U Galeriji AMZ u Zagrebu otvorena je izložba „Altamira - Remek djelo prve umjetnosti“ posvećena prvom nalazištu špiljskih slikarija u svijetu koje je dokumentirano i prezentirano javnosti, remek djelu paleolitske umjetnosti smještenom u središnjem djelu kantabrijske obale u Španjolskoj.
Otkriće slikarija u spilji Altamiri objavio je Marcelino Sanz de Sautuola 1880. u knjizi Kratke bilješke o nekim pretpovijesnim artefaktima iz provincije Santander sugeriravši po prvi put postojanje istinske umjetnosti stvorene u tako dalekom razdoblju kao što je gornji paleolitik. Malo tko je bio spreman priznati činjenicu da je takva umjetnost mogla nastati rukama i promišljanjem nekoga tko se u ono vrijeme nazivao „pračovjekom“, što je dovelo do odlučnog odbijanja ondašnje znanstvene zajednice koja je njegovala konzervativnije ideje o podrijetlu čovječanstva.
Uvodni dio izložbe približava kontekst špilje, klimu, okoliš i životinjski svijet tijekom gornjeg paleolitika, zatim najpoznatija nalazišta pećinske umjetnosti u Europi, kao i neke od glavnih artefakata pronađenih u Altamiri poput koštane lopatice koja pripada Magdalenskoj kulturi ili kremenog strugača Solitrenske kulture. Posjetitelji saznaju kako su umjetnici Altamire bili muškarci i žene poput nas, s kojima dijelimo fizički izgled, manualnu spretnost, intelektualni kapacitet i sposobnost komuniciranja s drugima, što se sve odražava u njihovim umjetničkim kreacijama. Živjeli su zajedno u malim skupinama koje su često razmjenjivale predmete, pojedince i ideje, stvarajući tako kulturne mreže diljem kontinenta u kojima su umjetnički izričaji igrali istaknutu ulogu kao sredstvo prenošenja simboličkog mišljenja.
Na izložbi se mogu vidjeti brojni životinjski likovi naslikani na stijenama i svodovima špilje – bizoni, konji i košute, prikazani pojedinačno i u skupinama, u mirovanju i u pokretu, s izvanredno naglašenim pojedinostima anatomije i pokreta. Slikarije su nastale korištenjem boja biljnog i mineralnog porijekla, s vodom kao vezivnim sredstvom, naizgled krhkom tehnikom koja je omogućila da se boja stopi s podlogom stijene tijekom vremena i traje tisućama godina.
Prikazane životinje vjerojatno ne predstavljaju najbrojnije životinjske vrste, već one koje su imale posebno značenje u pogledima na svijet, mitovima i kulturi naših predaka. U najstarijim razdobljima prije više od 25.000 godina prevladavali su crveno obojeni konji, u kasnijoj eri jeleni uklesani na zidovima, dok je najčešće prikazivana životinja u posljednjoj fazi bio bizon.
Izložba se može razgledati u Galeriji AMZ do 20. siječnja 2024.
U Gradskom muzeju Varaždin prošli mjesec otvorena je velika izložba Bistra kaplja vrednija od zlata - vinska kultura i tradicija varaždinskog kraja, posvećena kulturi vina i bogatoj vinskoj baštini varaždinskog kraja. Izložbu je priredio Etnografski odjel povodom 90-te godišnjice osnutka tog odjela, a realizirana je u suradnji s ostalim muzejskim odjelima - Arheološkim odjelom, Galerijom umjetnina, Kulturno-povijesnim odjelom, Povijesnim odjelom, Prirodoslovnim odjelom i Konzervatorsko-restauratorskim odjelom, kako bi se posjetiteljima omogućio multidisciplinarni prikaz ove teme.
Više od 300 izloženih predmeta iz fundusa GMV-a pruža uvid u višestoljetnu vinsku i vinogradarsku povijest i tradiciju ovog kraja. Osim kulturološkog aspekta, izložba sagledava i ekonomski i socijalni aspekt vina, oblikovanje raznih običaja, vjerovanja i tradicija vezanih uz uzgoj vinove loze, proizvodnju vina te njegovu konzumaciju, kao i umjetničke dimenzije vina - likovni izričaj, glazbu i književnost.
Stanovnici varaždinskog kraja nadaleko su poznati po ljubavi prema dobroj kapljici i posebnom odnosu prema vinu koje je do današnjeg dana zadržalo status dominantnog alkoholnog pića. Vino je nekada bilo dio svakodnevne prehrane, okrepa, ali i važan obredni rekvizit neizostavan u slavljima i prastarim vinopijačkim običajima, a i danas prožima sve segmente našeg društva i života.
Izložba je podijeljena na tematske cjeline: Povratak korijenima, Zemlja, zrak, voda, vatra, Zelene gorice, zlatni grozd, rujno vince, C₆H₁₂O₆ → 2C₂H₅OH + 2CO₂, Vinski obrti i Vinska arhitektura, koje posjetiteljima otkrivaju kompleksnu povijest vina, njegovu ekonomsku važnost i simbolički značaj, tranziciju od tradicionalnog načina uzgoja vinove loze i proizvodnje vina do suvremenog vinogradarstva, uz osvrt na proces prerade grožđa i proizvodnju vina, stare autohtone sorte, vinske obrte – bačvarstvo, lončarstvo, pletarstvo te evoluciju posuda i materijala za čuvanje, skladištenje i konzumaciju vina.
Izvor: Gradski muzej Varaždin
Uvodni dio izložbe naslovljen Povratak korijenima vraća nas u davnu prošlost i otkriva porijeklo vinove loze i povijest vina. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj postoji dugi povijesni kontinuitet uzgoja vinove loze i proizvodnje vina. Iz gospodarskog gledišta vinogradarstvo je imalo ogromnu ekonomsku važnost još u srednjem vijeku, a nasadi vinove loze zauzimali su značajne površine. Kao dio feudalnih podavanja Varaždinaca vino se spominje već 1209. godine u privilegiju kralja Andrije II. Arpadovića. Zbog velike potražnje za vinom, uz postojanje povoljnih preduvjeta, proizvodnjom vina bavili su se svi društveni slojevi. Nakon višegodišnje restauracije na izložbi se može vidjeti rimska bačva iz 1. stoljeća, pronađena 2016. godine u koritu rijeke Plitvice kod Kelemena, jedini je takav nalaz s područja Varaždinske županije. Bačva je nakon što je odslužila svoju primarnu skladišnu i transportnu funkciju, sekundarno korištena kao obloga bunara, što je bio čest slučaj u antičkim naseljima i rimskim vilama. Rimljani su izradu drvenih bačvi preuzeli od Kelta, a njihova je uporaba predstavljala veliki napredak u načinu čuvanja, skladištenja i transporta vina.
Druga tematska cjelina Zemlja, zrak, voda, vatra daje pregled svih čimbenika koji utječu na grožđe i vino, opisuje morfologiju vinove loze i daje prikaz tradicionalnih metoda obrade i uzgoja koje su ostale nepromijenjene sve do druge polovice 19. stoljeća kad su tehnološki razvoj i znanost znatno unaprijedili vinogradarstvo. U praksi ovdje se dugo održao starinski, primitivan način obrade vinograda bez prevelike brige o lozi i uglavnom se sve prepuštalo prirodi. Pojavom teških bolesti vinove loze - pepelnice, filoksere i peronospore u drugoj polovici 19. stoljeća, dolazi do prekretnice u vinogradarskoj praksi i primjene novih znanja i mjera, poput sumporenja i špricanja modrom galicom. Tijekom desetljeća intenzivne obnove vinograda neke su se stare sorte prestale uzgajati čime je dio vinogradarske baštine ovog kraja nepovratno izgubljen.
Tematska cjelina Zelene gorice, zlatni grozd, rujno vince priča je o berbi i najvažnijem danu za svakog vinogradara, kad se nakon cjelogodišnjeg rada i brige o lozi ubiru plodovi tog rada. Berba je i društveni događaj koji okuplja obitelj, prijatelje i susjede, a prati je veselo raspoloženje, pjesma te dobro jelo. Izloženi predmeti, fotografije i vinogradarska oprema: škafovi, pute, bednji, greštalini, muljača i starinska drvena preša prikazuju proces prerade grožđa – branje, muljanje i prešanje. Dio priprema za izložbu odvijao se na terenu gdje su snimani kratki dokumentarni filmovi s prikazom berbe, prešanja na staroj drvenoj preši, ali i svjedočanstva suvremenih vinara o izazovima s kojima se suočavaju danas.
Nekada bogatoj tradiciji kućnih obrta i zanatske proizvodnje varaždinskog kraja danas se, nažalost, gubi trag. Tradicijski obrti usko vezani za vinarstvo i vinogradarstvo - lončarstvo, pletarstvo i bačvarstvo, od iznimnog su značaja u etnologiji varaždinskog kraja, a odnose se na izradu posuda za pohranu, skladištenje, prijevoz vina i njegovu konzumaciju. Izloženi drvodjelski i bačvarski alati, glineni proizvodi lončarskih centara Jerovca, Bedenca i Dubravca kod Ivanca svjedočanstvo su tradicionalnih znanja i vještina specijaliziranih majstora i čuvara višestoljetne tradicije koja se prenosila generacijama.
Posljednja tema posvećena je staroj vinogradarskoj kleti koja je posebno vrijedan dio naše tradicijske graditeljske baštine, ali i dio fizičkog, duhovnog i kulturnog identiteta ovog kraja. U povijesnom razvoju tradicijskog graditeljstva ništa nije tako skladno i nenametljivo uklopljeno u prirodni krajolik kao što su to nekada bile vinogradarske kleti, nanizane na hrptovima brežuljaka. Za potrebe izložbe rekonstruirani su određeni arhitektonski elementi karakteristični za ove tradicijske objekte.
Autorica stručne koncepcije je Nataša Mihinjač, a izložba je postavljena za razgled do 15. rujna 2024. godine u palači Herzer.
(Gradski muzej Varaždin)
Izvor: Muzej grada Rijeke
„Kazalište priča II“ – izložba scenografskih rješenja Doriana Sokolića
U Palači šećera u Rijeci otvorena je izložba »Kazalište priča II – Izbor scenografskih rješenja Doriana Sokolića za riječko Kazalište« koja publici predstavlja makete koje je Dorian Sokolić izradio kao glavni scenograf riječkog kazališta pripremajući se za izradu inscenacija za operne spektakle kao što su Aida, Norma i Nabucco.
Upravo su skice, makete i kostimi koje su Muzeju 1990-ih donirali scenograf Dorian Sokolić i kostimografkinja Ružica Nenadović-Sokolić, nakon radnoga vijeka provedenog u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, srž Zbirke kazališne građe Muzeja grada Rijeke.
Dolaskom u riječko kazalište 1954. godine, na poziv tadašnjega intendanta Drage Gervaisa, Dorian Sokolić naslijedio je kolege Antuna Žunića, Vladimira Žedrinskog i Sergeja Kučinskog, a Ružica Nenadović-Sokolić postala je prva stalna kostimografkinja u povijesti riječkoga kazališta. Dorian Sokolić upisao je 1950. godine Akademiju primenjenih umetnosti u Beogradu gdje je zahvaljujući najboljem ponuđenom rješenju odabran kao pobjednik internog natječaja za izradu scenografije za predstavu Staklena menažerija Tennesseeja Williamsa koja se postavljala u Savremenom dramskom pozorištu. Po završetku studija karijeru je započeo u kazalištu u Smederevu te u beogradskom dječjem kazalištu Boško Buha, a nastavio i završio u Rijeci gdje je u razdoblju od 1969. do 1980. djelovao kao intendant s najdužim radnim vijekom na toj poziciji u povijesti kazališta.
Izvor: Muzej grada Rijeke
Muzej grada Rijeke u svom fundusu čuva makete koje je Sokolić izradio pripremajući se za izvedbu finalnih scenografskih rješenja. Riječ je o scenografijama u malom koje su, sudeći prema sačuvanoj foto-dokumentaciji, vrlo vjerne konačnim izvedbama na sceni. Autor se prilikom izrade posvećivao svakom detalju i pomnom odabiru materijala koji će najbolje dočaravati konačni izgled.
Uglavnom se radi o rješenjima koja svjedoče o modernom pristupu kojim je Dorian Sokolić napravio stilski otklon od dotadašnjega realističnog pristupa svojih prethodnika. Premda minimalističke njegove su scenografije dočaravale željeni ugođaj te davale zaokruženi okvir događanju ne opterećujući pritom radnju i izvođače. Isticale su se efektnošću, a bile su i dovoljno suptilne da ne preuzmu pažnju promatrača.
Radeći na inscenaciji za veliki operni spektakl Aidu, 1985. godine, Sokolić je realizirao pomičnu konstrukciju s mogućnošću triju promjena kojima su se otvarali i zatvarali bočni i središnji prolazi ovisno o razvoju radnje. Zlatna boja asocirala je na bogatstvo i raskoš egipatskoga života u hramu i skladno se nadopunjavala s monumentalnim kostimima koje je izradila Ružica Nenadović-Sokolić, Dorianova supruga i stalna suradnica što ih je činilo jedinstvenim scenografsko-kostimografskim parom. Čak šest stepeničastih krakova poslužilo je kao efektna kulisa za smještaj velikoga broja izvođača – članova zbora, statista i protagonista čime se dodatno intenzivirao dojam moći egipatske vladarice.
S novim modernističkim idejama Sokolić se susretao izvan domovine: u Parizu, kazališnim radionicama u Pragu i Bratislavi, na kvadrijenalima u Pragu i Međunarodnom trijenalu pozorišne scenografije i kostimografije u Novom Sadu, na kojem je sudjelovao od osnutka 1966. godine. Dorian Sokolić stremio je redukcionizmu i pročišćenoj formi pouzdajući se u pravilo „manje je više“. S tek nekoliko konstrukcijskih elemenata oblikovao bi scenu „pogađajući“ srž prizora i zajedno s ostalim scenskim elementima kreirao zaokruženu sliku.
Autorica izložbe je Deborah Pustišek Antić.
(Muzej grada Rijeke)
Izvor: Zavičajni muzej Našice
„Kad cvatu bijeli ljiljani“ – izložba približava posebnosti proslave Antunova u našičkom i slatinskom kraju
U Zavičajnom muzeju Ozalj 16. prosinca 2023. godine otvorena je izložba autora Miroslava Šarića pod nazivom „Kad cvatu bijeli ljiljani“ koja prikazuje materijalnu i nematerijalnu baštinu štovanja sv. Antuna Padovanskog, sveca koji je u hrvatskoj kršćanskoj duhovnosti, uz Isusa i Blaženu Djevicu Mariju, imao najveću popularnost.
Izložba brojnim nabožnim predmetima, slikama, molitvenicima, krunicama, sakralnom plastikom, vezivom za oltare, cvijećem i zavjetnim darovima posjetiteljima približava posebnosti proslave Antunova kroz povijest i sadašnjost u Našicama i Sladojevcima.
Pučka se pobožnost stoljećima baštini i prenosi s koljena na koljeno te pridržava pravila Rimokatoličke crkve. Prati čovjekov život od rođenja do smrti, prožima se kroz godišnje blagdane, običaje i svakodnevni život. Označava različite izvanjske prakse, kao npr. molitveni tekstovi i popijevke, čašćenje posebnih mjesta, znakovlje, medalje, odjeća, običaji, procesije i dr. Također, označava različite bogoštovne oblike, javne ili privatne, koji ne slijede liturgijske modele, nego posebne oblike u skladu s duhom i kulturom pojedinog naroda. Jednostavnijim molitvama i vježbama okupljeni vjernici iskazuju poštovanjem pojedina Božja svojstva ili Isusa Krista, Duha Svetoga, Majku Božju ili pojedinog sveca. Cilj svih pobožnosti je da vjernik unaprijedi svoju vjeru i odanost Bogu.
Izvor: Zavičajni muzej Našice
Sveti Antun Padovanski rođen je oko blagdana Velike Gospe 1195. godine u Lisabonu pravim imenom Fernando de Bulloes y Taveira de Azevedo. U dvadesetoj godini života stupio je u red sv. Augustina gdje je zaređen 1219. godine. Povorka s relikvijama prvih mučenika franjevaca snažno je utjecalo na sv. Antuna te je 1220. godine stupio u red siromašne male braće sv. Franje Asiškoga. Ime Antun uzeo je po sv. Antunu Pustinjaku, zaštitniku franjevačke crkve. Umro je 13. lipnja 1231. u Arcelli kod Padove u 37. godini života. Papa Grgur IX. 30. svibnja 1232. godine proglasio ga je svetim u do sada najkraćem procesu kanonizacije u povijesti Crkve. Vjernici se sv. Antunu Padovanskom posebno utječu tražeći izgubljene stvari. Sveti Antun, patron je franjevaca, biskupija, gradova, zaštitnik onih koji se vole, bračnih drugova, žena, djece, putnika, poniženih, potlačenih, siromaha. Pomoćnik je kod neplodnosti i kod porođaja. Zaštitnik je od demona, groznice, kuge, brodoloma, ratnih nevolja, vodene bolesti, bolesti očiju. Sveti Antun štuje se i kao zaštitnik propovjednika, budućih majki, dojilja, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, stoke, pošte, gladovanja i vjere u Presveti sakrament.
Svetog Antuna Padovanskog štuju svi narodi i kao svog sveca zaštitnika uzimaju i pripadnici drugih vjera i religija, primjerice pravoslavci i muslimani. Antunovska pobožnost odlikuje se kao čudotvorna, a k tome i karitativna. Ona je najizrazitiji tip katoličkog pučkog štovanja svetaca.
Izložba pučke pobožnosti svetom Antunu Padovanskom ima značajnu vrijednost i ulogu u današnjem vremenu u kontekstu očuvanja kulturne baštine, promicanju duhovnosti te razumijevanju i poštivanju povijesnih i vjerskih vrijednosti. Kombinacija svjetovnog i sakralnog u ovoj izložbi omogućava doživljaj emotivne i duhovne komponente kroz umjetnost koja istovremeno odražava svakodnevni život i duhovne vrijednosti. Neposredni kontakt koji je autor imao sa članovima zajednice, rezultirao je prikupljanjem bogatog materijala koji pomaže razumijevanju konteksta, društvenih dinamika i senzibiliteta povezanih s ovom temom.
Izložba u Ozlju ostaje otvorena do 18. veljače 2024. te čeka sljedeće otvorenje proljetnim i ljetnim mjesecima u Županji i Vukovaru.
(Miroslav Šarić, Zavičajni muzej Našice)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr