U Gradskoj galeriji Sikirica u Sinju pošli četvrtak svečano je otvorena velika retrospektivna izložba ''Stipe Sikirica – blizina čovjeka i zavičaja'', nastala povodom velikog jubileja – 90 godina života i rada velikog kipara. Drugi razlog za slavlje jest i osamostaljenje Galerije Sikirica, koja je prethodno djelovala u okviru javne gradske ustanove u kulture, a od 2022. godine postala je samostalna muzejska ustanova.
Slijedom toga, u prostoru Galerije u prvom su dijelu izložena djela koja svjedoče i potvrđuju trajnu umjetničku preokupaciju baštinom i folklorom zavičaja – rani radovi iz Alkarskog ciklusa (1962.), dio gipsanog odljeva vratnica crkve Čudotvorne Gospe Sinjske (1987.), monumentalna Anđelija (1977.), alkarski zlatnici i srebrnjaci (1985.), dok je u drugom dijelu naglasak stavljen na odabrane portrete Sikiričinih bliskih prijatelja, uglednih intelektualaca i umjetnika. U prvom dijelu fotodokumentacijom su predstavljeni i najvažniji Sikiričini javni spomenici na području grada Sinja i Cetinske krajine, pri čemu se ističe fotografija Ustanika (1971.) – monumentalne javne plastike u čast doprinosu Narodnooslobodilačkoj borbi naroda Cetinske krajine. Spomenik je ratnih devedesetih tri puta miniran i u konačnici uništen. Ono što je zanimljivo, jest činjenica da se skulptura Ustanika stilski u potpunosti uklapa u Alkarski ciklus te je praktički riječ o varijaciji skulptorskih rješenja Momak I. (1960./1961.) i Momak III. (1963.). Stoga u postavu izložbe kustosice ciljano koreliraju fotografiju Ustanika i skulpture Momaka postavljene u prostoru, upravo kako bi ukazale na činjenicu da Sikirica čak i u ideološki uvjetovanim izvedbama ostaje vjeran elementima folklora i tradicije Dalmatinske zagore kao nepresušnom izvoru nadahnuća. Među izloženim ranim radovima Alkarskog ciklusa posebno se ističe gipsana skica Orfeja s Kamešnice, koja je 1963. postavljena kao javna skulptura ispred studentskog doma Cvjetno naselje. Meditativna, minimalistička i lirična forma potvrđuje kako je Sikirica bio jako dobro upoznat sa suvremenim tendencijama na europskoj umjetničkoj sceni – baštinom Meštrovića, Moorea i Giacomettija – a što ga je sigurno usmjerilo na njegovom stvaralačkom putu i u procesu traženja forme u formativnom autorskom razdoblju.
U drugom dijelu postava, naglasak je stavljen na portretnu plastiku te su izloženi Sikiričini portreti Mika Tripalo (1967.), Matko Raos (1963.), Jure Kaštelan (1974.), Ranko Marinković (1985.) i Autoportret (1998. – 2000.) Sikirica se ističe kao doista vrstan portretist, čiji radovi u području portretne plastike zauzimaju kapitalno mjesto u pregledima suvremenog hrvatskog kiparstva. Tijekom desetljeća stvaralaštva Sikirica kontinuirano radi na portretima brojnih uglednih intelektualaca, književnika i umjetnika, a portret, kao specifična umjetnička i kiparska disciplina, do danas je ostala trajna umjetnikova preokupacija.
S ciljem kontekstualizacije izloženog dijela Sikiričina opusa, izložbu prati vremenska lenta s demarkiranim ključnim godinama i događajima koje su utjecale ili odredile autorov stvaralački put. U okviru vremenske lente prisutne su tri razine teksta: prva razina je u potpunosti faktografska i pred posjetitelja iznosi činjenice, druga razina je autoreferencijalna – odnosno u postav izložbe uključuju se autorovi citati o vlastitom umjetničkom radu i djelima, dok treća razina teksta funkcionira kao fun fact ili ''nepoznato o poznatom'' te pred posjetitelje donosi malo poznate, zanimljive i zabavne činjenice o autoru i o izloženim radovima.
Izložba ostaje otvorena do 1. rujna i može se razgledati u radno vrijeme Gradske galerije Sikirica, svakim radnim danom od 9 do 14 sati, a poslijepodne i vikendi po dogovoru – kontakt za dogovor termina i stručnog vodstva kroz izložbu: galerija.sikirica@gmail.com ili putem društvenih mreža (Facebook, Instagram).
Na najnoviju radionicu Muzejskoga dokumentacijskog centra iz edukativnog ciklusa Kako objaviti dobru muzejsku knjigu posvećenu edicijama stalnoga postava, 9. svibnja ove godine odazvalo se 15 izlagača koji su sa svojih 11 izlaganja zadržali pažnju stotinjak polaznika tijekom četiri-satne virtualne radionice.
Pod nazivom S knjigom kroz stalni postav, obradom tematike publikacija kojima muzeji posrednim putem – tiskanom odnosno elektroničkom knjigom – komuniciraju svoje stalne postave (izložbe), nastojalo se na temelju znanja i iskustava predavača pružiti nužne i korisne informacije svima koji su u procesima izrade muzeoloških koncepcija ili se pripremaju za izrade novih stalnih postava, a pri tome razmišljaju i o pripremi popratnih publikacija kao i onima koji su željeli vrednovati svoje publikacije s ciljem njihova unapređenja. Održana radionica nastojala je nadoknaditi nedostatak priručnika i smjernica nužnih za izradu standardiziranih muzejskih publikacija koje će postići svoj osnovu svrhu – pružiti različitim vrstama posjetitelja informacije o izložbenim postavima poštujući njihove potrebe i želje kao i njihove godine, obrazovni stupanj i mogućnosti učenja.
Radionica je sadržajno organizirana u tri cjeline. Prvi, uvodni dio donio je rezultate recentnih istraživanja stalnih postava hrvatskih muzeja koje su provele i izložile dokumentaristice MDC-a Tea Rihtar-Jurić i Dunja Vranešević. Iako bitno posjećenije od povremenih izložaba, stalne postave ima tek 67 posto hrvatskih muzeja, od čega je trećina starija od dva desetljeća – neki su od podataka koji ukazuju na trenutnu situaciju u hrvatskih muzeja.
Voditeljica radionica Snježana Radovanlija Mileusnić, dala je kraći uvodni dio u edicije stalnih postava navođenjem i definiranjem njezinih osnovnih vrsta (kataloga i vodiča stalnih postava ili njegovih pojedinih zbirki) te iznijela osnovne značajke edicija stalnih postava hrvatskih muzeja, objavljenih u protekle 22 godine na temelju analize 428 publikacija u izdanju 108 muzeja.
Prvi je tematski blok zaključen izlaganjem Anamarije Eterović Borzić i dr. sc. Berislava Štefaneca o vodiču kroz stalni postav, dječjem vodiču te opsežnom katalogu stalnoga postava Muzeja antičkoga stakla u Zadru kao primjer što osmišljena nakladnička edicija, kao dio opće muzejske komunikacijske politike, može sadržavati.
Blok o katalozima stalnih postava započeo je s video-prezentacija kataloga novog stalnog postava Gradskoga muzeja Virovitica Drveno doba, urednice Mihaele Kulej koji je, između ostaloga, pokazao kako tiskani katalog stalnoga postava prati muzejske sadržaje i njihov raspored u stalnom postavu te kako pridonosi njegovoj boljoj percepciji i razumijevanju kod posjetitelja.
Svoja iskustva na izradi kataloga stalnog postava Galerije Meštrović u Splitu iznijele su Zorana Jurić Šabić i Maja Šeparović Palada – skrenuvši pozornost na odnos testa i ilustracija, stil i sadržaj teksta, ulogu fotografija izložaka, dizajn publikacije koja se kao element memorije na posjet galeriji odnosi kao suvenir. Kako je pristupila izazovu izrade kataloga nematerijalne baštine u stalnome postavu Riznice Međimurja, detaljno je predstavila Janja Kovač opisujući svoju suradnju s kazivačima, ali i fotografima, dizajnerima i cijelim nakladničkim timom.
Što je to katalog muzejske zbirke, zašto ih muzeji izrađuju i o čemu oni svjedoče u povijesti sabiranja i djelovanja jednoga muzeja, opisala je mr. sc. Iris Biškupić Bašić na nizu tiskanih kataloga muzejskih zbirki zagrebačkoga Etnografskoga muzeja, a Matija Dronjić je prikazom njihovih online inačica istaknuo prednosti objavljivanja na muzejskim mrežnim stranicama, poput transmedijalnosti, olakšanog prikaza brojnije građe, mogućnosti uvećavanja i detaljnog prikaza predmeta i sl. Ovim je izlaganjem ujedno načeta jedna od aktualnih tema – online nakladništva, kojemu će pažnja biti posvećena u planiranju sljedećih radionica.
Muzejski vodiči kao najzastupljenija vrsta iz edicije stalnih postava te najomiljenija i najprodavanija muzejska publikacija, bili su tema edukativne radionice održane 2014. godine, ali i trećeg tematskog bloka šetnje kroz stalne postave.
Mirela Hutinec predstavila je postupke izrade vodiča Muzeja vučedolske kulture, kao i ciljeve koje su njima željeli i koje su postigli. Osluškivanje potreba posjetitelja bio je i ostao osnovni pokretač za njihovo oblikovanje i objavljivanje. Tako će se na primjer, dobro prihvaćena maskota djevojčice Dolke u dječjem vodiču, nastaviti pojavljivati i u novim publikacijama za najmlađe posjetitelje, a strani će posjetitelji će dobiti i svoje vodiče na njihovim jezicima.
Kako je Memorijalni centar Lipa pamti svojim stalnim postavom interpretirao tešku baštinu te odaslao glasnu i jasnu antiratnu poruku i svojim pomno promišljenim i dizajniranim vodičem, opisala je Vana Gović Marković.
Iako je u uvodnoj analizi bilo istaknuto kako je u posljednjih dvadesetak godina objavljeno tek deset vodiča za osobe s invalidnošću, na primjeru prilagodbe prezentacije stalnog postava Galerije Ružić u Slavonskome Brodu slijepim i slabovidnim osobama, Romana Tekić je nastojala ohrabriti i druge muzeje da i ranjivim skupinama olakšaju i omoguće pristup baštini o kojoj skrbe.
Da muzeji prate suvremene tehnologije i implementiraju ih u svoj svakodnevni rad, što posjetitelji rado prihvaćaju te se u stalnim postavima zadržavaju i dulje nego bez njih, ilustrirao je i Ivan Tibor Grujić predstavljanjem mobilne aplikacije audio-vodiča kroz postav Samoborskog muzeja.
Vrlo dinamično izmjenjivanje izlagača pokazalo je vrsne primjere iz hrvatske muzejske prakse, polaznicima ponudilo nove ideje i rješenja te odgovore na njihova pitanja i nedoumice. U zaključcima radionice možemo istaknuti kako postoji potreba revitaliziranja zastarjelih stalnih postava, kako izrada popratnih publikacija treba biti neizostavni dio muzeološke koncepcije stalnoga postava te uključivati pomno promišljenu dugoročnu nakladničku politiku koja će imati u vidu sve posjetitelje i njihove potrebe.
Snimka radionice dostupna je na YouTube kanalu MDC-a, a o stalnim postavima, zainteresirani stručnjaci mogu prionaći vrijedno štivo i u najnovijem 59. broju časopisa Muzeologija.
(Snježana Radovanlija Mileusnić)
Stalna izložba Nije lako biti Valencijanac. Foto: Hector Juan @ L'ETNO
EMYA 2023 – u Barceloni dodijeljene nagrade Europskog muzejskog foruma
Valencijski muzej etnologije L'Etno proglašen je među 33 kandidata iz 19 zemalja Europskim muzejom godine (EMYA) za 2023. Svečanost dodjele glavne nagrade kao i nagrada u ostalim kategorijama održana je u Barceloni 6. svibnja 2023., posljednjeg dana Godišnje konferencije EMYA2023, uz domaćinstvo Povijesnog muzeja Barcelone. Ovo je peti put da jedan španjolski muzej osvaja ovu nagradu koja je prvi put dodijeljena 1977. godine. Prethodne dvije godine EMYA-u su odnijeli Muzej uma (2022.) i Centar za bioraznolikost Naturalis (2021.), oba iz Nizozemske.
Nagrada Europski muzej godine, „najstarija i najuglednija europska muzejska nagrada“ koju pod pokroviteljstvom Vijeća Europe dodjeljuje Europski muzejski forum (EMF), predstavlja najbolje u inovacijama i izvrsnosti u novim ili obnovljenim muzejima. Ovogodišnji pobjednik, Valencijski muzej etnologije L'Etno, koji prikuplja i izlaže građu povezanu s popularnom i tradicionalnom kulturom Valencije, prema ocjeni žirija „posluje na čvrstim etičkim temeljima i strastvenoj predanosti postizanju pozitivnih promjena u regiji“. U obrazloženju se dodaje da „razmjenom i raspravom o skrivenim povijestima muzej nastoji poštovati pravo lokalnih zajednica da razumiju svoju prošlost i priznaju svoja bolna iskustva“.
„Radimo dugi niz godina, relativno smo mali muzej u području koje nije baš glamurozno i nikada nismo mislili da ćemo dobiti ovo priznanje“, izjavio je Joan Seguí, ravnatelj muzeja L'Etno te je dodao kako je nagrada „poticaj za rad od lokalnog prema globalnom“.
Muzejsku nagradu Vijeća Europe, na temelju preporuka žirija EMYA-e, dodjeljuje Odbor za kulturu, znanost, obrazovanje i medije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe muzeju koji je značajno pridonio poštivanju ljudskih prava i razvoju demokratskog građanstva. Nagrada za 2023. uručena je Radničkom muzeju iz Kopenhagena na posebnoj svečanosti održanoj 25. travnja u Palači Europe u Strasbourgu. Radnički muzej otvoren prije četrdeset godina u Zgradi radničkog zbora iz 1879., najstarijoj takvoj zgradi u Europi, dokumentira povijest danske radničke klase i razvoj danskog radničkog pokreta kao središnjeg čimbenika u oblikovanju države blagostanja i modernog danskog društva. Muzej se bavi i aktualnim temama društvenog i kulturnog razvoja nastojeći poticati širu raspravu.
Nagrada Kenneth Hudson za inovativno i izazovno postignuće koja je dobila ime po britanskom novinaru, muzeologu i osnivaču EMYA-e dodjeljuje se od 2010. godine muzeju, grupi ili pojedincu – ne nužno kandidatu za EMYA-u – kako bi proslavili hrabre, ponekad kontroverzne muzejske prakse koje proširuju uobičajene percepcije uloge i odgovornosti muzeja u društvu. Dobitnik nagrade za 2023. godinu je Mjesto sjećanja Harat Dink 23,5, posvećen tursko-armenskom novinaru i glavnom uredniku časopisa Agos Hrantu Dinku kojega je 2007. u Istanbulu ubio mladi turski nacionalist. Iako je ukorijenjen i usidren u iskustvu jednog određenog pojedinca i jedne određene kulturne manjinske skupine, muzej poručuje da su ljudska prava nedjeljiva i univerzalna. Govoreći o prošlosti istodobno djeluje za budućnost, potiče empatiju i međusobno razumijevanje te pridonosi društvenoj transformaciji i demokratizaciji.
Arheološki muzej Otar Lordkipanidze iz Vana u sastavu Gruzijskog nacionalnog muzeja dobitnik je Nagrade Stilletto za sudjelovanje i angažman zajednice. Muzej svojim volonterskim projektima i programima aktivno uključuje lokalnu zajednicu u očuvanje i revitalizaciju gradskog arheološkog nalazišta. Osim toga, nudi niz programa namijenjenih zajednici koji daju prednost uključivanju mlađe publike i skupina koje se nalaze u nepovoljnom položaju. Promičući inkluzivnost i raznolikost muzej potiče dijalog i motivira posjetitelje da se povežu s bogatom kulturnom baštinom grada.
Lepezi muzejskih nagrada Europskog muzejskog foruma posljednjih par godina pridodane su još dvije: Nagrada Portimão za dobrodošlicu, uključenost i pripadnost koja je također otišla u Španjolsku, muzeju Chillida Leku, te Nagrada Meyvaert za ekološku održivost koju je osvojio Švicarski muzej poljoprivrede.
Chillida Leku smješten blizu San Sebastiána je umjetnički muzej na otvorenom s izloženim djelima baskijskog kipara Eduarda Chillide (leku na baskijskom znači mjesto). Zatvoren je 2011., ali je uz potporu švicarske galerije moderne umjetnosti Hauser & Wirth ponovno otvoren 2019. Muzej nudi širok raspon programa i aktivnosti koji potiču multisenzorno i multikreativno izražavanje te u skladu s filozofijom samog umjetnika promiče dijalog i toleranciju.
U Švicarskom muzeju poljoprivrede posjetitelji se druže sa svojom lokalnom zajednicom kroz razne praktične i edukativne aktivnosti koje pojašnjavaju putovanje hrane od farme do stola. Istražujući resurse potrebne za uzgoj hrane i utjecaj bacanja hrane, posjetitelji stječu bolje razumijevanje našeg odnosa s okolišem. Muzej povezuje lokalne proizvođače, poljoprivredne radnike i tvrtke kako bi stvorio značajne veze koje građanima omogućuju da shvate složenost procesa proizvodnje hrane.
Pored šest nagrada uručeno je šest posebnih priznanja muzejima koji su u određenim aspektima svojega djelovanja razvili nov i inovativan pristup. Tu su se našli Muzej medicine Thackray iz Velike Britanije, gruzijski Memorijalni književni muzej Ilija Čavčavadze, Muzej Schlossberg u Grazu, belgijski Muzej FeliXart, Crkva opatije Payerne u Švicarskoj te Čuvaonica Boijmans Van Beuningen iz Nizozemske.
(I.M.)
Izvor: Tiflološki muzej
Priručnik „Pristupačnost za sve“ – smjernice za inkluzivnu praksu
Tiflološki muzej u Zagrebu objavio je nedavno priručnik „Pristupačnost za sve“, proizašao iz edukacija „Muzej za sve“ koje se u Tiflološkom muzeju održavaju od 2019. godine, a koji čitatelju nudi zakonodavni, teorijski i praktični okvir prostorne, komunikacijske i informacijske pristupačnosti te osnove komunikacije s osobama s invaliditetom.
Tiflološki muzej se kroz svoju povijest, poslanje i rad ističe svojom specifičnošću, a opet istovremeno toliko široko potrebnim i neophodnim znanjima i vještinama s područja edukacijske rehabilitacije. U zajednici muzej je prepoznat kao otvoren i aktivan sustav koji osluškuje promjene u društvu, a svojim djelovanjem spreman je odgovoriti na nove izazove.
Ovaj priručnik je po svojoj cjelovitosti i sveobuhvatnosti jedinstven u Hrvatskoj, a namijenjen je prije svega muzejima, ali može biti koristan u radu s ovim korisnicima i u ostalim baštinskim institucijama. Usmjeren je na ostvarivanje veće i kvalitetnije pristupačnosti baštinskih ustanova za različite skupine korisnika s invaliditetom s posebnim naglaskom na slijepe i slabovidne posjetitelje (čak i one koji sebe ne vide takvima, kao što su na primjer starije osobe). Poznavanje raznih vrsta invaliditeta i njihovih obilježja, ali i specifičnosti, preduvijet su za pravilno promišljanje o prilagodbi. Ovdje su na jednom mjestu objedinjeni sadržaji koji će čitatelju povećati kompetencije u implementaciji inkluzivnih smjernica te ukloniti nesigurnosti u svakodnevnom radu s korisnicima.
Priručnik je nastao plodnom suradnjom petero autorica čija je temeljna znanstvena disciplina edukacijska rehabilitacija nadograđivana kroz višegodišnja usavršavanja te je rezultat teorijskog i iskustvenog znanja o specifičnostima osoba s invaliditetom, znanja o pristupačnosti, prostornoj prilagodbi, prilagođenoj komunikaciji i informacijama te daje ne samo odgovore na pitanja kako, već i odgovore na mnoga druga pitanja potkrepljujući ih znanjima o specifičnostima populacije osoba s invaliditetom. Željeli smo ukazati i na neke pogrešne premise u praksi, poput pretpostavke da bilo kakve prilagodbe doprinose boljoj pristupačnosti ili da je prilagodbu dovoljno uključiti tek pri kraju nekog projekta.
Priručnik se sastoji od pet osnovnih poglavlja. Prvi dio obuhvaća zakonodavni okvir i dokumente koje je potrebno poznavati kako bismo bolje razumjeli svoje odgovornosti prema korisnicima s invaliditetom te nas upoznaje s različitim pristupima kroz povijest, kao i vrstama invaliditeta i njihovim specifičnostima. U drugom poglavlju detaljno su prikazane obaveze ustanova vezane uz pristupačnost, a temeljem Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti. Drugo poglavlje također upoznaje čitatelja s najširim spektrom prostornih, komunikacijskih i informacijskih prilagodbi, ali i s načinima ispravne komunikacije s osobama s invaliditetom, ponajprije slijepima i slabovidnima. U trećem i četvrtom poglavlju čitatelj može dobiti detaljne informacije i upute kako, držeći se trenutno važećih smjernica, izraditi zvučne opise i taktilne dijagrame za slijepe. Taktilni dijagrami zajedno sa zvučnim opisima jedan su od najčešćih oblika prilagodbe izloženih predmeta. U petom, zadnjem dijelu ovog priručnika detaljno su prikazani praktični primjeri prilagodbe za korisnike s invaliditetom, proces pravilnog planiranja projekata prilagodbe, suradnje s osobama s invaliditetom te mogućnostima, ali i izazovima i ograničenjima s kojima se možemo susresti u procesu prilagodbe.
Aktualne teme socijalne uključivosti, univerzalnog dizajna i pristupačnosti pred baštinske stručnjake postavljaju brojne izazove. Vjerujemo da će vas ponuđena rješenja potaknuti te vam pomoći u pronalaženju pristupačnih rješenja za korisnike s invaliditetom jer samo osiguravajući pristupačno i inkluzivno okruženje uvažavamo osobe s invaliditetom, prihvaćamo njihovu različitost, prepoznajemo ih kao ravnopravne korisnike naših sadržaja i time ih potičemo na osobni razvoj. Inkluzivnim društvom općenito pridonosimo adekvatnom odgovoru na društvo budućnosti, odnosno na neizbježno starenje stanovništva i implikacije koje ono donosi.
(Morana Vouk Nikolić)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr