Zavičajni muzej Poreštine nedavno je javnosti predstavio nove akvizicije iz obiteljske kolekcije Polesini. Ova vrijedna ostavština raspoređena je u više muzejskih zbirki, a dokumentira povijest jedne od najznačajnijih istarskih plemićkih obitelji, ali i život Poreča i Poreštine od kraja 18. do polovice 20. stoljeća. Riječ je o iznimnoj umjetničkoj i fotografskoj ostavštini te ostavštini dokumentacijske građe koja predstavlja najveću i najvrjednijiju akviziju Muzeja od njegova osnutka.
Krajem prošle godine Grad Poreč-Parenzo je osigurao oko 40.000 eura kojim je otkupljeno osam vrijednih predmeta: tri slike s prikazom članova obitelji Polesini iz 19. stoljeća, plemićke potvrde iz 18. i 19. stoljeća, kao i prsten darovan od cara Franje I., srebrni jedeći pribor i fotoalbum s fotografijama dvorca Isabella s kraja 19. stoljeća. Osim toga, muzej je dobio na dar značajan broj predmeta – razne tiskovine, knjige i rukopise, ali i dva fotografska albuma, čime je zbirka fotografija obogaćena za više od 800 fotografija, nastalih tijekom 1920-ih i 1930-ih. Riječ je fototeci s minuciozno opisanim godinama, ljudima i motivima na fotografijama. Fotografije rasvjetljavaju svakodnevni život obitelji, ali i veliki broj detalja o Poreču, njegovoj okolici, posebno Červaru, kao i načinu života.
Suradnja porečkog muzeja i posljednjeg potomka ove obitelji, koja je u Istri bila prisutna gotovo 700 godina, počela je prije gotovo dvadeset godina kada je Gian Paolo Polesini počeo pisati knjigu o svojoj obitelji, te je došao u Poreč istraživati svoju bogatu obiteljsku prošlost. Ovaj novinar i filmski kritičar, koji živi i radi u Udinama, ima vrlo zanimljiv pogled na sve ono što se njegovoj obitelji dogodilo, što je dijelom opisao i u svojoj knjizi „Sangue blu“ (2007.), a koja je predstavljena i u Poreču 2010. godine.
Plemićka obitelj Polesini, porijeklom iz Motovuna, spominje se prvi put u 13. stoljeću, a svojim je djelovanjem obilježila povijest Poreča. Polesinijevi su bili građani Motovuna od 1378., plemići Kopra od 1677., Pule od 1722. i Poreča od 1788., kada stječu titulu markiza. Obiteljski posjedi protezali su im se od doline Mirne, preko Motovuna, Zamaska i Motovunskih Novaka do posjeda na Poreštini, među kojima se ističu Sv. Ivan od Šterne, Červar i otok Sv. Nikola. Obitelj je odigrala značajnu ulogu u političkom, društvenom, gospodarskom, kulturnom i znanstvenom životu Poreča i Istre. Među pripadnicima obitelji u porečkoj povijesti posebno se ističu biskup Francesco Polesini (1729.-1819.) te Gian Paolo Polesini (1818.-1882.), prvi predsjednik Pokrajinskog sabora Markgrofovije Istre, saborski zastupnik i zastupnik Carevinskog vijeća. U drugoj polovici 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća istaknula su se braća Benedetto (1861.-1952.) i Giorgio (1864.-1926.), poznati i kao graditelji dvorca Isabella na otoku Sveti Nikola i obiteljske kuće na rtu porečkog poluotoka (danas Ville Polesini). Obitelj je pred kraj Drugog svjetskog rata odselila u Italiju.
Posljednjih desetak godina porečki muzej je od Polesinija otkupio na desetke vrijednih predmeta među kojima se ističu srebrni servis s obiteljskim grbom, minijature obiteljskih portreta i vrijedan tekstil – jastučić za bebe na koji su polagani muški potomci te korzet. Istodobno, muzej je dobio na dar značajan broj predmeta – razne tiskovine, knjige i rukopise iz obiteljske ostavštine, ali i liturgijske predmete iz ostavštine pulskog i porečkog biskupa Francesca Polesinija, te više od dvije tisuće fotografija. Otkupima i donacijama iz ostavštine Polesini muzejski je fundus upotpunjen djelima izuzetne kulturno-povijesne i umjetničke vrijednosti za lokalnu, ali i nacionalnu povijest, kulturu i umjetnost.
Muzej Sveti Ivan Zelina objavio je novu knjigu "Hajd` u školu mili đaci!" autora Igora Zrinskog, koja čitateljima otkriva koje su sve škole osnovane u Svetom Ivanu Zelini i njegovoj okolici do 1940. godine, kako je izgledala godina dana u životu đaka na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće te s kojim se sve problemima susretalo školstvo u svetoivanjskom kraju.
Prema dostupnim izvorima autor u ovom stručnom radu daje povijesni prikaz razvoja školstva na području Sv. Ivana Zeline i to na primjerima škola u samom Sv. Ivanu Zelini, Prepolnu, Psarjevu, Novom Mjestu, Donjoj Zelini, Omilju i u nekoliko redova o Donjem Orešju. Glavni izvor podataka su kanonske vizitacije, Građa za povijest školstva autora Antuna Cuvaja, Hrvatski državni arhiv i spomenice škola. Čitatelji saznaju kako se u početku poučavalo u crkvama i samostanima jer su jedini pismeni bili svećenici i redovnici, koji će stoljećima imati veliku ulogu u obrazovanju. S razvojem gradova raste potreba obrazovanja za obrtnička i trgovačka zanimanja pa se osnivaju sekularne škole gdje se uz vjersku obuku poučavalo u pisanju i računanju. Obuka se odvijala u crkvenim ili privatnim kućama. To nisu bile prave škole ni učitelji, već su obuku najčešće vršili župnici te uz njih orguljaši i zvonari koji su bili slabo obrazovani; neki tek jedva pismeni, a zvali su ih školnicima. Red u školstvu Habsburške Monarhije prva uvodi carica Marija Terezija popisom škola i reorganizacijom školstva. Školovani učitelji će se kod nas pojaviti u XIX. stoljeću kada ujedno imaju i obavezu organista, tj. orguljaša u crkvi za što dobivaju naknadu u naturi. Autor opširnije piše o velikom reformatoru hrvatskog školstva, banu Ivanu Mažuraniću koji donosi zakon o ustroju škola. Učitelji postaju javni službenici. Pored plaće imaju besplatan stan, drva za ogrjev i ponegdje zemljište za voćnjak i povrtnjak.
Izvor: Muzej Sveti Ivan Zelina
Najviše podataka o školama i školstvu na području Sv. Ivana Zeline u XIX. i XX. stoljeću autor nalazi u školskim spomenicama navedenih škola, osim o školi u Donjem Orešju, gdje spomenica ili nije pisana, ili je zagubljena. Iz spomenica zaključujemo kako su sve škole imale iste ili slične probleme, a to su: manjak učitelja i školskog prostora koji je obično bio trošan i zapušten; nepotrebna i česta premještanja učitelja; nepolazak djece i bolesti. No, i u to vrijeme bilo je plemenitih ljudi - dobrotvora, ili današnjim rječnikom rečeno - donatora iz redova plemstva i bogatih građana koji su povremeno na više načina pomagali školama. Organizirali su i plaćali radove na popravku školskih zgrada, nabavljali učila i pribor za učenike, pokretali dobrotvorne priredbe i davali novčane priloge.
Poseban segment knjige posvećen je školskim vrtovima koji su bili zakonom propisani i kojima se pridavala osobita pažnja. Bili su to povrtnjaci i voćnjaci. Uzgajale su se jabuke, kruške, marelice, ponegdje vinova loza. Mnoge škole imale su i pčelinjake. Dio vrta zauzimao je cjepilnjak, a sadnice voćaka dijelile su se okolnim žiteljima. Zanimljiv je podatak kako su se sadili dudovi za uzgoj svilca pa su tako škole imale i tzv. dudilnjak. O svemu tome glavnu brigu vodili su ravnajući učitelji pa zaključujemo kako su imali mnogo posla izvan učionica i kako su postali stručnjaci u poljoprivredi te su bili omiljeni i cijenjeni. Vidimo da su brinuli o školi i učenicima, bili aktivni u radu zajednice pa su mještanima držali predavanja o zdravlju i higijeni, uzgoju voćaka i vinove loze, sudjelovali svojim proizvodima na poljoprivrednim izložbama gdje su osvajali priznanja i nagrade.
Kako su učitelji bili državni službenici, trebali su uvijek slijediti vladajuću ideologiju pa se, ovisno o stanju u državi, dodvoravalo trenutnoj vlasti. Autor navodi jedan primjer poslušnog sluganstva vlastodršcima što je vidljivo iz zapisa u spomenici škole u Prepolnu, gdje učiteljica povodom smrti cara i kralja Franje Josipa I. 1916. godine izražava duboko žaljenje - između ostalog, nazivajući cara brižnim ocem i prijateljem narodne škole i narodnog učiteljstva. Samo nekoliko godina kasnije nakon raspada Monarhije, ista učiteljica piše kako je skinuta slika Kaligule Franje Josipa I. i svečano bi postavljena slika regenta Aleksandra Karagjorgjevića.
Knjiga završava s 1940. godinom dokad je pisana većina spomenica, a neke se još vode do kraja 2. svjetskog rata kada i to prestaje. Neki su učitelji pisali spomenice savjesno s ljubavlju i pažnjom, dajući opširne podatke o školi, mjestu, gospodarskim i političkim prilikama pa se iz njih iščitava život jednog vremena.
(Stjepan Dragija)
Izvor: Muzej seljačkih buna
"Gubec: razbojnik ali junak" – izložba posvećena vođi Velike hrvatsko-slovenske seljačke bune
U Posavskom muzeju Brežice nedavno je otvorena gostujuća izložba Muzeja seljačkih buna „Gubec: razbojnik ali junak“ koja posjetiteljima prikazuje kako se kroz povijest mijenjalo viđenje o vođi Velike hrvatsko-slovenske seljačke bune u narodnoj predaji, povijesnim udžbenicima i popularnoj kulturi i umjetnosti, s ciljem da se publika, razmišljajući o Gupcu, zamisli nad današnjim vremenom i zapita je li ideja socijalne pravde umrla ili je još uvijek negdje na životu.
Muzej seljačkih buna otvoren je prije gotovo 50 godina s nakanom da od zaborava sačuva različite seljačke pobune, a posebno Veliku seljačku bunu iz 1573. godine, najveći ustanak u povijesti hrvatskog seljaštva u kojem su hrvatski i slovenski seljaci surađivali protiv zajedničkih neprijatelja. Iako je tijekom vremena misija Muzeja donekle mijenjana, Seljačka buna, razvoj društva i borba za socijalnu pravdu ostale su dominantne teme.
Kao dio ostvarenja misije Muzeja postavljena je krajem 2021. godine izložba Gubec: razbojnik ili velikan. Bio je to i svojevrstan odgovor na izložbu iz 2018. godine o Franji Tahyju, na kojoj je postavljeno pitanje je li Tahy bio potpuni negativac? Jer, ako Tahy nije bio negativac, znači li to da je negativac bio Gubec? Nakon postava u Gornjoj Stubici, u ponešto promijenjenom izdanju, pod naslovom Gubec: razbojnik ali junak, postavljena je u Posavskom muzeju Brežice. Zbog manjeg prostora, neki su segmenti, poput različitih organizacija koje nose ime Matije Gupca zanemareni, a slovenski je pogled na Gupca naglašen.
Izložba je strukturirana kroz nekoliko tema. Središnji dio izložbe postavlja pitanje je li Gubec bio velikan (junak) ili razbojnik, a problematizira se kroz citate istaknutih pojedinaca od 16. do 21. stoljeća koji ga opisuju u širokom rasponu od slavnog sina, najvećeg junaka i borca za pravicu do opakog čovjeka, prokletog kralja, vođe zločinačke vojske, vagabunda i hohštaplera.
Izvor: Muzej seljačkih buna
Historiografiju i njezine spoznaje o Buni naslovili smo Ambroz ili Matija, istaknuvši najpoznatije povjesničare koji su pisali o Buni. Ovoj smo, donekle formalnoj temi, pristupili pomalo stripovski, kako bismo ju približili i nestručnjacima. Seljačka buna i Gubec bili su česta tema književnosti i likovnih umjetnosti. Gubec se pojavljuje na pozornici i filmu, u stripu, klasičnoj i popularnoj glazbi. Bogata hemerotečna građa, koja je tek dijelom mogla biti prikazana, svjedoči o popularnosti teme među širokom publikom. Vizualno, izložbom u Brežicama dominira pregled skulptorskih prikaza Gupca, od onog Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Spieglera, Marina Studina i Antuna Petrovića, do makete spomenika Antuna Augustinčića. Izložbom smo podsjetili i na buran odnos historiografije i literature kada je o Buni riječ, ali i na suvremene interpretacije u stripu.
Pitanje je li Gubec živ ili mrtav postavljeno je u dva aspekta: je li Gubec, kako se godinama vjerovalo bio pogubljen 15. veljače 1573. u Zagrebu ili je poživio još koju godinu, kako pokazuju nova istraživanja, ali i je li Gubec kao simbol borbe za pravdu za nas danas važan ili nije. Izložba poziva da se zapitamo je li ideja socijalne pravde umrla ili je još uvijek negdje na životu.
Izložba je realizirana u sklopu međuinstitucionalnog projekata Buna/Upor/Revolt u kojem sudjeluju uz gornjostubički i brežički muzej i druge institucije s područja Hrvatske i Slovenije koje je nekada bilo zahvaćeno Bunom: Muzej u Brdovcu, Kulturni dom Krško i Galerija Božidara Jakca iz Kostanjevice na Krki.
Autorice izložbe su Vlatka Filipčić Maligec i Lidija Kelemen.
(Vlatka Filipčić Maligec)
Postav, fotografirao: Miho Škvrce
"Kako smo se zabavljali" – izložba približava noćni život Dubrovnika 70-ih i 80-ih
Izložba "Kako smo se zabavljali, noćni život i zabave Dubrovnika 70-ih i 80-ih" po prvi put prikazuje izbor iz bogate arhivske i dokumentarne građe Muzeja crvene povijesti, Državnog arhiva Dubrovnik, Znanstvene knjižnice Dubrovnik, Dubrovačkih muzeja, privatnih posudbi i donacija koja se odnosi na razdoblje 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća.
Javnim pozivom prikupljena je vrijedna građa koju su nam ustupili sugrađani evocirajući na taj način svoje uspomene za "dobrim starim vremenima" na temelju čega mlađe generacije imaju priliku vidjeti kako su se nekoć njihovi roditelji i djedovi i bake zabavljali.
Ideja izložbenog tima bila je osvijestiti ne samo istraživače/kustose, već i lokalnu zajednicu na važnost istraživanja ovakvih tema dok još postoje živa sjećanja sudionika određenog vremena jer iz njihovih primjera možemo učiti; u ovom slučaju kako uistinu uživati u trenutku i društvu što vrlo često zbog pritiska društvenih mreža, danas itekako zaboravljamo.
Fenomenološka izložba postavljena u novouređenom galerijskom prostoru Muzeja crvene povijesti predstavila je 120 fotografija koje nam govore o vremenu u kojem zabave, čini se, nije nedostajalo. Posebna zanimljivost su fotografije „plutajućih“ diskoteka Nelson i Antika, koje su danju služile u turističke svrhe, a noću su bile mjesto zabave. Plesalo se, pjevalo i zabavljalo na hotelskim taracama Adriatica, Kompasa, hotela Park, Splendid bara, ali i u velikom hotelskom kompleksu Babin Kuk otvorenom 1970-ih. Digitalizirane fotografije prikazane su kroz različite teme kao što su: Novogodišnje zabave, Maškarate, Diskoteke i klubovi poput Zelene naranče i Lazareta, Hotelske zabave i ostale vrste organiziranih druženja. U uvodnom dijelu izložbe predstavljeni su novi glazbeni žanrovi i razvoj zabavne glazbe u Dubrovniku.
Plutajuća diskoteka Nelson, 1971.
Dio izložbenog postava čine i plakati. Na primjeru sedam odabranih plakata možemo prepoznati članove grupe Kastelani, ali i dobiti uvid u programe kluba mladih Zelena naranča. Vrijedan prilog povijesti diskoteka su i ulaznice među kojima se izdvaja ona diskoteke Tezej, kao i članska iskaznica Omladinskog kulturnog centra Lazareti. Zahvaljujući privatnoj posudbi, u postavu se nalazi i skraćeni dio bogatog video materijala koji prikazuje snimke dubrovačkih noćnih izlazaka iz perioda 70-ih i 80-ih koje obrađuje ova izložba.
Postav, fotografirao: Miho Škvrce
Izložena je i Zlatna ploča, certifikat koji je grupa Libertas primila kao priznanje za 100 000 prodanih ploča singla Moja Ane broji dane. Tu su i gramofonske ploče Dubrovačkih trubadura, grupe Libertas, ali i hitova dua Buco i Srđan. Za lakše prostorno snalaženje po lokacijama kojih više nema, izražena je i reljefna karta s označenim mjestima zabave. Interaktivni dio postava čine skenirani članci iz lokalnih novina: Dubrovačkog vjesnika i Lausa, lista omladine Dubrovnik, koji prate tematske cjeline, a prikazani su obliku novina koje se mogu listati.
Uz temu maškarata koje imaju dugu tradiciju u Dubrovniku, izložena su četiri karnevalska kostima: kostim dominala, kostim 4 asa, kostim harlekin-joker i kostim zodijački znak vodenjak. Zanimljiv je i sačuvani primjerak medaljona iz 1970. popularne maškarane družine Njarnjasi koja je svojim maskama redovito propitivala i kritizirala društveno-politički život onog vremena.
Njarnjasi kao balerine u Gradskoj kavani (Rade Petrić, Vinko Krampus, Vjekoslav Čižek), 1980-ih
Kustosi i autori izložbe su Marijeta Radić i povjesničar Ivan Lujo. Likovni postav zajedno s kustosima potpisuju Kristina Mirošević i Krešo Glavinić. Izložbu prati i deplijan, a u nastanku je i dugometražni dokumenatarni film autorice Marijete Radić koji snima u video produkciji LMT studija i produkciji Majeutika d.o.o.
Izložba ostaje otvorena do 15. svibnja 2023.
(Marijeta Radić)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr