Newsletter, broj 47., 10. 10. 2017.

Fotograf Alois Beer, Riječka luka oko 1890. g., albuminska fotografija tonirana sepija
Fotoarhiv Miljenko Smokvina

Fotografska baština u muzejima – objavljen program simpozija

Simpozij o fotografskoj baštini u muzejima u organizaciji Muzejskog dokumentacijskog centra, održat će se 25. i 26. listopada 2017. u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Na skupu će sudjelovati 52 kolegice i kolege iz Hrvatske, renomirani muzejski profesionalci – kustosi, dokumentaristi, ali i samostalni istraživači, arhivisti, privatni kolekcionari, fotografi i pravnici – koji će održati 47 izlaganja. Pored izlaganja svi sudionici će se moći uključiti u rad radionice u čijem će fokusu biti prepoznavanje povijesnih fotografskih procesa i govorit će se o osnovnim uputama za preventivnu zaštitu fotografija.

Danas raspolažemo podacima da 66 hrvatskih muzeja čuva 95 muzejskih zbirki fotografija (i fotografske opreme) te fascinantan broj od gotovo milijun fotografija. Sigurni smo da je ukupan broj fotografija i veći jer su fotografije često uključene i u ostale muzejske i dokumentacijske zbirke (fototeke i medijateke) čiji nam je broj zasad nepoznat, te će nam upravo Simpozij pomoći da sve te ‘skrivene’ dokumente naše fotografske baštine otvorimo/učinimo vidljivima i dostupnima svim korisnicima od ljubitelja fotografije do znanstvenika i istraživača.

Simpozij će biti poticaj da se u sadašnjem trenutku još jedne tehničke mijene u fotografiji (digitalna fotografija), postojeća muzejska fotografska baština bolje valorizira, da se potakne njezino sustavno dokumentiranje, da se istraže strategije digitalizacije fotografske baštine u hrvatskim muzejima, i da se i kroz iskustva drugih prepoznaju najbolje prakse.

Kroz desetak tematskih blokova obuhvatit će se širok raspon tema s idejom da se analizira, istraži i prepozna muzeološka uloga i mjesto fotografije danas u muzejima, da se upoznamo sa zanimljivim i značajnim zbirkama fotografije u hrvatskim muzejima, dokumentarističkim i kustoskim praksama, suočimo s pitanjima vezanima uz skupljanje fotografije putem otkupa i donacija.

Bit će to prilika da sagledamo izazove susreta "analognog" svijeta i digitalne paradigme, upoznamo se sa saznanjima o statusu fotografije u digitalnom okruženju, online izvorima i bazama, naučimo ponešto o korisnicima i autorskim pravima tj. reguliranju korištenja fotografija.

Vjerujemo da će nam Simpozij pomoći da potaknemo uključivanje muzeja u projekte regionalnih i europskih praksa na području istraživanja i prezentiranja fotografske baštine.

U praktičnom dijelu Simpozija moći ćemo konstatirati najvažnija pitanja vezana uz preventivnu zaštitu jer će se svi zainteresirani sudionici moći prijaviti za sudjelovanje u radionici naslovljenoj Prepoznavanje povijesnih fotografskih procesa s osnovnim uputama za preventivu zaštitu koja će se održavati potkraj prvoga dana.

Radionicu će voditi dr.sc. Hrvoje Gržina, viši arhivist, pročelnik Odjela Središnji fotolaboratorij pri Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, te autor knjige Identifikacija, zaštita i čuvanje fotografija te samostalni istraživač i publicist hrvatske fotografske baštine, nekadašnji fotograf slobodne profesije Miljenko Smokvina.

Rad u radionici bit će ilustriran različitim primjerima iz njihovih privatnih zbirki fotografija, a svi sudionici su pozvani da ponesu svoje primjerke fotografija i pripreme pitanja iz prakse na koja će im predavači dati odgovor i savjet. (Lada Dražin-Trbuljak)

Program Simpozija

►vrh

Exat u Njemačkoj – između ideologije, apstrakcije i arhitekture

U Muzeju Haus Lange u Krefeldu u Njemačkoj u organizaciji Kunstmuseuma iz Krefelda i zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti otvorena je izložba "Exat 51 - sinteza umjetnost u poslijeratnoj Jugoslaviji". Izložba prvi put u Njemačkoj cjelovito predstavlja djelovanje poznate hrvatske avangardne umjetničke skupine Exat 51. ili, kako njemačke kolege ističu, istražuje kompleksan odnos između ideologije, apstrakcije i arhitekture.

"Nijemci ne znaju mnogo o ovom razdoblju hrvatske kulturne povijesti i dobro je da im to možemo pokazati jednom ovakvom izložbom", kaže jedan od kustosa izložbe i muzejski savjetnik MSU Tihomir Milovac. Zanimljivo je da se izložba održava upravo u jednoj od vila koju je projektirao njemački arhitekt Ludwig Mies van der Rohe, posljednji direktor Bauhausa koji je utjecao i na umjetnike Exata 51.

Njemačka kustosica izložbe Katia Baudin, direktorca Kunstmuseen Krefeld, ideju za organiziranje prve prezentacije djelovanja Exata 51 u Njemačkoj dobila nakon posjeta MSU-u gdje se upoznala s djelima umjetnika ove grupe."Bila sam fascinirana time što su umjetnici u tadašnjoj Jugoslaviji radili u vrijeme dok je u istočnom bloku vladao socijalistički realizam. Mislim da je to dobro pokazati ovdašnjoj publici", rekla je Baudin.

Na izložbi u vili Lange osim slika i grafika umjetnika poput Ivana Picelja, Vlade Kristla i Aleksandra Srneca mogu se vidjeti i brojni arhitektonski nacrti, predmeti svakodnevne upotrebe, namještaj, crteži iz radionice Zagrebačke škole crtanog filma. Središnje mjesto na izložbi zauzima model jugoslavenskog paviljona na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. čiji je autor Vjenceslav Richter.

Do sada su bile tri izložbe koje su značajnije apostrofirale rad grupe premda su na njima izlagana samo djela vizualnih umjetnika Kristla, Rašice, Picelja, Srneca i Richtera. Izložbom u krefeldskom Muzeju Haus Lange prvi put su objedinjeni svi aspekti djelovanja grupe. Više od stotinu pedeset djela vizualnih umjetnosti, arhitekture i dizajna posuđena su iz zbirki zagrebačkih institucija: Muzeja suvremene umjetnosti/Arhiva Tošo Dabac, Arhiva i biblioteke Ivana Picelja; Moderne galerije; Muzeja za umjetnost i obrt; Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti/ Hrvatskog muzeja arhitekture i Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta; Zagreb filma; Pučkog otvorenog učilište; Kolekcije Marinka Sudca te iz riječkog Muzeja Moderne i suvremene umjetnosti.

Djelovanje grupe Exat 51 zasigurno je jedno od najznačajnijih događaja u poslijeratnoj umjetnosti na tlu Jugoslavije, a posebno presudno za razvoj posebnosti hrvatske vizualne umjetnosti, dizajna i arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Izdvajanje fenomena apstraktne umjetnosti te afirmacija ideje o sintezi primijenjenih i tzv. lijepih umjetnosti s arhitekturom osnovni je doprinos njihovog zajedničkog rada od osnutka 1951. do 1956. kada grupa formalno prestaje s radom. Grupu su činili vizualni umjetnici Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Vlado Krist te arhitekti Vjenceslav Richter, Bernardo Bernardi, Zvonimir Radić, Bregovac, Božidar Rašica i Vladimir Zarahović.

Njihova je javna aktivnost značila obranu umjetničkih, ljudskih i društvenih sloboda. Premda su bili napadani od strane komunističkih dogmatika njihova stajališta počivala su na pretpostavkama ideologije socijalističke ljevice, a njihova je umjetnička praksa prije svega bila popularizacija modernističkih internacionalnih principa koje su baštinili izravno od hrvatskih modernista iz 1920/30-ih godina ili pak od uzora u europskoj prednacističkoj, odnosno predstaljinističkoj umjetnosti i arhitekturi. Za članove EXAT-a modernistički je vokabular bio jedini ispravni govor kojim su se u tom trenutku mogle artikulirati slobodarske ideje i nagovijestiti mogućnosti društvenih utopija. (MSU, Hina)

Više na stranicama MSU-a

Foto: Tihomir Milovac

►vrh

Mato Celestin Medović, Moonlight, Vienna, 1912-1914
© Private collection, Zagreb

Bečka Galerija Belvedere – gostovanje Izložbe "Izazov moderne"

Izložba Izazov moderne. Zagreb – Beč oko 1900. održana u Galeriji Klovićevi dvori u prvoj polovini 2017. pozvana je u Galeriju Belvedere u Beču gdje se, u prostoru Orangerie otvara 19. listopada i ostaje otvorena do 18. veljače 2018. Za bečku izložbu autorice Irena Kraševac, Petra Vugrinec, Darija Alujević i Marina Bagarić napravile su selekciju od 130 radova kojima će predstaviti presjek likovnoga stvaralaštva Beča i Zagreba na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće te ukazati na stilske i motivske podudarnosti kroz primjere slikarstva, kiparstva, arhitekture i primijenjene umjetnosti austrijskih i hrvatskih umjetnika.

Hrvatski su se umjetnici školovali na Školi umjetničkog obrta i Akademiji u Beču te su tamo usvojili postulate novoga stila koji prenose u našu sredinu. Intenzivne aktivnosti usmjerene na profesionalizaciju likovnoga života, osnivanje umjetničkih društava, institucija, rad na izložbama te promocija domaćeg stvaralaštva kroz zajednički osmišljene međunarodne nastupe posljedice su preuzimanja modela bečkih secesionista s kojima su navedene aktivnosti sinkrone. Neki hrvatski umjetnici, poput Vlaha Bukovca, Mate Celestina Medovića, Mencija Clementa Crnčića, Tomislava Krizmana ili Antonije Krasnik, participiraju u likovnome životu austro-ugarske prijestolnice, a neki se i afirmiraju te ranim opusom pripadaju korpusu bečke secesije, poput Ivana Meštrovića.

Izložbom u Galeriji Belvedere po prvi će se put u cijelosti predstaviti ova osobita dionica hrvatske povijesti umjetnosti, njezini ključni protagonisti te antologijska djela hrvatske umjetnosti nastala u tome razdoblju prikupljana iz najvažnijih muzejsko-galerijskih institucija i relevantnih privatnih zbirki. Uz naše umjetnike bit će izložena djela austrijskih umjetnika iz fundusa Galerije Belvedere, MAK-a, Muzeja grada Beča te austrijskih privatnih zbirki.

Sva nastojanja austrijskog i hrvatskog autorskog tima usmjerena su prije svega na ukazivanje do sad neuočenih vrijednosti hrvatske moderne te njezinu kontekstualizaciju u europsku. Izložba će ukazati na specifičnosti usvajanja i posvajanja bečke secesije, aplikaciji stila, ali i preobrazbi i posvajanju secesijskih oblikovnih principa što se na sasvim jedinstven način očituje u djelu Ivana Meštrovića te posredno na domaće umjetnike u njegovome krugu.

Gornji i Donji Belvedere, gdje će izložba biti predstavljena, kao zadivljujući primjeri barokne arhitekture nalaze se pod zaštitom UNESCO-a. Danas je Belvedere središnja institucija za pohranu austrijske likovne umjetnosti u razdoblju od srednjega vijeka do suvremenoga doba. Fundus sadrži i internacionalna umjetnička djela poznatih autora, poput Claudea Moneta i Vincenta van Gogha. Belvedere posjeduje kolekciju remek-djela Gustava Klimta (Poljubac / Ljubavnici i Judita), Egona Schielea i Oskara Kokoschke.

U fundusu ove najpoznatije austrijske galerije neka su ključna djela francuskog impresionizma kao i bečkog bidermajera. U Gornjem Belvedereu smješten je stalni postav, dok su Donji Belvedere i Orangerie rezervirani za povremene izložbe, redom vrlo posjećene od publike sa svih strana svijeta. Belvedere godišnje posjeti preko milijun i pol posjetitelja. Povremene izložbe fokusirane su na uključivanje austrijske umjetnosti u međunarodni kontekst što je definirano u viziji galerije još davne 1903. godine, kada je osnovana institucija Moderne galerije. U prostorima Belvederea priređuju se retrospektivne izložbe austrijskih umjetnika te tematske izložbe koje istražuju ključne pokrete i epohe u umjetnosti.

Orangerie je prvobitno projektirana kao prostor zimskog vrta koji je bilo moguće zagrijati. Nakon 1918. Orangerie udomljava dio fundusa Moderne galerije, od 1953. do 2007. služila je kao Muzej srednjovjekovne umjetnosti, a 2007. arhitektica Susanne Zotti dizajnirala je moderni bijeli kubus za izložbe kakve danas gledamo u tome prostoru. (Galerija Klovićevi dvori)

Više o izložbi na stranicama Galerije Belvedere

Foto: Belvedere Museum Vienna

►vrh

Đakovo – izložba o najljepšoj katedrali između Venecije i Istanbula

U povodu 135. obljetnice posvećenja đakovačke katedrale - bazilike Svetog Petra, u Spomen muzeju biskupa Josipa Jurja Strossmmeyera u Đakovu u subotu 30. rujna 2017. otvorena je izložba pod nazivom "O 135. obljetnici posvećenja katedrale".

Autori izložbe, đakovački književnik i kritičar Mirko Ćurić i ravnatelj Spomen muzeja vlč. Tadija Crnjak, prikupili su više od 50 izložaka iz Arhiva Đakovačko-osječke nadbiskupije i arhiva Spomen muzeja s namjerom da pokažu kako su brojni đakovački biskupi, i prije Strossmayera, ozbiljno razmišljali o gradnji crkve. Među brojnim izloženim dokumentima, nacrtima, skicama i fotografijama katedrale s kraja 19. i početka 20. Stoljeća, našli su se i nacrti nikad realizirane katedrale prema projektu arhitekta Bartola Felbingera iz 1819., koji je za potrebe gradnje nove crkve u biskupijskom Đakovu naručio tadašnji biskup Emerik Raffay. Prema Felbingerovom nacrtu đakovačka katedrala trebala je biti izgrađena u klasicističkom stilu, znatno manjih dimenzija od sadašnje.

Rafayu se za realizaciju gradnje crkve ispriječio nedostatak novca, a njegov nasljednik Strossmayer počinje ju graditi 1866. kao velebno zdanje u neoromaničkom stilu prema nacrtu bečkog arhitekta Karla Rösnera. Plan je bio crkvu završiti za 5 godina, ali su se radovi protegnuli na punih 16 godina. U međuvremenu je arhitekt Rösner umro, pa je biskup za dovršetak gradnje angažirao drugog arhitekta, Friedricha Schmidta, također Bečanina, koji je istodobno gradio i zagrebačku katedralu.

Posjetitelji izložbe, pored nerealiziranih nacrta Raffayeve i Rösnerove ove katedrale, imaju prilike razgledati i niz drugih nerealiziranih elemenata - nacrt Friedricha Schmidta za glavni oltar, nacrte Salvatorea Zerija i Nicole Consonija za pobočne oltare te zanimljive skice za nerealizirane oltare u kripti katedrale.

Gradnja stolne crkve najznačajniji je događaj u kulturnoj povijesti Đakova i jedan od najznačajnijih hrvatskih graditeljskih pothvata. O gradnji nove crkve u Đakovu razmišljalo se i prije J. J. Strossmayera, još za vremena njegovih prethodnika, biskupa Matije Krtice, Antuna Mandića i Emerika Raffaya, koji 1819. godine naručuje nacrt za novu crkvu u Đakovu prema kojem bi imala samo jedan zvonik i bila daleko manja i skromnija od današnje katedrale koju krase dva 84 metra visoka zvonika. Strossmayerova katedrala posvećena je nakon 16 godina gradnje 1. listopada 1882. godine. Suvremenici izgradnje i dovršetka katedrale nazivali su je “čudovištem umjetnosti”, a papa Ivan XIII. Dobri nazvao ju je „najljepšom katedralom između Venecije i Istanbula“. Ovom izložbom željeli smo pokazati koliko je gradnja katedrale bila dugotrajan i kompleksan posao i željeli smo publici dati na uvid različita rješenja koja nikad nisu realizirana. Na izložbi će se, među više nerealiziranih nacrta, naći i Schmidtova nikada realizirana skica za glavni oltar s kupolom., koju je Strossmayer odbio jer mu se nije svidio koncept kupole pod kupolom. Za skicu se dugo vremena mislilo da je izgubljena, ali je ipak pronađena u depou u zbirci Spomen-muzeja, i to simbolično 2015. godine na 200. obljetnicu Strossmayerova rođenja, otkrio je na otvorenju ravnatelj Spomen muzeja vlč. Tadija Crnjak. (I.G.)

Foto: Spomen-muzej biskupa Josipa Jurja Strossmayera

►vrh

Izložba "Zlatne niti" – obnovljeni inventar Riznice zagrebačke katedrale

Izložba "Zlatne niti, restaurirani tekstilni predmeti iz Riznice zagrebačke katedrale" otvorena u Domitrovićevoj kuli na zagrebačkome Kaptolu, plod je višegodišnje suradnje Zagrebačke nadbiskupije s Hrvatskim restauratorskim zavodom (HRZ) na zaštiti tekstilnih predmeta iznimne vrijednosti iz fundusa Riznice.

Izložba donosi izbor restauriranih predmeta poput barokne kazule biskupa Stjepana Seliščevića, raskošne dalmatike biskupa Aleksandra Ignacija Mikulića iz 17. stoljeća te čipke s vezenim grbovima biskupa Martina Borkovića i njegova nasljednika Aleksandra Mikulića, rad vrsnih vezilačkih i čipkarskih radionica s područja Habsburškoga Carstva, ruho ukrašeno tehnikom reljefnoga zlatoveza, srebroveza, "slikanja iglom" i čipke "na batiće".

Na izložbi se mogu vidjeti i dva primjera izuzetnoga tkalačkog umijeća 18. stoljeća – tapiserije "Srpanj – kolovoz" i "Siječanj – veljača" koje su 1710. izrađene za dvor lotarinških vojvoda u Nancyju prema nacrtu bolonjskog umjetnika Francesca Gallija Bibiene. Nakon ženidbe Franje I. Lotarinškog s Marijom Terezijom 1736. ciklus od šest tapiserija prenesen je na bečki dvor. Sredinom 18. stoljeća carica ih je darovala Zagrebačkoj biskupiji – biskupu Franji Thauszyju. Tapiserije su se, među ostalim, koristile kao ukrasne kulise za izlaganje Božjega groba u zagrebačkoj katedrali tijekom Velikoga tjedna, sve do potresa 1880. kada je tapiserija “Svibanj – lipanj” izgubljena. Od sačuvanih pet tapiserija iz ciklusa, na alegorijskom prikazu "Srpanj – kolovoz" provedeni su cjeloviti konzervatorsko-restauratorski radovi 2015. i 2016. Uz nju, izložena je i tapiserija “Siječanj – veljača” koju zbog velikih dimenzija nije moguće razgledati u Riznici i na kojoj radovi tek predstoje.

Inventar Riznice zagrebačke katedrale izuzetno vrijedan i pripada u vrh hrvatske kulturne baštine, a u njoj posebno se ističe zbirka crkvenog ruha. Prema riječima ravnateljice HRZ-a Tajane Pleše predmeti iz te zbirke, upravo zbog krhkosti materijala, posebno su osjetljivi pa se rijetko izlažu tako da su, unatoč svojoj liturgijskoj, umjetničkoj i povijesnoj vrijednosti, još nedovoljno poznati javnosti.

Izložba se može razgledati do 31. listopada ove godine radnim danom i subotom od 9 do 17 sati, a ulaz je slobodan (Hina).

Foto: HINA, Danijel Kasap

►vrh

Berlin – Führerov duh i dalje lebdi nad njemačkom prijestolnicom

Kako smo dozvolili Hitlera? pitanje je koje su ovo ljeto postavili u Berlin Story Museum-u stalnom izložbom Hitler - how could it happen, koja prati kronologiju događanja od Hitlerova dolaska na vlast do Drugog svjetskog rata i njegova samoubojstva u bunkeru u Berlinu 30. travnja 1945. Sastavni dio izložbe i najveća atrakcija koja je izazvala ogroman interes publike, ali i podijeljeno mišljenje među muzealcima, je replika bunkera smještenog ispod Kancelarije Trećeg Reicha, u kojem je Hitler proveo svoje zadnje dane, a koji je nakon Drugog svjetskog rata demoliran.

Kako je moguće da se toliko prašine digne oko četiri betonska zida u kojemu se nalazi boca s kisikom, stari zidni sat, mali kip njemačkog ovčara i slika pruskog vladara Fridrika Velikog? Rekonstrukciju bunkera vodila je Monika Bauert, dizajner filmskog seta za film Das Boot Wolfganga Petersena koji je nominiran za brojne Oscare i proglašen jednim od najboljih antiratnih filmova ikad snimljenih. Sporna soba okružena staklom i sigurnosnim kamerama, nalazi se u malom privatnom muzeju koji se smjestio u betonskom bunkeru iz Drugog svjetskog rata u kojem je utočište od savezničkih zračnih napada tražilo 12.000 njemačkim civila. Bez obzira na to što brojni izlošci –dokumenti, zabilježena svjedočanstva, povijesne fotografije i filmovi, govore o koncentracionim logorima, pogromima i Holokaustu u kojem je ubijeno oko 6 milijuna Židova, izložba ne prestaje dizati prašinu u njemačkim medijima, među povjesničarima i muzealcima, od kojih neki idu čak tako daleko da je nazivaju jeftinim marketinškim trikom i novim mjestom hodočašća ekstremne desnice.

Nevoljko suočavanje s prošlošću

U zemlji gdje se svako veličanje nacizma, umanjivanje holokausta ili isticanje bilo kakve nacističke simbolike kažnjava zatvorom, fokusiranje na Hitlerovu ličnost bio je desetljećima tabu. Tek je u posljednjih petnaestak godina postalo prihvatljivo razmišljanje da portretirati njemačkog diktatora kao čovjeka, a ne samo kao čudovište, ne znači poticati simpatije prema njemu ili umanjiti njegove zločine – njemački film Der Untergang (2004.) dao je kroniku Hitlerovih posljednjih dana provedenih u sovjetskom okruženju, prikazavši po prvi put na velikom platnu kompleksnu ličnost čovjeka odgovornog za nepojmljive zločine. Uslijedila je autobiografska knjiga Güntera Grassa Dok ljuštim luk (2006.), popularnog njemačkog pisca i dobitnika Nobelove nagrade za književnost, u kojoj je iznio dugo prikrivanu činjenicu da se potkraj rata kao sedamnaestogodišnjak dobrovoljno javio u elitnu borbenu jedinicu Waffen SS-a. Priznanje je ostavilo gorak okus u njemačkoj javnosti i ozbiljno narušilo sliku Grassa kao vodećeg njemačkog moralnog autoriteta. Par godina kasnije uslijedila je izložba Njemačkog povijesnog muzeja iz Berlina pod nazivom Hitler and the Germans: Nation and Crime (2010.), koja je napravila veliki iskorak u razbijanju mita o nacističkom režimu kao skupini zlih i nasilnih ljudi koji su utjerali strah u kosti njemačkog naroda i povukli ga na silu u močvaru nacionalsocijalizam. To je bio prvi put da se nakon Drugog svjetskog rata neka muzejska institucija u Njemačkoj fokusirala na Hitlerov kult ličnosti i razinu odgovornosti njemačkog naroda, ukazavši na činjenicu da su Nijemci dozvolili legalan dolazak Hitlera na vlast i da su bez većeg otpora dozvolili rušenje Weimarske demokracije.

Dublji uvid u zločinački režim ili samo big business?

Kustos i autor sporne izložbe u Berlin Story Museum-u Wieland Giebel tvrdi da su optužbe za senzacionalizam neutemeljene te da izložba ni u kojem segmentu ne glorificira nacističkog diktatora, već ukazuje na brojne zločine nacističkog režima i kompleksnost uspona nacista na vlast u Njemačkoj. Kako pojašnjava Giebel, u muzeju su željeli izbjeći suhoparni pregled događaja 30-ih i 40-ih godina u Njemačkoj i dublje secirati svaki segment nacizma i njegova nastajanja kako bi pokušali dati odgovor na pitanje kako je jedan tako totalitaran i zločinački režim uspio fascinirati milijune Nijemaca i odvesti jedno kulturno i napredno društvo u kolektivno ludilo i zločin koji će postati vječna mrlja na njemačkom nacionalnom biću. Zato su u sklopu izložbe postavili istraživački punkt Hitler - The Itinerary, najveću do sada objavljenu dokumentaciju o Hitlerovu životu koja je rezultat 25-godišnjeg istraživačkog rada. U njoj su na 2432 stranice detaljno dokumentirane Hitlerove dnevne rutine od 1889. do 1945. godine - putne navike, mjesta u kojima je odsjeo, ljudi s kojima se sastajao kao i mnoga druga važna politička i vojna događanja iz Drugog svjetskog rata, a uz dokumentaciju je priloženo 2111 fotografija kao i brojne poveznice s mjestima u sadašnjosti koje daju posebnu atraktivnost izložbi.

Je li je ovaj muzejski postav ponudio novi pristup u proučavanju njemačke povijesti ili se radi o dobrom PR stuntu koji je odlučio unovčiti "brčiće i svastiku" procijenite sami. Jedno je sigurno, u vrijeme kada u Europi populističke ideje i ekstremna desnica više nisu marginalne pojave, pravi je trenutak da se nadolazeći naraštaji senzibiliziraju o krhkosti slobode i demokracije koja, kako je povijest pokazala, vrlo brzo može potonuti u diktaturu, ksenofobiju i zločin. (Ivan Guberina)