Svaki dan negdje u svijetu kulturna dobra nezakonito se iskopavaju s arheoloških nalazišta, kradu iz muzeja i krijumčare preko granice. Dok se ilegalno tržište umjetnina procjenjuje na oko 3,4 do 6,6 milijardi dolara godišnje, problem znatno raste mogućnošću prelaska ukradenih predmeta na legalno tržište, koje je u 2022. dosegnulo vrijednost 67,8 milijardi dolara. Kako bi obučila stručnjake za uspješno suočavanje s ovim rastućim područjem kriminala i izgradila prekogranična partnerstva, Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) održala je od 11. do 15. rujna u Puli međunarodnu radionicu o sprečavanju krađe i nezakonitog trgovanja kulturnim dobrima. Namijenjena sudionicima iz jugoistočne Europe, radionica je okupila carinike i granične policajce, obavještajne analitičare, financijske i forenzičke istražitelje, javne tužitelje i druge provoditelje zakona, predstavnike ministarstava kulture te muzejske stručnjake iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Mađarske, Slovačke, Slovenije, Srbije i Ukrajine.
Nakon Finske i Bugarske radionica u Puli treća je regionalna interaktivna radionica koje od prošle godine provodi OESS-ov Odjel za transnacionalne prijetnje i njegova Jedinica za upravljanje graničnom sigurnošću. Okupljeni u OESS-ovu radnu skupinu za zločine u području baštine (Heritage Crime Task Force), međunarodni stručnjaci održali su predavanja o najnovijim istražnim metodama i alatima u borbi protiv pljačkanja i prekogranične prodaje predmeta iz muzeja, s arheoloških nalazišta i drugih spomenika kulture, osvrćući se na mjere i primjere dobre prakse iz vlastitih zemalja. Predavači su prenijeli svoja znanja i iskustva iz rada u Odjelu za istrage domovinske sigurnosti SAD-a, FBI-evu timu za krađe umjetnina, talijanskom Zapovjedništvu karabinjera za zaštitu kulturne baštine, španjolskoj Civilnoj gardi, Delegaciji za baštinu Francuske kopnene vojske, britanskom Institutu za forenzičku obuku Sveučilišta u Cranfieldu, UN-ovu Uredu za borbu protiv terorizma, Plavom štitu, ICOM-u Austrija, Muzeju Viktorije i Alberta, Britanskome muzeju te francuskoj i finskoj carinskoj upravi.
Cameron Walter, carinski savjetnik i voditelj OESS-ova programa, naglasio je da je zločin nad baštinom veći od same krađe imovine. Nakon oružja i droge ilegalno je tržište umjetnina treće po veličini. Riječ je o međunarodnom kriminalu koji prelazi granice, s izravnim vezama s organiziranim kriminalom, terorizmom, pranjem novca i korupcijom. Krađom samo jedne vrednije umjetnine kriminalne organizacije diljem svijeta mogu financirati nabavu više oružja i terorističke napade, što je dodatno izraženo u zemljama u ratnom sukobu. Pritom svaka država može biti meta krađe, prijelazna zemlja u kojoj se krivotvori dokumentacija ili predmet prodaje na aukcijama te krajnje odredište ukradenih umjetnina.
Fotografirala: Dunja Vranešević
Sežući do 415. g. pr. Kr. kada je u Ateni zabilježena najranija poznata istraga, krađa umjetnina ima dugu povijest. Govoreći o trendovima ove vrste zločina, Peter Campbell iz Instituta za forenzičku obuku Sveučilišta u Cranfieldu objasnio je da u složenoj mreži nezakonitog trgovanja predmet prolazi kroz četiri faze: pljačkanje (često siromašno lokalno stanovništvo koje nastoji preživjeti), krijumčarenje (organizirani kriminalci), krivotvorenje provenijencije (trgovci umjetninama i antikvari) i nabavu (kolekcionari i bogataši u potrazi za statusnim simbolom). Kriminalce umjetninama privlači vrijednost, manjak osiguranja i dokumentacije (posebno za predmete s nalazišta), pranje novca i dugoročno sigurnije ulaganje nego u nekretnine ili dionice, a za razliku od oružja ili droga prodaju se i na legalnom tržištu. Veliku ulogu u tome ima slaba regulacija – čak proizvodi poput automobila, jaja ili krumpira prolaze rigorozniju kontrolu podrijetla od umjetnina.
Od visoke umjetnosti do fosilnih ostataka – krade se sve, zbog čega su posebno vrijedne ICOM-ove crvene liste (među kojima je i ona za jugoistočnu Europu, predstavljena u Pragu 2022.) s kategorijama kulturnih dobara najpodložnijih krađi, a koje se mogu distribuirati graničnim službama kako bi znale što pratiti, no i za muzeje je važno upoznati se s njima i temeljito provjeriti podrijetlo pri otkupu. S druge strane, u hitnoj evakuaciji, kao kod ratnih sukoba, naglašeno je da baštinske ustanove prvo trebaju spašavati inventarne knjige. One su dokaz vlasništva u naporu za povrat predmeta nakon krađe. Zbog toga je iznimno važno inventarizirati građu (što nalaže i ICOM-ov Object ID), dobro je fotografirati sa svih strana i sa svim posebnostima, oznakama i oštećenjima (loša rasvjeta, kadriranje i mutne fotografije nisu prihvatljivi) te dokumentaciju čuvati na sigurnome. ICOM Austrija za učinkovitiju evakuaciju iz čuvaonica preporučuje i oznaku za prioritetne predmete koju je s Plavim štitom razvio po uzoru na Hašku konvenciju.
Fotografirala: Dunja Vranešević
Vernon Rapley, šef osiguranja Muzeja Viktorije i Alberta i predsjednik ICOM-ova Međunarodnog odbora za muzejsku sigurnost, koji je prije toga više od dva desetljeća radio kao detektiv u Scotland Yardu u Odjelu za umjetnine i antikvitete, naveo je procjenu da u 90 % zločina u muzejima sudjeluje netko iznutra. Ako djelatnik ima nečasne namjere, osiguranje u smislu kamera ili alarma neće ga spriječiti jer već ima pristup. To pokazuju i nedavni slučajevi iz Britanskog muzeja ili Njemačkog muzeja u Münchenu, a i sam je V&A 1953. doživio sličnu krađu. Važno je napraviti procjenu rizika, posebice u muzejima s ograničenim sredstvima, i promisliti u što je najbolje uložiti. Njegova preporuka za čuvaonice je dobra politika upravljanja – npr. pravilo da unutra uvijek mora biti dvoje djelatnika umanjit će šansu za krađu. Dotaknuvši se nove, otvorene čuvaonice Muzeja Viktorije i Alberta, iz perspektive osiguranja noćna im je mora, no pomnim promišljanjem dizajna došlo se do rješenja koje staklenim podom te procjepima između polica i prolaza daje dojam posjetitelju da su predmeti nadohvat ruke, ali zapravo ih ne može dotaknuti. Osiguranje u muzeju dakle treba drukčije promišljati jer ono ne smije zaustaviti rad muzeja, nego ga omogućiti. Rapley je ujedno i voditelj programa The Culture in Crisis posvećenoga dijeljenju iskustava u zaštiti svjetske kulturne baštine, s najvećom bazom projekata zaštite iz 192 države.
U odnosu na muzeje arheološka su nalazišta dodatno ranjiva – često se i ne zna što se opljačkalo i kada jer nalazi još nisu bili iskopani i obrađeni ili su kriminalci otkrili nova nalazišta i prije stručnjaka. Da bi se došlo do materijalno vrijednoga arheološkog predmeta, procjenjuje se da treba opljačkati i tisuću grobnica, što dovodi do masovnog uništavanja kulturnog nasljeđa. Predmeti pljačkanjem gube važnu informaciju o mjestu iskapanja i posljedično povijesni kontekst zbog čega ih muzeji nisu skloni uključiti u svoj fundus nakon zapljene. Kao poseban problem u svim državama sudionika radionice istaknula se nepostojeća pravna regulacija posjedovanja detektora metala koji su sve jeftiniji, a time i češći u upotrebi.
Kako bi pomogao u borbi protiv nezakonite trgovine antikviteta iz Egipta i Sudana, Britanski muzej pokrenuo je 2018. projekt Circulating Artefacts (CircArt), zamišljen kao baza stručnjaka volontera koji stalno prate svjetsko tržište umjetnina, istražuju i daju ekspertize o provenijenciji i autentičnosti na zahtjev korisnika, te su potpora drugim baštinskim stručnjacima i predstavnicima zakona u zaštiti i povratu ugrožene baštine. CircArt je baza podataka koja bilježi i proučava bilo koji predmet, ne samo ukradene. Egiptolog Marcel Marée istaknuo je da u procesu treba tražiti uzorke jer neki predmeti preplavljuju tržište, a uglavnom ih prati sumnjiva provenijencija – ona mora ići u povijest sve do zemlje iz koje je predmet izvorno potekao. Neki od pokazatelja „pranja“ provenijencije obuhvaćaju nejasne podatke o privatnoj zbirci iz koje se tvrdi da je predmet, uklanjanje dokaza na predmetu, anonimne pošiljatelje i prodavače koji djeluju pod brojnim identitetima, potisnutu (npr. zatajenje problematičnoga bivšeg vlasnika) ili „poboljšanu“ povijest u krivotvorenoj dokumentaciji te lažno pripisivanje preminulim pojedincima.
Fotografirala: Dunja Vranešević
U Italiji je teško prodati umjetninu bez dokaza odakle je – to je znak da je ilegalno iskopana. Iz iskustva karabinjera, s čijim se specijaliziranim ogrankom s 300 policajaca za zaštitu kulturne baštine teško tko može mjeriti, za uspjeh su potrebni uređeni nacionalni zakonodavni sustav, baza s inventarom i specijalna policijska jedinica. Istaknuli su da zločinci u pokušaju skrivanja zločina znaju rezati slike na manje dijelove i posebno ih prodavati, dodavati dijelove jedne slike u drugu, stavljati glavu skulpture na drugo tijelo ili pak dodavati lažne potpise i pečate. Od osnivanja 1969. karabinjeri su spasili više od 3,12 milijuna kulturnih predmeta te zaplijenili 1,36 milijuna krivotvorina. Razvili su bazu Leonardo, koja uključuje najveću u svijetu bazu za ukradene predmete, s dokumentiranih više od 7 milijuna talijanskih umjetnina od kojih je 1,3 milijuna ukradenih te 950 tisuća s fotografijama. Pripremaju i sustav otkrivanja ukradenih umjetnina SWOADS koji će s pomoću umjetne inteligencije automatizirano pretraživati internet i tražiti podudaranje s Leonardom, a želja im je podijeliti ga s drugim državama i razviti međunarodnu mrežu. Uz postojeću Interpolovu besplatnu aplikaciju ID-Art za identifikaciju zasad više od 58 tisuća ukradenih predmeta iz 134 države, karabinjeri su osmislili svoju, dvojezičnu aplikaciju, a kako bi uživo pokazali što rade, u Rimu su 2022. otvorili i Muzej spašenih umjetnina s promjenjivim postavom.
Radionica je uz predavanja uključila i praktične vježbe kako bi sudionici naučili primijeniti istražne vještine potrebne za uspješnu borbu protiv nezakonitog trgovanja kulturnim predmetima. Arheološki muzej Istre i pulska Arena tako su postali mjesta fiktivnih zločina u simuliranoj istrazi ukradenih umjetnina u kojoj su sudionici prikupljali forenzičke dokaze te interdisciplinskom suradnjom gradili slučaj i otkrili počinitelje. Pokazalo se da su otvorena komunikacija, razvijanje mreže kontakata i međuinstitucijsko djelovanje između provoditelja zakona te akademske i muzejske zajednice ključni u zaustavljanju transnacionalne prijetnje kulturnoj baštini.
(Dunja Vranešević)
Fotografirao: Željko Maletić
PPMHP – najavljena energetska obnova Guvernerove palače u Rijeci
Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka predstavio je nedavno projekt energetske obnove Guvernerove palače kojim su predviđeni obnova unutarnje stolarije, postavljanje toplinske izolacije, ugradnja učinkovitih sustava grijanja i hlađenja, kao i fotonaponskih modula za proizvodnju električne energije.
Projekt je vrijedan 4 milijuna eura, od čega je pola milijuna neprihvatljivih troškova koje će financirati Primorsko-goranska županija, dok je 3,5 milijuna prihvatljivih troškova sufinancirano europskim sredstvima u 100 postotnom iznosu. Energetska obnova Guvernerove palače dio je integriranog projekta obnove Palače koji je u izrađen u sklopu „Integriranog projekta obnove Guvernerove palače i kuće Nugent u Rijeci“, faza A, 2016.-2019. Projekt je izradio Hrvatski restauratorski zavod. Kako je tada bilo najavljeno, trebao je biti objavljen Poziv za fazu B, koji je trebao obuhvatiti same radove. Međutim, Poziv do sada nije objavljen te je Muzej uz pomoć županijskih razvojnih agencija RRA Kvarner i Prigoda, te uz podršku Primorsko-goranske županije iz tog projekta izdvojio one građevinske radove koji izravno utječu na energetsku učinkovitost te aplicirao na Poziv u okviru NPOO za Energetsku obnovu zgrada sa svojstvom kulturnog dobra. Energetska obnova je vjerojatno najzahtjevniji dio tog projekta, a njezina provedba će svim korisnicima i dionicima donijeti poboljšanja u obliku smanjenja potrošnje primarne energije, eliminaciju emisije CO2 te optimalnu mikroklimu u svim dijelovima Palače.
Radovi koji će se provoditi u ovoj fazi obnove su: zamjena kompletnog sustava grijanja, hlađenja i ventilacije, potpuno će se eliminirati nafta kao energent, ugradit će se solarni paneli i dizalica topline, provest će se termoizolacija krovišta. Povećat će se i sigurnosni uvjeti uvođenjem sprinklera i novog protupožarnog sustava, a kao horizontalna mjera predviđena je ugradnja dizala za posjetitelje. S obzirom na ugradnju novih instalacija čije je postavljenje projektirano u podu, odnosno u međukatnim konstrukcijama, potrebno je podizanje podnih obloga, odnosno parketa, što znači da će cijelu zgradu trebati isprazniti (od ljudi i muzejske građe i opreme). Radovi će obuhvati i restauraciju unutarnje stolarije. Valja napomenuti da se u ovoj fazi neće obnavljati fasada niti vanjska stolarija.
U ovom trenutku, usprkos velikim izdacima za grijanje, zimi je u zgradi hladno. Klimatizacija je provedena samo u dijelu izložbenog prostora te je ljeti prevruće i zagušljivo što svakako utječe na ukupni dojam posjeta Muzeju, osobito u najtoplijem ljetnom razdoblju. S druge strane ulažemo ogromne napore da bismo za muzejsku građu osigurali odgovarajuću relativnu vlažnost zraka i temperaturu. Zgrada Guvernerove palače sada posjeduje certifikat za energetski razred C. U okviru NPOO Poziva bilo je potrebno dokazati uštedu primarne energije od minimalno 30 %, a za naš projekt struka je izračunala uštedu od 71,8 %.
Projekt energetske obnove trajat će do sredine 2026. Tijekom obnove aktivnosti Muzeja neće stati. Dislocirane zbirke neometano će nastavit s radom. Programski dio koji bi se inače odvijao u prostoru Guvernerove palače, odvijat će se na dislociranim lokacijama kroz gostovanja naših izložaba i programa te na terenu kroz mapiranja i istraživanja. Dio programa provodit će se kroz EU projekte na koje smo aplicirali kao partneri, naravno ukoliko budu pozitivno evaluirani. Prisutnost Muzeja u lokalnoj zajednici provodit će se na sve dostupne alternativne načine i na alternativnim lokacijama. Vjerujem da ćemo uspjeti osigurati izložbeni prostor u središtu grada u kojem ćemo moći izložiti najatraktivnije predmete iz fundusa, organizirati vodstva kao i provedbu programa radionica za djecu – Čudotvornice za naše najmlađe sugrađane. Nastavit će se i programi stručne prakse u visokom obrazovanju te digitalizacije muzejske građe kao i sve ostale aktivnosti koje se odvijaju „iza scene“.
U planu je također izrada projektnog zadatka za dislocirane čuvaonice, što bi označilo početak jednog velikog projekta koji bi osigurao suvremen pristup istraživanju i čuvanju muzejske građe.
(Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka)
Izvor: Dubrovački muzeji
Dubrovački muzeji – izložba o Časoslovu sv. Vlaha iz 1723.
Povodom Dana europske baštine 2023. u Kneževu dvoru u Dubrovniku otvorena je izložba “Časoslov sv. Vlaha iz 1723.: uz 300. obljetnicu rimskoga dopuštenja i tiskanja” posvećena velikoj obljetnici odobrenja i objavljivanja Časoslova koji je oblikovao molitveno iskustvo mnogih naraštaja dubrovačkih svećenika i redovnika, kao i svih onih koji su se odvažili na dublje molitveno proživljavanje Parčeve svetkovine.
Na izložbi, čiji su autori dr. sc. Ivica Martinović i ravnateljica Dubrovačkih muzeja Ivona Michl, izložena su tri primjerka knjižice „Officium proprium sancti Blasii episcopi et martyris, Reipublicae Ragusinae protectoris“ (Vlastiti časoslov sv. Vlaha biskupa i mučenika, zaštitnika Dubrovačke Republike), koja je važna za proučavanje Feste sv. Vlaha u Dubrovniku u religioznom, povijesnom, književnom i glazbenom kontekstu, naročito iz perspektive 18. stoljeća. Kao dokument koji je za uporabu i tiskanje odobrio Sveti zbor za obrede 25. rujna 1723. za Dubrovačku Republiku, knjižica je rezultat polustoljetnih napora koje je Republika nakon Velike trešnje 1667. godine poduzimala kako bi crkveno institucionalizirala svetkovinu svoga Parca. Izložena su i dva rukopisa koja dokazuju autorstvo tekstova u ovom časoslovu, među kojima su najvažnija tri himna Benedikta Rogačića. Izložbu zaključuje primjerak državne biografije sv. Vlaha u kojoj su Rogačićevi himni prvi put otisnuti izvan časoslova te dva Rogačićeva portreta.
Ova knjižica označuje veliku liturgijsku pobjedu Republike, jer je na njezinu području blagdan sv. Vlaha dobio najviši liturgijski status »dvostruki blagdan prvoga razreda s osminom«. Nakon 1723. godine, kao službeno odobreni i tiskani časoslov, „Officium proprium sancti Blasii“ oblikovao je molitveno iskustvo svih naraštaja dubrovačkih svećenika i redovnika, kao i svih onih koji su se odvažili na dublje molitveno proživljavanje Parčeve svetkovine, a to se ponajprije odnosi na dubrovačke klarise. U jednom svom dijelu, a to se odnosi na prve vespere, matutin i laude, ova mala knjižica sadrži tekstove koji su u Dubrovniku doživljeni kao obvezni predložak za hrvatske prepjeve te za skladanje i pjevanje. Trajnim su književno-glazbenim izazovom postala tri latinska himna dubrovačkoga isusovca Benedikta Rogačića (1646.–1719.), koji ih je u dotjeranom obliku poslao u Dubrovnik već 1687. godine. – istaknuo je dr.sc. Martinović.
Izvor: Dubrovački muzeji
Nalazimo se u Dvoru iz kojeg se prije tristotinjak godina vodila korespondencija Dubrovačke Republike i Svete Stolice. Upravo na današnji dan, 25. rujna 1723. napisana je dopusnica za korištenje i tiskanje časoslova sv. Vlaha na teritoriju Dubrovačke Republike. Najvjerojatnije se prepiska obavljala iz sekretarijata, današnje Raguzine, u čijim su se ormarima čuvale Lettere di Ponente – prepiska sa zapadnim zemljama. Ova izložba tek je mali dio onoga što će biti izloženo za vrijeme Feste 2024. Zahvaljujući predanom znanstvenom i istraživačkom radu Ivice Martinovića, sljedeća godina – godina UNESCO-ovih obljetnica, bit će obilježena nizom programa i događanja od kojih će prva izložba biti vezana za 15. obljetnicu upisa Feste sv. Vlaha na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva – naglasila je ravnateljica Michl.
Građu za izložbu posudili su Znanstvena knjižnica Dubrovnik i Arhiv Franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku, a program otvaranja uveličao je Mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem profesorice Petre Potrebica.
Izložba “Časoslov sv. Vlaha (1723.): uz 300. obljetnicu rimskoga dopuštenja i tiskanja” u Kneževu dvoru za sve posjetitelje ostaje otvorena do kraja ove godine.
(Dubrovački muzeji)
Izvor: Grad Opatija
Opatija – izložba "Stoljeće i pol riječkih pruga"
U Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer u Opatiji otvorena je gostujuća izložba Hrvatskog željezničkog muzeja "Stoljeće i pol riječkih pruga" koja prikazuje važnost i glavne značajke riječkih pruga, koje su 1873. godine povezavši Rijeku iz smjera Pivke i Karlovca omogućile ekonomski i tehnološki uspon tadašnje Rijeke, Opatije i Hrvatske.
Autori izložbe Renata Veličan i dr.sc. Josip Krajinić kroz 15 tematskih cjelina posjetitelje upoznaju s poviješću, ali i sadašnjošću kvarnerske željezničke linije, koja je povezivanjem Opatije i Rijeke s Karlovcem i u konačnici Budimpeštom, centrom tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, označila početak ekonomskog razvoja koji se u Rijeci ogledao u industrijskom i lučkom smislu, a u Opatiji u onom turističkom kroz pojavu masovnijih i organiziranijih posjeta.
Željeznička pruga Karlovac-Rijeka počela se graditi 1869. godine nakon potpisivanja ugovora između izvođača, Glavnog poduzetništva za gradnju željeznice Karlovac-Rijeka sa sjedištem u Beču, s naručiteljem i investitorom Ugarskim ministarstvom za javne radove i komunikacije iz Budimpešte. Gradnja je trajala četiri godine, a sudjelovalo je 23 tisuće radnika. Na vrlo zahtjevnom terenu kroz Gorski kotar gdje se pruga penje do 837 metara nadmorske visine izgrađen je niz tunela i mostova, od kojih je posebno značajan tunel Brajdica dug 1.838 metara. Pruga od Pivke do Rijeke dovršena je i predana u promet 25. lipnja 1873. godine, četiri mjeseca prije one koja Rijeku spaja s Karlovcem, omogućivši brze veze Rijeke s njezinim prirodnim zaleđem, što 1873. godinu čini najvažnijom prekretnicom u povijesti toga lučkog grada.
Izloženi su arhivski materijal, stare fotografije, nacrti, vozni redovi, kao i crtice o značajnim datumima, unapređenjima i investicijama. Poseban naglasak izložbe je na vrlo vrijednim željezničkim infrastrukturnim objektima od kojih neki stoje kao iznimna arhitektonska postignuća ili registrirana kulturna dobra.
Izvor: Grad Opatija
Na širem riječkom području, na pruzi prema Pivki, najveću baštinsku vrijednost ima neoklasicistička prijamna zgrada kolodvora Opatija-Matulji, jedini hrvatski kolodvor sa sačuvanom kraljevskom čekaonicom, projektiran u skladu s određenjem Opatije kao mondenog ljetovališta do kojeg su europski uglednici stizali isključivo vlakom. Nedaleko od kolodvora nalazi se postrojenje elektrovučne podstanice Matulji sagrađeno 1936. u sklopu elektrifikacije pruge Trst – Divača – Rijeka, jedino takvo postrojenje u Europi koje je još u funkciji. Oba ova kompleksa zaštićeni su 2008. godine kao kulturno dobro Republike Hrvatske.
U Registar kulturne baštine upisana je i prijamna zgrada kolodvora Rijeka koja je izgrađena prema projektu Ferenca Pfaffa. Isti projektant potpisao je i nacrte triju željezničkih skladišta, dviju stambenih zgrada s obiju strana kolodvora, kao i upravne zgrade željezničkih skladišta na Žabici, znakovitih primjera tipskih željezničkih objekata s jasno izraženim stilskim odlikama vremena u kojem su građeni.
Izložba se može razgledati u Opatiji do 8. listopada, nakon čega će biti otvorena u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture i medija RH u Rijeci od 19. listopada do 30. studenog 2023.
(I.G.)
Hinko Krapek – „čovjek svoga doba“
Ususret 42. izložbe publikacija hrvatskih muzeja i galerija, predstavljamo jedno od mnogobrojnih muzejskih izdanja koje će se naći na Izložbi.
U Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić u Karlovcu, 8.3.2023. otvorena je izložba „Hinko Krapek - čovjek svoga doba“, koja se održala pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Republike Slovenije u Hrvatskoj. Na izložbi je predstavljena i istoimena monografija koju su izdali Muzeji grada Karlovca, a autorica i urednica monografije i izložbe je mr. sc. Sanda Kočevar, muzejska savjetnica Povijesnog odjela MGK-a. Nakon otvaranja, izložba se zaputila u Sloveniju, a do sada je gostovala u Novom Mestu (svibanj, 2023.) i u Ljubljani (srpanj, 2023.).
Ova tvrdo ukoričena dvojezična monografija od 255 str. sadrži više od 200 fotografija, a govori o plodnoj karijeri i životu svestranog Hinka Krapeka, najznačajnijeg karlovačkog i mariborskog fotografa u 19.st. Pri istraživanju Krapekove baštine ustanovilo se kako je razasuta u različitim baštinskim institucijama i privatnim kolekcijama i albumima, što je dovelo do otežanog pristupa građi, ali i ukazalo na nužnost digitalizacije građe i suradnje ustanova.
Krapek je rođen u Brnu 1841., a iz Brna je otišao u Beč gdje je izučavao fotografski zanat. U Mariboru je otvorio atelje 1869., a klijentima je nudio razne usluge (preslikavanje uljanih slika, grafika, nacrta, snimanje zgrada, strojeva i tehničkih predmeta). Atelje u Zagrebu otvorio je 1880., gdje je snimio dokumentaristički vrijedne gradske vedute koje se čuvaju u hrvatskim muzejima, poput fotografija potresa koji je pogodio Zagreb 1880. Krapek se čak spominje kao prvi fotograf koji se usudio ući u zagrebačku katedralu i snimiti štetu. Ubrzo nakon potresa seli u Karlovac gdje otvara atelje. U Karlovcu je napravio album „Grad Karlovac i njegova okolica“, koji sadrži 24 fotografije, a od osobite je važnosti za karlovačku povijest. U Maribor se vraća nakon smrti supruge 1897., gdje se sve više posvećuje izradi razglednica. Međutim, upada u financijske teškoće i ostaje bez ateljea. Umro je 1915. u svom domu u Beču.
Uglavnom je fotografirao (obiteljske) portrete i grupne fotografije pripadnika svih društvenih slojeva. Zbog svojega se strpljenja pokazao kao izuzetno dobar u fotografiranju djece i životinja. Profilirao se i kao „stranački fotograf“ pravaša, a zanimljivo je da se njegova serija portreta članova Stranke prava smatra prvom promidžbenom fotografijom.Svojim je fotografskim aparatom zabilježio i brojne spomenike, pejsaže i gradske motive diljem Hrvatske, a te fotografije danas imaju dokumentarnu vrijednost jer svjedoče o razvoju gradova i promjeni njihove vizure. Od početka svoje karijere ima jednak pristup fotografskoj kompoziciji, sličan kao kod Ivana Standla. Građevine, mostove i ceste snima iz daljine, s podnožja brda ili uzvisine, naglašavajući tako njihovu veličinu.
U privatnom je životu bio jednako svestran kao i u profesionalnom, bavio se biciklizmom, speleologijom (spominje ga se kao prvog fotografa koji je snimio unutrašnjost neke špilje u Hrvatskoj, Mramorne pećine), planinarenjem, uzgojem peradi, vatrogastvom, gospodarstvom, kulturom i socijalnim pitanjima.
Autorica je ovom vrijednom monografijom zaokružila svoje višegodišnje proučavanje Krapeka, nadopunila dosadašnje znanje o njegovom životu i radu, te okupila dostupnu ostavštinu na jednom mjestu.
(Andrea Saik)
KOČEVAR, Sanda
Hinko Krapek - čovjek svoga doba = Hinko Krapek - a man of his era / [autorica i urednica
Sanda Kočevar].- Karlovac : Muzeji grada Karlovca, 2023. .- 255 str. : ilustr. ; 32 cm.-
(Katalozi i monografije / Gradski muzej Karlovac ; 14)
Tekst usp. na hrv. i eng. jez.- Bibliograf. bilj. uz tekst.- Bibliografija.- Kazalo
ISBN 978-953-8468-01-8
Izvor: Marko Polo centar
Korčula – otvoren Marko Polo centar
U Korčuli je nedavno otvoren Marko Polo centar – interpretacijski postav koji posjetitelje upoznaje sa životom svjetski poznatog istraživača i putopisca, njegovom znamenitom knjigom "Il milione" - najvažnijim opisom svijeta izvan Europe u to vrijeme, pomorskom bitkom između Venecije i Genove koja se održala u korčulanskom arhipelagu 1298. godine, kao i s poviješću grada i otoka Korčule između 13. i 16. stoljeća.
Centar je otvorio svoja vrata nakon višegodišnje građevinske obnove gotičko – renesansnog kompleksa koji se nalazi unutar korčulanske stare gradske jezgre, a koji je od 50-ih godina 20. stoljeća poznat kao Kuća Marka Pola. Sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća njegovu realizaciju potakli su Vladimir Depolo, Živan Filippi i Aljoša Milat, te tadašnji predstavnici Turističke zajednice Grada Korčule Mihajlo Grgić i Stanka Kraljević, pri čemu je od posebne važnosti bio znanstveni skup „Marko Polo i Istočni Jadran u 13. stoljeću“ održan pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Korčuli 1995. godine.
Izvor: Marko Polo centar
U izdvojenom interpretacijskom postavu, o kojem skrbi Gradski muzej Korčula, približeni su život i putovanja Marka Pola koji ukazuju na neraskidivu vezu legendarnog pustolova s Korčulom. Posjetiteljima je pružen uvid u sukob između venecijanske i đenoveške flote koji se odvijao u korčulanskom arhipelagu 7. rujna 1298. godine, jednu od najvećih i najokrutnijih pomorskih bitaka srednjeg vijeka, u kojoj je kao zapovjednik galije sa 120 vesala u obrani venecijanske Korčule sudjelovao Marko Polo. Nakon zarobljavanja Marko Polo je prebačen u đenoveški zatvor u kojem svoje doživljaje s dugog i zanimljivog putovanja po istočnim zemljama prepričava svom prijatelju Rustichelliju koji ih je zabilježio u „Knjizi o čudima svijeta“ (na talijanskom Il Milione). Rukopis nastao u đenoveškom zatvoru postat će kasnije najčitanija knjiga nakon Biblije koja je stoljećima koja su nadolazila služila trgovcima i pustolovima kao jedini dostupan opis krajeva, ljudi i običaja dalekog istoka.
Poseban segment postava prezentira razvoj Korčule od 13. do 16. stoljeća s naglaskom na Statut grada i otoka Korčule iz 1214. godine, osnutak Korčulansko – stonske biskupije 1300. godine, osnutak Bratovštine Svih svetih 1301. godine, kao i važan pomorski strateški položaj grada Korčule koji je poticao njegov razvoj. Izložene predmete – zemljopisne karte, knjige, repliku galije i oružja iz bitke nadopunjuju digitalizirani sadržaji koji će se tijekom vremena unaprjeđivati, a posebnu atrakciju čini kolekcija predmeta od metala, ružinog drva, sedefa i svile s Puta svile, koju su donirale Sylvia i Gaella Gottwald.
Građevinska obnova i opremanje kompleksa koji je u vlasništvu grada Korčule sufinancirani su projektima ukupne vrijednosti 769.947,08 €, od čega 499.936,34 € iznose bespovratna sredstva. Radovi na unutarnjem uređenju i opremanju postava sufinancirani su kroz projekt Interreg Italija-Hrvatska: „VALUEEnVironmental And cultUralhEritage development”, Program razvoja javne turističke infrastrukture u 2019. Ministarstva turizma i sporta, te kroz Programe gradnje, rekonstrukcije i opremanja kulturne infrastrukture Ministarstva kulture i medija RH.
(I.G.)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr