Knjiga „Mind Museums – Former Asylums and the Heritage of Mental Health“ Francesce Lanz donosi novo, interdisciplinarno promišljanje o naslijeđu mentalnog zdravlja kroz prizmu muzeja koji su nastali u prostorima nekadašnjih psihijatrijskih ustanova. Upravo ovakva mjesta – bivši azili pretvoreni u muzeje – imaju potencijal probuditi empatiju, refleksiju i kritičko promišljanje kod posjetitelja i na taj način doprinijeti destigmatizaciji mentalnih bolesti i razumijevanju njihove povijesti.
Knjiga polazi od ideje kako „baština mentalnog zdravlja“ postoji, ali je često zanemarena. Takozvani „muzeji uma“ predstavljaju jedinstvene kulturne institucije kojima je svrha potaknuti društveni dijalog o ludilu, skrbi oboljelih i stigmi mentalnih bolesti. U središtu istraživanja je pitanje kako prostorni, emocionalni i povijesni slojevi bivših azila oblikuju muzejsko iskustvo. Autorica Lanz analizira nekoliko europskih primjera, a posebno se fokusira na talijanski Museo di Storia della Psichiatria smješten u nekadašnjem kompleksu psihijatrijske bolnice San Lazzaro, u gradu koji je središte istoimene pokrajine Reggio Emilia. Ova studija, temeljena na trogodišnjem istraživanju financiranom iz programa Horizon 2020, promatra kako prostorna „atmosfera“ i materijalni tragovi prošlosti – zidovi, sobe, hodnici – djeluju na posjetitelje i otvaraju prostor za emocionalne i etičke reakcije.
Autorica podsjeća da su azili, nastali u 19. stoljeću kao izraz humanističke i „moralne“ reforme psihijatrije, s vremenom postali mjesta kontrole, izolacije i društvene stigme. Njihova arhitektura – spoj bolnice i zatvora – danas čine slojevitu baštinu: materijalni dokaz društvenih ideala, zabluda i strahova vezanih uz ludilo. Kroz poglavlja koja prate razvoj azila od „kuća za luđake“ do modernih psihijatrijskih bolnica, autorica pokazuje kako su se u tim prostorima isprepleli znanost, politika, moral i moć. Kada su ti prostori zatvoreni krajem 20. stoljeća, iza sebe su ostavili prazninu, ali i potencijal – mogućnost da postanu mjesta sjećanja i suočavanja s prošlošću.
„Mind museums“, tvrdi Lanz, nisu samo muzeji povijesti psihijatrije. Oni su aktivni prostori sjećanja koji povezuju osobne i kolektivne priče, fizičko i emocionalno iskustvo, prošlost i sadašnjost. Kroz arhitekturu i izložbeni dizajn ovi muzeji mogu „uznemiriti“ posjetitelje – potaknuti ih na razmišljanje o vlastitim percepcijama normalnosti, skrbi i društvene odgovornosti. Takva „produktivna nelagoda“, kako ju autorica naziva, temelj je suvremenog muzeja koji ne nudi samo znanje, već izaziva empatiju i moralnu refleksiju.
Lanz povezuje ovu vrstu muzeja s konceptom „mjesta savjesti“ (engl. site of conscience) koja služe kao most između prošlosti i sadašnjosti, podsjećajući da sjećanje ima smisla samo ako potiče društveno djelovanje. U tom smislu, muzeji uma ne govore samo o ludilu, već i o humanosti: o načinu na koji društvo brine (ili ne brine) za svoje ranjive članove. Time se otvara prostor za raspravu o ulozi muzeja kao mjestima koja nisu „sigurna“ ni neutralna, nego emotivna i angažirana, spremna izazvati ustaljene narative i redefinirati što baština zapravo znači.
U konačnici, „Mind Museums“ poziva na promjenu perspektive – da baštinu ne gledamo samo kao prošlost, već kao alat za razumijevanje sadašnjosti i oblikovanje empatičnijeg društva. U kombinaciji povijesti, arhitekture, muzeologije i društvene teorije, knjiga nudi rijetko promišljenu i dirljivu refleksiju o tome kako prostor može liječiti, poticati sjećanje i otvarati razgovor o temama koje su dugo bile prešućivane.
Francesca Lanz je docentica arhitekture interijera na Sveučilištu Northumbria u Newcastleu u Tyneu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Njezino istraživanje kombinira različite disciplinarne pristupe, teorije i prakse iz arhitektonskih, muzejskih i kritičkih studija baštine, s naglaskom na ulogu izgrađenog okoliša i muzeja u suvremenim društvima, s posebnim naglaskom na zanemarenu baštinu i izazovna sjećanja.
U dubrovačkoj tvrđavi Revelin nedavno je otvorena gostujuća izložba Muzeja antičkog stakla u Zadru pod nazivom „Staklene svjetiljke kroz vrijeme“ koja javnosti približava razvoj, izradu i primjenu staklenih svjetiljki kroz različita povijesna razdoblja, od antike do novog vijeka.
Gostovanje izložbe realizirano je u suradnji s Pomorskim muzejom Dubrovnik koji je ustupanjem građe iz vlastitog fundusa u tri navrata pridonio uspješnoj realizaciji tog izložbenog projekta. Prvo predstavljanje javnosti održano je u Muzeju antičkog stakla u Zadru 2018. godine, sa stotinu izložbenih eksponata, cjelovitih, rekonstruiranih ili fragmentiranih primjeraka staklenih svjetiljki, nakon čega su uslijedila gostovanja u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu 2019. godine, te Arheološkom muzeju Istre u Puli 2020. godine.
Postav obuhvaća pretežno arheološku građu pohranjenu u hrvatskim muzejima, od Slavonije, Zagreba i Istre do Dalmacije, uz izuzetak svjetiljki druge polovine 19. stoljeća koje su proizvod posljednjih staklarskih manufaktura u Slavoniji. Prilikom gostovanja izvorni odabir materijala koji je prezentiran u Zadru 2018. godine prilagođavan je novim prostorima, što je u pravilu značilo redukciju broja izloženih predmeta. Ukupan broj sudionika također se tijekom godina mijenjao, ovisno o potrebama posudbe građe, a za dubrovačko izdanje izložbe predmete su ustupili: Muzej antičkog stakla u Zadru, Arheološki muzej u Splitu, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru, Muzej grada Šibenika, Muzej Đakovštine Đakovo, Muzej grada Požege, Arheološki muzej Osijek i naravno Dubrovački muzeji.
Izvor: Dubrovački muzeji
Kao i u dosadašnjim postavima, izložba u Dubrovniku prati koncept kronološkog razvoja svjetiljki. Prostorni raspored građe i popratnog ilustrativnog materijala odgovara povijesnoj kronologiji od antike na početku postava, zatim slijede kasna antika, srednji vijek i novi vijek, do završne cjeline svjetiljki 19. stoljeća. Zbog specifičnosti forme relativno malog izložbenog prostora u Revelinu, količina materijala u vitrinama znatno je reducirana u odnosu na prethodne postave, uz nastojanje da izvorna koncepcija bude i dalje prepoznatljiva, a postav sadržajno i vizualno atraktivan.
Posebno mjesto zauzimaju svjetiljke rimske staklarske produkcije 1. i 2. stoljeća, izrađene po uzoru na samostojeće keramičke uljanice. Sačuvanih primjeraka vrlo je malo, kako u Hrvatskoj, tako i na svjetskoj razini, stoga čak dvije rimske staklene uljanice, obje iz fundusa Arheološkog muzeja u Splitu, pružaju izložbi i određenu količinu ekskluzivnosti. Razdoblje kasne antike i ranog kršćanstva obilježeno je jednostavnim formama koničnih svjetiljki, čija je primjena zahtijevala stalak ili nosač s utorom. Brojčano su dobro zastupljene, budući da se relativno često pronalaze među grobnim prilozima, a na dubrovačkoj izložbi predstavljene su odabranim nizom od tri uljanice među kojima je i do sad najveći primjerak s nekropole u Štrbincima kod Đakova čija izvorna visina prelazi 16 cm. Repertoar kasnoantičkih svjetiljki širi se i na uobičajene forme nalik zdjelicama, s ručkama ili bez njih, kao i na forme čaša na niskoj nožici koje su imale dvostruku primjenu.
Srednjovjekovno razdoblje donosi posve nove forme staklenih svjetiljki, poput onih bikoničnih s ručkicama za vješanje, ujedno i najzastupljenijoj inačici tzv. svjetiljki islamskog tipa. Ta je skupina predstavljena upečatljivim, premda fragmentiranim, ali vješto rekonstruiranim nalazima s prostora zadarske katedrale. Utjecaj istočnog Mediterana i posebno islamske kulture na razvoj tipologije rasvjetnih tijela u srednjem i novom vijeku bio je iznimno snažan. Osim bikoničnih svjetiljki, u 16. i 17. stoljeću izrađuje se tip viseće svjetiljke cilindrične forme s dekorativnim završetkom, u venecijanski dokumentima zabilježen pod nazivom cesendello. Tom je tipu novovjekovne svjetiljke posvećeno posebno mjesto budući da se upravo u dubrovačkom akvatoriju, na lokalitetu Drevine kod Orašca, nalazi brodolom s najvećom količinom takvih svjetiljki koje su u muransko-venecijanskim radionicama bile posebno izrađivane za istočno tržište.
Izvor: Dubrovački muzeji
Tipologija svjetiljki 18. stoljeća, tijekom kojega se miješaju oživljeni povijesni stilovi, predstavljena je nalazom jednostavne svjetiljke konične forme, jasno modificirane u odnosu na kasnoantičke prototipove, pronađene na prostoru samostana Male braće na osječkoj Tvrđi. Kao specifikum staklarske proizvodnje kasnog 19. stoljeća izdvojena je spomenuta cjelina uljanica iz slavonskih manufaktura, točnije staklane na Zvečevu, koja je za ovu prigodu predstavljena isključivo putem ilustrativnog materijala, fotografija i popratnog teksta. Tim je uljanicama prošupljenog loptastog tijela na visokoj nozi, zaključena ukupna kronologija povijesnih uljanica od stakla, oblikovanih isključivo rukom i umijećem majstora staklopuhača.
Okosnicu likovnog postava izložbe čine dvije vjerne rekonstrukcije metalnih nosača za svjetiljke (polikandila). Jedan replicira izgled poznate kasnoantičke forme metalnog obruča s rupama za postavljanje uljanica, a drugi konstrukciju nalik ptičjoj krletki, poznatoj u kasnosrednjovjekovnim interijerima. Nosači sadrže po šest odgovarajućih svjetiljki, bikonične islamskog tipa na nosaču u formi krletke, odnosno zvonolike s izduženom šupljom drškom na nosaču u formi obruča centralno ovješenog pomoću lanaca. U cilju približavanja autentičnosti povijesnog sakralnog ambijenta, svjetiljke su punjene vodom i uljem, te nakratko upaljene uz primjenu plovećeg fitilja. Sve uljanice izrađene su u radionici Muzeja antičkog stakla u Zadru, prema izvornim, dobro očuvanim tipološkim analogijama, uključujući replicirane forme svjetiljki u samim vitrinama, koje poput cesendella kraj ulomaka s brodoloma Drevina, promatraču dočaravaju puninu izvornog predmeta sačuvanog samo u manjim fragmentima.
Izvor: Dubrovački muzeji
Podlogu za rekonstrukciju svih elemenata bez kojih primjena staklenih svjetiljki u prošlosti nije bila moguća pružili su brojni literarni izvori, posebno oni vezani uz vrste gorućih ulja, biljnog ili životinjskog podrijetla, čija kvaliteta se raspoznavala prema duljini gorenja i rasvjetnoj snazi. Vrste gorućih sredstava kojima su se kroz prošlost nalijevale uljanice, od maslinovog, nardovog ili ricinusovog ulja, do životinjskog loja, razrađene su kao manja tematska cjelina izložbe, uz prezentaciju uzoraka ulja i biljnih sirovina iz kojih su se dobivala.
Postav izložbe u Revelinu obogaćen je i jednim posve novim elementom – kratkim video-filmom kojim je zabilježen postupak pripreme i paljenja polikandila, a cijeli proces se odvijao u izvornim sakralnim ambijentima zadarskih crkava sv. Lovre i samostana sv. Frane.
Autori izložbe i likovnog postava su dr. sc. Vedrana Jović Gazić i dr. sc. Berislav Štefanac, a izložba se može razgledati do 6. veljače 2026.
(Vedrana Jović Gazić)
Izvor: Arheološki muzej u Splitu
„Iz grada isplovi ovog“ – izložba posvećena najznačajnijoj grčkoj koloniji na istočnom Jadranu
U Kulturnom centru Blato na otoku Korčuli otvorena je gostujuća izložba „Iz grada isplovi ovog – Issa maritima“ Arheološkog muzeja u Splitu. Autor i kustos izložbe je mr. sc. Boris Čargo, muzejski savjetnik Arheološkog muzeja u Splitu.
Izložba posvećena je antičkoj Isi (današnjem Visu), najznačajnijoj grčkoj koloniji na istočnoj obali Jadrana. Osnovana sredinom 4. stoljeća prije Krista, Isa je stoljećima bila luka, trgovačko i pomorsko središte te polazište brojnih jadranskih i mediteranskih ruta. Njezin razvoj i identitet bili su neraskidivo povezani s morem, izvorom blagostanja, ali i izazova, koje je ujedno donosilo i nove kulturne utjecaje.
Izvor: Arheološki muzej u Splitu
Kroz jedanaest tematskih cjelina, izložba pruža sveobuhvatan uvid u maritimnu orijentaciju Ise i svakodnevni život njezinih stanovnika. Posjetitelji mogu pratiti razvoj isejskog brodovlja, upoznati arheološke ostatke antičke rive i lučkih objekata te razgledati bogat izbor predmeta povezanih s pomorstvom, ribarstvom i trgovinom. Posebno su dojmljivi eksponati koji svjedoče o trgovačkim vezama i intenzivnoj plovidbi Jadranom: brojna sidra, udice, amfore i rekonstrukcija ribarske mreže arćaš, uz interpretaciju njezina bacanja i uporabe.
Među izlošcima posebno se ističe nadgrobni natpis junaku Kaliji iz 4. stoljeća prije Krista, na kojem su uklesani najstariji grčki stihovi pronađeni u Hrvatskoj. Upravo su stihovi „Iz grada isplovi ovog“ poslužili kao inspiracija za naslov izložbe. Jedan je od najzanimljivijih artefakata svakako i najstariji poznati model brodice na Jadranu, koji svjedoči o ranim oblicima brodogradnje i pomorske vještine.
Posebnu vrijednost izložbe čini njezin interpretativni pristup, koji spaja arheološke nalaze, antičke tekstove i suvremenu muzeološku prezentaciju u koherentan narativ o odnosu čovjeka i mora. U cjelini, izložba donosi slojevitu priču o pomorskoj kulturi koja je oblikovala identitet istočnojadranskog prostora i to na tri jezika: hrvatski, engleski i talijanski.
Izvor: Arheološki muzej u Splitu
Gostovanje u Blatu ima i simboličnu dimenziju. Antička Isa bila je u uskoj vezi s Korkyrom Melainom (Korčulom), što današnja suradnja kulturnih institucija dodatno oživljava. Dok je Arheološki muzej u Splitu istodobno ugošćavao izložbu „Kopila – Grad mrtvih nad poljem života“, posvećenu korčulanskom lokalitetu iz područja Blata, u samom Blatu sada je predstavljena priča o Issi i njezinoj maritimnoj tradiciji. Time se ostvaruje simbolična razmjena kulturnih poglavlja između dviju zajednica, potvrđujući da su, kako u antičko doba, tako i danas, more i baština most koji povezuje naše prostore.Izložba „Iz grada isplovi ovog – Issa maritima“ realizirana je u suradnji Arheološkog muzeja u Splitu i Kulturnog centra Blato, uz potporu Općine Blato. Ovim gostovanjem nastavlja se tradicija suradnje između hrvatskih muzeja u promicanju arheološke i općenito kulturno-povijesne baštine Jadrana te približavanja izvornih arheoloških tema lokalnim zajednicama.
Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja 2026. godine.
(Arheološki muzej u Splitu)
Osnovna škola u Zavodu za rehabilitaciju slijepe i slabovidne djece i omladine „Vinko Bek“, Zagreb, 1969.
„Otvorene oči uma“ – virtualna izložba Tiflološkog muzeja
Nova virtualna izložba Tiflološkog muzeja Otvorene oči uma – povijest obrazovanja slijepe djece u Hrvatskoj objavljena je povodom 130. obljetnice osnutka prve škole za slijepu djecu u Hrvatskoj i 90. obljetnice smrti Vinka Beka. Cilj izložbe je upoznati virtualne posjetitelje s radom učitelja i tiflopedagoga Vinka Beka i razvojem obrazovanja slijepe djece u Hrvatskoj kroz prikaz rada Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece – prve obrazovne ustanove za slijepu djecu u Hrvatskoj i njezinim razvojem do današnjeg Centra za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“. Također, izložbom se nastoji senzibilizirati zajednicu za još uvijek prisutne poteškoće slijepih osoba.
Izložba nakon uvodnog dijela, kroz šest tematskih cjelina kronološki prati razvoj obrazovanja slijepe djece. U prvoj cjelini Društveni položaj slijepih osoba kroz povijest kratko je prikazan položaj slijepih osoba kroz povijest i civilizacije, od prvih saznanja, preko antike, srednjeg vijeka, doba humanizma i renesanse pa sve do novog vijeka. Počeci obrazovanja slijepe djece u Hrvatskoj donosi pregled početaka u obrazovanju u Hrvatskoj, prve napore učitelja Josipa Cunića koji je poduzeo prve konkretne korake u primjeni posebnih metoda u obrazovanju slijepog djeteta i napisao rad na tu temu te daljne napore, ali i poteškoće vezane uz tadašnje obrazovanje slijepih. Slijedi cjelina Vinko Bek – osnivač prve škole za slijepu djecu prati rad učitelja i tiflopedagoga Vinka Beka koji se zalagao za otvorenje prve ustanove za obrazovanje slijepe djece u Hrvatskoj, uključujući konkretnu obuku jednog slijepog dječaka, izdavanje prve početnice na hrvatskom jeziku na Brailleovom pismu te uredništvo časopisa na temu života i svakodnevice slijepih osoba.
Segment posvećen Zemaljskom zavodu za odgoj slijepe djece u Zagrebu predstavlja Zavod kao prvu ustanova za obrazovanje slijepe djece u Hrvatskoj – od same zgrade i prostora, preko prvih upisa učenika, njihove svakodnevice u Zavodu, do kratkog kronološkog prikaza Zavoda od njegovih početaka pa sve do danas. Pretposljednja cjelina Centar za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ predstavlja današnji rad ustanove koja je izravni nasljednik nekadašnjeg Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece, ali se do danas pretvorila u centar za odgoj i obrazovanje svih ljudi različitih poteškoća i dobnih skupina. Završni dio naslovljen Još poneka zanimljivost o Vinku Beku donosi nekoliko zanimljivih informacija vezanih uz Vinka Beka.
Ova izložba djelomično tematski prati stalni postav Tiflološkog muzeja, uz dodatni dio o Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“, tako da čini i svojevrsnu najavu i poziv virtualnim posjetiteljima da posjete Tiflološki muzej i u stvarnosti dožive neke od predmeta iz ove izložbe, ali i mnoštvo drugih.
Autorica izložbe je Magda Karavanić, a izložba je dostupna na: https://view.genially.com/68b58f21b7265eb528bba95c/interactive-content-otvorene-oci-uma.
(Magda Karavanić)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr