U Gradskoj galeriji Sikirica u Sinju nedavno je otvorena velika izložba „Vanja Radauš i Stipe Sikirica – dijalog učitelja i učenika“ kojom su autorice i kustosice izložbe Dragana Modrić i Ana Žanko te autor i kustos Zoran Šimunović, željeli demarkirati i rasvijetliti brojne dodirne točke dvojice velikana hrvatske umjetnosti XX. stoljeća. Izložba je realizirana u međumuzejskoj suradnji Gradske galerije Sikirica i Gradskog muzeja Vinkovci, a važnost izložbe prepoznao je i predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, koji je ovim dvjema muzejskim institucijama ukazao čast pokroviteljstva nad izložbom, ističući kako se radi o izložbi od nacionalne važnosti.
Ideja o izložbi javljala se već dulje vrijeme, jer kako ističe Dragana Modrić, ravnateljica Gradske galerije Sikirica, istražujući i pripremajući velike izložbe o opusu Stipe Sikirice često je ime Vanje Radauša spominjano i isticano od strane samoga Sikirice. On je u brojnim svojim medijskim istupima, intervjuima i razgovorima, naglašavao – i danas naglašava – Radauša kao umjetničku i intelektualnu veličinu koja je obilježila njegove formativne godine na zagrebačkoj Akademiji. Naime, Stipe Sikirica 1953. godine upisuje zagrebačku Akademiju, a profesor, u to vrijeme i dekan Akademije, Vanja Radauš, na trećoj godini studija bira Sikiricu u svoju klasu. U njegovoj će klasi Sikirica i diplomirati 1958., nakon čega upisuje poslijediplomski studij i ostaje u Majstorskoj radionici Vanje Radauša na Zmajevcu punih šest godina. Premda je Radauš bio na glasu kao ekscentrik i najkontroverznija ličnost tadašnje hrvatske umjetničke scene, on i Sikirica pronašli su zajednički jezik te su postali i jako dobri prijatelji. Prijateljstvo je trajalo sve do tragične Radauševe smrti 1975. godine.
U kontekstu iščitavanja stilskih utjecaja i poveznica, koncept izložbe polazi upravo od tog Sikiričinog šestogodišnjeg djelovanja pri Majstorskoj radionici, kada Radaušu pomaže u stvaranju njegovih najpoznatijih skulptorskih opusa – Tifusara (1958.) i Panopticuma Croaticuma (1960.). Kako u tekstu u katalogu izložbe ističe kustosica Ana Žanko – „Ekspresivnost navedenih ciklusa zasigurno se odrazila i na ranu fazu Sikiričina stvaralaštva koju se kritičari i poznavatelji dosad najčešće iščitavali u ključu njegova studijskog putovanja u Italiju i Francusku te upoznavanja sa skulptorskim opusom Giacomettija i Moorea. Međutim, u prikazu Slijepca, Galženjaka i prikazima alkarskih momaka u okviru Alkarskog ciklusa (1962.), uz neprikosnoven upliv gore spomenutih velikana, osjeća se utjecaj i Radauševe ekspresivne stilizacije likova tifusara, pogotovo u oblikovanju figure slijepca i galženjaka.“
Iz tog razloga u postav izložbe uključena su Sikiričina djela iz rane faze stvaralaštva – elementi radauševske ekspresivnosti transponirane u Alkarski ciklus (1962.) – najočitije u radovima Momak III (1963.) i Alkar I (1961.). Kustosica Dragana Modrić u navedenim Sikiričinim djelima prepoznaje utjecaj Radauševih Tifusara, a koji se manifestira u pristupu tretiranju forme. Modrić ističe kako u slučaju Radauševih tifusara, titranje površine ljudskog lika ocrtava unutarnje stanje duha, koje je u stanju propadanja (…) dok je kod Sikirice riječ o razigranosti organske forme koja predstavlja spoj čovjeka i konja (Alkar I) u službi prikaza iskonske snage potentnog tijela.
Radaušev opus na izložbi je prezentiran većim dijelom kroz izbor iz ciklusa crteža (Konstrukcije (1972.), Flora Croatica (1971.), Matere, Sjećanje na djetinjstvo (1970.)) koji su u vlasništvu Gradskog muzeja Vinkovci. Njegov skulptorski rad predstavljen je izloženim cjelokupnim ciklusom Krvavi fašnik (1965.) te portretnom plastikom Majka (1957.) i Slavonka (1953.) kojima koreliraju Sikiričina djela portretne plastike, ženski likovi Slava (1966.) i Mirjana Buljan (1962.).
Izložene radove i cikluse prate informativni dvojezični tekstovi kojima se posjetiteljima pojašnjava izložbeni koncept, kontekst nastanka određenih radova te međusobne utjecaje i dodirne točke dvojice umjetnika koji su svojim umjetničkim i javnim djelovanjem obilježili hrvatsku kulturnu i umjetničku scenu 20. stoljeća.
Izložba ostaje otvorena do 21. kolovoza i može se posjetiti u radno vrijeme Galerije.
U Hrvatskom muzeju turizma u Opatiji otvorena je gostujuća izložba Muzeja grada Zagreba „Mi smo novi život – Najstarije kazalište slijepih i slabovidnih na svijetu“ koja posjetiteljima približava priču ovom iznimnom i dugovječnom, a duhom mladom i kreativnom teatru u kojem glume slijepe i slabovidne osobe.
Muzej grada Zagreba odazvao se pozivu ravnatelja i glumca Dramskog studija slijepih i slabovidnih „Novi život“ Vojina Perića, da kao partner sudjeluje u obilježavanju za Kazalište važnog događaja u 2023. godini - 75. godišnjice osnutka. Izložba je originalno bila postavljena u Muzeju grada Zagreba uoči Međunarodnog dana bijelog štapa u listopadu 2023. godine te je ujedno bila dio službenog programa 12. BIT-a / Blind in Theatre – međunarodnog festivala kazališta slijepih i slabovidnih, koji se bijenalno održava u Zagrebu u organizaciji „Novog života“ i jedini je festival takve vrste u svijetu. Kao partner u obilježavanju te važne obljetnice pridružio se i Nastavni zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ prepoznavši važnost projekta za afirmaciju mogućnosti slijepih osoba i promociju zdravlja. Tako je izložbeni projekt, uz izložbu, sadržavao i popratna događanja poput Javno zdravstvene akcije u dvorištu Muzeja koju su proveli liječnici „Štampara“ i Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb, a na Sceni Vidra bila je odigrana donatorska predstava „Ne daj se, Njofra“.
Izvor: Hrvatski muzej turizma
Muzej grada Zagreba godinama surađuje s udrugama osoba s invaliditetom te je ova izložba odraz rada na pristupačnosti i inkluziji – naime, ovo nije samo izložba o kazalištu „Novi život“, već je nastala u intenzivnoj suradnji s kazalištem. Autorice koncepcije izložbe su kustosica Aleksandra Bugar, muzejska savjetnica i Vesna Leiner, muzejska savjetnica, dugogodišnja pedagoginja MGZ-a koja je u Muzeju započela sve programe koji uključuju osobe s invaliditetom u muzejske sadržaje, posebice prilagodbu stalnog postava slijepim i slabovidnim osobama i tiskanje vodiča kroz postav na Brailleovom pismu, prvog takve vrste u Hrvatskoj. Od travnja 2024. godine, vršiteljica je dužnosti ravnateljice Hrvatskog muzeja turizma te inicijatorica ovoga gostovanja u Opatiji. Autori izložbenih tekstova su Aleksandra Bugar i Vojin Perić.
Gostovanje izložbe „Mi smo Novi život...“ u Hrvatskom muzeju turizma u Opatiji, koji je nakon nekoliko godina obnove Vile Angioline ponovno otvorio vrata publici, uz nove izložbene koncepte, nije tematski odmak, već prilika da se i domaćim i stranim gostima pokaže sva raznolikost hrvatske kulturne ponude i kulturnog identiteta u svim nijansama njegove pojavnosti. Važno je to i za originalnu turističku ponudu, a za „Novi život“ odista se može reći da su autentičan hrvatski brend. Naime, kao iznimno uspješan teatar koji je i na međunarodnom planu doživio brojne uspjehe gostujući po cijelom svijetu, i svojim radom inspirirao osnivanje drugih međunarodnih kazališta slijepih i slabovidnih osoba, na najbolji su način promovirali hrvatsku kulturu i umjetnost.
Izvor: Hrvatski muzej turizma
Kroz deset tematskih cjelina ispričana je priča, o sada već 76. godina rada i djelovanja kazališta slijepih i slabovidnih osoba „Novi život“, formalno udruge glumaca amatera, koji dosežu visoke profesionalne domete i koji od samih početaka surađuju s profesionalnim režiserima, kostimografima, scenografima, koreografima, gostujućim glumcima, glazbenicima... čime su, već zarana, visoko podignuli ljestvicu svojih umjetničkih ostvarenja. Kroz više od stotinu premijera i četiri tisuće odigranih uspješnih, pa i nagrađivanih predstava, repertoar im se sastoji od klasičnih komada do avangardnih tekstova, komedija do predstava za djecu. Svojom glumom šire obzore, bore se protiv predrasuda, ali i ono najvažnije – stvaraju izvrsne predstave koje publika voli i cijeni. Na izložbi se tako akcentira i taj važan ludički, kreativni, kompleksni karakter kazališta – kroz preko stotinu originalnih predmeta: kazališnih kostima i rekvizita, brojnih plakata predstava i programskih knjižica predstava i festivala BIT, nagrada i priznanja, do onih ozbiljnjijih i kritičkih elemenata kojima se pojašnjava njihov neriješeni status profesionalnog kazališta.
Posjetitelji preko multimedijskih elemenata izložbe mogu dublje istraživati njihov rad, kroz video projekciju s isječcima predstava i fotografijama te sadržajima na zaslonu osjetljivom na dodir prelistavajući programske knjižice i pogledavajući brojne fotografije te čitajući odabrane novinske članke o „Novom životu“.
Muzej grada Zagreba je od 2020. godine član međunarodne muzejske zajednice Come-IN! koja njeguje vrijednosti uključivosti i ravnopravnosti uz slogan „Muzej je mjesto za sve“. Tako je i ova , sada već treća u nizu izložbi u MGZ-u osmišljena kao „izložba za sve“, namijenjena svima i prilagođena osobama s invaliditetom kroz prilagođeni izložbeni postav, taktilnim elementima izložbe, legendama na Brailleovom pismu, dvojezičnim izložbenim tekstovima u uvećanom tisku i s prijevodom na hrvatski znakovni jezik.
(Aleksandra Bugar)
Izvor: Muzej grada Rijeke
Muzej grada Rijeke – izložba „Klimt i Daleki istok“
U Muzeju grada Rijeke početkom ljeta otvorena je izložba Klimt i Daleki istok. Nepoznati Klimt i utjecaji Dalekoistočne i afričke umjetnosti. Riječ je o trećoj izložbi u nizu koje su objedinjene konceptom nepoznatoga Klimta počevši od 2021. godine i izložbe Nepoznati Klimt – ljubav, smrt, ekstaza u riječkoj Palači šećera te potom izložbe Klimt u Rijeci – ljubav, smrt, ekstaza postavljene u Galeriji Klovićevi dvori. Za realizaciju prvoga Nepoznatog Klimta Muzej je ujedno nagrađen godišnjom nagradom Hrvatskoga muzejskog društva.
U sklopu svake od navedenih izložbi izdani su popratni katalozi na hrvatskome i engleskom jeziku pa je tako u lipnju Muzej izdao i opsežni katalog Klimt i Daleki istok. Ideja za realizaciju programa nastala je još tijekom prvih priprema uoči 2020. i 2021. godine kada je Rijeka ponijela titulu Europske prijestolnice kulture i nakon poznanstva s pranećakom Gustava Klimta, Peterom Zimpelom, koji je naslijeđenu umjetnikovu ostavštinu u međuvremenu ustupio Muzeju Leopold na dugotrajnu pohranu. Njegovom svesrdnom podrškom kao i profesionalnim pristupom Muzeja Leopold dogovorena je suradnja odnosno posudba trinaest eksponata iz Klimtove osobne kolekcije predmeta s Dalekoga istoka i iz pretežito sjevernih afričkih zemalja.Riječ je o četirima skulpturama s kraja 19. stoljeća iz sjeveroistočne Afrike od kojih su jednoj izvorno pripisivane magijske moći, potom o japanskim predmetima poznatim kao netsuke koji su se nizali na ukrasnom pojasu kimona kao protuteža ostalim uporabnim predmetima, japanskoj lakiranoj kutijici te o eksponatima kineske provenijencije od kojih valja izdvojiti najstariji izloženi predmet odnosno par stremena iz 17. ili 18. stoljeća dekoriran tehnikom tauširanja srebrnom niti u željeznu osnovu.
Tijekom istraživanja, kao i svaki put do sada, polazište su bile slike nastale za riječki Teatro Comunale (HNK Ivan pl. Zajc) 1885. godine u zajedničkome ateljeu Gustava i Ernsta Klimta te Franza Matscha (Die Künstler-Compagnie) koje su nakon 133 godine u ljeto 2018. godine demontirane sa svoda i proscenija kazališta te restaurirane, a potom izložene u Palači šećera u sklopu stalnoga postava Muzeja grada Rijeke.
Iako naizgled istražen prethodnim izložbama, riječki je opus ponovno pokazao da su daljnja istraživanja potrebna budući da se došlo do novoga podatka koji otkriva podrijetlo jednoga od likova prikazanih na slici Alegorija plesne umjetnosti koju potpisuje Franz Matsch. Iako je od ranije bilo poznato da su i Franz Matsch (Portret mladoga crnačkog poglavice) i Gustav Klimt (Glava crnca) portretirali plemenskoga princa, Williama R. Dowoonaha iz Gane, do sada nije bilo prepoznato da postoji i treći portret kao dio spomenute alegorije koja je s preostalih osam slika na svodu i prosceniju glavni dio cjelokupne dekorativne opreme kazališta koja je do danas ostala u cijelosti očuvana. Također, ovo je saznanje utjecalo na promjenu datacije prvih dvaju portreta koje je struka smještala u sam kraj 19. stoljeća, a sada se treba govoriti u prilog ranijoj dataciji odnosno vremenu prije ili, što je manje vjerojatno, u vrijeme riječke narudžbe.
Slikovni prilozi u katalogu i na izložbi govore i o Klimtovoj fasciniranosti radovima japanskih i kineskih majstora grafike od 17. do 19. stoljeća i japanske ukiyo-e škole te njihovim utjecajima na njegove krajolike i posebice portrete. Klimtova se zbirka predmeta nakon njegove smrti nalazila u stanu Emilie Flöge, a požarom koji je u njemu kasnije buknuo većina ostavštine je izgubljena. Stoga o Klimtovim predmetima dalekoistočne i afričke provenijencije najbolje svjedoče fotografije ateljea koje potpisuje Moritz Nähr te svjedočanstva Klimtovih poznanika i prijatelja, poput Schielea koji je zapisao da je umjetnik posjedovao veliki broj japanskih grafika te kinesku i japansku odjeću, ili Mizzi Zimmermann s kojom se Klimt dopisivao i iz čijih je pisama razvidno da je umjetnik posjedovao bogatu literaturu o japanskoj umjetnosti.
Klimt je među širokom publikom pretežito ostao prepoznatljiv po slikama na koje je aplicirao zlato, što je također bilo svojstveno i japanskim majstorima koji su radili u tehnici nuihaku, a manje po djelima iz posljednje kolorističke faze. Također, općenito je nedovoljno poznato da je tijekom većega dijela karijere, a poglavito od 1890-ih inspiraciju pronalazio ponajviše u dalekoistočnim drvorezima te u primijenjenoj umjetnosti afričkih plemena te da među mnoštvom dekorativnih motiva na njegovim slikama poput kaurija, horusova oka, spirala, paralelnih valovitih linija, geometrijskih oblika i drugih vrsta motiva poput kineskih zoomorfnih i vegetabilnih ukrasa treba prepoznati upravo egzotično porijeklo dalekih kultura.
Naposljetku je osim dekorativnih prikazivao i figurativne motive izdvajajući iz svakodnevnoga života dalekoistočnih naroda pojedine scene koje je kao pozadinska zbivanja uklapao u svoja posljednja djela, točnije portrete, dostižući pritom vrhunac u promišljanju slike kao prvenstveno estetične, a ne suštinski realistične kreacije.
(Deborah Pustišek Antić, viša kustosica, autorica izložbe i kataloga)
Izvor: Dubrovački muzeji
Nova izdanja – „Brodovi na fotografijama i razglednicama od sredine 19. do sredine 20. stoljeća“
Dubrovački muzeji izdali su novi katalog izložbe „Brodovi na fotografijama i razglednicama od sredine 19. do sredine 20. stoljeća“ koji prezentira građu iz fundusa dva muzeja u sklopu Dubrovačkih muzeja - Pomorskog muzeja (Zbirka starih fotografija i razglednica) i Kulturno-povijesnog muzeja (Zbirka razglednica), kao i građu iz privatnih zbirki kolekcionara Eduarda Šuljka, Tonka Marunčića i Ljerke Dunatov.
Katalog je nastao u suradnji kustosa tih dvaju muzeja - više kustosice Ljerke Dunatov iz Pomorskog muzeja i kustosa Dina Lokasa iz Kulturno - povijesnog muzeja. Detaljno je obrađeno ukupno 86 brodova, na preko dvjesto fotografija i razglednica, na način da su navedeni podatci o njihovoj povijesti sve od vremena izgradnje broda, njegovim dimenzijama, svim izmjenama vlasnika do prestanku plovidbe, što zbog nesreće, ratnih oštećenja ili prodaje u brodorezalište. Fotografije i razglednice, nastale u periodu od sredine 19. stoljeća do 60-ih godina 20. stoljeća, poredane su kronološki prema godini nastanka ili, u nedostatku podataka, godini putovanja, a svaki je brod predstavljen minimalno jednim primjerkom.
Izvor: Dubrovački muzeji
Ovaj katalog donosi fotografije i razglednice s motivima brodova koji su bili u vlasništvu dubrovačkih brodara, kao i brodova drugih brodarskih društava koji su uplovljavali u dubrovački akvatorij. Osim malog broja jahti i jedrenjaka, u najvećem broju prikazani su parobrodi iz sastava velikih poduzeća obalne linijske plovidbe kao što su „Dubrovačka parobrodska plovidba“, „Austrijski Lloyd“, „Mađarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo (Ungaro-Croata)“, „Dalmatia“, te „Jadranska plovidba.“.
Brodovi su bili uglavnom građeni u stranim brodogradilištima poput tršćanskog „Lloyda“, engleskih, njemačkih i škotskih brodogradilišta, dok je određeni broj izgrađen u domaćim brodogradilištima u Gružu i Malom Lošinju.
Dvojezični hrvatsko - engleski katalog na 260 stranica u tvrdom izdanju „Brodovi na fotografijama i razglednicama od sredine 19. do sredine 20. stoljeća“ dostupan je u muzejskoj prodavaonici u Kneževu dvoru. Budući da je katalog tiskan i na engleskom jeziku s poviješću i važnosti plovidbe naših brodova moći će se upoznati i strani posjetitelji.
(Ljerka Dunatov)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr