Gostujuća izložba Muzeja Makedonije i Arheološkog muzeja u Skopju Crveni pijetao – crna kokoš: kultovi plodnosti, obredi, običaji i vjerovanja, koja obrađuje temu plodnosti i s njom povezanih ritualnih oblika ponašanja i vjerovanja kroz prikaz materijalne i nematerijalne kulturne baštine Republike Makedonije, otvorena je prošli četvrtak u zagrebačkom Etnografskom muzeju.
Čovjeka su oduvijek okruživale stvari i pojave koje su bile teško ili nemoguće objašnjive, a opstanak i prosperitet ovisio je o prirodi i njenoj naklonosti. U potrazi za stabilnošću i pojašnjenjem neobjašnjivog, čovjek se upuštao u razne simboličke radnje koje su ponavljanjem izrasle u razne obrede i kultove usmjere na obožavanje konkretnih mitskih likova, predaka, duhova ili totemiziranih životinja, a velik broj rituala usmjeren je prema određenim aspektima ljudskog života i funkcijama ljudskog tijela. Među njima su i ovom izložbom tematizirani kultovi plodnosti i nastojanja čovjeka da potakne prosperitet i plodnost sebe, ali i životinja i vegetacije.
Koliko je aspekt plodnosti za čovjekov život važan, pokazuje nam ova izložba, koja donosi dijakronijski presjek prežitaka obreda plodnosti od paleolitske Venere preko obredne i simboličke važnosti odjeće pa sve do današnjih pokladnih običaja i pohoda kultnim mjestima kao što je Govedar Kamen. Izložbom su prikazani arheološki i etnološki fragmenti kulturnog nasljeđa Republike Makedonije koji govore o složenom fenomenu ljudskog shvaćanja plodnosti i razmnožavanja.
Izložba počinje prikazom figurica iz kasnog neolitika i eneolitika, točnije iz 6. i 5. tisućljeća pr. n. e. koje predstavljaju lirski i umjetnički način predstavljanja ideje o ženi i njenoj ulozi u zajednici. Povezane su s kultom majke zemlje jer se vjerovalo da je plodna zemlja upravo ta koja daje život, odnosno da je žena ta koja rađa čovječanstvo. Osim prepoznatljivih naglašenih oblina, neke figurice prikazuju trudne žene. Lomljenje takve figurice tijekom ritualnih aktivnosti majci-rodilji je prizivao uspješan porod, a majci-zemlji uspješan urod.
Još jedan oblik štovanja kulta žene i plodnosti pokazan nam je posredstvom, kako se za njih vjeruje, žrtvenika za plodnost. Radi se o antropomorfnim modelima kuća poznatijih pod nazivom Velika majka. Taj likovni izraz neolitika, spajajući gornju, antropomorfnu i donju, arhitektonsku polovicu u cjelinu koja svojim oblikom i ritualnim značenjem uspostavlja vezu između zemlje, kuće, majke, plodnosti i svemira, pokazujući tako kompleksno značenje koje je tada imala majka i žena, kao zaštitnica doma i obitelji, hraniteljica, pazeći i na estetski prikaz ženstvenoga kroz reljefe frizure i nakita.
Osim štovanja kulta plodnosti kroz ženu, brojne su kulture i periodi personificirali plodnost i kroz muškarca, pa je tako primjerice u grčkoj mitologiji falus bio simbol plodnosti povezan s bogom Dionizom. Predmeti s prikazom falusa izrađeni od drveta smokve nosili su se tijekom procesija, a cilj im je bio potaknuti plodnost zemlje, životinja i ljudi, odnosno spriječiti nemoć i slabost.
Odjeća odnosno nošnja kao cjelina i ukrasi kao pojedinačni dijelovi imali su razne simboličke vrijednosti. Tako se ukrašavanje resicama, koje su se sa suknji i pregača preselile na pojaseve, rukave, ramena i pokrivala za glavu imale su obrednu funkciju odnosno davale su do znanja da je žena zrela za reprodukciju. Pojasevi, u rasponu od debelih ili tankih crnih vunenih špaga do istkanih vunenih pojaseva omatali su se više puta oko struka, tako naglasivši taj dio ženskoga tijela, ali i simbolički dijeleći tijelo na dvije polovice, gornju čistu i donju nečistu ujedno i povezujući te dvije suprotnosti.
Istovremeno, nošnja je predstavljala i zaštitu od nevidljivih sila zla i ljudskih pogleda koji su ženi mogli oduzeti sposobnost da rađa. Funkciju zaštite ženskih reproduktivnih organa vršila je istkana vunena pregača (katkada ukrašena resama) bez koje je bilo sramotno vidjeti ženu i koja je bila i jedna od prvih tkanina na kojoj se dočekivalo tek rođeno dijete.
Značajan dio izložbe posvećen je godišnjim običajima odnosno ritualima prijelaza kojima su ljudi obilježavali mijene godišnjih doba ili početak nove kalendarske godine.
Tako se jaje, kao simbol plodnosti i početka zaore u prvu brazdu za bogati prinos (što svjedoči i makedonske poslovica Živo rodi mrtvo, mrtvo rodi živo) ili se dva jednako našarana uskrsna jajeta pokrivena ručnikom za lice poklanjaju mladenki koja još nije napunila godinu dana u braku, s ciljem da rodi (naravno) muške blizance.
Obredi s maskama još jedan su oblik ritualnog nastojanja ka poboljšanju plodnosti ljudi, životinja i vegetacije. U takvim obredima je uvelike zastupljena magija plodnosti, a osim što osiguravaju opće blagostanje, zdravlje i izobilje, rastjeruju različita zla. Najkarakterističniji takav obred koji se izvodi 13. i 14. siječnja (što je Nova godina prema julijanskom kalendaru) su Đolomari, gdje su glavni likovi đolomar, baba i dvije nevjeste, a aktivnosti obreda nedvosmisleno ukazuju na želju za plodnošću i zdravljem, što možemo povezati s ulogama babe i djeda/dida u hrvatskim poklanim običajima, koji također izvode opscene prizore oponašajući spolni čin.
Kultna mjesta kao što su vode, kamenje i drva posjeduju, vjeruje se, mistične moći koje mogu pospješiti neki od aspekata ljudskog života. Autori izložbe navode kako su najčešći uzroci za posjet, osim želje za zdravljem, želja za djetetom, odnosno želja za začećem i rađanjem djeteta. Jedno od najznačajnijih kultnih mjesta Republike Makedonije jest Govedar Kamen, gdje se prakticiraju rituali koji imaju za cilj osigurati zdravlje i plodnost. Značenje tog mjesta i s njim povezanih ritualnih aktivnosti, koje se sastoje od paljenja svijeća, obilaska mjesta tri puta u krug ili prinošenja životinjskih žrtava, duboko su ukorijenjeni u svijesti Makedonaca. Kamenu se obraćaju mnogi i to je mjesto multietničkog i multikonfesionalnog značenja.
Erotski folklor odnosno pjesme, bajke, poslovice, gatalice i druge govorne forme s erotskim sadržajem također su imale obrednu funkciju kao verbalna magija, s ciljem poticanja plodnosti i kod prirode i kod ljudi. Istovremeno, služile su i kao oblik neformalne 'životne škole' za mlađe generacije koje se tako učilo o seksualnosti. Narodno stvaralaštvo u stihu i prozi centralni je dio izložbe koji poziva posjetitelje na sudjelovanje. Na karticama koje vise sa stropa mogu se iščitati prijevodi odabranih makedonskih zagonetki, pjesama i drugih formi koje sve redom na duhovit način podsjećaju da je seksualnost i zabavna te da ne mora biti nešto nepoznato, mistično i strano.
Ova, obujmom malena, ali sadržajem velika i elaborirana izložba ispričala je kompleksnu priču o plodnosti i s njom povezanim vjerovanjima, običajima i ritualima kroz interdisciplinarnost i dijakroniju. Ritualni i uporabni predmeti, odjevni predmeti, godišnji običaji, ritualna mjesta i aktivnosti, usmeni folklor, svi ti elementi svjedoče o ljudskoj potrebi za ostvarenjem napretka i blagostanja za sebe, ali i za prirodu s kojom i u kojoj živi.
Napis 'Gdje ste mi bile moje bijele gaće? Mi smo si bile između oba kraka, mi čuvamo crnu kokoš da je ne kljucne crveni pijetao!' i druge zanimljive i za maštu golicave uzrečice, pjesme, zagonetke i ostale izloške možete pogledati do 7. travnja. (Melita Nikolić)
Foto: Ivan Guberina
Muzej Seljačkih buna – Zbirka a ne zbrka
U Noći muzeja 1. veljače 2019. otvorena je u Muzeju Seljačkih buna u Gornjoj Stubici izložba Zbirka a ne zbrka - dječje igračke iz Zbirke Stahuljak, a koje se danas nalaze u vlasništvu zagrebačkog kolekcionara Jure Gašparca.
Tihomil Stahuljak (1918.-2007.) bio je priznati konzervator i predavač koji se bavio istraživanjem i zaštitom nepokretne spomeničke baštine Sjeverne Hrvatske. Isprva je radio u Konzervatorskom zavodu, a potom od kraja 50-tih godina 20.stoljeća do mirovine kao predavač na Katedri za zaštitu spomenika na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Smatrali smo ga živućom enciklopedijom nacionalne povijesti umjetnosti. Dijelio je svoje znanje na predavanjima, druženjima na skupovima i stručnim putovanjima. Tek kad je umro kulturna javnost je saznala da je prikupio vrijednu zbirku starina, ali i zbirku igračaka.
Profesor Stahuljak još je kao dvadesetogodišnji student pokazivao interes za djecu, njihov život i likovno stvaranje, a onda se kasnije taj interes proširio i na istraživanje i prikupljanje dječjih igračaka. Najintenzivnije ih je sabirao između 60-tih i 80-tih godina 20.stoljeća nastojeći zbirkom dati uvid u sve skupine igračaka. Poznat kao stručnjak koji rijetko objavljuje, ostavio je u rukopisu brojne stranice posvećene definiciji i povijesti igračaka, njihovim trgovinama i proizvođačima, izlaganju i osnutku muzeja dječjih igračaka u Zagrebu itd. Bila mu je jasna zadaća takvih muzeja – pokazati dječje igračke kroz povijest i u svoj njihovoj različitosti. No, takvi muzeji, lucidno je tumačio, nisu namijenjeni djeci, nego odraslima – budućim roditeljima i djedovima i bakama. Najmanjima je zatvaranje igračaka u vitrine, a bez mogućnosti njihove uporabe moglo biti gotovo mučenjem. Stoga se u okviru ove izložbe odvojilo jedan dio igračaka čiji će rad biti posebno demonstriran te se posudilo one kojima će se djeca moći poigrati.
Foto: Tihana Ostreš
Pri sabiranju, profesor Stahuljak inzistirao je na sustavnosti i pridržavanju klasifikacije koju je sam donio. Ona je trebala osigurati sveobuhvatan prikaz dječje igre i igračaka. Upravo je ova klasifikacija vodila pri koncipiranju izložbe (autorice: V. Filipčić Maligec i Ž. Vujić). Tako se u prvoj dvorani sažeto prikazalo sabirača, njegovo nastojanje da prikuplja i specijalizirane knjige i plakate iz dječjih muzeja te se reprezentativnim pojedinačnim predmetima predstavilo pojedine klase.
U ostale je tri dvorane prezentiran izbor predmeta iz svake od njih. Pri tome se ponegdje uspjelo stvoriti i male narativne cjeline, dodatne tekstualne interpretacije ili one uspostavljene fotografijama. U skladu s ovogodišnjom temom Noći muzeja, skenirane su fotografije na kojima su prikazani što autori izložbe što zaposlenici muzeja sa svojim igračkama te su pokazuju na platnu u zadnjoj dvorani, namijenjenoj izlaganju lutaka, lutkinih kuća i ostale opreme. Jednako tako uspjelo je skenirati stereoskopski film (G. Zlodi) kojem su pridodani hrvatski titlovi i tako se Medin san o putu u svemir može pogledati na info-kiosku uz vitrinu s igračkama vezanim uz osvajanje svemira.
Foto: Muzej seljačkih buna
Zbirka Stahuljak jedinstvena je ne po broju, pa niti po iznimnoj starosti sakupljenih igračaka, nego po zapisanim razmišljanjima o igračkama i muzejima igračaka njena stvaratelja. Pri tome ne treba zanemariti ni kolekcionara Juru Gašparca koji je pomogao zadržati je u našem javnom kulturnom prostoru. Izložba ostaje otvorena do kraja kolovoza 2019. (V. Filipčić Maligec i Ž. Vujić)
Foto: Rafaela Proell
Beč – mikrosvijet zaboravljenih muzejskih predmeta Wesa Andersona
U Muzeju povijesti umjetnosti u Beču u tijeku je izložba Spitzmaus Mummy in a Coffin and other Treasures cijenjenoga američkog redatelja Wesa Andersona i njegove partnerice, autorice i kostimografkinje Juman Malouf, pozvanih da kao gostujući kustosi prikažu osobni doživljaj muzejskog blaga, potvrđujući u tome svoj zaigran pogled na život i eklektičan stil. Treća je to suradnja bečkog muzeja s istaknutim kreativnim pojedincima koji su potaknuti da predstave svoje odabire iz golemoga muzejskog fundusa te prilika posjetiteljima da upoznaju zbirke u novom svjetlu, u ovom slučaju muzejski mikrosvijet očima Wesa Andersona.
Godine 2012. Muzej povijesti umjetnosti pokrenuo je novu seriju izložbi za koje su kao gostujući kustosi pozvani prestižni kreativci iz različitih umjetničkih područja da po svojem ukusu naprave slobodan odabir među više od četiri i pol milijuna predmeta iz muzejskih zbirki nastalih u razdoblju od pet tisuća godina. Nadahnuti inovativnim projektom u kojemu su Jean i Dominique de Menil 1969. godine pozvali Andyja Warhola da postavi izložbu iz zbirki Umjetničkog muzeja Škole dizajna Rhode Islanda, u Muzeju su se vodili pitanjima što bi se dogodilo kada bi istaknuti umjetnik dobio slobodu biranja predmeta za izložbu, pri čemu bi jedino načelo odabira bilo da mu se ti predmeti sviđaju, i kako bi njegova osobnost utjecala na konačan izgled izložbe, ali i slava na njezinu posjećenost. Prve dvije izložbe nastale su u suradnji s američkim slikarom i crtačem Edom Ruschom (2012.) te s britanskim keramičarom i piscem Edmundom de Waalom (2016.), a kao kustosa treće izložbe Muzej je odabrao Wesa Andersona, redatelja i scenarista kritički hvaljenih filmova među kojima su nominirani za Oscara Obitelj čudaka, Fantastični gospodin Lisac, Kraljevstvo izlazećeg mjeseca, Hotel Grand Budapest i prošlogodišnji Pseći otok.
Na dani izazov Anderson i Malouf tijekom dvije su godine uz pomoć kustosa i restauratora pregledavali muzejski fundus te na svojoj prvoj izložbi okupili gotovo 450 predmeta iz četrnaest muzejskih zbirki – egipatske, grčke i rimske umjetnine, slike starih majstora, kovanice i medalje, glazbene instrumente, predmete iz Kunstkammer, zatim iz carske riznice i oružarnice, ali i predmete iz drugih udruženih muzeja, čime su obuhvaćeni Kazališni muzej, Svjetski muzej, Muzej carske kočije i Dvorac Ambras u Innsbrucku, a uz njih i bečki Prirodoslovni muzej.
Posebna pozornost pri odabiru bila je usmjerena na građu koja nije dio stalnih postava, stoga je više od 350 predmeta na izložbi izvučeno izravno iz mraka muzejskih čuvaonica i često restaurirano kako bi se prvi put predstavili javnosti. Prema riječima kustosa radi se o dosad najvećoj izložbi iz muzejskog fundusa i prvoj koja uključuje predmete iz svih zbirki.
Od najstarijega izloženog predmeta, egipatske ogrlice od keramičkih perli iz trećeg tisućljeća prije Krista, do drvenog majmuna izrezbarenog u Indoneziji gotovo pet tisuća godina poslije, odabir i spajanje predmeta istodobno pokazuju svu raznovrsnost, povijest i opseg muzejskih zbirki te osebujnost i zaigranost u doživljaju svijeta gostujućih kustosa. Rezultat suradnje posve je drukčija izložba od onoga što je Muzej prije postavljao. Kao u svojim filmskim ostvarenjima, Anderson na prvo mjesto stavlja vizualni dojam, estetsku privlačnost aranžiranja izložaka s preobiljem detalja te stvaranje začudnog ugođaja i raspoloženja odabiranjem neobičnih predmeta i iznenađujućih, na prvi pogled neuočljivih poveznica.
Predmeti su izabrani instinktivno, bez kronološkoga, hijerarhijskog i topografskog povezivanja, bez stručnog poznavanja njihova podrijetla, rijetkosti ili povijesti izlaganja. Vrijedna djela, uobičajeno izložena samostalno, grupirana su u zajedničke vitrine, a djela nepoznatih autora stavljena pokraj djela nekih od najvećih europskih umjetnika. Vodili su ih zajednička intuicija, osjećaj za boje, oblike, svjetlost i sjenu u umjetnosti te raspoloženje i igra odnosa među predmetima, a naglasak je stavljen na manje poznate predmete koji su prije bili neprimijećeni. Tako su primjerice smaragdna posuda iz 17. st. i svjetlozeleni kostim iz kazališnog uprizorenja Hedde Gabler iz 1978. postavljeni jedno nasuprot drugomu da bi uputili na „molekularne sličnosti“ između šesterokutnog kristala i svilene tkanine, a kutija za čuvanje španjolskih praškastih vlasulja uz kutiju za krunu talijanskog kralja jer je oblikovanje obaju predmeta povezano upotrebom šarki.
U jednoj su sobi postavljeni isključivo zeleni predmeti, u jednoj portreti aristokratske djece, u sljedećoj životinjski izlošci, potom drveni predmeti ili pak različite kutije i spremnice za odlaganje. Izložba je nazvana po egipatskom sarkofagu rovke iz 4. stoljeća prije Krista, a na njoj su svoje mjesto dobili i drugi netipični predmeti poput čačkalica i štapića za uši, igraćih ploča, različitih privjesaka, modela kazališnih kulisa, slomljenih dijelova nepoznatih skulptura, pa čak i muzejska vitrina iz 19. st. koja je sama postala izložak, a izložena su i tri tamnozelena jaja emua izlegnuta šest tjedana prije otvorenja.
Ipak, u tom povođenju za ambijentalnim slaganjem izložaka uglavnom izostaje kontekst te estetika postaje važnija od muzeografije, što se vidi u potpunom izostanku bilo kakvog teksta na izložbi, do te mjere da su legende izdvojene u posebnoj knjižici koja se dobije na ulasku u izložbeni prostor, što s jedne strane pridaje dojmu potrage za blagom, odnosno samostalnog otkrivanja skrovitih muzejskih predmeta i priča, a s druge strane nepotrebno opterećuje posjetitelja neprestanim uspoređivanjem i traženjem pravog podatka. Predmeti su u tome izgubili svoju povijest i muzealnost te su promatrani isključivo zbog međusobne vizualne sličnosti, boje, oblika, materijala, veličine i sl. Sam Anderson priznao je da su neki od najiskusnijih kustosa Muzeja u cijelom procesu bili skeptični, te i dalje dovode u pitanje opravdanost nekih Malouf i njemu očiglednih poveznica, no istaknuo je da im je skromna želja bila da nekonvencionalno grupiranje i slaganje izloženih djela možda u manjoj, čak i trivijalnoj mjeri „metodom pokušaja i pogreške“ potaknu unapređenje proučavanja umjetnosti i starina u budućnosti te rasvjetljavanje dosad zamagljenih pogleda na predmete i njihove odnose.
Opirući se svim kustoskim metodama i logici muzeološkog povezivanja predmeta, izložba u prvom redu odražava ekscentričnu estetiku i eklekticizam u ukusu Andersona i Malouf, njihovu senzibilnost za bizarno, s nastojanjem da posjetitelje povede na putovanje kroz neobične, marginalne dijelove prošlosti. Pozornost usmjerena na boje i simetričnost kadrova, bogatstvo detalja u složenim kulisama i naglasak na začudnome svojstveni su Andersonovu prepoznatljivom vizualnom i narativnom stilu koji gaji u filmovima, no dojam se ipak zadržava na površinskoj estetici i trivijalnom slaganju predmeta ogoljenih od njihovih povijesnih konteksta.
Budući da Muzej povijesti umjetnosti više ne obnavlja svoj fundus, ovakav projekt eksperimentalan je način omogućivanja posjetiteljima novog doživljaja njegova skrivenog blaga. Nesumnjivo je da je poziv Andersona mudro smišljen potez Muzeja koji će izložbom zasigurno privući mnogo obožavatelja američkog redatelja, no postavlja se pitanje koliko će o muzejskim predmetima uistinu i naučiti. Izložba je otvorena do 28. travnja, a s obzirom na to da je nastala u suorganizaciji sa Zakladom Prada (Fondazione Prada), nakon Beča moći će se vidjeti i u Milanu od ove jeseni. (Dunja Vranešević)
Foto: Kunsthistorisches Museum Wien (1-5), Denis Bučar (6-9)
Foto: V&A Cast Courts - opening and conservation
V&A – konferencija o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti odljeva
Victoria & Albert muzej u Londonu proslavio je u studenom 2018. godine nakon velikog zahvata restauracije i renovacije ponovno otvaranje dijela stalnog postava - Dvorske zbirke odljeva, zbirke koja sadrži kopije nekih od najznačajnijih svjetskih umjetničkih djela reproduciranih u gipsu, elektrotipovima, fotografiji ili digitalnim medijima - od odljeva Michelangelovog Davida preko Trajanova stupa do Ghibertijevih vrata raja.
Zbirka je otvorena 1873. godine, kao izraz viktorijanske ambicije koja je utjelovila misiju muzeja kao škole umjetničkog obrazovanja. U vrijeme kada je putovanje bilo zahtjevno, odljevi su na jednom mjestu okupili kopije umjetničkih djela i arhitekture iz cijeloga svijeta, nudeći enciklopediju međunarodnih stilova.
Sakupljanje reprodukcija dostiglo je vrhunac popularnosti u razdoblju od sredine do kraja 19. stoljeća, a danas nove metode digitalne reprodukcije potiču stalna istraživanja u kopiranju 21. stoljeća. Osim prezentacije samih odljeva koji su postavljeni kronološki od antike do renesanse prezentirajući najznačajnija svjetska dostignuća europske umjetnosti, postavljeni su i interpretativni displeji koji prikazuju povijest i nastanak zbirke, kao i usporedni primjerci i načini izrade odljeva od tradicionalnih tehnika do suvremenog digitalnog doba.
Upravo povodom otvaranja obnovljenog postava Dvorske zbirke odljeva početkom godine 17. do 19. siječnja 2019. održana je i trodnevna međunarodna konferencija pod nazivom: Celebrating Reproductions: Past, Present and Future. Konferencija je okupila eminentne stručnjake koji proučavaju povijest, sudbinu i funkciju odljeva i reprodukcija, kao i brojne restauratore i konzervatore koji se bave ovom specifičnom građom.
O funkcijama i sudbini ovakvih povijesnih zbirki, izlagali su stručnjaci iz Goldsmithsa, Sveučilišta u Londonu, Crawford Art Galler iz Corka u Irskoj, Sveučilišta u Glasgowu, Rijksmuseum van Oudheden iz Leidena, muzeja Sir John Soanea iz Londona, Pennsylvanijske akademije likovnih umjetnosti, Staadliches Museen i Gipsformereia iz Berlina te brojnih drugih. Konferencija je dala uvid ne samo u povijest brojnih europskih i američkih zbirki odljeva, fenomene njihovog sakupljanja i sakupljača, već i brojnih radionica i ljevača koji su izrađivali sadrene odljeve i elektrotipove.
Kroz prikaz revalorizacije ovakve vrste građe u 21. stoljeću, naglašena je njihova vrijednost, značaj te doprinos u edukaciji kao i pogled u budućnost vrednovanja zbirki odljeva i reprodukcija, koje su u periodu 20. stoljeća ne rijetko zanemarivane i odbacivane. Osobita pozornost konferencije stavljena je na fokus današnjeg interesa i kopiranja u digitalno doba te načinima kako konzervatorski rad pomaže našem razumijevanju materijala i ponašanja gipsanih odljeva. Osim klasičnih izlaganja i vodstva po novom postavu, zanimljiv je bio prikaz pojedinih restauratora koji su u kratkom periodu imali zahtjevan zadatak od istraživanja, restauracije i konzervacije pojedinih odljeva. Zanimljivo je bilo vidjeti zahvate restauracije na Trajanovm stupu, u čiju se unutrašnju konstrukciju od sada po prvi puta može ući i saznati na koji je način izrađen.
Jedini muzej u Hrvatskoj koji ima sustavno sakupljene i prezentirane zbirke sadrenih odljeva od antike do renesanse je Gliptoteka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu koja stoji uz bok fenomenu čija popularnost raste od vremena klasicizma kada se po Europi osnivaju brojne zbirke sadrenih odljeva, kako u visokoškolskim i srednjoškolskim institucijama tako i kao cijeli muzeji čije su okosnice sadreni odljevi. (Magdalena Getaldić, kustosica zbirki odljeva Gliptoteke HAZU)
Foto: Juraj Vuglač
Meštrovićev paviljon – djelo jače od svih politika
Promocija kataloga izložbe „Meštrovićev znak u Zagrebu – arhitektura: 80 godina Meštrovićeva paviljona“ koji donosi turbulentnu povijest jednog od najvažnijih arhitektonskih projekata kipara i arhitekta Ivana Meštrovića i jednog od simbola grada Zagreba, održana je u utorak 29. siječnja u Atelijeru Meštrović u Zagrebu.
Uz autoricu, višu kustosicu Atelijera Meštrović Barbaru Vujanović, knjigu su predstavili Sandra Grčić Budimir, ravnateljica Muzeja Ivana Meštrovića, dr.sc. Vendula Hnídková sa Sveučilišta u Birminghamu, dizajner Damir Gamulin te dr. sc. Irena Kraševac i dr. sc. Ana Šverko s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu.
Povjesničarka arhitekture Vendula Hnídková u tekstu Hram hrvatskih umjetnika u kontekstu teških vremena govori o kontekstu nastanka Meštrovićeva paviljona vodeći čitatelja kroz povijest njegove izgradnje. Hnídková analizira Meštrovićev stvaralački postupak, uspoređuje ga s ostalim Meštrovićevim arhitektonskim djelima i otkriva kako je velebna valjkasta građevina, zamišljena kao moderni kružni grčki hram tholos, izbjegla sudbinu rojalističkog spomenika na Trgu Petra I. Oslobodioca. Naime, Akcijski odbor za izgradnju spomenika kralju Petru I. Oslobodiocu obratio se 1930. godine s narudžbom konjaničkog spomenika Meštroviću, koji je spretno predložio da se na tadašnjem trgu izgradi Dom umjetnosti i kraljev spomenik u obliku tematskog reljefa koji bi se dostojanstveno smjestio u interijer zgrade koja bi mu bila posvećena, a njegova je nesvakidašnja ideja prihvaćena tri godine kasnije.
U tekstu Meštrovićev paviljon i paviljoni: mijene građevine kao odrazi vremena i prostora Barbara Vujanović navodi i analizira intervencije drugih arhitekata koje su nastale kao posljedice prisvajanja građevine od strane različitih političkih sistema zaključivši „koliko su promjene narušavale bit paviljona koji nosi prepoznatljiv Meštrovićev rukopis, toliko su je, paradoksalno, u kontekstu njezine univerzalnosti – potvrđivale.“ Naime, nakon što je dvije i pol godine imao izložbenu funkciju, paviljon je 1941. godine odlukom ustaškog režima predodređen za džamiju, unutrašnjost je adaptirana uz upotrebu dekorativnih arabeskih ukrasa, a vanjski prostor dobiva tri minareta visoka četrdeset i pet metara prema projektu Stjepana Planića. U jesen 1949. godine u paviljon se useljava Muzej narodnog oslobođenja koji je kasnije preimenovan u Muzej revolucije naroda Hrvatske zbog čega se uklanjaju uglavnom sve prethodne dogradnje i dekoracije, a kupola je zalivena trostrukim slojem bitumena čime je originalni Meštrovićev koncept reduciran na vanjsku ljusku bez prirodnog izvora svjetlosti. Uslijedilo je umetanje lebdećih platformi i stubišta unutar središnjega kružnog prostora prema zamisli arhitekta Vjenceslava Rihtera, a drugi stalni postav Muzeja otvoren je 1962. godine uz manje arhitektonske preinake Andrije Mutnjakovića te se prema riječima Vujanović „usprkos evidentnom žrtvovanju integriteta Meštrovićeva paviljona stvorio efektan postav koji je na primjeren na čin prezentirao muzejsku građu i temu oslobodilačke borbe“.
Originalnu strukturu građevine i njezinu turbulentnu sudbinu koja odražava hrvatsku povijest i kulturu moguće je vidjeti na fotografijama koje prikazuju Dom likovnih umjetnosti u gradnji 1937./1938., vestibul s Meštrovićevim reljefom kralja Petra I. Oslobodioca iznad ulaza u izložbenu dvoranu, Prvi stalni postav Muzeja revolucije naroda Hrvatske iz 1956. godine te obnovu Hrvatskog doma likovnih umjetnika 2002. godine. Katalogom su obuhvaćene fotografije koje prikazuju unutrašnjost nekadašnje džamije - svetište i propovjedaonicu ukrašene arabeskama i motivima starohrvatskog pletera, drvenu ograda s motivima hrvatskog pletera na drugoj galeriji te tepihe na podu i lučne prolaze prema prozorima, a kamere su zabilježile i svečano otvaranje džamije kojemu su prisustvovali visoki vjerski i vojni dužnosnici NDH kao i posjet Josipa Broza Tita Muzeju revolucije naroda Hrvatske i izložbi Četrdeset godina KPJ 1919.–1959. (Ivan Guberina)
Izdavač: Muzeji Ivana Meštrovića – Atelijer Meštrović
Urednica: Barbara Vujanović
Tisak: Kerschoffset
Tekstovi: Vendula Hnídková, Barbara Vujanović
Dizajn kataloga: Damir Gamulin
Naklada 300 primjeraka, 144 stranice u boji
ISBN 978-953-7396-54-1
Foto: Juraj Vuglač
Hrvatski muzej arhitekture – memorija hrvatske arhitektonike
Knjiga Hrvatski muzej arhitekture koja donosi povijest rada i planove budućeg razvoja muzeja smještenog u vili Ehrlich u Zagrebu, u kojoj je nekoć bila majstorska radionica slavnog arhitekta Drage Iblera, a nakon njega Drage Galića, predstavljena je prošli mjesec u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Uvodnu riječ održao je Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Velimir Neidhardt, a knjigu su predstavili glavni i odgovorni urednik i voditelj muzeja akademik Andrija Mutnjaković, upraviteljica muzeja doc. dr. sc. Borka Bobovec i akademik Mladen Obad Šćitaroci.
Knjiga donosi niz tekstova koji kontekstualiziraju vrijeme i odnose u kojima su se stvarali temelji na kojima je 1995. godine proširenjem djelatnosti Kabineta za arhitekturu i urbanizam Razreda za likovne umjetnosti izgrađena Akademijina muzejsko-galerijska jedinica. Akademik Andrija Mutnjaković u tekstu Hrvatski muzej arhitekture - memorija hrvatske arhitektonike pojašnjava koncepciju Muzeja zasnovanu na programskom tekstu arhitekta akademika Miroslava Begovića prema kojem je njegov smisao „sustavno prikupljanje, čuvanje, stručna zaštita, stručna i znanstvena obrada i prezentiranje arhitektonskih crteža, planova i nacrta kako bi prikupljena arhitektonska dokumentacija, kao dio nacionalne i opće kulturne baštine, služila kulturnim i znanstvenim potrebama naroda i bila sačuvana za buduće naraštaje“. Osnova zbirke Hrvatskog muzeja arhitekture pretežno je formirana od pojedinačnih djela i cjelovitih opusa hrvatskih arhitekata, koje su sami arhitekti ili njihovi nasljednici darovali Muzeju na trajnu pohranu, arhivsku obradu, znanstveno istraživanje i publiciranje. Veći dio tih darovnica sadrži nacrte i prateće dokumente prikazane na pausu ili kopijama na papiru te maketama, s time da je u novije vrijeme sve više darovnica obrađeno u digitalnom mediju.
Dio naslovljen Osobni arhivski fondovi arhitekata sadrži svojevrsnu abecedu moderne hrvatske arhitekture, a među 87 autora čiju ostavštinu Muzej čuva svojom atraktivnošću ističu se radovi Nikole Bašića (Morske orgulje u Zadru, 2005., Spomen-obilježje poginulim vatrogascima na Kornatima, 2010.), Drage Galića (Stambena zgrada Narodnog odbora grada Zagreba i Vojne pošte Zagreb, 1953.-1957., Višestambena zgrada poduzeća Kemikalija u Zagrebu, 1953.-1956.), Branka Kincla (Zračna luka Franjo Tuđman u Zagrebu, 2008.-2017., Tvornica duhana u Kanfanaru, 2005.), Viktora Kovačića (Crkva i župni dvor sv. Blaža u Zagrebu, 1908.-1913., Palača Burze za robu i vrednote u Zagrebu, 1923.-1927.), Borisa Magaša (Hotelski kompleks Solaris u Zablaću pokraj Šibenika, 1967.-1968., Gradski stadion na Poljudu u Splitu, 1976.-1979.), Andrije Mutnjakovića (Međunarodni natječajni projekt za Gradski centar u Tel Avivu, 1963., Nacionalna i sveučilišna knjižnica Kosova u Prištini, 1971.-1982.), Velimira Neidhardta (Zračna luka Franjo Tuđman u Zagrebu, 2008.-2017., Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 1978.-1995.) i Ivana Vitića (Stambeni blok Narodne banke u Zagrebu, 1958.-1962., Zgrada društveno- političkih organizacija tzv. Kockica u Zagrebu, 1961.-1968.).
Dr.sc. Borka Bobovec u tekstu Izdavačka djelatnost Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU navodi niz knjiga, kataloga i deplijana izdanih povodom raznih događanja, od izložbi i predavanja do različitih prezentacija dok dr. Iva Ceraj čitateljima približava zbirku plakata Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU čiji raspon seže od 1950-ih godina, razdoblja demokratizacije umjetnosti koje je osobito pogodovalo razvoju modernog plakatnog medija, do danas. Slijedi presjek događanja u Muzeju koji započinje 1994. godinom i izložbom Arhitekt Viktor Kovačić 1874 – 1924: život i djelo, a završava izložbom Zdravko Bregovac – arhiv arhitekta iz 2015. godine. Na samom kraju akademik Mutnjaković prilaže nacrte postojećeg stanja i idejni projekt budućih zahvata kojima bi se sadašnji nefunkcionalni prostori građevinski sanirali i adaptirali – preuređenje prizemnih gospodarskih sadržaja u arhivske prostorije, uređenje izložbenih prostorije s pratećim sadržajima na prvom katu te adaptacija krovne konstrukcije i izrada polivalentne dvorane na trećem katu. (Ivan Guberina)
Izdavač: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Urednik: Akademik Andrija Mutnjaković
Tekstovi: Akademik Zvonko Kusić , akademik Andrija Mutnjaković, akademik Velimir Neidhardt,
doc. dr. sc. Borka Bobovec , dr. sc. Iva Ceraj, mr. sc. Dubravka Kisić, Marina Smokvina
Dizajn i prijelom: dr. sc. Iva Ceraj, Nina Ivanović
320 stranica
ISBN: 978-953-347-151-8
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr