Krajem prošlog mjeseca UNESCO je objavio izvješće o muzejima širom svijeta suočenima s pandemijom virusa COVID-19 (engl. UNESCO Report: Museums around the World in the Face of COVID-19) u kojem su iznijeti rezultati istraživanja o utjecaju mjera zatvaranja na muzeje, kao i o digitalnim aktivnostima koje su muzeji provodili prilagodivši svoje djelovanje novonastaloj situaciji. Razultati istraživanja ukazuju na nejednakosti između regija i država koje proizlaze iz različitog stupnja gospodarskog razvoja i (ne)dostupnosti resursa kao što je internet.
Nešto ranije je NEMO objavio završne rezultate svog istraživanja posljedica krize izazvane koronavirusom na muzeje, o čemu smo pisali u nedavnom izdanju Vijesti iz svijeta muzeja. To istraživanje nadopunjava UNESCO-ovo izvješće, u kojem se vezano uz financijske gubitke referira na podatke koje je prikupio NEMO. Naravno, u NEMO-ovom fokusu su europske zemlje, dok UNESCO barata s većim uzorkom (193 države članice uz dodatak SAD-a i Izraela).
U svom istraživanju UNESCO obuhvaća i razrađuje četiri teme koja se dotiču:
- ukupnog broja muzeja i njihovoj rasprostranjenosti u svakoj od zemalja
- broja muzeja zatvorenih za vrijeme krize prouzrokovane širenjem virusa COVID-19
- digitalnih aktivnosti muzeja (virtualne šetnje, online izložbe zbirki, obuka muzejskih djelatnika, edukacijski programi, dječje igre, itd.)
- radnji koje će se srednjoročno i dugoročno implementirati s obzirom na zatvaranja i pomoći koju bi UNESCO mogao pružiti muzejima u trenutnim okolnostima
U izvješću je par puta naglašeno da države članice koriste neusklađene kriterije za određivanje broja muzeja pa se stoga ukupan broj muzeja ne može točno izračunati. Međutim, UNESCO procjenjuje da u 2020. godini u svijetu postoji gotovo 95 tisuća muzeja (uključujći muzeje SAD-a i Izraela, zemalja koje nisu UNESCO-ove članice), što predastavlja rast od 60 % u usporedbi s 2012. godinom. S druge strane, raspodjela muzeja je prilično nejednaka, sa 65 % muzeja na području Sjeverne Amerike i zapadne Europe, 34 % muzeja u istočnoj Europi, Latinskoj Americi i azijsko-pacifičkim državama, dok je samo 0,9 % muzeja u Africi i 0,5% u regiji Arapskih država. Naspram 8 % država s više od 1000 muzeja, njih 30 % ima između 1 i 10 muzeja (55 država), ili uopće nema muzeja (13 država). Tu se poglavito radi o afričkim državama te tzv. malim otočnim državama u razvoju (engl. Small Island Developing States – SIDS).
Govoreći o gustoći muzejske mreže odnosno broju muzeja na milijun stanovnika, samo 27 država ima više od 50 muzeja na milijun stanovnika, dok velika većina država (114) ima manje od 6 muzeja na milijun stanovnika. Tu također nalazimo Afriku i male otočne države u razvoju, ali i prenapučene latinoameričke i azijske države, s obzirom da ova statistička metoda „favorizira“ države s manjim brojem stanovnika (kao što su Andora, San Marino, Monako).
Po broju muzeja, Hrvatska se (s dojavljenih 287 muzeja) nalazi u kategoriji država koje imaju od 201 do 500 muzeja, a takvih je ukupno 22. A po broju muzeja na milijun stanovnika Hrvatska je u kategoriji s još 13 drugih država koje imaju od 51 do 100 muzeja na milijun stanovnika (u društvu s Austrijom, Ciprom, Mađarskom, Belgijom, Latvijom, Njemačkom, Francuskom, Luksembrgom, Irskom, Danskom, Finskom, Kanadom i Italijom).
S uvođenjem restriktivnih mjera radi suzbijanja širenja virusa COVID-19 započelo se početkom ove godine, a zatvaranje muzeja se posebice intenziviralo tijekom ožujka. Prema UNESCO-vm podacima od 182 država koje imaju najmanje jedan muzej, samo 11 njih (6 %) nije poduzelo nikakve mjere radi sprečavanja širenja virusa ili je uvelo manje mjere ograničavanja (na primjer, Benin je ostavio svoje muzeje otvorenima, no oni se nisu mogli posjetiti). Polovične mjere (zatvaranje dijela muzeja) je uvelo 15 država, no najveći broj država (156) je ipak proveo mjere zatvaranja u svim svojim muzejima. Dakle, ovdje govorimo o mjerama koje uključuju zatvaranje muzeja u vremenskom trajanju do par dan ili čak do par mjeseci, zatvaranje državnih granica stranim turistma te ograničavanje (ukidanje) kretanja domaćem stanovništvu.
S obzirom na ukupan broj muzeja u svijetu, istraživanje pokazuje da je 90,9 % ili više od 85 tisuća muzeja je (bilo) privremeno zatvoreno (ovisno o trenutnoj epidemiološkoj situaciji, neke zemlje, kao i njihovi muzeji, su i dalje u karanteni, neke su u procesu ponovnog otvaranja.). Taj je postotak veći u regijama I. Zapadna Europa i Ostali (94,6 %), II. Istočna Europa (98,7 %), III. Latinska Amerika i Karibi (99,7 %) i Vb. Arapske države (100 %), dok je za regiju Va. Afrika postotak nešto manji (87,8 %), a za regiju IV: Azija i Tihi Ocean znatno manji (59,3 %).
Uvođenje strogih mjera, barem kratkoročno gledajući, nije utjecalo na prihode muzeja od finaciranja javnim sredstvima, ali jest na prihode od posjetitelja i donatora. Zatvaranje granica posebice pogađa muzeje u turističkim regijama čiji su posjetitelji od 70 do 75 % strani državljani. Prema NEMO-vom istraživanju, gubitci prihoda turističkih regija su procijenjeni na 75 do 80 %. Gubitci od prodaje ulaznica i drugih trgovačkih aktivnosti prema istom istraživanju se kreću: do tisuću eura tjedno za 30 % muzeja, do 5 tisuća eura tjedno za 25 % muzeja, a mnoge velike institucije su dojavile gubitak od 100 tisuća do 600 tisuća eura tjedno. Za očekivati je drastičan pad donacija i sponzorstava u narednim mjesecima i godinama, kao i urušavanje međunarodnog turizma. Privatni muzejski sektor je najpogođeniji ovom krizom, a zbog ekonomskih posljedica ICOM predviđa da se više od jednog od deset zatvornih muzeja možda više nikad neće otvoriti.
Kao brzi odgovor na zatvaranje vrata za posjetitelje, muzeji su svoju djelatnost oživjeli na digitalnim platformama. UNESCO je u ovom izvješću prikupio podatke o gotovo 600 referenci na internetske stranice ili aktivnosti u 86 zemalja nadopunjeno s oko 200 referenca drugih organizacija, što daje relevantan pregled u svjetskim okvirima. Brzina kojom su muzeji odgovorili na odllazak u karantenu i obim njihovih ponuđenih digitalnih sadržaja ovisio je o prethodno provedenoj digitalizaciji zbirki i kreaciji virtualnih sadržaja prije zatvaranja izazvanih koronavirusom, i prilagodbi odnosno prevođenju onih događanja planiranih za ovu godinu u digitalnu formu.
Po ovom pitanju u UNESCO-ovom izvješću ističe se rastući digitalni jaz, odnosno razlike između onih država i regija koje imaju pristup informacijsko-komunikacijskim tehnologijama (engl. ICT) i sadržajima i onih kojega nemaju. Rezultati pokazuju veliku digitalnu prisutnost inicijativa pokrenutih u Latinskoj Americi (27,4 %) i azijsko-pacifičkoj regiji (20,3 %), no nažalost slabu zastupljenosti afričkih (2,1 %) i arapskih (7,0 %) država. Tom problemu se nadodaje i nedostupnost interneta stanovništvu i manjak ulaganja u informacijsko-komunikacijske tehnologije, tako da svega 5 % muzeja u afričkim državama i malim otočnim državama u razvoju imaju mrežno dostupne sadržaje.
UNESCO je u svom Izvješću o primjeni Preporuke o zaštiti i promociji muzeja i zbirki, njihovoj raznolikosti i ulozi u društvu iz 2015. godine, objavljenom 2019. godine već ukazivao na globalnu nejednakost u pogledu pristupa Internetu pojedinih zemalja, ali i na nejednako provedbu digitalne strategije u muzejima. Mnogi muzeji diljem svijeta još nisu inventirali svoje zbirke, što je osnova na kojoj se može provoditi digitalizacija, dok istovremeno mali broj muzeja imaju na raspolaganju velike timove posvećene isključivo provođenju digitalne strategije ustanove. Najposjećeniji svjetski muzeji su mnogo uložili u digitalizaciju svojih zbirki i prisutnost na društvenim mrežama te su tako tijekom razdoblja karantene znatno povećali broj posjetitelja svojih mrežnih stranica (npr. muzej Louvre).
Za potrebe statističkog istraživanja, UNESCO je dojavljenih 800 digitalnih aktivnosti koje su muzeji provodili tijekom karantene razvrstao u pet kategorija:
- Korištenje prethodno digitaliziranih resursa (online zbirke, virtualne šetnje 360°, virtualni muzeji, online publikacije, digitalne izložbe, prezentacija na platformi Google Arts & Culture, korištenje i ponovna mrežna objava digitalnih sadržaja kreiranih za prethodne izložbe i sl.)
- Digitalizacija planiranih aktivnosti za vrijeme karantene (npr. internetski prijenos uživo ili objava snimljenih događanja koja su se trebala održati, mogućnost „digitalnog“ posjeta događanjima poput koncerta, razgovora, itd.)
- Povećana aktivnost na društvenim mrežama (Facebook, Twitter, Instagram, YouTube, SoundCloud)
- Posebne aktivnosti kreirane zbog karantene (participativne akcije tipa #GettyMuseum Challenge, prezentacija nevidljivih muzejskih poslova kao što je upravljanje zbirkama, „kokteli s kustosima“, nekonvencionalni razgled zbirki, korštenje reprodukcija muzejskih predmeta u video-igricama i sl.)
- Profesionalne i znanstvene aktivnosti organizirane u razdoblju karantene (edukacija putem mrežnih seminara, održavanje sastanakai razgovora putem Zooma, Skypea, Google Hangoutsa i drugih programa za videokonferencije)
Regije su uspoređene prema prve četiri kategorije, dok je posljednja peta izostavljena, budući da nije usmjerena na posjetitelje muzeja.
Korištenje prethodno digitaliziranih sadržaja (1. kategorija) kao vrste digitalnih aktivnosti prevladava u svim regijama – u nekima više, u nekima manje. Naspram toga, znatno manji broj muzejskih institucija, uglavnom smještenih u zapadnoj Europi i ostalim pridruženim zemljama (prva regija, engl. Western Europe and Others), te ponešto u azijskim i pacifičkim regijama, je baratao s dovoljno resursa da razvije i postavi digitalne verzije aktualnih izložbi i drugih događaja za vrijeme karantene (2. kategorija). Društveni mediji kao sredstva komunikacije (3. kategorija) su, iako s varijacijama, korišteni svugdje na gotovo isti način. No ipak, pretežito su muzeji u zapadnoj Europi i ostalim pridruženim zemljama su ulaganjem i razvojem digitalnih alata mogli odgovoriti na obrazovne, kreativne i druge potrebe stanovništva za vrijeme karantene (4. kategorija). Ove inicijative gotovo izostaju u Africi i malim otočnim državama u razvoju.
Kriza prouzrokovana širenjem virusa i uvođenjem restriktivnih mjera poput zatvaranja granica, ograničenja kretanja stanovništva i zatvaranja neesencijalnih djelatnosti odrazila se gotovo sve muzeje koji su uključeni u UNESCO-ovo istraživanje. Više od 90 % muzeja diljem svijeta je zatvorilo svoja vrata posjetiteljima. Ipak, fizičko zatvaranje muzeja nije obustavilo njihov rad te su oni nastavili djelovati na način da je naglasak stavljen na mrežnu objavu digitalnih sadržaja i komunikaciju putem društvenih mreža.
Usporedom rezultata istraživanja na razini regija, može se utvrditi postojanje nejednakosti između gospodarski razvijenijh zemalja i onih u razvoju. Afrika i male otočne države imaju jako mali broj muzeja, minimalan udio mrežno dostupnih sadržaja, ali i veću nedostupnost interneta među populacijom. Najrazvijenije države imaju više od tisuću muzeja, a uzevši u obzir veća ulaganja u digitalizaciju i IK tehnologije, one imaju veću raznolikost svojih mrežnih sadržaja i veću zastupljenost inovativnih (digitalnih) akcija kojima su poticali posjetitelje na participaciju i korištenje kulturnih sadržaja.
Osim u pogledu razvijenosti muzejske mreže i digitalnih sadržaja, zamjećena je još jedna nejednakost – između muzeja unutar javnog i privatnog sektora. Posljedice globalne recesije, barem u ovoj fazi, najviše osjećaju privatni muzeji ovisni o prihodima od ulaznica, donacija i sponzorstava. Slabljenje međunarodnog turizma je također bitan faktor pada prihoda. Iako razmjeri utjecaja recesije nisu u ovom trenu sasvim jasni, UNESCO u svom izvješću ističe procjenu ICOM-a da čak 10 % zatvorenih muzeja možda više nikada neće ponovno otvoriti vrata.
UNESCO želi pomoći državama članicama da usvoje odgovarajuće strategije kako bi se lakše mogle nositi s poteškoćama uzrokovanih krizom nudeći zajednički referentni okvir radi provođenja hitnih mjera i potičući na međunarodnu suradnju, pritom pozivajući na primjenu Preporuke o zaštiti i promociji muzeja i zbirki, njihovoj raznolikosti i ulozi u društvu iz 2015. godine. Muzeji bi uz potporu relevantnih dionika trebali raditi na jačanju svoje uloge u područjima obrazovanja, komunikacije, istraživanja i očuvanja baštine te raditi na tome da postanu raznolikiji i inkluzivniji. Naravno, uz to sve ide rad na (daljnjoj) digitalizaciji sadržaja i korištenje novih tehnologija. (Ivona Marić)
Novi priručnik – Kako interpretirati baštinu
Dvojezični Priručnik za interpretaciju baštine na hrvatskome i slovenskom jeziku, nastao je kao „rezultat znanja i prekogranične suradnje stručnjaka s područja baštine i interpretacije baštine u Sloveniji i Hrvatskoj te jedno od mnogih dostignuća“ ostvarenih u okviru projekta Zaštita i valorizacija baštine te razvoj održivog turizma u prekograničnom krškom krajoliku KRASn'KRŠ, financiranog iz programa Interreg Slovenija – Hrvatska (2017. – 2020.). Cilj projekta je aktivna zaštita baštine na području Hrvatske i Slovenije održivim turizmom te stvaranje nove trajne turističke destinacije KRASn’KRŠ. Prilagodba turističke ponude područja veže se na četiri lokaliteta krške baštine u Sežani, Regionalnom parku Škocjanske jame, Brodu na Kupi i Puntu na otoku Krku, na kojima su otvoreni interpretacijski centri i tematske staze.
Tvrtka Muze d.o.o. osmislila je koncept stalnih postava za navedene lokacije, izradila Krovni interpretacijski plan za cijelu destinaciju obuhvaćenu projektom te Priručnik za interpretaciju baštine.
Nakon kraćeg Predgovora voditeljice projekta dr. Mateje Breg Valjavec, Priručnik donosi sedam poglavlja koja nude sveobuhvatne smjernice kako interpretirati baštinu.
Prva dva poglavlja – Baština i Interpretacija baštine – donose teorijski aspekt interpretacijske struke koristeći se kratkim i jasnim definicijama osnovnih pojmova i legislative vezanih uz prirodnu i kulturnu baštinu, tumačenje ciljeva interpretacije baštine, procesa njezina planiranja kao i njezine dobrobiti za lokalnu zajednicu.
Praktični aspekti struke predstavljeni su na primjeru ekomuzeja kao „efikasnog alata kojim neka lokalna zajednica preuzima u svoje ruke upravljanje vlastitim prirodnim i kulturnim nasljeđem“ (Ekomuzej kao primjer umrežavanja prirodne i kulturne baštine).
U poglavlju Interpretacijska infrastruktura protumačene su glavne karakteristike i značajke interpretacijskih infrastruktura u zatvorenom (muzeji, interpretacijski i posjetiteljski centri) i onih na otvorenom prostoru (npr. staze oblikovane u konkretnom okolišu).
Komunikacijski medij stalne (muzejske) izložbe koji se koristi „za potrebe educiranja, komuniciranja i interpretiranja najrazličitijih tema i fenomena“ jedan je od medija koji su protumačeni i primjerima potkrijepljeni u poglavlju Mediji interpretacije.
Na važnost programskih djelatnosti koje su ključne za ostvarivanje poslanja interpretacijskih centara ili centara za posjetitelje ukazano je u poglavlju Programska djelatnost gdje su predstavljeni festivali, izvedbena događanja, kreativne radionice, povremene i putujuće izložbe, rezidencijalni umjetnički programi, istraživačko i znanstveno djelovanje, sportski programi i događanja.
Posljednje poglavlje Razvoj interpretacijskog sadržaja tumači osnovna načela i donosi korisne savjete za pisanje interpretacijskoga teksta i kreiranje vizualnih sadržaja s naglaskom kako je to „vještina koja zahtjeva promišljanje i praksu“.
Tekst Priručnika pisan je jasno i koncizno, bogato je ilustriran vrhunskim fotografijama, kojima je uz korištenje shematskih prikaza te grafičkim isticanjem pojedinih pojmova postignuta dodatna laka čitljivost i preglednost teksta. Literatura u prilogu donosi popis pomno izabranih jedinica i relevantne izvore.
Osim u svome tiskanome izdanju, Priručnik je besplatno dostupan i u elektroničkom obliku.
Priručnik je vrijedno i korisno štivo za sve koji se po prvi put susreću s pojmovima baštine i njezinom interpretacijom, ali i odlično pomagalo baštinskim djelatnicima u komunikaciji sa svojim korisnicima. (Snježana Radovanlija Mileusnić)
PRIRUČNIK za interpretaciju baštine = Priročnik za interpretacijo dediščine / [autori Dragana
Lucija Ratković Aydemir et al ; predgovor Mateja Breg Valjavec ; prijevod na slovenski
Klemen Prah, prijevod na hrvatski Mirna Draženović , urednici Mirna Draženović, Aleš
Smrekar].- Ljubljana : Založba ZRC, 2020.- 98, 98 str. : ilustr. u boji ; 24 cm
Obrnuto prištampani tekst.- Bibliografija.- Knjiga dostupna i u elektroničkom obliku (pdf):
https://omp.zrc-sazu.si/zalozba/catalog/view/1892/7855/1003-1 (pristupljeno: 10.6.2020.)
ISBN 978-961-05-0246-3
Fotografirao: Dario Grzelj / HINA
Muzej Vukovara u progonstvu – predstavljen tiskani i mrežni katalog
Gradski muzej Vukovar predstavio je početkom mjeseca u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti tiskani i mrežni katalog "Muzej Vukovara u progonstvu - donacije likovnih umjetnika, ustanova i pojedinaca 1992.-2018.“, koji donosi detaljan uvidu u Zbirku nastalu kao izraz otpora i potpore hrvatskih umjetnika, javnih i kulturnih institucija, gradova te svjetskih umjetničkih imena tijekom opsade Vukovara, trajnu uspomenu na pokušaj gušenja i uništenja jedne baštine i jednog identiteta.
Tijekom agresije na Hrvatsku 1991. godine Vukovar je doživio strahovita razaranja, u kojima su uz mnogobrojne ljudske žrtve, stradali i spomenici kulture i muzejske zgrade, dok je muzejska građa dijelom uništena u ratnim razaranjima, a dijelom odvezena u Srbiju. Muzej je nastavio djelovati u progonstvu u Zagrebu, prvo u Muzejskom dokumentacijskom centru, a potom od 1993. godine u Muzeju Mimara, sudjelujući s drugim muzejima, galerijama i arhivima u traganju i sakupljanju dokumenata prošlosti te u nizu aktivnosti kojima je bio zadatak skrenuti pozornost na vrijednost kulturne baštine Vukovara.
Najznačajniju akciju oživljavanja muzeja pokrenuo je 1992. godine tadašnji doministar kulture i prosvjete RH Božo Biškupić, iniciravši svojom donacijom umjetničkih djela prikupljanje likovnih radova umjetnika iz cijelog svijeta kao snažan odgovor na pustošenje kulturne baštine i uništavanje Vukovara. Kao rezultat akcije uslijedile su dvije izložbe održane iduće godine u Muzeju Mimara. Prva izložba otvorena u veljači prezentirala je 110 doniranih slika, skulptura i crteža likovnih umjetnika Hrvatske za Muzej Vukovara u progonstvu, dok su na drugoj održanoj u svibnju povodom Međunarodnog dana muzeja javnosti prezentirana 543 grafička lista, donacije za Grafičku zbirku Muzeja Vukovara u progonstvu.
Danas zbirka obuhvaća više od 1800 djela hrvatskih i europskih umjetnika, među kojima se nalaze i neka vrlo ugledna imena i zastupnici tendencija nedvojbene povijesne težine. Brojčano dominiraju radovi na papiru - crteži, akvareli i grafike, jer su bili najprikladniji za slanje i višekratno izlaganje, a kvantitetom prevladavaju djela hrvatskih umjetnika, najbližih i najmotiviranijih za emotivnu participaciju.
Akademik Tonko Maroević izdvojio je nekoliko inicijativa koje se ističu količinom i reprezentativnošću uzoraka te antologičnošću selekcije. Prije svega Zbirku Biškupić s velikim brojem mapa i posebnih listova, te tiskare i izdavače grafičkih vještina poput Brane Horvata, obitelji Straža, Josipa Radolovića, Galerije Politeo i Mladosti. Kći kipara Vanje Radauša, Tanja, darovala je trideset očevih crteža, dok je ravnateljica varšavske Nacionalne galerije umjetnosti Anda Rottenberg okupila prvorazrednu prezentaciju novije poljske likovne umjetnosti na čelu s protagonistkinjom Magdalenom Abakanowicz. Među stranim donatorima najopsežnija je talijanska dionica. Ettore i Giorgio Segato zajedno su darovali čak sedamdesetak grafika, među kojima dominiraju infernalni prizori patnje i muka, koje možemo shvatiti kao memento za vukovarska stradanja i žrtve, odnosno kao evokaciju ljudske patnje koja je univerzalna.
Svakako treba spomenuti i inicijativu talijanskoga umjetnika konstruktivističkog usmjerenja Getulija Alvianija koji je pozvao 22 umjetnika iz 11 država, sve zastupnike i zagovornike sličnih tehnološko-optičkih poetika, da doniraju svoje radove instituciji koja se zalaže i jamči kulturnu obnovu nakon ratnih strahota i destruktivnih zbivanja. (I.G.)
Gradski muzej Varaždin – izložba „Dati volju za nevolju“
Dok su izložbeni postavi Gradskog muzeja Varaždin bili zatvoreni zbog epidemije koronavirusa, Muzej je pod geslom Fizički zatvoreni, virtualno dostupni pokrenuo na društvenim mrežama ciklus izložbi iz fundusa s ciljem angažiranja novih korisnika i popularizacije muzejskih sadržaja među širom publikom. Serijal je započeo izložbom Dati volju za nevolju koja otkriva kako su se Varaždinci u prošlosti suočavali s kriznim situacijama, borili s epidemijama i liječili od različitih bolesti.
Kako pojašnjava kustosica muzeja Jelena Rančić, naslov izložbe znači „prilagoditi se nepovoljnim, teškim prilikama kojih je od daleke prošlosti pa do današnjice bilo mnogo“, a ideja za izložbu proizašla je iz želje da se odabranim predmetima iz svih odjela muzeja – Arheološkog, Etnografskog, Entomološkog, Kulturno-povijesnog, Povijesnog i Galerije umjetnina, obradi i prikaže nekoliko tematskih cjelina, od povijesti ljekarništva, primjene narodne i razvoja moderne medicine, preko izbijanja velikih epidemije u prošlosti, pa sve do pučkih vjerovanja i praznovjerja vezanih uz zdravlje, odnosno povezanosti ratnih stradanja i bolesti. Autorica kroz dobro strukturiran povijesni pregled otkriva kako su povijest zdravstva u Varaždinu najviše istraživali Gustav i Martina Piasek, obradivši na tom području različite segmente: varaždinske liječnike, primalje, ljekarnike, hospitale i bolnice, pojave bolesti i epidemija, te razvoj javnog zdravstva. Tim temama varaždinske prošlosti bavili su se i brojni drugi povjesničari i istraživači poput Đure Antauera koji je pisao o povijesti kirurgije ili Hrvoja Tartalje koji je istraživao povijest farmacije s naglaskom na razvoj ljekarništva.
Na razglednici Ivana Majera iz 1910. godine publika može vidjeti zavjetnu kapelicu sv. Roka koju su podigli stanovnici grada ne bi li se zaštitili od „crne smrti“, zasigurno najpoznatije i najstrašnije pandemije u povijesti koja se u varaždinskim povijesnim izvorima prvi put spominje 1522. godine. Na izložbi su se našla vrata najstarije ljekarne u gradu „K’zlatnom angjelu“, koju je doselivši se iz Ptuja u Varaždin 1603. godine osnovao prvi varaždinski ljekarnik Sebastijan Grübner. Ljekarna je s radom nastavila sve do Drugog svjetskog rata i smrti njezinog posljednjeg vlasnika dr. Artura Krajanskog, međunarodno priznatog ljekarnika, znanstvenika i vrsnog violončelista, čija je gotovo cijela obitelj stradala u holokaustu.
Prezentirani su ljekarnička bočica iz 19 st. u kojoj se držala tinktura hrastove žuči, tzv. Gallarum, koja se koristila kod tvrdoglavih proljeva, crijevnih krvarenja i dizenterije, zatim liebštul ili stolac za nuždu koji je služio primarno starim i bolesnim ljudima , izrađen u 19. stoljeću u bečkoj tvornici namještaja Gebrüder Thnet, te posuda za pljuvanje koju je 1840. godine izradio Dragutin Goger. Upotrebu posuda za pljuvanje znatno su popularizirali borba protiv širenja tuberkuloze i propagandni plakati s natpisima “Ne pljuj na pod/ pljuj u pljuvačnicu“, tako da od sredine 19. st. pa do otprilike 70-ih godina 20. st. gotovo da nije bilo javnog mjesta bez pljuvačnica - od pubova, kavana i bordela do banaka, željezničkih kolodvora i zdravstvenih ustanova.
Zanimljiv je članak objavljen u novinama Volja naroda u listopadu 1918. godine, koji sadrži preporuke o liječenju španjolske gripe, te karikatura Varaždinca Ive Režeka iz 1936. godine, dobar primjer koji pokazuje da je humor uvijek bio i bit će neophodan za obranu od opasnosti, bila ona pandemija ili prirodna katastrofa.
Tu je i knjiga „Istina o vješticama“ Vladimira Deduša iz 1952. godine koja otkriva kako je za vrijeme srednjovjekovnih epidemija kuge veliki dio uplašenog stanovništva bio uvjeren da su pojedinci ili narodi odgovorni za pojavu bolesti, što je rezultiralo progonima, mučenjima i spaljivanjem Židova i vještica, jer se smatralo da su štovanjem mračnih sila, kletvama i čarolijama stvorili bolest.
Bez namjere da se prisjećanjem na nevolje iz prošlosti umanji težina današnje situacije, željeli smo povući paralelu i ohrabriti se činjenicom da su se situacije u prošlosti, slične današnjoj, preživjele i nadišle. U ratovima, elementarnim nepogodama, bolestima i različitim krizama ljudi su se trudili prilagoditi, dati volju za nevolju, nastaviti sa životom i radom u izvanrednim, teškim i ponekad nemogućim okolnostima. Mnogi su uspjeli u krizama izvući najbolje od sebe te odgovorom i rješenjem svake nevolje učiniti društvo boljim, pojašnjava u predgovoru kataloga Jelena Rančić.
Izložba Dati volju za nevolju objedinjena je u digitalnom katalogu, dostupnom na web stranicama Gradskog muzeja Varaždin. (Ivan Guberina)
Fotografirao: Juraj Vuglač
Boris Bućan – kabinet kućnih čuda
Umjesto u potresom oštećenoj Gliptoteci HAZU gdje već tradicionalno svakoga proljeća izlaže Boris je Bućan ove korona godine svoj novi opus pod nazivom “Havanezer” predstavio u Galeriji Prsten Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
Na izložbi je predstavljeno 70 recentnih Bućanovih djela nastalih kao rezultat umjetnikova fotografskog istraživanja u kojem je kroz godinu dana bilježeći svoj intimni okoliš mobitelom snimio 17.000 fotografija.
Fotografirao: Juraj Vuglač
Riječ je o uvećanim printovima fotografija, fragmenata svakodnevice od lustera i vješalice, preko oglobaka jabuka i papirnatih maramica do raznih vizura dijelova “njegove čupavosti”, havanezera Oskara, ljubimca po kojem je izložba i dobila ime.
I ova su djela, kao i većina autorovih slika, popraćena tekstom iz kojeg razaznajemo da u dijelovima Oskarovog repa, čupe na glavi ili trbuha Bućan vidi prepoznatljivu frizuru Andyja Warhola, kako sam kaže promatrajući Oskara vidio je da on “postaje ekran na kojem se počinju stvarati nevjerojatne vizije i različiti oblici” u kojima su se smjenjivali Michael Jackson, Einstein, Picasso s okom ispod crnog šešira, David Bowie, Al Pacino… Leonardo da Vinci ‘ukazao’ se na Oskarovu trbuhu, Rembrandt na njušci.
“U svemu vidim umjetnost, uglavnom tamo gdje je drugi ne vide. Vidim nevjerojatne stvari, ali morate ih znati prepoznati i onda zabilježiti. Ali morate znati gledati” kaže Bućan pojašnjavajući da nije riječ o “čudaštvu ili nadriljekarstvu, nego sposobnosti da se uoči čudo, čarolija snimi mobitelom, a potom te fotografije pomoću zuma podignu na onu razinu na kojoj će i ostali prepoznati čudo koje ste vi vidjeli”.
Većina radova nastala je u mjesecima izolacije kada se Bućanov, kao i svijet gotovo cijeloga globusa suzio na okoliš vlastitog doma, pa je autor čudo umjetnosti pronalazio u zgužvanim papirima, posteljini vlastitog šlafcimera, naslaganim jaknama ukućana, kućnom cvijeću, nanosima lišća.
Da bi se znalo “čitati” Bućanovog “Havanezera” potrebno je uz povijest umjetnosti dobro poznavati i Olimp popularne kulture jer iz njegovog kabineta kućnih čuda izranjaju paraleno portreti i djela velikih umjetnika renesanse recimo Michelangelov Mojsije, ali i David Bowie, papa Ratzinger i Buda, Mick Jagger i Edgar Allana Poe, Ingrid Bergman i Cindy Sherman. Tu je gola Grace Jones prepoznata u crnoj vješalici, kao i Josephine Baker čiji zavijutci kose i teški scenski nakit izranjaju iz vitica kristalnog lustera. Jedan žuti list prizvao je Van Gogha, papirnate maramice Nikolu Teslu, zgužvana folija Ivana Kožarića, a izgrižene jabuke portret Federica da Montefeltroa Piera della Francesce, majstora quattrocenta.
Uz izložbu objavljen je i katalog u kojem ovoga puta nema predgovora Vere Horvat Pintarić. Na njegovom mjestu tek naslov “kratki predgovor”, dvije prazne stranice i potpis “Napisao/By/Boris Bućan”. (M.K.)
MGZ – 10. godina od prve izložbe projekta Zagrebački kvartovi
Projekt Zagrebački kvartovi višegodišnji je interdisciplinarni, istraživačko-izložbeni projekt Muzeja grada Zagreba koji je započeo 2009. godine pripremama studijske izložbe Pola stoljeća Trnskog – priča jedne generacije. Izložbi otvorenoj 2010. godine u Muzeju grada Zagreba prethodila su terenska istraživanja, istraživanja periodike, a dijelom i arhivskog gradiva, prikupljanje fotografija te razgovori sa stanovnicima kvarta. Taj metodološki obrazac primijenjen je i na studijskim izložbama u sljedećim etapama Projekta: Zagrebačka Dubrava – od predgrađa do grada (2012.), Maksimir – povijest i kvartovski simboli (2014.), Trešnjevka – prostor i ljudi (2017. – 2018.), te Trnje – prostor i ljudi (2018.).
Interaktivni projekt čine i male ulične izložbe: Što je za Vas Dubrava?, 20 kvartovskih slika starog Maksimira, A koje su vaše kvartovske priče? koje su bile postavljene u raznim zagrebačkim kvartovima kao poticaj za prikupljanje materijala iz obiteljskih albuma Zagrepčana, a koji smo zajedno s materijalima iz institucija, prije svega bogatog fundusa Muzeja grada Zagreba, pokazali na velikim studijskim izložbama u Muzeju.
U studijskim izložbama objedinili smo materijale iz dvjestotinjak obiteljskih albuma i snimili smo stotinjak sjećanja stanovnika Zagreba. Iz fundusa Muzeja grada Zagreba iskoristili smo više stotina fotografija raznih kvartova. Studijske izložbe nastoje posjetiteljima predstaviti kvartove i stanovnike spajajući pogled izvana (prostorni razvoj, izgradnja, društveni život, privreda, svakodnevica) s osobnim iskustvom. Interaktivan pristup u kojem sjećanja pojedinaca i fotografije iz obiteljskih albuma postaju važnim sadržajima scenarija izložbi doprinosi otvaranju i povezivanju Muzeja s građanima.
U projekt su bili uključeni povjesničari, povjesničari umjetnosti, arhitekti, antropolozi i mnogi drugi. Pojedini stručnjaci autorski potpisuju tekstove u knjigama/katalozima koji su pratili studijske izložbe. Osim toga tijekom realizacije projekta surađivali smo s raznim kvartovskim udrugama i institucijama počevši s muzejom novozagrebačkog naselja Trnsko još 2009./2010. godine.
Projekt je dobio izvrstan odjek u medijima, a na poticaj lokalnog Radija Sljeme tijekom tri sezone (2017. – 2020.) emitirane su jedanput tjedno emisije u sklopu Projekta pod nazivom Kvartovske priče.
(autor i voditelj projekta Kristian Strukić)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr