HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Izvor: HINA / Ministarstvo kulture, Nacionalni muzej Mađarske, Csaba Shumy

COVID-19 – situacija u europskim muzejima i dalje nepredvidiva

Otežan rad muzeja u uvjetima pandemije više nije nova vijest pa ipak brojne negativne posljedice, od pada posjetitelja do financijskih gubitaka, razlog su za zabrinutost. Iako su muzeji u Europi trenutačno uglavnom otvoreni, situacija s pandemijom je nepredvidiva što pokazuje nedavni povratak mjere zatvaranja muzeja. U nastavku slijedi kratki pregled novijih vijesti o utjecaju pandemije na muzeje i stanju u pojedinim europskim država.

Prije mjesec dana ugledni The Art Newspaper objavio je uistinu alarmantne podatke o padu posjetitelja nacionalnih muzeja u Ujedinjenom Kraljevstvu nakon što su muzeji objavili svoje financijske izvještaje za razdoblje 2020/2021. Tako je Tate sa svoje četiri ustanove Tate Britain, Tate Modern, Tate Liverpool i Tate St Ives pao s gotovo 8.3 milijuna na 591 tisuću posjetitelja godišnje što predstavlja samo 7 % njegove pretpandemijske posjećenosti.

Nažalost, i s ovakvim poražavajućim rezultatima Tate stoji bolje nego neki drugi engleski muzeji. Naime, kako prenosi The Art Newspaper, situacija je još gora u Nacionalnoj galeriji i Britanskom muzeju koji su spali na 4 %, odnosno 3 % svoje godišnje posjećenosti prije pandemije. Razlog tome je što su se engleski muzeji otvorili tek 19. srpnja nakon više od pola godine lockdowna, a po otvaranju su morali raditi uz ograničavanje broja posjetitelja, što zbog provođenja mjera socijalne udaljenosti, što zbog otpuštanja velikog broja galerijskih asistenata.

Za razliku od engleskih, austrijski muzeji bili su otvoreni početkom ove godine, no nedavno se njihova situacija dramatično promijenila dolaskom novog pandemijskog vala u Europi koji je posebno teško pogodio Austriju. Nakon što je država uvela lockdown za necijepljene stanovnike, od 22. studenoga mjera je preko noći obuhvatila i austrijske muzeje koji su morali zatvoriti svoja vrata na minimalno dvadeset dana. Od 12. prosinca muzeji su ponovno otvoreni, s izuzetkom Gornje Austrije u kojoj će se smjeti otvoriti najranije 17. prosinca ove godine.

Očekuje se da će ovo zatvaranje imati teške financijske posljedice po austrijske muzeje, što je potvrdila Sabine Haag, ravnateljica Muzeja povijesti umjetnosti (Kunsthistoriches Museum) u Beču. Prema njenim riječima novi će lockdown koštati njen muzej milijune eura u prihodima s obzirom da su ovu jesen s velikim očekivanjima upustili u otvaranje blockbuster izložbe Tizianova slika žene. Ljepota – ljubav – poezija.

U nadi da će ipak uspjeti „pokriti“ trotjedni prekid, u muzeju rade na produljenju izložbe koja se do veljače trebala preseliti u Milano kako bi ju što više posjetitelja moglo razgledati. No, kako je izjavila Haag, „budući rad muzeja otežava nepredvidljivost situacije. Nitko ne može reći koliko dugo će muzeji biti dostupni posjetiteljima. Posljedično, nema jasnoće kako planirati buduće izložbe“. Državna tajnica za umjetnost i kulturu Andrea Mayer obećala je povećanje i produljenje financijske pomoći austrijskim kulturnim ustanovama i umjetnicima tijekom prvog kvartala 2022. godine.

Dodatnu financijsku pomoć za 2022. godinu zatražilo je i Nizozemsko muzejsko udruženje koje očekuje manje od 10 milijuna posjetitelja nizozemskih muzeja u 2021., što je više nego tri puta manje posjetitelja zabilježenih prije pandemije u 2019. godini. Prema trenutačnim mjerama socijalne distance u nizozemskim muzejima dozvoljen je jedan posjetitelj na pet metara četvornih.

Od 10. prosinca ponovno su otvoreni i slovački muzeji nakon uvođenja nacionalnog lockdowna 29. studenoga. Ondje, kao u mnogim muzejima diljem Europe, posjetitelji moraju biti cijepljeni ili preboljeti Covid-19 da bi mogli ući u muzej. U Njemačkoj je to tzv. pravilo 2G na snazi od 6. prosinca, a prema potrebi neke njemačke regije smiju uvesti stroža pravila kako bi se spriječilo povećanje broja slučajeva zaraženih koronavirusom. Tako je nedavno zatvorena Vermeerova izložba u Galeriji slika starih majstora u Dresdenu u saveznoj pokrajini Saksonija na istoku Njemačke. Galerija je kao i ostali muzeji u sklopu Državnih umjetničkih zbirki Dresden zatvorena do 9. siječnja 2022. godine.

Za pregled najnovijeg stanja otvaranja i zatvaranja muzeja u europskim državama, možete pratiti interaktivnu kartu Europske mreže muzejskih organizacija – NEMO. (Ivona Marić)

 

Fotografirao: Denis Bučar

Zagreb – otvoren Sakralni muzej Grkokatoličkog sjemeništa

Grkokatoličko sjemenište na zagrebačkom Gornjem gradu proslavilo je početkom mjeseca 340. obljetnicu utemeljenja i tom prigodom u obnovljenim prostorijama sjemeništa na prvom katu svečano je otvoren Sakralni muzej koji čuva vrijedne liturgijske predmete i umjetnine koje su više od tri stoljeća brižno sakupljali grkokatolički svećenici i sjemeništarci.

Postav muzeja podijeljen je na četiri sekcije: metal, papir, tkaninu i drvo, a realiziran je uz pomoć kustosica Petre Vugrinec i Ive Sudec iz Galerije Klovićevi dvori. Publika može vidjeti stotinama godina stare bogoslužne knjige i evanđelja, bizantski kovani novac, liturgijsko posuđe, antiminse, svećeničke halje i vladičanske krune te niz svetačkih ikona istočne Crkve. Pet stoljeća stara slika Uskočke Bogorodice najvrjednija je ostavština uskoka koji su početkom 16. stoljeća doseljavali iz Dalmacije i Bosne i Hercegovine nastanivši se na obroncima Žumberka. Prikazuje žalosnu Gospu koja u naručju drži mrtvog Krista, simbol uskoka koji su odlazeći u rat ostavljali majke, supruge, sestre i kćeri, znajući da ih možda više nikada neće vidjeti.

Zbirka ikona ostavština je svećenika Žumberačkog vikarijata akademskog slikara i kolekcionara Zlatka Latkovića, a sastoji se od 33 ikone nastale u vremenskom periodu između 16. i 20. stoljeća. U najvećoj mjeri izrađene su u tehnici tempere i ulja na drvu, manji dio prekriven je lakom, dio ikona ima pozlatu ili posrebrenje, a na nekoliko ikona primijenjena je tehnika okova u bakrenom i mjedenom limu. U zbirci se ističe najstarija ruska ikona Krist Emanuel iz sredine 16. stoljeća, otkupljena u Berlinu od ruskih migranata koji su bježali iz Sovjetskog Saveza i poslije prodavali svoje predmete kako bi imali sredstva za život. Prikazuje mladog Krista, dječaka kratke kovrčave kose i strogog lica čija aureola dominira ikonom i prelazi na okvir. Kompleksnom strukturom i slojevitošću prizora izdvaja se Blagdanska ikona (Rusija, 18. st.) na čijem središnjem dijelu dominiraju scene iz Kristova života - Kristova čuda, Magdalenino pranje Isusovih nogu, Uskrsnuće i ukazanje učenicima, dok 12 manjih prizora prikazuje druge važne događaje iz Kristova i Marijina života poput Posljednje večere ili Marijina uznesenja na nebo. Zanimljiv je i prikaz Bogorodice Hodigitrije (Transilvanija, 17. st.) izrađen po uzoru na poznatu ikonu Bogorodice Kazanske, u kojem Krist ne sjedi Gospi u rukama kao što je slučaj u redovitom ikonografskom prikazu, nego stoji pokraj nje dok ona u znak poklona zabacuje glavu u desno.

Najstariji eksponati su bizantski novčići cara Justinijana I. sa znakom križa koji potječu iz 6. stoljeća, a posjetitelji mogu vidjeti i bizantski naprsni križ iz 12. stoljeća, Časosolov iz 18. stoljeća korišten za svakodnevne molitve i bogosluženja, antimins uskočke crkve sv. Nikole u Badovnicima, kao i Naprestolno evanđelje izrađeno u 19. stoljeću u samoborskoj župi Praoca Abrahama.

Prve skupine uskoka istočnog obreda austrijske su vlasti počele naseljavati na područje Žumberka u jesen 1530. godine kako bi zaštitili Kranjsku od provale Osmanlija. Žumberački uskoci istaknut će se 1545. godine u obrani Zagreba, a 1593. godine imat će važnu ulogu u poznatoj bitci kod Siska u kojoj je habsburška vojska svladala turske osvajače. Za novonaseljeno uskočko stanovništvo u Žumberku i nekadašnjoj Vojnoj krajini duhovno su skrbili svećenici bizantskog obreda, a zbog velikog broja vjernika zagrebački biskup Benedikt Vinković 1649. godine predlaže bečkom nunciju osnivanje grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu. Prilika se pojavila kada se proširila vijest da grof Patačić prodaje svoju kuriju u Ćirilometodskoj, a razlog za kupovinu kuće bila je blizina Isusovačkog kolegija koji su pohađali marčanski monasi. Nakon adaptacije Grkokatoličko sjemenište je za prve pitomce otvoreno 1681. godine, a krajem 18. stoljeća na sjevernoj strani izgrađena je crkva sv. Vasilija Velikog. Današnji izgled Župnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda dat će nakon velikog potresa 1880. godine bečki arhitekt Hermann Bollé, uz veliku novčanu pomoć tadašnjeg gradonačelnika Zagreba rođenog Žumberčanina Nikole Badovinca.

Sjemenište je stoljećima bio važan faktor u kulturnom životu grada. Zalaganjem tadašnjeg rektora Janka Goleša grkokatolički bogoslovi 1839. godine dobivaju „Ilirsku čitaonicu“ koja je uvelike doprinijela jačanju hrvatske nacionalne svijesti kod mladih, izdaju list „Venac“ koji od 1858. godine izlazi kao tjednik te aktivno sudjeluju u prosvjedima protiv nasilne mađarizacije u kojima nakon sukoba sa žandarima tadašnjeg bana Hallera pogiba mladi ilirac Ilija Gvozdanović.

(Ivan Guberina)

 

Fotografirao: Denis Bučar

 

Autor: Nikola Križanac

Iskustva Muzeja Getty – kako sačuvati muzejske predmete od potresa

U organizaciji Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu i Muzejskoga dokumentacijskog centra od 29. studenoga do 1. prosinca 2021. godine održana je mrežna radionica Earthquake Damage Mitigation for Collections, čiji je cilj bio objasniti metodologiju i pružiti praktična rješenja za smanjivanje rizika u muzejskim zbirkama od štete i gubitaka uzrokovanih potresima. Trodnevnu radionicu vodili su konzervator-restaurator Jerry Podany, vodeći autoritet u istraživanju protupotresne zaštite zbirki, i McKenzie Lowry, stručnjak za izradu protupotresnih nosača za muzejske predmete. Podany i Lowry svoju su profesionalnu karijeru proveli u Muzeju J. Paul Getty u Los Angelesu, koji se nalazi na seizmički vrlo aktivnom području, zbog čega se dvojac i počeo baviti ovom problematikom.

 

Jerry Podany, model predmeta s potencijalnim točkama loma

Radionica je bila namijenjena muzejskim i baštinskim stručnjacima, skrbnicima sakralnih i privatnih zbirki te članovima akademske zajednice iz Hrvatske, ali i iz cijele regije, s obzirom na to da iskustvo s potresima imaju i susjedne zemlje. Za sudjelovanje se prijavilo 198 osoba, a osim iz Hrvatske radionicu su pratili sudionici iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bugarske, pa i iz Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država. Prijavljeni muzejski djelatnici predstavljali su ukupno 60 muzejskih ustanova. Najbrojnije su, dakako, bile hrvatske muzejske ustanove (49), i to one s područja grada Zagreba (16).

U uvodnom dijelu prvog dana radionice Jerry Podany istaknuo je da bi neki u Hrvatskoj mogli reći da je prekasno za razgovor o ovoj temi – da umjesto o prevenciji treba razgovarati o oporavku i obnovi. Ipak, opasnost od potresa nije nestala, nego u budućnosti možemo (i trebamo!) očekivati nove potrese. Za učinkovitu protupotresnu zaštitu zbirki pritom je nužna suradnja svih vrsta muzejskih djelatnika te stručnjaka različitih disciplina. Konzervatori-restauratori, kustosi, dizajneri postava i tehničari trebaju se savjetovati sa seizmolozima, inženjerima i arhitektima da bi znali kakav potres mogu očekivati na svojem području. Na temelju toga mogu procijeniti ranjivost svojih zbirki i poduzeti odgovarajuće mjere. Bez osnovnih znanja o potresima, međutim, muzejski i baštinski stručnjaci ne mogu kompetentno razgovarati sa stručnjacima iz drugih područja. U predavanju je Podany stoga objasnio prirodu potresa i osnovne pojmove bitne za njihovo razumijevanje, pokazao kako se potresi bilježe i mjere te kako se statističkim metodama donekle mogu predvidjeti razmjeri potresa na određenom području i u određenom razdoblju.

Drugi dan radionice bio je posvećen metodologiji kojom se procjenjuje kako bi predmeti mogli reagirati na energiju potresa koja se prenosi kroz zgradu (podove i zidove) i namještaj (postolja, vitrine, police). Ako zgrada i izdrži potresno djelovanje, to ne znači da će predmeti u njoj ostati neokrznuti. Trese li se i inače predmet dok se kraj njega prolazi, vrlo vjerojatno neće preživjeti potres. Podany je objasnio kako se može izračunati i povećati stabilnost predmeta te ublažiti osjetljivost na potres. Povećanje mase u donjem dijelu predmeta/sklopa ne znači nužno veću stabilnost, dok je prilagođavanje omjera proporcija, odnosno dodirne površine (engl. foot print), puno učinkovitija metoda. Za brže pronalaženje rješenja nije nužno izmjere raditi za svaki pojedinačni predmet, već ih se može grupirati prema sličnosti.

 

McKenzie Lowry, osnovne vrste protupotresnih nosača

Ako je predmet i stabilan, ne smije se zaboraviti ni na tzv. nestrukturne dijelove zgrade – cijevi, stropne ploče, pregradne zidove, rasvjetna tijela, police, čak ni držače za legende – koji također mogu predstavljati velik rizik u potresu. U jednoj od rasprava predavači su upozorili da su staklene police u vitrinama ogromna opasnost za predmete, pa se njima Muzej Getty uopće ne koristi. Ako muzej ima staklene police, a ne može ih zamijeniti prikladnijim namještajem, treba se pobrinuti da police budu nepomične, dobro pričvršćene za vitrinu, da su izrađene od laminiranoga, ne običnog stakla, koje se može bušiti (radi pričvršćivanja predmeta). Ako je moguće, staklene bi police ipak trebalo zamijeniti policama od pleksiglasa.

Posljednji dan radionice započeo je Podanyjevim predavanjem o određivanju ranjivosti predmeta u potresu. Istaknuo je da je u obrascima najvažnije zabilježiti hoće li predmet biti stabilan, hoće li se zatresti, prevrnuti ili kliznuti s podloge, kako je izložen ili pohranjen, je li usidren ili pričvršćen, je li riječ o jednom predmetu ili više njih i dr. Kada odgovorimo na ta osnovna pitanja, bolje ćemo razumjeti kako bi se predmet mogao ponašati u potresu i možemo početi planirati odgovarajuću zaštitu. Osim te pripremne dokumentacije, u procesu učenja neizmjerno je važna i poslijepotresna dokumentacija – iz nje saznajemo koje su mjere bile učinkovite, a koje su podbacile i zašto.

 

McKenzie Lowry, primjeri niskobudžetnih rješenja za protupotresne držače

Nakon toga riječ je preuzeo McKenzie Lowry, koji je predstavio praktične primjere zaštite predmeta u muzejskom okružju, od jednostavnih i niskobudžetnih do tehnološki naprednih sustava. Razlikuju se dva pristupa u izradi protupotresnih nosača: prvi, koji je puno češći i financijski pristupačniji, jest osigurati predmet pričvršćivanjem različitim držačima na statičnu podlogu, dok je drugi učvrstiti predmet za posebno izrađeno nestatično postolje koje kontroliranim horizontalnim kretanjem filtrira razorne sile potresa kako bi smanjilo njihov prijenos na predmet (engl. base isolator). U osiguravanju predmeta od potresa u stalnom postavu važan je i estetski dojam – upotrijebljene metode trebaju biti učinkovite, a ujedno vizualno nenametljive. Među najčešćim materijalima za izradu držača i podupirača Lowry je naveo akril, aluminij, mjed i čelik, zatim epoksidnu smolu za oblikovanje (ne prianjanje), filc za sprečavanje oštećenja predmeta od držača, kao i polietilensku pjenu za unutrašnjost predmeta. Dokumentiranje izrađenih protupotresnih nosača u muzeju također je važno jer pokazuje djelatnicima kako sigurno ukloniti predmet te služi kao uputa kada se predmet posuđuje drugoj ustanovi. Lowry je na kraju svojeg izlaganja predstavio rad međunarodnog udruženja stručnjaka za izradu protupotresnih nosača, čija se vrijedna iskustva i brojni savjeti mogu pronaći na njihovoj stranici. U raspravi koja je uslijedila spomenut je, među ostalim, i tzv. muzejski gel, koji se rabi za pričvršćivanje predmeta za podlogu. Predavači su objasnili da je vosak puno bolji izbor, ali da je učinkovit samo kod predmeta manjih dimenzija, s nižim središtem mase. Ako su podloga ili predmet izrađeni od poroznog materijala, vosak će u njega prodrijeti, što nije poželjno.

Stekavši osnovno razumijevanje prirode i opasnosti od potresa, upoznavši se sa strukturom same muzejske zgrade, naučivši predvidjeti reakciju zbirke i pojedinih predmeta, te imajući pragmatičnu svijest o raspoloživim sredstvima i prioritetima, moći ćemo za svoju ustanovu i fundus procijeniti koja je razina rizika koju smo spremni podnijeti, odnosno što smatramo prihvatljivom štetom. Što je veći rizik koji smo voljni tolerirati, to je veća količina štete i gubitka koju moramo prihvatiti. Pritom je važno znati da se i malim, zdravorazumskim koracima može puno toga postići.

Budući da je Hrvatska mala zemlja, muzeji na područjima koja nisu toliko ugrožena od potresa, ali su neizbježno blizu seizmički aktivnijih zona, isto bi trebali promisliti o osnovnim mjerama protupotresne zaštite. Američki stručnjaci posebno su zahvalili hrvatskim muzejima pogođenima u potresima na transparentnosti u dijeljenju fotografija zatečenog stanja svojih zbirki. Samo dijeljenjem iskustva i suradnjom možemo biti spremniji kada se kriza ponovno dogodi.

Videozapisi sva tri dana radionice dostupni su na YouTubeu kanalu Muzejskoga dokumentacijskog centra. U novom broju časopisa Muzeologija posvećenom temi potresa bit će objavljen i članak Jerryja Podanyja u prijevodu na hrvatski s prikazanim osnovnim znanjima iznesenim na radionici. (Sagita Mirjam Sunara i Dunja Vranešević)

 

Fotografirao: Hrvoje Franić

MMSU – predstavljena video retrospektiva Sanje Iveković

Riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti predstavio je nedavno video retrospektivu Sanje Iveković pod naslovom Make Up-Make Down, koju čini dvanaest video radova zastupljenih u njegovoj zbirci nadopunjenih posudbama radova iz kolekcija institucija te osobnog arhiva umjetnice, a kao paralelan segment održava se kontinuiran filmski program u Muzeju i Art kinu Croatia.

Smještena u trokutu između politike prikazivanja, feminističke intervencije i medija, izložba Make up – Make Down posuđuje naslov ranog video rada naznačujući metodu kojom se u prostoru izložbe okupljaju i grupiraju radovi koji ukazuju na dihotomije i tenzije kompleksnih društvenih odnosa adresirajući sustav koji nevidljivo i kontinuirano proizvodi strukturnu opresiju, kako na polju medija, tako i rodnih politika. Ujedno potvrđuje aktualnost videoprodukcije kojom je umjetnica zauzela mjesto na domaćoj i internacionalnoj sceni.

 

Fotografirao: Hrvoje Franić

Fokus izložbe razvija se na ponovnom gledanju i rekontekstualizaciji labavih šavova između identiteta i društvenih normi, demontaži privatnog i javnog urasloj u tkivo video produkcije koja svoju političnost iskazuje medijskim prikazivanjem vlastitog (ženskog) lica prihvaćajući novi medij videa kao saveznika u kritici postojećih kodova i afirmaciji novog jezika pokretnih slika. U tom je smislu videoumjetnost Sanje Iveković s jedne strane neodvojiva od performansa, a s druge od razvoja međunarodnih mreža, cirkulacije umjetničkih radova i ideja u pionirskoj fazi razvoja, donoseći teme koja se otada do danas upisuju u njenu praksu – zanimanje za intermedijski dijalog, govor u prvom licu, analitičko-kritički stav u odnosu na jezik umjetnosti i društveni kontekst. Radovi na izložbi ukazuju na oblike intervencija u umjetničke sustave i promjene na umjetničkoj kartografiji. Osim toga ukazuje na prakse samoarhiviranja, kao jednog od važnih alata kojima se brojne generacije upoznaju s eksperimentalnim praksama.

Likovni postav osmislio je kolektiv OAZA, a strukturiran je kroz nekoliko povezanih cjelina koje se preklapaju i artikuliraju teme koje su od početka predmet kritičkog interesa umjetnice: MASOVNI MEDIJI, IDENTITET I PRIVATNI PERFORMANS ZA KAMERU tematizira prikazivanje vlastitog lika kojim Sanja Iveković skreće pažnju na dominantne politike prikazivanja u vizualnoj kulturi, u rasponu od modne i kozmetičke do masovnih medija kojima se normira stereotip ženske reprezentacije. Tako u radu Make Up – Make Down umjetnica ponavlja radnje nanošenja šminke na svoje lice izmaknuto iz kadra. U krupnom planu vidi se samo njeno poprsje i ruke koje pozorno, usporeno i erotizirano rukuju kozmetičkim preparatima (korektor, sjenilo za kapke, olovka za oči). Lice je jedno od kontinuiranih motiva kojim se autorica služi i angažira dvostruko: ili ga postavlja u središte kadra ili ga u potpunosti miče iz njega, čime krši strukturnu normu prikazivanja osobe, s namjerom ukazivanja na mehanizme isključenja, preskakanja ili brisanja iz javnog prostora na tragu feminističkih praksi.

Osim medijske buke ili prisvojenog zvuka televizijskog programa u radu Sanje Iveković rijetko imamo priliku čuti njezin autentični glas, čime se ukazuje na osobni i javni prostor u kojem ženski glas često biva preskočen, nečujan ili izbrisan. Označujući rodne politike problematičnim, tvrdoglavo ustrajava na vidljivosti i afirmaciji postupajući na dva suprotna načina – tako da lice uopće ne prikazuje i tako alarmira hitnu potrebu za njim, ili se služi njegovim monumentalnim prisustvom čime podržava njegovu povijesnu samosvijest (Instrukcije 1 i 2, Osobni rezovi). Čin rezanja čarape navučene na glavu kojeg umjetnica izvodi pred kamerom u Osobnim rezovima, isprekidani su kratkim sekvencama iz TV programa Povijest Jugoslavije. Time suptilno objašnjava svoju akciju kao potrebu da se ogoli istina i demaskira stvarnost, a ujedno pravo nasilje (rez u čarapu) povezuje sa strukturnim nasiljem predstavljenim odnosom pojedinca i televizije kao paravana političke moći u najširem smislu.

 

Fotografirao: Hrvoje Franić

Cjelina MJESTA SUSRETA uvodi temu inovacija koje su označile umjetnička istraživanja na sceni sedamdesetih: participacija publike u nastajanju rada, performativnost i živa izvedba, istraživanje dimenzije vremena pomoću tehnološki naprednih alata, radovi utemeljeni u vremenu (time-based). Zbog ovih temporalnih specifičnosti izvedbe koje uključuju i njihovu efemernost i ograničeno trajanje, ti su radovi predstavljeni u obliku videodokumentacije, popratne skice i fotografija. Spomenimo instalaciju Inter nos izvedenu 1977. u zagrebačkom MMC koja se sastojala od dvije prostorije povezane s dva zatvorena TV kruga (bez zvuka) te ulaznog prostora u kojem se odvijao izravan prijenos za publiku. Umjetnica je zatvorena u prvu sobu, nevidljivu za publiku, na ekranu pratila posjetitelje koji su ulazili u drugu sobu jedan po jedan i sa svakim razvijala privatni dijalog: milovala sliku posjetitelja na svom ekranu što je kamera u realnom vremenu vraćala posjetitelju izazivajući njegovu reakciju s obzirom da nije mogao vidjeti što se zbiva u drugoj prostoriji. Istodobno, grupica posjetitelja u trećoj prostoriji, na ekranu je mogla pratiti događanje u prostoriji u kojoj je posjetitelj.

MEDIJSKA ISTRAŽIVANJA svjedoče o uzbudljivosti korištenja kamere i televizije što je umjetnicu poticalo na nestandardno promišljanje umjetničkog stvaranja i poimanja umjetničkog djela. Uspoređujući pristupe i načine stvaranja u klasičnim medijima s novim alatima, odlučivala se za one kojima je bolje mogla odgovoriti na duh vremena (Monument, Meeting Point, Rekonstrukcije 1952.-76.). MEĐUNARODNI SUSRETI I MREŽE UMJETNIKA značajni su za valorizaciju rane video umjetnosti u hrvatskom i jugoslavenskom kontekstu pa tako i za Sanju Iveković koja je od samog početka sudjelovala na međunarodnim manifestacijama i umjetničkim rezidencijama proširujući produkcijske mogućnosti i institucionalne okvire (Trigon u Grazu, Motovunski susreti, The Power Plant u Torontu i Western Front u Vancouveru). Zbog nedostatka video opreme, rani video radovi hrvatskih umjetnika mahom nastaju u inozemstvu. U tom smislu retrospektiva video radova Sanje Iveković ujedno i mapira horizont poveznica između institucija, umjetnika i uvjeta rada.

Kao važan segment videoretrospektive, u dvorani Jaslice svakodnevno se prikazuje nekoliko ciklusa kraćih i duljih formata eksperimentalnih i dokumentarnih filmova. Tijekom trajanja izložbe u suradnji s partnerima, Art kinom Croatia i Filmskim mutacijama: festivalom nevidljivog filma, odvija se paralelan program u Art kinu Croatia koji pridonosi razumijevanju umjetničke prakse Sanje Iveković fokusirane na pokretne slike.

Izložba se može razgledati u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti do 5. veljače 2022. (Branka Benčić i Sabina Salamon)

 

Fotografirala: Buga Cvjetanović

Tehnički muzej – "Žene i tehnika – izložba rodno inkluzivne tematike"

U Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu nedavno je otvorena izložba “Žene i tehnika – izložba rodno inkluzivne tematike“, čiju koncepciju potpisuju Barbara Blasin, Kosjenka Laszlo Klemar i Tea Kantoci, usmjerena na afirmaciju žena koje su pridonijele razvoju znanosti i tehnologije, ali i na propitivanje utjecaja razvoja znanosti i tehnologije na život i društveni status žena, s naglaskom na radnu sferu.

 

Fotografirala: Buga Cvjetanović

Sve do osamdesetih godina 20. stoljeća žene su bile uglavnom zanemarene u povijesti znanosti i tehnologije. U novije vrijeme ne samo da je "otkriven" velik broj zaslužnih znanstvenica i izumiteljica, od kojih su neke od njih našle svoje mjesto i u "službenim" povijesnim pregledima, nego su i istraženi dokumentirani složeni društveno-povijesni procesi te često slabije vidljivi faktori koji su uzrokovali njihovu povijesnu nevidljivost. Tijekom čitave povijesti dominantna teorija biološkog determinizma te, s njom vezana, isključenost žena iz formalnog obrazovanja i radne sfere, odnosi moći u kojima su žene uvijek bile podređena strana, ključni su elementi koji su povijest žena u znanosti i tehnologiji učinili bitno drugačijom od povijesti muškaraca. Ona nije prezentirana samo kroz povijest slavnih izumiteljica, već izložba uključuje priče o u društvu "nevidljivim", ali hrabrim, ustrajnim i iznimno talentiranim pojedinkama, kao i nizu anonimnih žena koje su usprkos tome što su bile osuđene na drugorazredne, repetitivne i slabo plaćene poslove uspjele zadužiti znanost. Bez njihova doprinosa znanost i tehnologija kakve danas poznajemo bile bi bitno drukčije.

Izložba se koncepcijski oslanja na odjele stalnog postava Tehničkog muzeja Nikola Tesla, a sastoji se od 14 cjelina interpoliranih u stalni postav: Astronautika, Automobilska tehnika, Zrakoplovstvo, Javni prijevoz, Telegrafija i telefonija, Tehnika pisanja i umnožavanja teksta, Kućanska tehnika, Računalna tehnika, Tekstilna tehnika, Radijska i televizijska tehnika, Industrija, Rudarstvo, Vatrogastvo, Obrazovanje. Interpolacije u formi slikovno-tekstualnih instalacija postojeći izložbeni narativ dopunjuju komplementarnim, čiji je fokus izmijenjen i usmjeren na žene. Dva paralelna narativa ne upućuju na dvije povijesti ("žensku" i "mušku"), već apostrofiraju potrebu za revizijom općeprihvaćenog, uvriježenog znanja.

 

Fotografirala: Buga Cvjetanović

Izložba je interpolirana u stalni postav Muzeja i za njezino razgledavanje vrijedi ulaznica za stalni postav, a može se razgledati u Tehničkom muzeju Nikola Tesla sve do 15. ožujka 2022. godine. (Kosjenka Laszlo Klemar)

 

Izvor: Facebook Narodnog muzeja Zadar

Nova izdanja – "Odijevanje naroda: nastanak narodne nošnje"

Krajem studenog u zadarskoj Gradskoj straži u organizaciji Narodnog muzeja Zadar i Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru predstavljana je knjiga dr. sc. Jadrana Kale „Odijevanje naroda: nastanak narodne nošnje“, koja nadograđuje raspoloživo znanje o narodnim nošnjama u sjevernoj Dalmaciji, pojašnjava na koji je način to znanje usustavljeno raščlanjujući današnja kulturna zbivanja s narodnim nošnjama i pripadnom kulturom odijevanja.

Predstavljanje su vodili voditeljica Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar Jasenka Lulić Štorić i autor Jadran Kale, izvanredni profesor na Odjelu za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru i kustos Gradskog muzeja Šibenik, a online putem su im se pridružili urednik edicije „XX. Vek“ Ivan Čolović te istraživačica hrvatskih primorskih nošnji i autorica doktorskog rada o najvećem ilustratoru južnoslavenskih nošnji Nikoli Arsenoviću, Ljiljana Gavrilović.

Knjiga je objavljena u sklopu beogradske Biblioteke „XX. Vek“ koja ove godine obilježava pola stoljeća izlaženja. Razrađuje teme dotaknute zadarsko-šibenskom izložbom sjevernodalmatinskih narodnih nošnji iz 2001. i 2002. godine koju su tada postavili kustosi Narodnog muzeja Zadar i Gradskog muzeja Šibenik Jasenka Lulić Štorić i Jadran Kale, smještajući povijesni nastanak fenomena narodne nošnje u zbivanja u zadarsko-šibenskom zaobalju sredinom 17. i početkom 19. stoljeća kad je riječ "nošnja" prvi upotrijebio Vuk Stefanović Karadžić. Kao najvažniji oblikovni utjecaj u nastanku fenomena narodne nošnje, neologizma s početka 19. stoljeća, ovom je studijom utvrđeno vojničko organiziranje graničnih područja u prvoj polovici Novog vijeka - slično kako se to za društvene obuhvate teritorijalaca u doživotnim oružničkim službama utvrdilo i u mnogim drugim dijelovima svijeta iz raznih povijesnih epoha. Kroz takvo je oblikovanje kao dominantni kulturni proces potvrđena potrošnja, također suglasno ranijim istraživanjima na drugim primjerima.

Sadržaj predstavlja dorađenu i proširenu polovicu autorovog doktorskog rada o sjevernodalmatinskim nošnjama obranjenog 2010. godine pod mentorstvom Aleksandre Muraj, ažuriranu teorijskim doprinosima novijih studija. Nadograđuje se na ranije istraživačke dosege Olge Oštrić, Vjere Bonifačić, Nerine Eckhel, Aide Koludrović, Ljiljane Gavrilović, Mirjane Prošić Dvornić, Đurđice Petrović i Milenka S. Filipovića, prateći nastanak fenomena narodne nošnje u formativnom razdoblju strukturiranog interesa za narodnu kulturu tijekom 19. stoljeća.

Urednik edicije "XX. vek" Ivan Čolović pohvalio je autorovu spremnost da iskorači iz rigidnog akademskog diskursa rekavši kako je ovo prva knjiga o narodnoj nošnji otisnuta u biblioteci koja objavljuje naučna i esejistička djela u području interdisciplinarnog istraživanja i preispitivanja odnosa između čovjeka, društva i kulture. Prema Čoloviću, riječ je o važnom prilogu ne samo etnologiji i folkloristici, nego i socijalnoj i političkoj antropologiji „koji na najbolji način svjedoči da je narodna nošnja duboko ukorijenjena u politički imaginarijum“.

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr