U Etnografskome muzeju u Zagrebu nedavno je otvorena izložba „Moja koža – kultura tetoviranja“ koja donosi dublji pogled na tetoviranje unutar prostorno-vremenskog konteksta diljem svijeta od prije nekoliko tisuća godina do danas, iz perspektive tattoo majstora, kao i tetoviranih osoba.
Od terapijske, obredne i inicijacijske metode, preko znaka pripadnosti nekom plemenu, religiji ili zanimanju, do statusnog simbola, supkulturalnog obilježja, oblika ženske emancipacije i izraza individualnosti, motivi tetovaža i motivacija za tetoviranje su se kroz desetljeća, stoljeća i tisućljeća mijenjali i ispreplitali te doveli tetovažu od margina do mainstreama. Svojim je brojnim stilovima, kao što su neotradicionalni, tribal, fantasy, irezumi, dotwork, blackwork, minimalistički, akvarel i mnogim drugim, danas u velikom dijelu svijeta općeprihvaćen oblik tjelesne modifikacije.
Autoricu izložbe Teu Rittig na postavljanje izložbe ove tematike potaknuo je Apo Anno (Annu), poglavica filipinskog plemena Ibaloi. Ova mumija svojom bogato tetoviranom kožom mogla bi se uklopiti u današnje, pola tisućljeća kasnije, estetske standarde, ali je značenje ponešto drugačije. Naime, geometrijski i/ili životinjski motivi upućuju na status ratnika ili lovca. Sačuvane mumije dokazuju da su se ljudi tetovirali i prije nekoliko tisuća godina. Tetovaže na ženskim mumijama iz Egipta iz oko 2000. godine pr. n. e. ukazuju na njihovu povezanost sa zaštitom od spolnih bolesti te tijekom trudnoće i poroda, a položaj tetovaža mumificiranog Ötzija iz oko 3300. godine pr. n. e. pronađenog na Alpama upućuje na terapeutsko tetoviranje zbog mogućeg artritisa. Životinjski motivi tetovaža mumija iz pazyryčke kulture iz južnog Sibira iz 5.-3. stoljeća pr. n. e. vjerojatno su govorili o društvenom statusu i spolu osoba, a moguće je da su služile i za zaštitu i iscjeljenje. Antropomorfni idoli s urezanim križevima iz vučedolske kulture iz 3. tisućljeća pr. n. e. također možda odražavaju njihovu praksu tetoviranja.
Fotografirao: Denis Bučar
Engleska riječ tattoo (hrv. tetovaža) potječe od tahićanske riječi ta-tu ili tatau, gdje prefiks „ta“ znači „obilježiti“. U engleskom jeziku je usvojena nakon ekspedicija britanskog kapetana Jamesa Cooka u drugoj polovici 18. stoljeća. S takvih pomorskih pohoda potječu i crteži predstavnika polinezijskih naroda, koji su izazivali istovremeno divljenje i zgražanje istraživača i ostalih koji su ih vidjeli, između ostalog i zbog tetoviranih tijela. U 19. stoljeću mornari su se često priključivali domorodačkim zajednicama te bi pritom bili tetovirani njihovim simbolima kao potvrda pripadosti. Tetovaže su inspirirale i mornare koji su ostali na brodovima, a tako su utjecale na razvoj europskih i američkih motiva, čime su se izuzete iz svog prvotnog konteksta i značenja. Tradicionalna maorska tetovaža tā moko, nastala urezivanjem, priča jedinstvenu priču svog nositelja o njegovom identitetu. Stoga šablonsko kopiranje takvih unikatnih tribal (hrv. plemenski) motiva ima estetsku ili osobnu emotivnu vrijednost, ali gubi svoj početni smisao.
No, po tetovaže koje su zaštitni znak nekih zajednica ne trebamo ići na Pacifik, možemo svratiti u susjednu BiH ili čak dijelove Dalmacije i Like. Sicanje, bocanje, bockanje, križićanje, šaranje – sve su to nazivi za tetoviranje kojim su se obilježavale žene katoličke vjeroispovjesti u ovim krajevima. Često se vezalo uz blagdane, a kombinacija s molitvom i pjevanjem dala mu je obredni karakter. Glavni motiv bio je križ, izveden u različitim varijacijama. Mario Petrić, ravnatelj Etnografskog muzeja u Zagrebu od 1976. do 1990., u svojoj je disertaciji naveo čak 317 inačica. Križ i njegove varijante i kombinacije s drugim motivima (kolo, grančice itd.) poznate su i u pretkršćansko doba, ali u periodu osmanlijskih okupacija bili su znak katoličkog identiteta, zaštita od prelaska na islam, sredstvo protiv odvođenja žena, a moguće i silovanja. Koža se ubadala iglom, a koristili su se materijali poput ugljena, smole, tinte, baruta i čađe, razrijeđeni vodom, medom, rakijom ili mlijekom (ljudskim ili životinjskim). Ovakve tetovaže bile su uobičajene sve do sredine 20. stoljeća, a danas se njihova popularnost vraća – iako su izuzete iz konteksta, odražavaju spomen na nasljeđe.
Fotografirao: Denis Bučar
Prekretnica u tetoviranju dogodila se 1891. godine, kada je njujorški tattoo majstor Samuel O'Reilly, prilagodivši dizajn električne olovke Thomasa Alve Edisona, patentirao električni uređaj za tetoviranje. Tetoviranje je postalo brže i jeftinije, a tetovaže su se počele širiti među radnicima i vojnicima. Ali tetoviranje nije ostalo rezervirano samo za njih, mornare i religijske ili etničke skupine, već se počelo širiti i među aristokracijom. Navodno je čak i austrijska carica Elizabeta, poznata kao Sisi, imala malu tetovažu sidra na ramenu, a fotografija danskog kralja Fridrika IX. iz 1951. godine otkriva da njegove tetovaže nisu bile tako suptilne. Tetovaža je postala i simbol autonomije ženskog tijela i manifestacija otpora prema rodnim očekivanjima. Na izložbi je predstavljena Maud Wagner (1877. – 1961.), prva poznata tattoo majstorica u SAD-u te cirkuska radnica koja je bila gotovo u potpunosti prekrivena tetovažama. Uz nju je i Betty Broadbent (1909. – 1983.) sa svojih 365 tetovaža, kao najpoznatija tetovirana žena u 20. stoljeću.
U drugoj polovici 20. stoljeća tetovaže su postale i obilježje supkultura, primjerice punk ili s/m zajednica 1970-ih. Godine 1982. u SAD-u izašao je prvi broj časopisa Tattoo Time, a 1989. godine V. Vale i Andrea Juno izdali su knjigu Modern Primitives, koja je obradila teme tjelesnih modifikacija, uključujući tetoviranje. Raširenosti je pridonio i sve veći broj studija za tetoviranje, umrežavanje tattoo majstora, održavanje konvencija, a u novom tisućljeću i razni mediji, posebno društvene mreže. Zagrebačka tattoo scena postoji već nekoliko desetljeća. Prvi legalni saloni za tetoviranje u ovdje su se otvorili 1990-ih. Među njima su Roby’s Tattoo Shop, Zele Tattoo studio i Gandalf Tattoo, koji rade i danas. U istome gradu se od 2014. do 2019. godine održavala Hrvatska tattoo konvencija, 2022. i 2023. godine klub Močvara ugostio je konvenciju Tetovažene, posvećenu tattoo umjetnicama, a prošle godine održan je Zagreb Tattoo Show na Zagrebačkom velesajmu.
Fotografirao: Denis Bučar
Tetovaže su danas dostupne gotovo svima, sve su brojnije, veće i na vidljivijim mjestima, a prema nekim istraživanjima utvrđeno je da su češće među ženama. Više nisu obilježje samo supkultura, već su i dio pop kulture, a to dokazuju i izložene Barbie i Ken lutke, koje je za izložbu iz privatne kolekcije ustupio tattoo majstor Mladen Donadini. Brend Tokidoki u suradnji s Mattelom 2010. godine izdao je limitiranu seriju ovih „tetoviranih“ lutaka.
Kako bi došla do odgovora što tetovaža danas znači, autorica izložbe razgovarala je s tetoviranim osobama i tattoo majstorima. Svoja iskustva s brojnim tetovažama koje imaju podijelile su studentica logopedije Tonka Galović, vlasnica zagrebačkog piercing i tattoo studija Octopus Irena Milina te multidisciplinarna umjetnica Marina Mesar, poznata pod pseudonimom OKO. Tattoo majstori s kojima je razgovarala su Ninoslav Zelenović Zele iz ZELE Tattoo studija, Marin Urbanc iz studija Gandalf Tattoo, Nika Barišić (Nikka Dott) iz studija Dark Rituals, Josip Sušac iz studija Ondori Tattoo, Stipe Štajduhar iz studija Have Heart Tattoo i Maja Krišković iz Imaginarium Tattoo Studio. Iz svih ovih razgovora jasno je da je smisao tetovaže puno dublji od trajnog ukrasa. Estetska vrijednost je na prvi pogled u fokusu, ali je njezina terapeutska komponenta, više mentalna, nego fizička, daleko bitnija. Važni su i konačan produkt i proces nastajanja tetovaže. Ona je manifestacija obrambenog mehanizma, individualna zaštita i sredstvo ekspresije vlastite snage, oblik kreativnog izražavanja, prilika za transformaciju i način trajnog bilježenja uspomena na vlastitoj koži.
Izložba će biti otvorena do 3. svibnja 2026.
(Zrinka Marković)
„Između svjetla i sjene“ – izložba o jednom od najsvestranijih Konavljana 20. stoljeća
U Zavičajnom muzeju Konavala nedavno je otvorena izložba Ratko Zvrko – Između svjetla i sjene, oblikovana kao promišljena muzejska interpretacija fotografske građe iz osobnih albuma Ratka Zvrka (1920. – 1998.), boksača i trenera, novinara i urednika Vjesnika te poznatog hrvatskog dječjeg književnika, a koja je iz ostavštine njegove kćeri dospjela u fundus Zavičajnog muzeja Konavala.
Riječ je o raznolikom korpusu crno-bijelih i kolor snimaka nastalih od četrdesetih do devedesetih godina 20. stoljeća, s prizorima Zvrkovog privatnog i javnog života. Fotografije variraju u formatima i tehničkoj kvaliteti te su na njima vidljivi tragovi upotrebe, dok je autorstvo uglavnom nepoznato i tek povremeno naznačeno potpisom fotografa ili pečatom ateljea. Premda u većini fotografija prevladava dokumentarnost, dio fotografija izrazom nadilazi puki zapis i prelazi u gotovo arhetipske prizore.
Svojedobno iznimno cijenjen i prepoznat, Zvrko je postupno iščezao iz kolektivne memorije unatoč tome što je u područjima svog javnog djelovanja ostvario iznimne rezultate. Sam naziv izložbe, osim što aludira na ulogu svjetla i sjene u građenju fotografskog motiva, funkcionira i kao metafora njegove današnje pozicije: između vidljivog i zaboravljenog, između prisutnog i zastrtog, između svjetla i sjene, a cilj izložbe ponovno je uspostavljanje njegovog vidljivog mjesta u javnom društveno-kulturnom prostoru. Stoga je za oblikovanje izložbe, u uvjetima ograničenog izložbenog prostora, prema sadržajnoj reprezentativnosti, očuvanosti, tehničkoj kvaliteti i mogućnosti kvalitetne reprodukcije, odabrano i prezentirano pedesetak fotografija grupiranih u tri tematske cjeline ključnih područja Zvrkova javnog djelovanja: boks, novinarstvo i dječja književnost, uz manji, jasno odmjeren segment posvećen konavoskim korijenima. Tom je razdoblju posvećeno nekoliko estetski dojmljivih crno-bijelih fotografija koje imaju ulogu diskretnog podsjetnika na Zvrkovo ishodište.
Izvor: Muzeji i galerije Konavala
Izložbena cjelina posvećena boksu prezentira odabrane snimke iz dvorana, ringa i s treninga te portretira mladog Zvrka uronjenog u tadašnji sportski milje, a koje ujedno i dokumentiraju ondašnju popularnost boksa i vizualnu kulturu sportskih događaja. Najopsežniji dio izložbe posvećen je novinarstvu te snimke variraju od jasno insceniranih, službenih portreta do spontanih reportažnih kadrova, grupnih fotografija i situacijskih snimaka, uhvaćenog trenutka. Ovaj izložbeni segment funkcionira kao vizualni kolaž razdoblja, uloga i situacija tijekom Zvrkovog četrdesetogodišnjeg rada u novinarstvu te tvori cjelovit portret profesionalnog identiteta istodobno dočaravajući radne uvjete, redakcijsku svakodnevicu i medijski ambijent druge polovice 20. stoljeća. Segment dječje književnosti, iako manjeg opsega u odnosu na stvarni opus Zvrkova rada, predstavlja ga u ulozi autora u izravnom kontaktu s publikom kojoj piše, prilikom susreta s djecom u školama i na javnim programima.
Izložba u cjelini koherentno predstavlja životni i profesionalni put Ratka Zvrka, no ujedno i prikazuje atmosferu vremena, društvene prakse i vrijednosti generacija koje su s fotografijom živjele kao s trajnim, a ne prolaznim zapisom. Utoliko cjelokupna Zvrkova fotografska ostavština nadilazi granice privatnog albuma te se otkriva kao dokument šire kulturne stratigrafije i postaje mikromodel kulturne povijesti jednoga vremena.
Autorice izložbe su Maris Stanović i Lucijana Mihaljek, a izložba ostaje otvorena do 15. lipnja 2026.
(Maris Stanović)
Izvor: Etnografski muzej Istre – Museo etnografico dell´ Istria
„Među nama, ali ne sasvim“ – lica suvremenih migracija u Istri
U Etnografskom muzeju Istre – Museo etnografico dell’Istria može se razgledati izložba „Među nama, ali ne sasvim. Odjeci migracija u Istri“ koja se se bavi temom suvremenih doseljavanja iz dalekih krajeva i iskustvima migracije, života i rada u Istri.
Kroz tri uvodne i osam tematskih cjelina izložba zahvaća teme poput uzajamnih solidarnosti, prijateljstava, novih zajednica, kreativnih strategija prilagodbe i pripadanja, slobodnog vremena, prakse skrbi na daljinu, materijalnosti migracije i izgradnje osjećaja doma. Sadržajno je svaka tematska cjelina zaokružena i građom iz postojeće zbirke Migracija, čime se dodatno htjelo ukazati na svojevrsnu univerzalnost iskustva te visok stupanj podudarnosti pojedinih elemenata materijalne kulture transmigracije u različitim vremenskim razdobljima.
U svom podtekstu izložba govori i o prazninama – manjku zbiljske integracije, dijaloga, razumijevanja, institucionalne podrške, kao i o onome što je izgubljeno ili narušeno: obiteljskom suživotu, jezičnim i kulturnim preprekama, afektivnim krajolicima. To su lice i naličje iskustava brojnih ljudi među nama – naših novih susjeda.
Izvor: Etnografski muzej Istre – Museo etnografico dell´ Istria
Stvaranje osjećaja doma u migrantskom kontekstu uvelike se temelji na sitnicama koje pomažu emocionalno ispuniti prostor, učiniti ga prepoznatljivim, vlastitim. Posjetitelji tako mogu vidjeti raznolike predmete koji predstavljaju emocionalne i društvene veze u prostoru i vremenu, iskaz obiteljske povijesti, pripadanja ili statusa, poput sadhu ploče iz Kazahstana koja govori o vlasnikovoj posvećenosti fizičkom i mentalnom zdravlju, tradicionalnog nepalskog kukri noža prepoznatljivog po oštrici savijenoj prema unutra ili Balikbayan kutije koja simbolizira povezanost, kulturu i identitet filipinskih zajednica.
Izložba je realizirana u okviru muzejskog programa Kontakt zona, usmjerenog prema dugoročnoj viziji muzeja koji osim što interpretira, aktivno (su)djeluje u životu zajednice. Primjenom društveno angažirane muzejske prakse izložba potiče razumijevanje odnosa među ljudima, prihvaćanje različitosti i osjetljivosti prema drugome, polazeći od uvjerenja da se upravo u susretu, u kontaktu, stvaraju nove ideje, značenja i vrijednosti.
Autori izložbe su kustosica Duga Mavrinac i muzejski savjetnik Mario Buletić, a izložbu se može posjetiti do 25. rujna 2026. godine.
(Duga Mavrinac i Mario Buletić)
Fotografirala: Zrinka Marković
„SOS – spašeni na otvorenom moru“ – solidarnost u paklu Vijetnama
U Danskom pomorskom muzeju (M/S Museet for Søfart) u Helsingøru postavljena je izložba „SOS – spašeni na otvorenom moru“ koja kroz sjećanja triju vijetnamskih izbjeglica i tri člana danske brodske posade donosi snažnu priču o jednom od najmnogoljudnijih spašavanja usred mora u 20. stoljeću, u jeku pada Saigona i završetka Vijetnamskog rata. Svjedočanstva o hrabrosti, solidarnosti i snalažljivosti publici su prenesena kroz intervjue, fotografije i različite predmete vezane uz ovaj događaj i njegove sudionike.
Nedugo prije i nakon što je sjevernovijetnamska vojska 30. travnja 1975. godine zauzela Saigon, deseci tisuća ljudi pokušali su pobjeći iz ovog glavnog grada Južnog Vijetnama. Više od 3600 izbjeglica ukrcalo se na brod Truong Xuan, koji se ubrzo pokvario te su proveli tri dana bez dovoljno hrane, pitke vode i na suncu na brodu koji je bio djelomično poplavljen. Poziv u pomoć čula je posada danskog teretnog broda Clara Maersk te je posada, pod smirenim i odlučnim vodstvom kapetana Antona Olsena, izbjeglice prebacila na svoj brod te ih prevezla u Hong Kong. Dio njih kasnije je dom pronašao upravo u Danskoj.
Martin Holroyd, danas umirovljenik u ranim 80-ima, 1975. godine bio je telegrafist na brodu Clara Maersk. Ujutro uoči spašavanja, dok je njegov brod plovio iz Bankoka u Hong Kong, zaprimio je signal s broda Truong Xuan. Ubrzo su krenuli u njegovom smjeru, s planom prihvata i zbrinjavanja više od 3000 osoba. Søren Andersen bio je tada devetnaestogodišnji pomorski pripravnik. Ispričao je kako su, pomoću različitih predmeta poput dasaka, ljestvi i mreža, morali osmisliti način da izbjeglice s mnogo nižeg broda Truong Xuan prijeđu na njihov brod. Cijela akcija bila je dodatno opasna jer je prelazak uključivao i dio koji su morali preskočiti. Prisjetio se trudnice koja je skočila u krivo vrijeme, ali ju je od smrti spasio njegov kolega koji je u tom trenutku također zamalo poginuo, a ženi je potom puknuo vodenjak. Morali su osmisliti i improvizirane toalete za tisuće ljudi. Erik Marcher Hansen bio je sedamnaestogodišnji kuharski pripravnik. Brod je imao zalihe hrane za tri mjeseca za nešto više od 30 članova posade. Međutim, s ovolikim brojem spašenih izbjeglica, hrana je mogla potrajati tek nekoliko dana. Ponestalo im je i pitke vode, pa su koristili kondenziranu vodu iz klima-uređaja za pripremu juhe.
Fotografirala: Zrinka Marković
Kada se odvila akcija spašavanja, Quyen Quyen Nguyen-Cong bila je šestogodišnja djevojčica. Njezina je obitelj prilikom bijega ponijela sa sobom dva kofera, ali su potom sve nepotrebne stvari morali baciti u more. Na brodu je svjedočila događajima koje tada nije sasvim razumijela – dehidracija je neke ljude navela na ispijanje urina, a teški uvjeti i beznadnost i na samoubojstvo. Zalihe pitke vode bile su vrlo male te još uvijek ima grižnju savjesti jer je, nakon što je shvatila da će biti spašeni, popila zadnje kapi vode koje je njezina obitelj imala. Međutim, s broda Clara Maersk najviše se sjeća okusa konzerviranog ananasa, kojeg i danas voli jesti te joj pobuđuje osjećaj sigurnosti. Nakon spašavanja migrirala je s obitelji u Dansku, gdje su joj se roditelji zaposlili u Maersku, a kasnije otvorili prvi vijetnamski restoran u Danskoj. Kim Dung Dasilva bila je u ranim dvadesetima kada je pobjegla iz južnog Vijetnama sa svojom velikom obitelji. Međutim, njezina petogodišnja kćer ostala je u Vijetnamu, te Kim nije znala ni je li živa, sve dok dvije godine kasnije nije primila kodiranu poruku iz koje je shvatila da djevojčica živi s bakom. Tek joj se 1979. godine njezina kćer uspjela pridružiti u Danskoj. Ky-Tu Dang, danas mornarički časnik i višestruki prvak u taekwondou, a 1975. godine trinaestogodišnji dječak, ispričao je svoja sjećanja nakon što je brodom pobjegao s nekoliko članova obitelji iz Saigona. Jedina imovina koju su ponijeli bila su tri komada zlatnog nakita – bakin dar prije nego su otišli. Kao iskusni pomorac, svjestan je složenosti i nevjerojatnog uspjeha operacije spašavanja, čak i u kontekstu današnjice.
Fotografirala: Zrinka Marković
Na izložbi su izloženi i različiti predmeti. Tu su stare osobne i obiteljske fotografije vijetnamskih izbjeglica, vijetnamske novine s fotografijama spašavanja, jakna, pomorska knjižica Erika Marchera Hansena, telegram kojim je Ministar trgovine čestitao posadi broda Clara Maersk na pothvatu i zahvale spašenih izbjeglica napisane na vijetnamskim novčanicama koje je za izložbu posudio Søren Andersen. Na kraju izložbe posjetitelji mogu svezati jedno ili više užadi spasa u čvorove te tako nastaviti niz, simbolično ukazujući na to da su postupci pojedinca dio kolektivne odgovornosti i da svatko od nas u rukama drži nečiji život, makar vlastiti.
Intervjue je vodila autorica izložbe Heidi Vesterberg, te je tekstove napisala zajedno sa Sarah Giersing, a sudionike je fotografirao Farzad Soleimani. Izložba ostaje otvorena do 31. kolovoza 2026.
(Zrinka Marković)
Izvor: Muzej grada Kaštela
„I mi smo (TO) imali…“ – pogled u kuhinje naših mama i baka
Muzej grada Kaštela otvorio je nedavno izložbu „I mi smo (TO) imali…“ autorice Sanje Acalije, posvećenu kuhinji kao prostoru kuće ili stana koji je od samih početaka bio neodvojiv od intimne sfere obiteljskog života, a koja putem predmeta svakodnevne uporabe javnosti približava vrijednosti i svakodnevne strategije prilagodbe koje su oblikovale život pojedinaca i obitelji sredinom 20. stoljeća u Kaštelima.
Izložba je proizašla je iz učestale verbalne reakcije muzejskih posjetitelja tijekom razgledavanja izložbenih postava. Polazeći od te spontane recepcije publike, osmišljen je izložbeni ciklus „I mi smo (TO) imali…“ usmjeren na proučavanje kulture svakodnevnog života u prostoru današnjih Kaštela. Cilj ciklusa je istražiti načine na koje su društvene i gospodarske promjene, tehnološki razvoj te transformacija životnih navika utjecali na oblikovanje suvremenoga načina života. Kao polazišna tema ovoga projekta odabrana je kuhinja zbog svoje funkcionalne i simboličke uloge, ali i snažne prisutnosti u sjećanjima živućih generacija. Muzejska prezentacija donosi postav elemenata kuhinje korištenih sredinom 20. stoljeća u Villu Niku – kuću sagrađenu 1902. godine, koja je bila nastanjena tijekom 1950-ih godina te je, iako obnovljena do danas očuvala svoj izvorni arhitektonski i ambijentalni karakter.
Izvor: Muzej grada Kaštela
Koncept se temelji na prezentaciji predmeta svakodnevne uporabe, naizgled skromnih artefakata koji su u muzejskoj praksi često marginalizirani, premda imaju iznimnu ulogu u konstituiranju osobnih sjećanja i kolektivne memorije domicilnog i doseljenog stanovništva. Posjetitelji mogu razgledati kuhinjski namještaj, pomagala i pribor iz tog perioda poput kredenca, mlina za kavu, mlina za meso, pošada, kacijola, bocuna ili balance, koji otkrivaju kako su se nekad sve kuhinjske aktivnosti obavljale ručno, što je zahtijevalo mnogo vremena, truda i znanja, ali kuhinjski prostor činilo omiljenim kutkom većine domaćinstava – mjestom druženja, rada i opuštanja. Kuhinja se pritom afirmira kao važan segment materijalne i nematerijalne baštine, ali i kao prostor u kojem se prelamaju individualna iskustva i kolektivna memorija zajednice. Značajan segment izložbe fokusira se na učestale, intimne i suptilne objave unutar različitih grupa na društvenim mrežama, koje tematiziraju kuhinjski kredenac i kuhinjske predmete, s posebnim naglaskom na njihove nazive zapisane standardnim jezikom i kaštelanskom čakavicom.
U postavljanju izložbe i oblikovanju njezina vizualnog identiteta sudjelovala je studentica Odsjeka za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, Brigita Hrga, uz mentorstvo profesorice, arhitektice Jelene Zanchi. Cilj suradnje Muzeja grada Kaštela i Umjetničke akademije bio je upoznati mladoga dizajnera s procesom oblikovanja muzejske izložbe te mu omogućiti stjecanje praktičnog iskustva u specifičnom kontekstu muzejske komunikacije. Studenticu je bilo potrebno uvesti u temeljne postavke muzeologije kao discipline informacijskih znanosti, kako bi stekla razumijevanje načina na koji materijalna svjedočanstva kulture – ponajprije muzejski predmeti funkcioniraju kao nositelji značenja i komunikacijskih poruka. Kroz muzejsku izložbu kao temeljni oblik muzejskoga komuniciranja, nastojali smo interpretirati i prezentirati složen odnos između prošlosti i sadašnjosti, odnosno između muzealnog i izvanmuzejskog, realnog svijeta.
Izložba se može razgledati u Villi Niki do 9. ožujka 2026.
(Muzej grada Kaštela)
Izvor: Hrvatski školski muzej
„Bilo jednom…“ – igračke koje su oblikovale naše djetinjstvo
Hrvatski školski muzej otvorio je krajem 2025. izložbu pomalo nostalgičnog naslova Bilo jednom… posvećenu domaćim tvornicama igračaka koje su obilježile drugu polovinu 20. stoljeća. Izložba donosi priču o pet značajnih proizvođača: zagrebačkim tvornicama Biserka (1946.) i Uzor (1948.), splitskoj Jugoplastici (1952.), tvornici 25. maj iz Raše i Labina, kasnije preimenovanoj u Tila, te Labinprogressu iz Podpićana. Posebno mjesto zauzimaju i plišane igračke nastale u velikim tekstilnim pogonima – TIK-TIK-u iz Krapine i osječkoj tvornici Lio.
Svaka od navedenih tvornica imala je vlastiti razvojni put i specifično područje djelovanja u kojem je bila prepoznatljiva i uspješna. Iako se na prvi pogled može činiti da su bile međusobni konkurenti, zapravo je svaka tvornica zauzimala jasno profilirano mjesto na tržištu. Zagrebački Uzor bio je prva tvornica igračaka koja je već 50-ih godina 20. stoljeća izvozila lutke i figure na zahtjevna inozemna tržišta poput Austrije i Nizozemske, a svoje je zlatno razdoblje doživjela 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. Biserka je bila jedina tvornica koja se isključivo bavila proizvodnjom igračaka te je 1962. godine dobila Disneyjevu licencu, kao jedina tvornica u zemljama socijalističke Europe. Jugoplastika je u svojim najboljim danima proizvodila i do 3000 različitih artikala, među kojima su igračke imale važnu ulogu. Također je u 80-ima prva uvela rad od kuće, zapošljavajući žene koje su kod kuće šivale odjeću za lutke, uz redovitu plaću i naknadu za električnu energiju i uporabu strojeva. Tvornica 25. maj, najpoznatija po svojim lutkama, prva je u Jugoslaviji 1972. godine započela proizvodnju plišanih igračaka. Tvornica TIK-TIK iz Krapine posebnu je brigu posvećivala radnicima smanjene radne sposobnosti, osnovala je odjel za proizvodnju igračaka koji je vrlo brzo osvojio tržište, a njihovi su proizvodi ostali prepoznatljivi po maskotama poput Vučka, Zagija i Ledo Mede. Osječki Lio također je s vremenom proširio svoj asortiman na mekane igračke.
Izvor: Hrvatski školski muzej
Na izložbi je predstavljeno oko stotinu igračaka koje danas, kao muzejski predmeti, svjedoče o razvoju hrvatske industrije igračaka u drugoj polovini 20. stoljeća. Iako su se tvornice razlikovale po proizvodnim programima i razvojnim putovima, većina ih dijeli sličnu sudbinu – gašenje proizvodnje i nestanak s industrijske scene čime je prekinuta institucionalna memorija i ugrožena industrijska baština. Uključene u muzejske zbirke, igračke prelaze iz sfere svakodnevice u područje kulturne baštine te postaju vrijedni dokumenti materijalne kulture, dizajna i društvenog konteksta svoga vremena.
Osim prve cjeline o povijesti hrvatskih tvornica igračaka iz 20. stoljeća, na izložbi se nalaze još dvije cjeline. Druga cjelina posvećena je igraonicama i igrotekama koje je osnivao Savez društava „Naša djeca“ Hrvatske, pri kojem je djelovao i Centar za igračke. Centru je bio cilj osiguravanje da svako dijete, neovisno o materijalnim uvjetima, ima pristup dobi primjerenim igračkama. Osnivane su prve stalne i putujuće igraonice i igroteke koje su dolazile i do djece u prigradskim i ruralnim sredinama. Savez i Centar od samog su početka sustavno prikupljali i proučavali igračke, a rezultat tog rada jest bogat i jedinstven fond igračaka današnjeg Saveza, čiji je manji dio predstavljen u drugoj izložbenoj prostoriji.
Izvor: Hrvatski školski muzej
Treća cjelina izložbe nastala je u suradnji s profesorima Renatom Pinjatelom i Damirom Miholićem s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji su izradili koncept Povijesni razvoj didaktičkih i asistivnih igračaka. Dio izložbenih materijala ustupila je i Tanja Parlov, profesorica likovne kulture u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“, koja dugi niz godina radi s didaktičkim i asistivnim materijalima za slijepu i slabovidnu djecu. Izloženi su i didaktički materijali namijenjeni djeci s teškoćama u razvoju uključenoj u terapije uz pomoć konja, koje su izradili studenti Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu u sklopu kolegija Pedagogija i metodika nastave likovne kulture pod vodstvom profesorice Sonje Vuk i višega umjetničkog suradnika Antonija Kutleše.
Izložba je otvorena do rujna 2026. godine u galeriji Hrvatskoga školskog muzeja „Školica za 5“ na adresi Hebrangova 5.
(Sanja Nekić)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr