U središtu Pakraca otvoren je novoobnovljeni Spahijski podrum – novi dom Gradske knjižnice i dodatni izložbeni prostor Muzeja grada Pakraca koji javnosti prezentira bogatu kulturnu baštinu i enološku tradiciju ovoga kraja. Riječ je o projektu vrijednom više od 8,7 milijuna eura, sufinanciranom sredstvima Europskog fonda za regionalni razvoj. Spahijski podrum primjer je udruživanja snaga dviju baštinskih institucija – Gradske knjižnice Pakrac i Muzeja grada Pakraca. Osim simboličnog i prostornog povezivanja knjižničnih i muzejskih zbirki, njihovo partnerstvo znači i razvijanje komplementarnih pristupa o prikupljanju, čuvanju i komuniciranju znanja o lokalnoj povijesti, ljudima i pričama koje čine pakrački identitet.

Kroz stoljeća grad Pakrac je bio upravno, crkveno i gospodarsko središte. U vrijeme Osmanskog Carstva bio je sjedište sandžaka, a kasnije dio Vojne krajine. Tijekom 18. i 19. stoljeća razvijao se kao trgovačko i obrtničko središte s izraženom vinskom tradicijom. Ovdje se nalazila prva kovnica novca, vlastelinski posjed baruna Trenka i poznate grofovske obitelj Janković. Spahijski podrum, izgrađen početkom 18. stoljeća, jedna je od najstarijih sačuvanih gospodarskih zgrada u Slavoniji. Bio je dijelom velikog vlastelinstva, a pretpostavlja se da se koristio za preradu vina, rakije i kao žitnica. Zbog svog utjecaja na razvoj i prostornu organizaciju grada ima urbanističku vrijednost i status zaštićenog kulturnog dobra.

Fotografirao: Antonio Pejša, Phi Media

Svijet graševine

Projekt Spahijski podrum nastao je kao dio ekosustava destinacije Svijeta graševine koja se prostire na području Požeško-slavonske županije, a koji je usmjeren na promociju i slavljenje baštine autohtone vinske sorte graševine i identiteta Slavonije. Uključuje izgradnju suvremene infrastrukture za prezentaciju lokalnih priča, koristeći baštinu kao temelj za razvoj zajednice, kulturnu razmjenu i poduzetništvo. Uz Spahijski podrum, Svijet graševine čine Muzej bećarca u Pleternici koji predstavlja nematerijalnu baštinu napjeva bećarac pod UNESCO-vom zaštitom, zatim Kuća graševine u Kutjevu (u nastajanju) kao muzej autohtone vinske sorte čije se nasljeđe o proizvodnji graševine prožima kroz ljude i krajolik, te ostale baštinske sastavnice koje nastaju na tom području, a vrednuju lokalnu baštinu i povijest te znanja i vještina koja prenose autentične priče. Svijet graševine razvijen je uz podršku lokalnih stanovnika. Kroz smislena pitanja, slušanje i bilježenje, zajedno smo s njima otkrivale baštinu i nasljeđe kojim se ponose, stvarajući narativ destinacije ukorijenjen u identitetu zajednice i duhu mjesta.

Strategija razvoja kulturnog turizma Svijeta graševine izrađena je 2015. godine, nakon čega je uslijedio razvoj Idejnog muzeološkog koncepta za Spahijski podrum 2019. godine, Glavnog muzeološkog koncepta 2021., a 2025. godine posjetiteljima se otvaraju vrata Spahijskog podruma. Upravljačku dokumentaciju Svijeta graševine i muzeološki koncept osmislio je tim iz Muza, a likovna rješenja izradio je Studio Rašić & Vrabec.

Fotografirao: Antonio Pejša, Phi Media

Stalni postav Spahijskog podruma

U novom prostoru Spahijskog podruma smjestila se Gradska knjižnica Pakrac sa studijskom čitaonicom, stalni postav Muzeja grada Pakraca, gastro kutak, prostor za odmor i okrepu, dvorana Julijana za predavanja, skupove i radionice, Galerija Pakrac za povremene izložbe, igraonica namijenjena kreativnim programima za djecu te uredi zaposlenika.

Knjižnica u Spahijskom podrumu broji oko 24.000 knjiga, s odjelom za djecu i dvije specijalističke biblioteke, zavičajnu i vinsku. Hibridnost u prezentaciji sadržaja vidljiva je kroz smještaj odabranih predmeta i priče iz Zbirke moneta, Zbirke mustri i Zbirke razglednica u prostor knjižnice, povezanih s knjižničnom građom i znanjima koja su tamo pohranjena. Kao platforma za podizanje razine znanja o domaćim sortama, ekološkom uzgoju i lokalnim proizvodima, u Spahijskom podrumu formira se i Pakračka zbirka sjemena. Ovdje posjetitelji osvještavaju vrijednost vlastitog uzgoja bilja i očuvanje autohtonosti te sudjeluju u sakupljanju, posuđivanju i uzgoju sjemena. Osmišljen je i Kabinet doživljaja, prostor za povremene izložbe i mjesto gdje se obrađuju teme tradicije, umijeća, baštine pakračkog područja i svakodnevnih aktualnih tema koji su dio našeg svijeta.

Stalni postav započinje od vinske baštine Pakraca i pakračkog vinogorja. Glavna je to poveznica sa Svijetom graševine, a predstavlja posljednjeg pakračkog bačvara, pokojnog Tomu Drakslera uz isticanje važnosti slavonskog hrasta i umijeća bačvarstva za proizvodnju vina. Stalni postav nastavlja se u gastro kutku, prostoru odmora i okrepe kao svojevrsna reminiscencija na vrijeme provedeno s bližnjima prilikom spremanja jela i objeda. Originalne rukom pisane kuharice, recepti pakračkog kraja i restaurirani građanski štednjak prisjećaju posjetitelje na kuhinju njihovih mama, baka i prabaka. Ovaj dio postava obogaćen je predmetima iz kulturno-povijesne zbirke Muzeja.

Fotografirao: Antonio Pejša, Phi Media

Glavni dio stalnog postava Muzeja nosi naziv Naš zavičaj, a njegov narativ polazi od aure originalnih predmeta i arhivskih materijala. Arheološki nalazi pričaju najraniju prošlost Pakraca, a od predmeta se ističe slavonski banovac iz 13. stoljeća s pričom prve kovnice novca u Pakracu. No, najveći dio postava predstavlja šetnja zamišljenom ulicom u gradu, ispunjenu dućanima i radnjama malih obrtnika poput postolara, urara, slastičara, limara, frizera, ljekarnika, krojača, grafičara, soboslikara, klobučara, strojobravara… Izložbene vitrine oblikovane su kao izlozi njihovih radnji, a kroz njihove predmete i alate prikazane su priče vještih ruku, zaboravljenih zanata i vještina koje su oplemenile baštinu jednog grada.

Model hibridne institucije knjižnice i muzeja ostvaren u Spahijskom podrumu povezuje različite oblike znanja, a zajednici u kojoj djeluje omogućuje holistički pristup učenju, istraživanju i povezivanju s baštinom. Ovakva hibridna institucija donosi brojne prednosti u organizaciji i dostupnosti znanja s obzirom na to da obje ustanove dijele edukacijsku misiju i djeluju kao izvori informacija, te potiče otvorenost prema stvarnim potrebama zajednice, dijalog s lokalnim ljudima, kreiranje sadržaja koji odgovaraju njihovim potrebama s ciljem stvaranja suvremene baštinske institucije.

(Mirna Draženović, Muze d.o.o.)

Fotografirao: Miho Skvrce

Umjetnička galerija Dubrovnik – vremeplov kroz 80 godina djelovanja

Slaveći svojih osamdeset godina Umjetnička galerije Dubrovnik otvorila je izložbu posvećenu dinamičnoj povijesti te ustanove koja je u svom djelovanju brojnim izložbama, likovnim radionicama, stručnim vodstvima i predavanjima postala živo mjesto interakcije umjetnosti i publike. Autorice izložbe su muzejske savjetnice UGD Petra Golušić i Rozana Vojvoda i kustosica UGD, Jelena Tamindžija Donnart.

Umjetnička galerija Dubrovnik od 1945. do 1948. smještena je u ljetnikovcu Crijević Pucić, a od 1948. godine do danas smještena je u Palači Banac na Pločama, građevini koju su od 1937. do 1939. projektirali Lavoslav Horvat i Harold Bilinić i koja predstavlja iznimno ostvarenje međuratne hrvatske arhitekture. Zbirka Umjetničke galerije Dubrovnik koja broji gotovo 3000 djela omogućuje vrlo pregledno uvid u vremensko razdoblje od početka moderne umjetnosti u Hrvatskoj na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeća, preko raznovrsnih stilskih pravaca dvadesetog stoljeća do suvremenih tendencija u umjetnosti na dubrovačkoj i hrvatskoj sceni.

 

Fotografirao: Miho Skvrce

Izložba „80 godina Umjetničke galerije Dubrovnik“ na tri kata Palače Banac u kronološkom slijedu (prvi kat: 1945. – 1969.; drugi kat 1970. – 1999., treći kat 2000. – 2025.) predstavlja izbor iz foto-dokumentacije brojnih izložbi i drugih događanja, izbor kataloga i plakata kroz izložbenu povijest ustanove, te izbor djela iz zbirke ključnih autora/ica za razvoj moderne i suvremene misli na hrvatskoj i dubrovačkoj sceni. Kronološka razdioba prostorno je naglašena arhivskim fotografijama koje su uvećane na dimenzije foto-tapeta i s kojima se otvaraju i zatvaraju pojedine izložbene cjeline, a u određenim slučajevima izbor radova iz zbirke povezuje se tematski s fotografijama. Primjerice, na fotografiju Koste Strajnića, prvog ravnatelja i čovjeka uvelike zaslužnog za osnutak Umjetničke galerije Dubrovnik nadovezuju se portreti Koste Strajnića iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik koje su radili njegovi prijatelji umjetnici (Ivo Dulčić, Antun Masle, Božidar Rašica, Milan Konjović).

Na prvom i drugom katu nižu se, u navedenom kronološkom ključu, klasici hrvatskog modernog slikarstva prve i druge polovine dvadesetog stoljeća, dok su na trećem katu djela suvremene likovne umjetnosti u širokom medijskom rasponu od instalacija, skulptura, objekata i slika-objekata, radova u kojima se preispituje sam slikarski medij, fotografija kao i djela koja su foto-dokumentacija prostornih instalacija, happeninga i performansa, koji se, u pojedinim slučajevima, odvijali upravo u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Od crno-bijelih fotografija prvih postava zbirke, ranih izložbi i zabilježenih manifestacija poput koncerata i večeri poezije, preko pojave fotografije u boji na izložbama sedamdesetih i osamdesetih godina pa sve do brojnih dokumentarnih fotografija u novom digitalnom formatu od 2000. do danas, posjetitelji su uvučeni u svojevrsni vremeplov.

 

Fotografirao: Miho Skvrce

Veliki broj plakata svjedoči obimnoj i iznimno kvalitetnoj izložbenoj djelatnosti Umjetničke galerije Dubrovnik tijekom 80 godina postojanja. Prvi plakat na izložbi iz 1959. godine dizajniran je od strane dubrovačkog slikara Milovana Stanića i predstavlja izložbu srednjovjekovnih fresaka, dok sljedeći iz 1960. godine donosi izložbu grafike i akvarela iz zbirke Koste Strajnića, prvog ravnatelja UGD-a. Na plakatima iz sljedećih godina mogu se pratiti samostalne i grupne izložbe dubrovačkih autora (Ivo Dulčić, Đuro Pulitika, Antun Masle, Josip Škerlj, Lukša Peko), hrvatskih autora (Ferdinand Kulmer, Edo Murtić, Kosta Angeli Radovani, Branko Ružić) te dubrovačkih salona (1979. – 1983.) i raznih manifestacija poput filmskih tribina, predstavljanja knjiga te izložbi dječjih crteža.

Plakati iz posljednjih trideset godina jasno predočuju pažljiv odabir i praćenje suvremene dubrovačke i hrvatske likovne scene, ali i međunarodnih izložbi (Jan Fabre, 2006. i 2009., Grafike Pabla Picassa, 2008., Alberto Giacometti, 2010., Steve McCurry, 2012., izložba američke grafike, 2009., djela iz kolekcije Thyssen-Bornemisza, 2018., Andy Warhol, 2023.) kojima Galerija nastoji postići i održati internacionalizaciju likovne scene grada Dubrovnika.

 

Fotografirao: Miho Skvrce

U sklopu izložbe „80 godina Umjetničke galerije Dubrovnik“ postavljena je virtualna izložba „Izvan okvira“ čija je autorica Ivona Šimunović, kustosica pedagognja UGD, a za čiju su produkciju i tehničku podršku zaslužni Pixel design i Loop production. Prema riječima autorice virtualne izložbe „nova prezentacija slikarstva hrvatske moderne, kroz jedan duhoviti, energični i efektivni način posjetitelja sugestivno vodi u svjetove novih tumačenja i doživljaja, novih značenja i konstrukcija“. Izložba kroz multimedijalnu produkciju prenosi dio fundusa, točnije odabrane slike Vlaha Bukovca i Mata Celestina Medovića, autora koji su temelj i polazna točka zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2025.

(Jelena Tamindžija Donnart, Rozana Vojvoda)

►vrh

---

 

Fotografirao: Ivan Borbaš

„Mi i naši Drugi“ – izložba o bogatoj društvenoj i kulturnoj raznolikosti Virovitice

U Gradskom muzeju Virovitica nedavno je otvorena izložba „Mi i naši Drugi. Kulturno etnička naslijeđa Virovitice“ koja se temelji na višegodišnjim etnološkim istraživanjima i proučavanjima muzejskih predmeta iz zbirki Etnološkog odjela, predstavljajući posjetiteljima starosjedioce i doseljenike Virovitice u 19. i 20. stoljeću. Ponuđeni vremenski okvir i presjek na izložbi upućuje nas na povijesna naslijeđa, migracijske procese i društvena uređenja koja su omogućila interkulturalni dijalog i suživot prvenstveno promatran u Virovitici.

Više od stotinjak predmeta izloženo je u osam cjelina, a vizualno povezano odabranim bojama u zajednički prostor velike izložbene dvorane Gradskog muzeja Virovitica. Izložbene cjeline predstavljaju neke od mogućih definicija skupina putem govora, odjeće, običaja, vjerovanja, gastronomije i folklornog izričaja. Navedenim temama pomoću materijalne i nematerijalne građe predstavljeni su starosjedioci Virovitice Mikeši, zatim doseljeni primorski Bunjevci i Ličani, Česi, Nijemci, Romi, pravoslavni Srbi i Židovi. U povijesnom okviru obradilo se i predstavilo naslijeđe Osmanlija čiji su brojni tragovi ostali zabilježeni kao materijalno i nematerijalno svjedočanstvo.

 

Fotografirao: Ivan Borbaš

Doseljavanje primorskih Bunjevaca i Ličana u Viroviticu početkom 20. stoljeća na izložbi je predstavljeno pod naslovom „Trbuvom za kruvom“, dok je u segmentu „Uvijek u pokretu“ prikazan dio drvenih i željeznih predmeta kojima su Romi trgovali i omogućavali mikroekonomiju zajednice. Cjeline o njemačkom i češkom utjecaju prikazuju etnografsku građu koja je oblikovala običaje kao i društveni te gospodarski dio Virovitice. Narodne nošnje pravoslavnih Srba izložene su kao elementi koji spajaju identitete i ukazuju na sličnosti među narodnostima pri tradicijskom odijevanju.

Unutar lokalnih narativa o starosjediocima Mikešima na izložbi su izloženi predmeti iz svijeta gastronomije povezujući ih sa rukopisnim receptima i određenim riječima mikeškog govora. Posjetitelji su također slobodni ponijeti i djelić uspomene – printane rukopisne recepte predstavljenih jela. Sačuvani recept o istočnjačkoj slastici halvi povezuje dvije cjeline te ostavštinu Osmanlija u Virovitici prikazanu kroz riječi i predmete vezane uz kavu i duhan. Evocirajući se na rado korištenu usporedbu u lokalnom govoru o dobroj prodaji nekog proizvoda cjelina je nazvana „Ide ko alva“.

 

Fotografirao: Ivan Borbaš

U izložbenom dijelu „Značaj trgovine za razvoj grada“ ističu se sugrađani Židovi i njihov utjecaj na obrtnički razvoj. Krojački zanat i nabavka muških prsluka oblikovali su i dio muškog ruralnog odijevanja. Cilj je izložbe ponuditi dio muzejske građe kao jedan od mogućih odgovora na pitanje koliko nam je toga zajedničkog u odnosu na zamišljenog Drugog. U duhu tolerancije i razvijanja pluralizma izložba želi potaknuti na daljnja uvažavanja raznolikosti kako kulturnog tako i društvenog kruga Virovitice.

Autorica izložbe je muzejska savjetnica i etnologinja Jasmina Jurković Petras. Autori tekstova u katalogu izložbe su, uz autoricu izložbe, i kolege muzealci Mihaela Kulej, muzejska savjetnica, Sanja Baškarad, kustosica i Andrej Malek, kustos dokumentarist. Za grafičko oblikovanje kataloga zaslužan je Ivan Borbaš, suradnik za propagandu i marketing.

Izložbu je moguće razgledati do 18. kolovoza 2025. u redovno vrijeme Gradskog muzeja Virovitica.

(Jasmina Jurković Petras)

►vrh

---

 

Fotografirala: Iva Validžija

„Kontrolirana sloboda“ – život u Beču nakon Drugog svjetskog rata

Povodom osamdesete godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Muzeju grada Beča otvorena je izložba „Kontrolirana sloboda“ – savezničke snage u Beču koja posjetiteljima približava život u gradu podijeljenom između saveznika – Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država – u razdoblju od 1945. pa sve do 1955. godine, uz veoma osjetljiv proces transformacije Austrije iz nacionalsocijalističkog u demokratsko društvo.

Austrija je još u listopadu 1943. godine Moskovskom deklaracijom potpisanom od strane saveznika dobila „status žrtve“ te je postojala namjera da se po završetku rata glavni grad kao i cijela država, u kontroliranim uvjetima, nanovo izgrade. Kada je Crvena armija u ožujku 1945. došla do grada Beča započele su borbe između sovjetske i njemačke vojske koje su proizvele ogromne ljudske gubitke među kojima su, u značajnom broju, bili i građani Beča. U ljeto te godine grad Beč imao je pola milijuna stanovnika manje nego u trenutku pripojenja Austrije Njemačkoj u ožujku 1938. godine budući da je velik broj židovske populacije ubijen u koncentracijskim logorima ili je iselio, a značajan je dio stanovništva također stradao nakon regrutacije ili kao civilne žrtve rata.

 

Fotografirala: Iva Validžija

Nakon oslobađanja Beča 13. travnja 1945. stanje u gradu bilo je izrazito teško – zbog bombardiranja stambeni kapaciteti višestruko su smanjeni, a uvjete života u gradu dodatno su otežavali glad i hladnoća. Istog mjeseca Sovjeti su na čelo grada postavili socijaldemokrata Teodora Kornera, da bi od rujna iste te godine Beč bio podijeljen na zone u kojima su uz sovjetsku za upravljanje bili nadležne i britanska, francuska te vojska SAD-a. Kretanje građana iz zone u zonu bilo je omogućeno, uz otegotne okolnosti različitih teritorijalnih autoriteta saveznika i stranih jezika koji su se u pojedinoj zoni koristili. Posjetitelji izložbe „Kontrolirana sloboda“ mogu doznati kako je vojna prisutnost saveznika nakon Drugog svjetskog rata bila svakodnevica Beča i njegovih stanovnika, kao i ideja da se stanovnicima nakon višegodišnje nacističke diktature kroz različite kulturne sadržaje ponudi „novi identitet“. I dok su zapadni saveznici kroz kulturne sadržaje propagirali demokraciju, slobodu i kapitalizam, sovjetske snage su promovirale su socijalističku umjetnost i komunističku ideologiju.

Među izlošcima može se vidjeti plakat izložbe Nikad zaboraviti (Niemals vergessen!) postavljene u jesen 1946. godine, koja je tematizirala izvore, propagandu i posljedice nacionalsocijalizma, stoga sam plakat prikazuje mušku figuru koja maljem uništava svastiku. Naime, u nastojanju da se osvijesti stanovništvo na zlodjela učinjena pod nacističkom diktaturom, započelo se s prikazivanjem dokumentaraca i postavljanjem izložbi koje su otvoreno osuđivale to razdoblje. Jedan od ciljeva izložbe Nikad zaboraviti bio je da kroz velike fotografske kolaže Bečani, osim upoznavanja svih zločina Trećeg Rajha, osvijeste i vlastitu odgovornost u recentnoj prošlosti. U sto dana trajanja izložbu je vidjelo 260 tisuća stanovnika, a pohodili su je i brojni bivši pripadnici Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke kojima je to bila prilika da se ponovno integriraju u kulturni život grada i države.

 

Fotografirala: Iva Validžija

Izložba „Kontrolirana sloboda“ dotiče se zanimljive priče o političkom preokretu Herberta von Karajana, cijenjenog austrijskog dirigenta koji je od 1933. otvoreno podupirao i bio član Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke kako bi si otvorio vrata za profesionalni napredak. Nakon rata, sva su mu vrata kulture bila zatvorena, no budući da se saveznici ne drže striktno „crne liste“ njegov neosporni talent za glazbu ponovo ga vraća u vrh kulturnog značaja u Austriji, a zatim i u cijelom svijetu. Početak njegove rehabilitacije dogodio se u prosincu 1945. kada službeno dobiva dozvolu za rad.

U kontekstu likovnih umjetnosti francuski saveznici su izložbama predstavljenima u glavnome gradu napravili svojevrsnu „intelektualnu detoksikaciju“ predstavivši modernu – za vrijeme nacizma označenu kao „degenerativnu“ – umjetnost. Posjetitelji mogu saznati kako su od 1945. do 1954. godine Bečani imali prilike vidjeti čak tridesetak vrhunskih umjetničkih izložaba na kojima su prikazana djela umjetnika kao što su Paul Cezanne, Pablo Picasso i drugi kubisti, Marc Chagall i Henry Moore. Veliku ulogu u obnovi života u Beču nakon rata imali su i kulturni centri koji su kroz knjižnice upoznavali korisnike s najnovijim naslovima (npr. Starac i more Ernesta Hemingwaya) te kroz druge oblike djelovanja širili direktan kulturni utjecaj zemlje koja je unutar pojedine zone bila zadužena za funkcioniranje grada pa su tako izložene bilježnice učenika polaznika tečaja francuskog jezika.

 

Fotografirala: Iva Validžija

Posebnu ulogu u svakodnevnoj ponudi kulturnog života imale su radio stanice sa sadržajima koji su u potpunosti odskakali od tradicionalnih austrijskih radio stanica, zatim kino dvorane u kojima se moglo pogledati veliki broj novih stranih filmova te ogromna ponuda dnevnih novina kao i tjednih časopisa koji su donosili sve vijesti iz svijeta u glavni grad Austrije što je na izložbi zorno dočarano.

Kustosi izložbe ne bježe ni od manje ugodnih, pa i teških tema, poput povrata ratnih zarobljenika te njihovog izuzetno teškog puta integracije u društvo, kao i masovnih silovanja Bečanki od strane sovjetske vojske koja su dugo bila prešućivana i gurana pod tepih. Segment izložbe posvećen je reklamnom materijalu poput plakata i natpisa koji oglašavaju trgovine, barove, restorane i razne sportske aktivnosti rezervirane isključivo za vojnike savezničkih snaga dok su, s druge strane, obični građani sve do 1953. godine živjeli na točkicama za hranu i higijenu koje su im omogućavale tek asketski život uz pothranjenost na dijeti od 1000 do 1500 kalorija dnevno po osobi.

Izložba „Kontrolirana sloboda“ – savezničke snage u Beču otvorena je do 7. rujna 2025. godine.

(Iva Validžija)

►vrh

---

 

Izvor: Muzej Cetinske krajine

„Zlatni uresi kolajni bajnih“ – muzejska baština tradicijskog nakita

U Muzeju Cetinske krajine – Sinj priređena je izložba pod nazivom Zlatni uresi kolajni bajnih – Tradicijski nakit iz fundusa Muzeja Cetinske krajine – Sinj, Zbirki Franjevačkog samostana u Sinju i Franjevačkog muzeja i galerije Gorica – Livno koja publici predstavlja tradicijski nakit kao prepoznatljivi segment unutar područja sveobuhvatne hrvatske etnografske baštine. On svojim likovno-estetskim vrijednostima, materijalima, tehnikama izrade, različitim tipološkim određenjima i načinom nošenja velikim dijelom slijedi starohrvatsku nakitnu tradiciju. Uporište ove kulturne baštine sadržano je u zlatarskim radionicama, koje gradivne elemente nakitnih obrazaca stvaraju prema vlastitim estetskim kriterijima, u kojima se zrcale i prožimaju različiti kulturni utjecaji. Autorice i kustosice izložbe su Anita Librenjak i Danijela Petričević Banović.

Tradicijski nakitni predmeti predstavljeni na izložbi, svojim stilskim značajkama pripadaju i ulaze u sastav uglavnom dinarskog i jadranskog etnografskog kulturnog prostora. Posebnost nakita i ukrasa u dinarskom kulturnom krugu je bogato dekoriranje metalnim nakitnim repertoarom, tehnikom apliciranja na slojevitu žensku i mušku nošnju. Samostalni nakitni predmeti dinarskog područja vrlo su slični nakitu unutar tradicijske nošnje. Izrađivali su ih uglavnom zlatari obrtnici, tehnikama lijevanja, filigrana, granulacije, pozlaćivanja, od plemenitih kovina.

 

Izvor: Muzej Cetinske krajine

Za Cetinsku krajinu su stilski osebujne ogrlice s privjeskom u obliku srca sa spremnikom za štovanje relikvije izrađene od zlata i srebra. Primjerci datiraju u 19. stoljeće što potvrđuju i najbliže analogije, slični tradicijski privjesci Coure dˋAbruzzo koji potječu iz autohtone kulture središnje talijanske regije Abruzzo. Istome tipu pripadaju i ogrlice s privjescima u obliku križa s raspelima po uzoru na renesansna umjetnička djela. Elementi renesansne likovnosti očituju se i u stvaralaštvu ostalih raznolikih nakitnih tipova. Likovni izričaj istovjetnog unikatnog nakita osobito je prisutan unutar mediteranskog kulturnog kruga utemeljenog na kršćanskim vrednotama svojstvenim hrvatskoj kulturnoj tradiciji, kojeg nalazimo i u nakitu dinarskog kruga, naročito u Sinju i na njegovom širem području.

U nekoliko tematskih zaokruženih skupina na izložbi je prezentirana i tradicijska nakitna baština jadranskoga područja koja se nedvojbeno razvijala na osnovama antičkih i starohrvatskih arhetipskih oblika nakita, prihvaćajući i suvremene osobitosti europskih povijesnih i kulturnih središta, uključujući najbližu Veneciju koja je, trgovinom šireći svoj utjecaj, značajno poticala umjetničku etnografsku tradiciju.

 

Izvor: Muzej Cetinske krajine

Domaće zlatarske radionice u Dalmaciji, osobito u Splitu, Trogiru, Šibeniku, Zadru, Rijeci i Dubrovniku izrađivale su različite tipove tradicijskog nakita, a njegujući zlatarsko umijeće, vještine i majstorstvo, posebno se isticao i Sinj sa svojim priznatim i uglednim obiteljskim zlatarskim radionicama ovlaštenim i usavršenim za izradu srebrnog i pozlaćenog nakita. Povijesne izvore o dugoj postojanosti sinjskih zlatarskih obitelji u 18., 19. i pr. pol. 20. stoljeća nalazimo u opsežnom arhivskom gradivu, zbirkama crkvenih matičnih knjiga i dokumenata, raznim bilježničkim ispravama, spisima, registrima, izvodima i popisima u kojima se navode zlatarski obrtnici u Sinju. Izložbena cjelina posvećena zlatarskom obrtu u Sinju prezentirana je odabranim muzejskim eksponatima zlatarske radionice Ivana Radonića Brdara s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Među eksponatima izdvajaju se zlatarski alatni strojevi izrađeni u Manufakturi Carl Bauer u Münchenu, kao i druga oprema te razni alati.

Prigodom izložbe priređen je popratni muzejski katalog autorica s preglednim tekstovima o povijesnom razvoju, regionalnim stilovima, elementima kulture i običaja kojima tradicijski nakit pripada. Uz tekstove kataloški su opisani i reproducirani izdvojeni muzejski predmeti s opširnim kataloškim jedinicama. Tekstove u katalogu potpisuju autorice Anita Librenjak, Danijela Petričević Banović iz Muzeja Cetinske krajine – Sinj te Marija Marić Baković i Jela Duvnjak iz Franjevačkog Muzeja i galerije Gorica – Livno. S namjerom promišljenog predstavljanja muzejskih odjela i zbirki unutar složenih, zahtjevnih i dinamičnih muzejskih fundusa te ukazivanja na značaj muzejskog rada u očuvanju kulturnog naslijeđa snimljen je kratki dokumentarni film s video projekcijama muzejskih sadržaja.

Izložba Zlatni uresi kolajni bajnih – Tradicijski nakit iz fundusa Muzeja Cetinske krajine – Sinj, Zbirki Franjevačkog samostana u Sinju i Franjevačkog muzeja i galerije Gorica – Livno se može razgledati do 25. srpnja 2025.

(Anita Librenjak i Danijela Petričević Banović)

►vrh

---

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr