Iz tiska je izašao novi broj časopisa Informatica Museologica 55/2024. koji donosi 45 priloga 55 autora koji nas na 232 stranice upoznaju s temom donatora, istražuju koji su motivi koji ih potiču da svoje kolekcije daruju muzejima, te otkrivaju koliko su donatori svojim donacijama pomogli obogatili muzejske zbirke.
Od prvog spomena privatnih zbirki sabirača, humanista i polihistora iz 17. st. i prvih privatnih muzeja u duhu prosvjetiteljskih ideja potkraj 18. st., do prvih javnih muzeja početkom 19. stoljeća, zajednički nazivnik svih višestoljetnih inicijativa definitivno su zaljubljenici u kulturnu baštinu bez kojih hrvatski muzeji ne samo da bi bili siromašniji već ne bi ni bili danas to što jesu. U opisima kako su osnovani brojni naši muzeji, često nailazimo na podatke o donacijama koje su određivale budućnost samoga muzeja. Istraživanja vezana uz prve slavne donatore i njihove donacije već su zastupljene u našoj stručnoj literaturi pa nam to i nije bila prvotna zamisao. Naša namjera je bila, pored onih već svima poznatih imena, istaknuti one manje poznate pa i nepoznate donatore.
Tema broja sadržava dvadeset i dva autorska priloga muzejskih profesionalaca. U uvodnom tekstu Danijela Križanec-Beganović nas upoznaje s iskustvom Etnografskog muzeja u Zagrebu vezano uz postupke darovanja za muzejski fundus koje reguliraju zakon, pravilnici i muzejski planovi upravljanja zbirkama, govori nam o okolnostima kada se ponude s donacijama najčešće realiziraju, te odlukama i procjenama koje često mora donositi voditelj zbirki kod prihvaćanja nekih donacija tim više što se kako navodi autorica ponekad radi o vrlo osjetljivom pitanju te da mu je potrebno posvetiti odgovarajuću pažnju kroz izradu potrebne propisane dokumentacije i kroz dobru komunikaciju s darovateljem.
Danas nam je prilično simpatična činjenica da su se brojni pojedinci početkom 19. st. oduševljeni činjenicom osnutka Narodnog muzeja Zadar odazvali pozivu pa su u znak zahvale u novinama kasnije objavljivani popisi s njihovim imenima. Tijekom gotovo dva stoljeća duge povijesti Narodnog muzeja Zadar doista je nepregledan niz donatora koji su potaknuti različitom motivacijom nastavili donirati predmete sve do današnjih dana. Slijede prilozi o Emiliju Laszowskom, utemeljitelju, ravnatelju, kustosu i donatoru Muzeja grada Zagreba, znatnoj donaciji supruga skladateljice Dore Pejačević Ottomara von Lumbea i sina Thea koja je obogatila njezinu ostavštinu izloženu u upravo novootvorenom stalnom postavu Zavičajnog muzeja Našice te donaciji istaknutog psihijatra i kolekcionara iz New Yorka dr. Dinka Podruga zahvaljujući kojemu je iznimno djelo Andrije Medulića došlo u Hrvatsku u Zbirku starih majstora Muzeja za umjetnost i obrt.
Jednako su nam zanimljivi prilozi koji nas upoznaju s donacijama skoro pedeset donatora i donatorica pa ćemo ih barem navesti: Mihajlo Katurić, grof Hubert Borelli, brojni dalmatinski kolekcionari i istaknute osobe javnog i društvenog života Dalmacije početkom 19. st., Petar Novak, Rudolf Marčić, Dušan Jurković, Goroslav Oštrić, Oleg Petrović, Anita i Ivan Tomljanović, Gimnazija “Vladimir Nazor” iz Zadra, dr. Petar Lokin, Jelka Ivanović, obitelj Zaninović, Sonja Veršić, Slaven Perović, Zora Seljan, Nenad i Neven Milčić, Melita Rendić, Milko Kelemen, Viktor Žmegač, Bogdan Bogdanović, Ruth Betlheim, Božo Biškupić, dr.sc. Tomislav Sladojević Šola, Jelva Goić-Kviz, Boris Kviz, Zdravko Dumenčić, Jovan Kosijer, Hrvoje Raguž, Tatjana Holjevac, Daniela Egersdorfer, Frane Slišković, brojni neimenovani darovatelji Muzeju Gacke u Otočcu nekadašnji djelatnici industrijskih pogona industrije namještaja Otočac, industrijskog pogona Oteks, tvornice kemijskih i kozmetičkih proizvoda Cosmochemia, donacije poduzeća Istarskih ugljenokopa Raša, Ratomir Kliškić, donacija tvrtke Brodosplit, Damir Vladušić, Policijska uprava Splitsko-dalmatinske županije, Vlasta Filipović, Lidija Brdar, Ante Banić, Herman Jerman, Philippe Guerin, Raymond van der Linden, Petar Jakelić, Davorin Kempf, Marijan Kraš.
U rubrici Riječ je o... saznali smo nešto više o jedinstvenoj zbirci Zvonko Stojević Museum Collection u čijem je fokusu stvaralaštvo Borisa Bućana. Zbirka je nastajala tijekom četrdeset godina i sadržava 40 000 umjetnina, arhivske i knjižne građe.
Od ostalih tema u rubrici Iz muzejske prakse donosimo i osvrte na muzejske projekte grada Rijeke (trideset godina Muzeja grada Rijeke, stalni muzejski postav na brodu “Galeb”), dva teksta o dvorcu Trakošćan, zatim osvrt na taktilno-kinestetičku radionicu Tifološkog muzeja u Zagrebu i na inozemno iskustvo kustoske intervencije u stalnom postavu Muzeja Navarre u Pamploni.
Ovdje smo u istoj rubrici objavili i tekstove o izložbi u Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik, koja se bavi životinjama u Držićevim djelima i bibliometrijsku analizu časopisa Muzeologija kojom je obuhvaćeno razdoblje od 1953. do 2022. godine.
Autor naslovnice i grafičkog prijeloma je Igor Kuduz, lektorica Zlata Babić, prevoditelj sažetaka Graham McMaster, a urednica Lada Dražin-Trbuljak.
(Lada Dražin-Trbuljak)
Sadržaj publikacije
Nadamo se da ćete nas i dalje nastaviti s interesom pratiti na Portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske (Hrčak), o čemu nam govori i brojka od 3.065.278 posjeta.
Ako želite naručiti Informaticu Museologicu 55/2024 po cijeni od 20 eura, molimo da nam e-mailom dostavite ispunjenu narudžbenicu na mtiric@mdc.hr.
Poziv za slanje priloga za IM 56/2025
U najavi je i novi broj časopisa Informatica Museologica 56/2025, objavljen je poziv te vas podsjećamo da je rok za slanje priloga 30. lipnja 2025.
Više informacija možete pronaći u Vijestima iz svijeta muzeja, Newsletteru, broj 238., 4.2.2025.
Fotografirala: Tea Rihtar Jurić / Muzej Louvre
Sto najposjećenijih muzeja na svijetu – 2024. označila povratak na stare staze, ali ne za sve
Britanski The Art Newspaper nedavno je objavio rezultate svog istraživanja o posjećenosti svjetskih umjetničkih muzeja u 2024. godini prema kojima je sto najposjećenijih zajedno zabilježilo gotovo 198 milijuna posjeta, što je porast od 12 % u odnosu na 2023. kada su se mnogi vodeći muzeji vratili na razinu posjećenosti prije pandemije. Unatoč ovom povećanju neki su muzeji izgubili posjetitelje prošle godine, što je zapravo pokazatelj povratka na „prirodnu razinu“ posjećenosti i kraj faze oporavka muzeja od zatvaranja prouzrokovanih pandemijom virusa COVID-19. Kako ističe The Art Newspaper, „ponovno počinjemo vidjeti kako brojke rastu ili padaju u malim iznosima svake godine, ali općenito ostaju unutar dosljednog raspona“.
Najposjećeniji muzej na svijetu i dalje je pariški Louvre s više od 8,7 milijuna posjeta u 2024., koji unatoč padu od minimalnih jedan posto u odnosu na godinu ranije, muku muči s prevelikim gužvama zbog kojih je prije par godina uvedeno ograničenje dnevnog broja posjetitelja. Početkom godine u javnost je procurio dopis ravnateljice Muzeja Louvre upućen ministrici kulture u kojem upozorava na „strukturna oštećenja“ i „degradirane prostore“ Louvrea za čiju će obnovu navodno trebati milijardu eura. I ostali su pariški muzeji preplavljeni posjetiteljima, što za sad ne predstavlja izvor problema. Musée d’Orsay s 3,75 milijuna posjetitelja, samo 3 % manje nego u 2023., deveti je na listi najposjećenijih sto, no veći je uspjeh to što već skoro 40 godina dosljedno održava više-manje istu razinu posjećenosti. Idući najposjećeniji pariški muzej u 2024. je Centre Pompidou (3,2 milijuna) s 22 % više posjetitelja u odnosu na godinu ranije, no on će se radi obnove zatvoriti na pet godina.
Nisu samo pariški muzeji popularni u Europi. Vatikanski muzeji drugi je najposjećeniji muzej u 2024. s 6,8 milijuna posjetitelja, što odgovara brojkama iz 2023. i 2019. Nacionalni muzej Prado u Madridu (3,46 milijuna) privukao je 5 % više posjetitelja u odnosu na 2023., Galleriju degli Uffizi u Firenci (2,9 milijuna) posjetilo 7 % više posjetitelja nego prethodne godine, dok je amsterdamski Rijksmuseum (2,5 milijuna) ostvario 8 % posjeta manje nego 2023., no te se godine održala mega-uspješna Vermeerova izložba. Među pedeset najposjećenijih na svijetu svoje mjesto su našla i tri poljska muzeja – Kraljevski dvorac u Varšavi čija je posjećenost u 2024. čak 71 % veća nego pretpandemijske 2019., Nacionalni muzej u Krakovu s 55 % više posjetitelja nego 2019. te varšavski Nacionalni muzej.
Fotografirala: Dunja Vranešević / Nacionalni muzej u Varšavi
Čak i ruski muzeji koji su posljednjih godina zbog invazije na Ukrajinu i prekida zračnih veza sa Zapadom izgubili brojne posjetitelje, u 2024. godini bilježe polagani, ali postojani povratak na ranije razine posjećenosti. Dva sanktpeterburška muzeja, Ruski državni muzej i Ermitaž, oba s 3,6 milijuna posjetitelja zauzimaju jedanaesto odnosno dvanaesto mjesto na listi sto najposjećenijih.
S druge strane, zabrinjavajući trend primjećuje se kod muzeja u Ujedinjenom Kraljevstvu koji ne uspijevaju doseći razinu posjećenosti koju su imali prije pandemije COVID-19. Iznimka je Britanski muzej koji je uspio privući nešto manje od 6,5 milijuna posjetitelja, 11 % više nego 2023. te 4 % više nego 2019., i koji zauzima treće mjesto na ljestvici posjećenosti svjetskih muzeja. Za razliku od njega Tate Modern ostvario je u 2024. samo 4,6 milijuna posjeta, što je 25 % manje od rekordne posjećenosti zabilježene 2019. Kod drugih londonskih muzeja ta je razlika još i veća: –32 % u slučaju Tate Britaina, –47 % za Nacionalnu galeriju (unatoč Van Goghovoj izložbi, njezinoj najposjećenijoj povremenoj izložbi ikad!) i čak –50 % za Kraljevsku akademiju umjetnosti. Deset posto nedostaje i Muzeju Viktorije i Alberta da dosegne brojke iz 2019., no čini se da je popularnom V&A-u uspjelo pronaći formulu za oporavak izvan okvira tradicionalne umjetničke publike, prvenstveno s besplatnom izložbom kultnih odjevnih kombinacija Taylor Swift. Uzevši u obzir odličnu posjećenost Britanskog muzeja te Prirodoslovnog muzeja u Londonu koji je također ostvario rekordnu posjećenost, a koji nije uključen u anketu posjećenosti budući da nije umjetnički muzej, The Art Newspaper zaključuje da je možda došao kraj uzleta britanske suvremene umjetnosti te da se publika vraća „tradicionalnijoj muzejskoj ponudi mumija i dinosaura“.
Preko Atlantika, Muzej umjetnosti Metropolitan u New Yorku, s više od 5,7 milijuna posjetitelja (7 % više u odnosu na 2023.) na prvom mjestu je među američkim, odnosno na petom među svjetskim muzejima. Njega slijedi vašingtonska Nacionalna galerija umjetnosti s 3,9 milijuna posjetitelja (3 % više u odnosu na 2023.) te Muzej moderne umjetnosti – MoMA s 2,7 milijuna (pad od 6 % u odnosu na 2023.). Nacionalni muzej afroameričke povijesti i kulture sa svojih stalnih 1,6 milijuna posjetitelja prošle i 2023. godine, četvrti je najpopularniji umjetnički muzej u zemlji, a drugi najposjećeniji u glavnom gradu. No, svi ovi kao i ostali američki muzeji na meti su Trumpove administracije koja je preuzimanjem vlasti u siječnju započela s gašenjem inicijativa za raznolikost, jednakost i uključivanje (DEI – diversity, equity, and inclusion) i depolitizacijom izložbi čiji se učinci na broj posjetitelja tek trebaju vidjeti. S druge strane američke granice, Nacionalni muzej antropologije u Mexico Cityju s 3,7 milijuna posjetitelja nadmašio je za cijeli milijun brojke MoMA-e, ušavši među prvih deset najposjećenijih svjetskih muzeja.
Od azijskih muzeja, valja istaknuti novootvoreni Shanghai Museum East koji se u etapama otvarao od veljače do prosinca 2024. uspjevši u manje od godinu dana privući nešto više od 4,2 milijuna posjetitelja što je gotovo dvostruko više od njegove središnjice, Šangajskog muzeja na Narodnom trgu. To ga čini najposjećenijim azijskim i kineskim muzejom na popisu te šestim u ukupnom poretku. Međutim, brojke za mnoge kineske muzeje bit će objavljene kasnije tijekom godine, tako da je vjerojatno da su ga velike atrakcije poput Muzeja palače u Pekingu nadmašile.
(Ivona Marić)
Fotografirao: Denis Bučar
MDC – održana Europeanina radionica „Svi smo mi pripovjedači“
U Muzejskom dokumentacijskom centru u suradnji s Europeanom nedavno je održana radionica „Svi smo mi pripovjedači“ / „We are all storytellers“. Radionica namijenjena kustosicama i kustosima iz muzejskih ustanova nastojala je potaknuti otkrivanje njihovog unutarnjeg pripovjedača i aktivirati njihovu maštu, kako bi se lakše povezali s publikom te je potaknuli na veći angažman. Europeanine stručnjakinje Beth Daley i Aleksandra Strzelichowska kroz predavanje i niz vježbi kreativnog pisanja s dvadesetak muzealaca istražile su načine na koje se priče mogu prilagoditi različitim korisnicima i kontekstima.
Fotografirao: Denis Bučar
Već na početku susreta voditeljice su naglasile važnost pripovijedanja kao najstarijeg oblika dijeljenja priča i prenošenja znanja među ljudima. Pripovijest su usporedile s brodićem kojeg pripovjedač navodi riječnim tokom i utječe na tijek njegove plovidbe do kraja putovanja, odnosno do završetka priče. Praktični dio radionice započeo je vježbom slobodnog pisanja kojom su se polaznici „zagrijali“ za mnogobrojne vježbe koje su uslijedile. Svrha slobodnog pisanja jest prenijeti neuređene misli „na papir“, bez ispravljanja napisanog, kako bi se primirio um i zaustavilo pretjerano razmišljanje.
Kroz niz vježbi kreativnog pisanja voditeljice su polaznicima demonstrirale Sedam savjeta za digitalno pripovijedanje. Njihov je prvi savjet – „budite osobni” kako bi se lakše povezali s ciljanom publikom. Važno je znati koje emocije i osjećaje pobuđuje sadržaj koji predstavljamo, no isto se tako trebamo zapitati što će našu publiku zanimati. Jesu li naša ciljana publika djeca, stručnjaci za kulturnu baštinu ili zainteresirani umjetnici? Voditeljice stoga apostrofiraju osobnu dimenziju priča i iskustava, kako bi se publika sa sadržajem o kulturnim artefaktima i mjestima povezala na emocionalnoj razini.
Kao drugi savjet navode – „budite neformalni, ali stručni”. Posjetitelje koji nisu baštinski stručnjaci često odbija stručni jezik kojim su tekstovi i legende pisani. Kako ne bismo odvratili potencijalnu publiku već prilikom čitanja teksta, Europeanin je savjet – izbjegavati žargon, klišeje, poštapalice i akronime. Naš bi se tekst morao moći povezati sa širom publikom na osobnoj razini, u čemu ćemo joj olakšati kratkim i jednostavnim rečenicama te jasnom strukturom teksta. Od izuzetne je važnosti znati prenijeti suštinu određene teme, moći destilirati sadržaj na ograničen broj znakova, te znati napraviti selekciju sadržaja. Formom teksta i jezičnim stilom možemo eksperimentirati i igrati se – sve dok njima prenosimo činjenice.
Treći savjet „ispričajte skrivene priče” i sedmi savjet „budite sugestivni” nadovezuju se jedan na drugog. Voditeljice smatraju kako je prilikom odabira teme potrebno imati na umu one osobe koje ostaju izostavljene iz kulturne povijesti, što će nam pomoći u tome da „damo glas“ širem spektru ljudi i društvenih zajednica. Isto tako, prenošenje činjenica ne bi trebalo biti suhoparno, već poticajno. Kako bi naš sadržaj bio sugestivan predlaže se upotreba deskriptivnih riječi koje angažiraju čula i pozivaju posjetitelja da sebe zamisli unutar određenog prizora. U takvom načinu pisanja okušali su se polaznici radionice te su na temelju slikovnih primjera napisali nekoliko kratkih tekstova, pritom smještajući sebe u različite uloge, izmjenjujući perspektive pisanja i zamišljajući što bi posjetitelji htjeli saznati.
Fotografirao: Denis Bučar
Četvrti savjet „ilustriraj svoje tvrdnje” i peti savjet „naznači putokaze” također su blisko povezani. Široj publici može biti teško pratiti dugačke pripovijesti, stoga voditeljice predlažu lomljenje narativa vizualnim (ili zvučnim) materijalom, kao i uključivanje vremena za refleksiju, kako bi se obogatio osobni doživljaj. Za digitalno pripovijedanje iznimno je važna jasna struktura narativa, te se zalažu za jednostavnu „navigaciju“ kroz pripovijest. Kako bi posjetitelj u svakom trenutku znao gdje se nalazi, Daley i Strzelichowska predlažu uporabu poznatih elemenata teksta – uvoda / sažetka, ilustracija, citata, grafova i dijagrama, popisa / nabrajanja, poveznica na vanjske izvore, te emojija – kod pisanja za društvene mreže.
Šesti savjet „budi konkretan” naglašava važnost jasnog definiranja teme za privlačenje široke publike. Pri (digitalnom) pripovijedanju potrebno je krenuti od određenog detalja smještenog u središtu priče, te potom prijeći na širu sliku. Za održavanje fokusa čitatelja / posjetitelja važne su autentične, osobne priče i pažljivo odabrane ilustracije.
Četverosatna radionica „Svi smo mi propovjedači” završila je praktičnim vježbama pisanja koje su se ponajviše oslonile na savjet o konkretnosti, no obuhvatile su i sve prethodno iznesene smjernice. Oslanjajući se na odabranu fotografiju i jedan motiv, polaznici su u nekoliko minuta trebali napisati smislenu pripovijest od 100 riječi. U sljedećoj vježbi tekst su morali skratiti na 50 riječi, da bi u posljednjoj pripovijest sveli na samo 10 riječi, odnosno na jednu suštinsku rečenicu koja prenosi samu bit sadržaja.
Sudionici su kroz radionicu osvijestili važnost konciznog prenošenja sadržaja ciljanoj publici, značaj povezivanja s publikom na osobnoj razini te stavljanja naglaska na osobni doživljaj. Promjenom perspektive prilikom pisanja o kulturnoj baštini nastojalo se razaznati što posjetitelje i širu publiku zanima.
U drugom dijelu 2025. godine očekuje nas virtualna radionica MDC-a i Europeane o kojoj će zainteresirani biti na vrijeme obaviješteni.
(Iva Brižan)
Izvor: Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku
„Tina Blau – učiteljica Naste Rojc“ – nova saznanja o izloženim djelima, njihovu postanku i predmuzejskom identitetu
U organizaciji Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku 20. ožujka 2025. godine otvorena je izložba „Tina Blau – učiteljica Naste Rojc“ autora i kustosa Ivana Rotha. Izložba propituje razinu upliva slikarskog stila mentorice Tine Blau (Beč, 15.11.1845. – Beč, 31.10.1916.) na njezinu učenicu Nastu Rojc (Bjelovar, 6.11.1883. – Zagreb, 6.11.1964.) iz povijesno-umjetničkog rakursa dok je istraživanje provedeno za potrebe izložbe i popratnih tekstova imalo naglašenu muzeološku dimenziju.
Životopisna veza ovih autorica poslužila je, naime, kao tematska platforma za takav pristup, a zbog malenog broja izloženih djela i vremenski ograničenog trajanja, izložba je poprimila pop-up karakter. Fokus istraživanja bio je, dakle, usmjeren na proučavanje i osvjetljavanje provenijencije izloženih djela, rezultati kojega su donijeli nova saznanja o izloženim djelima, njihovu postanku i predmuzejskom identitetu. U procesu istraživanja muzejska građa i dokumentacija su se pokazali kao primarni izvori, posebice građa osječkih baštinskih ustanova. Sva izložena djela muzealizirana su u razmaku od samo šest godina 1940-ih, a prvotno su bili dijelom fundusa Muzeja Slavonije, naime matične ustanove Galerije slika (danas Muzej likovnih umjetnosti) utemeljene 1954. godine.
Izvor: Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku
Muzej likovnih umjetnosti baštini svega jedno djelo Tine Blau i tri djela Naste Rojc koja, pak, nisu svjedoci utjecaja mentorice na učenicu; slika Kod Amsterdama (inv. br. MLU-S-32) Tine Blau doista jest „školski primjer“ njezina opusa, dok su djela Naste Rojc iz autoričina kasnijeg razdoblja te u njima objektivno nema naznaka vizualnog jezika atmosferskog impresionizma Tine Blau. S druge strane, oblici nabave pojedinih izloženih djela u svojoj su raznolikosti sasvim uobičajeni u fundusu Muzeja likovnih umjetnosti i zorno oslikavaju povijesne prilike 1940-ih godina ovih prostora jednako kako iznova aktualiziraju temu provenijencije javnih muzejskih zbirki u Hrvatskoj. Dva djela Naste Rojc (Foksterijer / Brandy, inv. br. MLU-S-351; Ruže, inv. br. MLU-S-246) u fundus muzeja su dospijele kao dar Gradskog narodnog odbora 1946. godine. Tada je već živa misao o osnutku Galerije slika kao vjerojatni povod kojim Grad Osijek poklanja kolekciju od šezdesetak slika Muzeju Slavonije. Djela Naste Rojc Grad je posvema otkupio na izložbama u gradu na kojima je slikarica izlagala u periodu 1915.–1940. godine. Preostala djela, spomenuto Kod Amsterdama Tine Blau i Portret Elizabete (Lile) grofice Pejačević (inv. br. MLU-S-384) Naste Rojc, muzealizirana su u procesima konfiskacije 1941. godine, odnosno 1945.–1948. godine.
Izvor: Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku
Virtuozni portret Lile Pejačević u literaturi se dovodi u vezu s njezinim angažmanom oko izložbi Društva umjetnosti početkom 20. stoljeća. Zajedno s ostatkom obiteljske imovine Pejačevića portret je konfisciran od strane komunističkog režima djelovanjem Komisije za sakupljanje i očuvanje kulturnih spomenika i starina (KOMZA) 1947. godine. Po sličnom principu, ali u drukčijim okolnostima u jeku fašističke agresije, konfiscirano je djelo Tine Blau, izuzeto iz vlasništva zasad neutvrđene imućne osječke obitelji početkom Drugog svjetskog rata. Daljnjim istraživanjima predstoji utvrđivanje identiteta prijašnjih vlasnika slike u svrhu njezine cjelovite obrade u muzejskom okruženju. Slika je od ranije poznata u opusu Tine Blau, a njezina povjesnica relativno dobro istražena.
Bečki muzej Belvedere je, naime, 2016. godine pristupio cjelovitoj obradi i katalogizaciji opusa Tine Blau i dokumentacije vezane uz nju kojega su rezultati dostupni u digitalnom katalogu spomenutog muzeja; kao primjer dobre prakse, vrlo temeljiti katalog uključuje i djela poznata samo iz povijesnih izvora. Temeljni povijesni izvori u pitanju jest osobna dokumentacija same slikarice koja je, kao još jedan (i rijedak) primjer dobre prakse, pred smrt evidentirala, katalogizirala i, u suradnji s fotografkinjom Pauline Wolf, fotografirala svoja djela kojima je još bila vlasnica – među njima i osječku sliku! Slika je, prema navedenim podacima, nastala 1875. godine u Amsterdamu i bila u slikaričinom vlasništvu sve do 1914. godine. Tada se našla u aukcijskom katalogu bečke Galerije Arnot te je i prodana privatnom vlasniku u Beču. Možda je već tada prodana burzovnom vijećniku iz Beča Arturu Kleinu, koji je kao vlasnik slike naveden u sljedećem aukcijskom katalogu u kojem se slika nalazi, onom aukcijske kuće Alberta Kendea iz 1936. godine. Tada nije prodana te je ponovo stavljena na dražbu iste aukcijske kuće sljedeće godine kada je prodana i to, po svemu sudeći, upravo u Osijek, još neutvrđenom vlasniku. Tom vlasniku je, kako je ranije navedeno, potom konfiscirana 1941. godine kada postaje dijelom muzejskog fundusa.
Istraživanje provedeno tijekom pripreme izložbe donijelo je nove podatke o predmetima u fundusu Muzeja likovnih umjetnosti i otvorilo nova pitanja vezana uz navedena djela i djelatnost njihovih autorica. Istraživanjem pojedinačnih fenomena iza predmeta u fundusu, poput ovoga, otkrivaju se nova saznanja o njihovim prijašnjim vlasnicima, njihovoj naručiteljskoj djelatnosti i muzealiziranim kolekcijama koje još treba identificirati. Osim toga, značajni su prinosi u kontekstu opusa kako Tine Blau tako i Naste Rojc kroz koje se posljedično pronalaze podaci o slabo poznatom lokalnom tržištu umjetnina i izložbenoj djelatnosti tijekom prve polovice XX. stoljeća. U pokušaju odgovora na otvorena pitanja nadalje predstoji utvrđivanje identiteta prijašnjih vlasnika slike Tine Blau i detaljnije proučavanje izložbene aktivnosti Naste Rojc u Osijeku u međuratnom razdoblju.
(Ivan Roth)
Fotografirao: Denis Stošić
„U oku promatrača“ – izložba Muzeja grada Karlovca približava nepoznati svijet kukaca
Povodom 120. godišnjice Muzeja grada Karlovca (MGK) na lokaciji Stari grad Dubovac otvorena je izložba pod nazivom „U oku promatrača“ koja javnosti prvi put predstavlja građu iz Entomološke zbirke koja broji više od dvije tisuće predmeta.
Ideja iza izložbe krije se u naslovu, a autori izložbe viši kustos Luka Čorak i profesor mentor Marko Šegavić posjetiteljima su željeli približiti relativno nepoznati svijet kukaca koji žive svugdje oko nas, a većinu vremena ih nismo niti svjesni, s namjerom da ga svatko doživi svojim „očima“ na temelju kojih će doći do osobnih zaključaka. Tema izložbe je entomologija (znanost o kukcima), a na njoj se po prvi puta javnosti predstavlja Entomološka zbirka MGK. Ona je jedna od najmlađih zbirki u muzeju, ideja o njenom osnivanju javila se u 2017. godini, a osnovana je u 2018. godini. Njenu jezgru tada su činile su dvije skupine kukaca: kornjaši (Coleoptera) sakupljeni terenski 2017. godine i danji leptiri (Lepidoptera: Rophalocera) kao otkupljena privatna zbirka profesora Marka Šegavića. Fundus zbirke se nastavio popunjavati od 2018. do 2024. godine te danas sadrži ukupno 2073 predmeta, od toga 1340 kornjaša zastupljenih s više od 100 vrsta te 733 danja leptira zastupljena s 89 vrsta.
Izložba je tematska i obrazovnog je karaktera, namijenjena svima, a posebno djeci viših razreda osnovnih škola i srednjih škola. Postav izložbe zauzima 150 m2 i podijeljen je u tri velike cjeline. U prvoj se govori o osnovama biologije, morfologije, anatomije i evolucije kukaca te se predstavljaju glavna obilježja dviju skupina koje čine zbirku (kornjaši i danji leptiri).
U najvećoj drugoj cjelini je objašnjena entomologija kao znanost te prezentirana Entomološka zbirka MGK. Poseban naglasak stavljen je na njen značaj za muzej, znanost i društvo, a predstavljene su i osnovne metode prikupljanja i preparacije kukaca.
Fotografirao: Denis Stošić
Treća cjelina, pod nazivom „šok i vjeverica“ je posebno odvojena cjelina u obliku zamračene sobe s dva velika ekrana na kojima su prikazane ekstremne makrofotografije detalja tijela kukaca . Njena uloga je „smanjivanje“ posjetitelja na veličinu kukca uz istovremeno povećanje kukaca kako bi se potaklo posjetitelja na razmišljanje o tome da zapravo živimo u svijetu kukaca te da je susret s njima neizbježan jer se nalaze svugdje oko nas.
Jedna od glavnih atrakcija na izložbi, uz same kukce, je pregršt atraktivnih makrofotografija kukaca visoke kvalitete i velikog povećanja koje su proizašle iz višegodišnjeg projekta digitalizacije zbirke, a rezultat su dugotrajne suradnje s fotografom Denisom Stošićem.
Izložba je popraćena istoimenim, dvojezičnim katalogom zbirke. U njemu su, na 132 stranice, dodatno pojašnjene teme izložbe i prikazan cjelokupan katalog zajedno sa 105 makrofotografija svih digitaliziranih vrsta u zbirci i na izložbi. Katalog su oblikovali Sandra i Mladen Bolfek, autor makrofotografija je Denis Stošić, a dostupan je na svim lokacijama MGK po cijeni od 10 €.
Izložba je otvorena do kraja 20. prosinca 2025. godine.
(Luka Čorak, Marko Šegavić)
Heritage in Motion 2025 – objavljen poziv za prijavu projekata
Prestižno multimedijsko natjecanje za baštinske projekte Heritage in Motion objavilo je poziv za prijavu projekata za svoje jedanaesto izdanje. Proglašenje pobjednika održat će se 26. rujna 2025. u Muzeju novca u Budimpešti u sklopu godišnje skupštine Europske muzejske akademije.
Heritage in Motion zajednički su utemeljile Europska muzejska akademija i Europa Nostra uz podršku Europeane s namjerom promoviranja novih digitalnih koncepata u popularizaciji baštine koji omogućavaju da se europsko kulturno nasljeđe publici približi na razumljiv, primamljiv i jednostavniji način, odnosno da se građani Europe kroz digitalne kulturne sadržaje potaknu na promišljanje zajedničkih vrijednosti. Od 2023. godine projekt zajednički vode Europska muzejska akademija i Forum slavenskih kultura.
Natjecati se mogu muzejski projekti i programi baštine realizirani nakon 1. siječnja 2023. godine. Prijaviti se mogu muzeji, interpretacijski centri i srodne baštinske ustanove, odnosno autori filmova, igara, mobilnih aplikacija, multimedijskih instalacija i internetskih stranica koje promiču ili istražuju europsku kulturnu i prirodnu, materijalnu i nematerijalnu baštinu. Nagrade i pohvale se dodjeljuju najboljim multimedijskim proizvodima koji na kreativne i inovativne načine usmjeravaju pozornost javnosti na vrijednosti europske kulturne i prirodne baštine u svim njezinim aspektima, a radovi se mogu prijaviti u 4 kategorije – nova digitalna iskustva, virtualna i proširena stvarnost, audiovizualni radovi te škole baštine.
Prošle godine na ceremoniji održanoj krajem rujna u Gabrovu u Bugarskoj žiri je dodijelio glavnu Heritage in Motion nagradu kao i nagradu u kategoriji New Digital Experiences berlinskom Deutschland Museumu za “inovativni pristup u spajanju obrazovnih aspekata muzeja s dinamičnim iskustvom posjetitelja, koji uz pomoć animacija, filmova i zvučnih kulisa publiku vodi na uzbudljivo putovanje kroz 2000 godina njemačke povijesti.”
Izvor: Deutschland Museum
Rok za prijavu projekata je 15. lipnja 2025.
Više informacija o prijavi možete pronaći na službenim stranicama manifestacije.
(I.G.)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr