima, ubrusima i papirnatim vrećicama. Na tim najrazličitijim papirnatim podlogama izmjenjuje se Steinerov pogled na ljude i prostore iz specifično njegovog kuta i cijelo vrijeme natjerani smo da gledamo kroz njegova očišta i njegove optike. Svi crteži stoje svaki za sebe kao paradigme početaka i temelja hrvatske moderne. Upravo ovim crtežima Steiner je hrvatsku likovnu modernu pripojio suvremenim strujanjima europskog slikarstva s početka 20. stoljeća, i to onom dijelu kojeg su predvodili umjetnici okupljeni oko časopisa Der Sturm kojeg je redovito i sam Steiner čitao, primjerice Edward Munch, Egon Schiele, Jameson Ensor i ostali velikani ekspresionističkog pokreta. Jednako su nam dragocjena ulja na platnu koja datiraju iz 1917. godine: Žene uz Kupu u Sisku i Vrt akademije s crkvom sv. Blaža (crkva sv. Blaža). U tim radovima zrcali se sve ono do sada zapisano o Milanu Steineru kao i sve ono što je Miroslav Krleža zapisao u svojim Dnevnicima 1919. godine o Cezanneovskim umjetničkim premisama koje je Steiner rado upijao sa svojim kolegom Savom Šumanovićem.
Organizator izložbe je Gradska galerija Striegl, a kustosica izložbe je Alma Trauber. Dizajn postava izložbe potpisuje Marko Tadić, a za dizajn svih izložbenih vizuala zaslužan je Sven Sorić. Povijesni kontekst izložbe napravila je Davorka Obradović iz Gradskog muzeja Sisak.
Izložba ostaje otvorena do 31. svibnja 2025.
(Alma Trauber)
Fotografirala: Jelena Popić
Etnografski muzej Split – otvorena izložba „Samo mijena stalna jest“
U Etnografskom muzeju Split nedavno je otvorena izložba „Samo mijena stalna jest“ koja posjetiteljima daje komprimirani prikaz razvoja gospodarstva, urbanizma i kulture grada Splita od početka 20. stoljeća do danas.
Autorici izložbe, muzejskoj savjetnici Sanji Ivančić, početna ideja bila je predstaviti javnosti niz raznovrsnih muzejskih predmeta koji izmiču uobičajenim stereotipnim kategorizacijama etnografskih zbirki, nemaju cjelovitu garnituru niti ih je toliki broj da bi mogli tvoriti veću zbirnu cjelinu.
Kroz zadani prostor za povremene izložbe, u četri prostorne i tematske cjeline prizemlja, a kroz optičku prizmu tipološki i stilski raznovrsnih pozamanterijskih, galanterijskih i odjevnih predmeta rađenih ili kupovanih u Splitu tijekom 20. stoljeća, predočen je razvoj kulture odijevanja, odnosno uzlet životnog standarda kojim su grad i njegova predgrađa - varoši sjedinjeni pod pojmom stare gradske jezgre, te su dalje kroz drugu polovinu 20. st. urbanistički urastali u prostor Splitskog polja.
Fotograirala: Jelena Popić
Tako se okosnica izložbe preobrazila u komprimirani prikaz razvoja gospodarstva, urbanizma i kulture grada Splita, odnosno procesa njegove globalizacije od početka 20. stoljeća do danas. Početak tog razdoblja obilježen je zamjetnim napretkom Splita i to osobito kroz djelovanje kruga istaknutih intelektualaca i umjetnika koji su u skladu sa svojim životnim i radnim obrascima modernoga doba revitalizirali javni i kulturni život grada prve polovine 20. stoljeća, pa je već nakon Prvoga svjetskog rata kultura življenja i odijevanja splitskih težačkih predgrađa i stanovnika grada vidno bivala sve ujednačenija. Narodna nošnja stanovnika splitskih predgrađa u ovom razdoblju potpuno uzmiče pred pomodnim građanskim trendovima, a njezin se negdašnji status živog i aktivnog protagonista prije Velikoga rata, mijenja u status pasivne „baštine“.
Jedan od aktera te generacije, Kamilo Tončić, kroz djelovanje Obrtne škole u Splitu od 1907. godine , osnivanje Etnografskog muzeja 1910. godine i Banovinske poslovnice 1930. godine, ustrajno promiče primjenu motiva narodne primjenjene umjetnosti na modernim građanskim predmetima, što je bio uspješan etno–trend ženskih ručnih radova iza 1930-ih do Drugoga svjetskog rata.
Uz gospodarski i urbanistički razvoj u ovom razdoblju, uz jedini već postojeći Arheološki muzej, osnivaju se druge kulturne i muzejske ustanove ovoga grada. Godine 1925. organizirana je i Jadranska izložba u trajanju od mjesec dana, a među prigodnim događanjima 26. srpnja bilo je i otvorenje novoga muzejskog prostora Etnografskog muzeja u zgradi Stare gradske vijećnice na središnjem trgu splitskih društvenih događanja, Narodnom trgu ili Pjaci. Stoga se može reći da se izložbom Samo mijena stalna jest simbolično obilježava stota obljetnica osamostaljenja ove kulturne ustanove. U Vijećnici će ostati do 2005. g. godine kada preseljava u jugoistočni kvadrant Dioklecijanove palače.
Fotografirala: Jelena Popić
Doprinos razvoju grada u drugoj polovini 20. st., nakon Drugoga svjetskoga rata, bilo je formiranje gigantskih industrijskih poduzeća usmjerenih prema automatizaciji i serijskoj proizvodnji. Uz moćnu i jedinstvenu proizvodnju Jugoplastike, Split je istovremeno imao drugu, manju tvornicu konfekcijske odjeće Uzor. Dalje od točaka svoga urbanističkog razvoja dosegnutog do Drugoga svjetskog rata, grad se širio izgradnjom brojnih stambenih naselja (Split 2, Split 3 i divlja izgradnja), ali je uspio steći i nove arhitektonske orijentire javne namjene, zahvaljujući izgradnji kapitalnih objekata za održavanje VIII. Mediteranskih igara 1979. godine.
Na prijelazu iz industrijskog u digitalno (informacijsko) doba 21. stoljeća, Split živi od prodaje svojih skupocjenih prostornih resursa i to po načelu 'gdje god možeš ti zgradu posadi'; od trgovine uvoznom robom stranih trgovačkih lanaca, te od turizma i ugostiteljstva kao okosnicama gospodarstva, s mnogim pratećim uslužnim djelatnostima. Prijelomna točka zaokreta, odnosno mijena prijašnjeg tranzitnog odredišta 20. stoljeća u turističku destinaciju 21. stoljeća zbila se u srpnju 2013. g. kada je po prvi put u Europi, upravo u Splitu, održan Ultra Europe međunarodni festival elektroničke glazbe na Poljudskoj ljepotici - stadionu na kojemu su 1979. g. otvorene VIII. Mediteranske igre.
Izložba se može razgledati u Etnografskom muzeju Split do 10. svibnja 2025.
(Sanja Ivančić)
Izvor: https://dominis.hismus.hr/
„Marko Antun de Dominis – pouka našem vremenu“ – izložba posvećena našem poznatom reformatoru, učenjaku i humanistu
Hrvatski povijesni muzej priredio je virtualnu izložbu „Marko Antun de Dominis - pouka našem vremenu“ kojom predstavlja život i djelo Rabljanina Marka Antuna de Dominisa, jedne od najistaknutijih duhovnih i intelektualnih pojava u Europi na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće.
Izložba je priređena u povodu 400. obljetnice smrti ovoga nemumornog reformatora, svestranog učenjaka i humanista koji je, skoro 350 godina prije Drugog Vatikanskog koncila, bio je preteča mnogim današnjim ekumenskim gibanjima ističući potrebu za sjedinjenjem svih kršćanskih crkava u vremenu vjerske, duhovne i političke dezintegracije u Europi. Prva izložbena cjelina Marko Antun de Dominis - život i djelo prati Dominisov životni put, od mladosti i odrastanja u humanističkom obiteljskom okruženju u Rabu, preko školovanja u Italiji, priključivanja Družbi Isusovoj i znanastvenog rada na prestižnom isusovačkom sveućilištu u Padovi, sve do sve do napredovanja u crkvenoj hijerarhiji, a samim tim i na području javnog, političkog i diplomatskog djelovanja, što mu donose funkcije senjskog biskupa i splitskog nadbiskupa. Za vrijeme svog nadbiskupovanja u Splitu u njemu se budi potreba za reformom Rimokatoličke crkve i želja za sjedinjenjem svih kršćanskih crkava. Svoja razmišljanja pretače u glasovito životno djelo De republica ecclesiastica (O crkvenoj državi), koje će izazvati žestoke napade Rimske kurije i katoličkih krugova zbog čega će biti prislijen na „bijeg“ od inkvizicije i odlazak u London.
Cjelina Dominis poslije Dominisa posvećena je Dominisovom duhovnom nasljeđu i njegovu utjecaju na razvoj teološke misli, kao i doprinosu novovjekovnim prirodnim znanostima i filozofiji. Naglasak je stavljen na djelo O crkvenoj državi (1617-1622.), koje se temelji na sustavnom proučavanju Svetog pisma, crkvenih kanona i zaključaka starih koncila, a u kojemu se u prvom redu zalaže za ostvarenje ireničkoga cilja, ponavljajući potrebu za sjedinjenjem svih kršćanskih crkava. U njemu iznosi tezu kako je Crkva postala previše svjetovna na štetu svoje duhovne biti, tj. nije ostvarenje izvornog lika crkve Kristove, te se obraća svim europskim vladarima s apelom da se klone međusobnih ratova, pogotovo izazvanih vjerskim razmiricama, i da se trude zadržati mir u Europi na principima uzajamne tolerancije i poštivanja tradicionalnih razlika, čime otvara vrata – univerzalnoj humanosti. Nažalost, njegove teološke ideje o fundamentalnom jedinstvu Crkve neće proći dobro ni kod radikalnih protestanata koji će, s podjednakim žarom kao i katolici, napasti Dominisa i njegovo učenje.
Poseban segment izložbe posvećen je Dominisu kao predmetu brojnih umjetničkih interpretacija. Nalazimo ga u poeziji i proznim djelima koja doživljavaju više dramatizacija, od kazališnih predstava održanih širom Hrvatske, sve do TV drame i dokumentarno-igranih serija. Predstavljeni su i njegovi portreti u izrađeni u ulju i grafici s kraja 19. stoljeća, kao i portreti u skulpturi i stripu izrađeni u 20. i 21. stoljeću.
Autorice izložbe su Ana Filep i Iva Katarina Vukičević.
(Ivan Guberina)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr