
Fotografirala: Iva Validžija
Veliko istraživanje MDC-a – stanje i izazovi muzejskih čuvaonica
Prvo sveobuhvatno istraživanje stanja i izazova čuvanja građe u hrvatskim muzejima predstavile su danas dokumentaristice Muzejskoga dokumentacijskog centra na konferenciji Muzejske čuvaonice – od brige o zbirkama do politike sabiranja, koja se odražava u povodu Međunarodnoga dana muzeja. Od 162 muzeja iz Upisnika javnih i privatnih muzeja u Republici Hrvatskoj na poslanu anketu pristiglo je 125 odgovora što predstavlja odaziv od 75 %. Cilj ankete bio je prikazati opće stanje čuvanja građe na razini muzeja, a muzeji koji imaju više prostora i lokacija za čuvaonice zamoljeni su da ih sve obuhvate.
Prostori muzejskih čuvaonica
Tek petina ispitanih muzeja ima namjenski sagrađenu čuvaonicu. Najviše prostora (82 %) sagrađeno je prvotno za drugu namjenu te su naknadno dobili funkciju čuvaonice. Trećina muzeja ima prostor u zgradi koji ima namjenu čuvaonice, a njih 75 služe se tavanskim i podrumskim prostorima, koji su neprimjereni za čuvanje muzejske građe i dokumentacije. Čak 62 % muzeja građu čuva u drugim prostorima u zgradi, prostorijama koje nisu ni na tavanu ni u podrumu, ali nerijetko imaju i druge funkcije i nisu posebno uređene za čuvaonice, već su jednostavno na raspolaganju (npr. uredi, pa čak i izložbeni prostori). Za njima slijede i prostori na izdvojenoj lokaciji koje ima gotovo polovica muzeja.
Ukupna površina postojećih čuvaonica ispitanih muzeja (75 % muzeja iz Upisnika) iznosi 53 260 m². Najviše muzeja ima ukupnu površinu za čuvaonice od 100 do 500 m². U kategoriji do 100 m², 19 ih ima čuvaonice i na čak manje od 50 m². S druge strane, od 12 muzeja s više od 1000 m², njih tri imaju svaki površine veće od 3000 m². Ipak, s obzirom na trenutačnu količinu građe, 93 % muzeja nema dovoljno prostora. Više od trećine muzeja treba dodatnih 100 do 500 m², a 32 muzeja zadovoljila bi se već s dodatnih 100 m². Samo devet muzeja u ovom trenutku nema potrebe za dodatnim prostorom.
Grafikon 1: Površina prostora za čuvaonice u odnosu na broj muzeja
Projekciju prostora potrebnog u sljedećih deset godina imaju tek 44 muzeja. Najviše njih (61 %) izrazilo je potrebe u rasponima od 100 do 300 m², od 300 do 500 m² te od 500 do 1000 m². Devet muzeja trebat će više od 1000 m², a dva muzeja više od 4000. Samo jedan muzej ima dovoljno prostora i neće trebati dodatnu površinu u deset godina. Okvirni zbroj potrebne površine za sljedećih deset godina tako iznosi 44 786 m², no to se odnosi samo na muzeje koji imaju projekciju, to jest na četvrtinu muzeja iz Upisnika. Čak 81 muzej nema nikakvu projekciju.
Uvjeti čuvanja i preventivne zaštite
U najvećem broju muzeja (64 %) čuvaonice su nedovoljno, odnosno djelomično opremljene namještajem za čuvanje građe. Tek manje od trećine muzeja smatra da ima posve opremljene čuvaonice.
Kada je riječ o fizičko-tehničkoj zaštiti, 60 % muzeja ima kontrolu ulaska, odnosno ograničen broj djelatnika s dozvolom za ulazak u čuvaonice. Sustave za dojavu provale (alarme) ima malo manje od polovice muzeja, a videonadzor ima 39 % muzeja. Manje od četvrtine muzeja ima čuvarsku službu, a iznenađuje da čak 14 % muzeja nema nikakav oblik fizičko-tehničke zaštite.
Od uređaja za kontrolu i održavanje stabilnih mikroklimatskih uvjeta u čuvaonicama muzeji najčešće imaju uređaje za mjerenje relativne vlažnosti i temperature (62 %). Ipak, više od trećine muzeja još uvijek nema takve uređaje, a oni su temelj preventivne zaštite. Zabrinjavajuće je i da trećina muzeja nema ništa za kontrolu mikroklime.
Najveći broj ispitanih muzeja (79 %) ima aparate za početno gašenje požara, a 58 % ima protupožarne alarme. No, samo 9 % muzeja ima automatske sustave za početno gašenje požara, a 12 % muzeja nema nikakvu protupožarnu zaštitu u čuvaonicama. Skoro polovica muzeja nema ni zaštitu od poplave u čuvaonicama u podrumu ili prizemlju.
Od dodatnih pravila preventivne zaštite najviše problema muzeji su iskazali s prostorom za primjereno rukovanje predmetima (manje od trećine ispitanih muzeja smatra da imaju dovoljno prostora za manipulaciju). Nakon toga slijedi problem s pričvršćenim policama i predmetima osiguranima od pada (tek 37 % muzeja ima pričvršćene police).
Grafikon 2. Politika sabiranja muzejske građe
Problem (ne)upravljanja zbirkama
S temom čuvaonica usko je povezana i politika sabiranja građe. Nažalost, 68 % ispitanih muzeja još uvijek nema pisanu izjavu o politici sabiranja muzejske građe iako se u važećem Pravilniku o stručnim i tehničkim standardima ona navodi kao obvezni dokument koji svaki muzej treba usvojiti i objaviti.
Koliko se brzo dostupni prostori popunjavaju, pokazuje godišnji rast fundusa. Najviše muzeja (27 %) dojavljuje rast do 50 predmeta godišnje. Slijede muzeji s rastom do 10 predmeta (20 %), a potom oni s rastom do 500 predmeta (18 %). Osam ih je navelo golem godišnji rast s više od 1000 predmeta, od kojih je jedan odgovorio da prikupe od 1000 do čak 10 000 predmeta godišnje. Muzeji s arheološkom građom isticali su poteškoće u izražavanju ukupnog broja predmeta.
U odnosu na stalni rast fundusa, porazno je da 69 % muzeja godišnje ne otpiše nijedan predmet. Od onih koji ipak nešto otpisuju, većina (18 %) godišnje izluči tek do pet predmeta. S obzirom na izloženost fundusa, više od četvrtine muzeja uopće nema izloženu građu u postavu. Od onih koji imaju stalni postav, najčešće im je do 5 % građe izloženo.
Grafikon 3: Godišnje izlučivanje građe u odnosu na broj muzeja
Zaključci
Muzeji raspolažu s nenamjenskim, improviziranim prostorijama za čuvaonice, često unutar povijesnih zgrada, koje su tek na osnovnoj razini prilagođene čuvanju građe. Nagomilana građa, otežano rukovanje i nedovoljna opremljenost koja bi omogućila ekonomičan smještaj predmeta dovode građu u opasnost. Ne možemo biti zadovoljni ni razinom preventivne zaštite. Dio čuvaonica nema nikakvu fizičko-tehničku zaštitu, češće nisu dovoljno opremljene, nemaju sve čuvaonice uređaje za regulaciju mikroklime, kao ni zaštitu od požara ili poplava.
Hrvatske muzeje muči manjak osoblja (prosječno 5613 predmeta po stručnom djelatniku) i prostora (22 predmeta po 1 m²). Za deset godina potrebe za dodatnim prostorima bit će i trostruko veće od sadašnjih. Unatoč tomu, zbirke i dalje rastu. Alarmantno je da se pritom gotovo ništa ne otpisuje, a izjave o politici sabiranja imaju rijetki muzeji. U stalnim postavima izložen je minimalan postotak muzejskog fundusa, a većina građe zatočena je u čuvaonicama i nedostupna javnosti (katkad i samom muzeju).
Istraživanje je potvrdilo da se stanje u muzejima ne mijenja nabolje. Iako se financijske prepreke čine nepremostivima, potrebno je ozbiljno shvatiti upravljanje zbirkama i početi donositi politike sabiranja muzejske građe. Preventivna zaštita je jeftinija i učinkovitija od restauracije. Pritom ne smijemo ni odustati od upozoravanja osnivača na probleme koje zajedno dijelimo. Nakon rata, nedavnih potresa i poplava, još uvijek se previše toga prepušta slučaju. (Dunja Vranešević i Ivona Marić)
Prezentacija Stanje i izazovi muzejskih čuvaonica (.pdf)

Međunarodni dan muzeja 2021. – oporavak i ponovno osmišljavanje
Muzeji diljem Hrvatske i svijeta obilježit će danas svoj dan – Međunarodni dan muzeja. Mnogi će slaviti činjenicu da su se napokon mogli otvoriti, a drugi će ponuditi programe u skladu s još uvijek važećim mjerama - od onih koji su još uvijek u virtualnome svijetu preko jedva dočekanih izložbi u stvarnome svijetu, besplatnih razgleda i vođenja, biciklijada i šetnji gradom, a jedan nas muzej čak poziva na kolače.
Nositelj manifestacije i ove je godine Muzejski dokumentacijski centar (MDC) na čiju se inicijativu Međunarodni dan muzeja u Hrvatskoj obilježava od 1980. godine, a ovogodišnjom temom „Budućnost muzeja: oporavak i ponovno osmišljavanje“ Međunarodni savjet muzeja (ICOM) sa sjedištem u Parizu pozvao je muzejsku zajednicu na promišljanje o novim održivim muzejskim modelima koji će kroz društveni angažman, racionalno korištenje resursa i stvaranje inovativnih kulturnih doživljaja odgovoriti na socijalne, ekonomske i klimatske izazove današnjice.
Gradski muzej Karlovac, Predstavljanje kataloga međunarodno nagrađivane inkluzivne izložbe „Gledam dodirom“
Kako su potresi ponovno otvorili pitanje muzejskih čuvaonica Etnografski muzej u Zagrebu u suradnji s Gradom Zagrebom, Muzejom za umjetnost i obrt, ICOM HR i Muzejskim dokumentacijskim centrom 18. i 19. svibnja organizira konferenciju "Muzejske čuvaonice - od brige o zbirkama do politike sabiranja” na kojoj sudjeluje četrdesetak stručnjaka koji će govoriti o tome kolike su potrebe zagrebačkih muzeja za čuvaonicama, gdje i kako čuvamo muzejsku građu u Hrvatskoj, te predstaviti niz primjera uređenja, preseljenja, ali i privremenih rješenja za smještaj građe koja su nam nametnuli potresi. Muzejski dokumentacijski centar na konferenciji predstavlja rezultate prvog velikog istraživanja uvjeta u kojima čuvamo baštinu.
U obilježavanju Međunarodnog dana muzeja sudjeluju i muzeji koji su zbog posljedica potresa zatvoreni pa tako Hrvatski povijesni muzej, nakon više od godinu dana stanke u Klovićevim dvorima otvora izložbu „Mač – jednom davno …“ kojom će posjetiteljima približiti mitsko oružje kojim su se „stvarala i rušila carstva, krojile granice i oblikovala povijest svijeta“. Nacionalni muzej moderne umjetnosti poziva na besplatan razgled njegovog novog postava, Muzej za umjetnost i obrt na izložbu „Rafael - na ishodištu mita“, a kao poseban dio programa putem društvenih mreža će emitirati video koji otkriva mišljenje opće javnosti o budućnosti muzeja, njihovom opravku i ponovnom oživljavanju.
Hrvatski muzej turizma u Opatiji nudi izložbu “Opatijski album Toše Dapca”, Samoborski muzej radionicu za djecu nazvanu po Ferdi Livadiću - “Ferdionica”, Hrvatski muzej naivne umjetnosti da okusite slatke i slane zalogaje inspirirane njihovom zbirkom, a Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu u bogatom programu ima i oslikavanje murala. Muzej grada Pazina izložbom "Dobro došli! – 75 godina od boravka Međusavezničke komisije za razgraničenje u Istri" vratit će nas u ožujak 1946. godine kad još nisu bile definirane poslijeratne granice između Italije i Jugoslavije, dočarati ozračje koje je vladalo u Zonama A i B i rekonstruirati put kojim je Komisija obilazila Julijsku krajinu, dok nam Muzej Brodskog Posavlja izložbom „Sakupljamo zajedno - prinove 2016.-2020.“, kroz odabir muzejskih predmeta sakupljenih u proteklih pet godina s područja grada Slavonskog Broda i Brodskog Posavlja, približava tradicionalne funkcije prikupljanja, čuvanja i prezentiranja baštine.
Zanimljiv program priredio je i Muzej grada Koprivnice koji će uz otvorenje izložbi, koncerta, različitih prezentacija muzejskoga rada organizirati događanje za građane - u opuštenoj atmosferi u sklopu „Muzejske biciklijade – od Zrinskog do Generalićevog trga“ provesti će ih umjetničkom rutom koja uključuje posjet Galeriji Ivan Sabolić, grobu Ivana Ganeralića u Sigecu, Galeriji naivne umjetnosti i Galeriji Josip Generalić u Hlebinama.
Muzej grada Koprivnice, Muzejska biciklijada – od Zrinskog do Generalićevog trga
Da muzealci u ovim zahtjevnim vremenima imaju vizije svoga budućeg rada potvrđuju stručnjaci Muzeja grada Šibenika koji će prezentirati u „živo“ putem trenutno najpopularnije društvene mreže Facebooka, projekte koje planiraju u skoroj budućnosti. To nas ohrabruje i pokazuje da ova naša hrvatska zajednica nije pred aktualnim nedaćama stala već želi baštinu istraživati i komunicirati je kako bi ona postala globalno prepoznatljiva.
Cjelokupni program obilježavanja Međunarodnog dana muzeja dostupan je na internetskim stranicama Muzejskog dokumentacijskog centra. (MDC)

Boris Ljubičić, reprint plakata MEĐUNARODNI DAN MUZEJA, 1991. / 2021.
Krhotine sjećanja – Ljubičićev plakat 30 godina kasnije
Na današnji dan, prije točno 30 godina 18. svibnja 1991. Muzejski dokumentacijski centar uz Međunarodni dan muzeja predstavio je plakat Borisa Ljubičića, prvi u nizu uspješne serije plakata kojima je Ljubičić poznat po maksimi da “dizajner mora biti odgovoran u prostoru i vremenu” iz godine u godinu komentirao muzejske teme i svijet oko nas.
Boris Ljubičić, plakat MEĐUNARODNI DAN MUZEJA, 1991.
“Vrč ide na vodu dok se ne razbije” poslovica je kojom se dizajner na samome početku devedesetih vodio kreirajući sliku novoga svijeta iz krhotina vrča koji se pun vode razbio i razlio na asfatu nekog anonimnog pločnika (fotografija Damir Fabijanić). Autor je tu ideju tumačio kao kraj stare slike blokovski podijeljenoga svijeta koji se upravu trenutku kada je ovaj plakat nastajao rastakao i preslagivao na nov način.
Premda ova poslovica postoji u jezicima mnogih naroda od Srednje Europe do Latinske Amerike ona se s manjim odstupanjima odnosi na isto, a to je da onaj tko izaziva opasnost, iskušava sreću ili iskazuje nadmoć/nasilje nad drugima neminovno kad tad nastrada. U vrijeme kad je ovaj plakat nastajao, u prvim mjesecima 1991. bilo je to doba kraja Hladnoga rata, Sovjetski savez još se nije raspao (raspada se koncem 1991.), Varšavski pakt se upravo rastočio, Čehoslovačka je još postojala, Njemačka se tek spojila, na Baltiku je još trajala Pjevajuća revolucija, u Hrvatskoj je za nama bila balvan revolucija, već su pale prve žrtve na Plitvicama i u Borovom selu, u srcu zemlje rasla je paradržava, a agresija samo što nije počela. Samo tri mjeseca nakon što je tiskan ova plakat u krhotine je pretvoren Gradski muzej Vukovar.
Upravo je stoga Ljubičićeva vizualna poruka bila toliko jednostavna i snažna da ju je UNESCO u Rimu već u lipnju 1991. nagradio Media Save Art priznanjem jer je žiri ocijenio da ovaj plakat “prenosi priču o povijesti svijeta koji se razbio u krhotine zajedno s našom memorijom”.
Trideset godina kasnije u godini u koju ulazimo i muzeji i svi mi skrhani posljedicama pandemije i potresa Muzejski dokumentacijski centar izdao je reprint ovog davno razgrabljenog plakata čija poruka i danas, na žalost, snažno odjekuje. (Maja Kocijan)

Fotografirao: Denis Bučar
Najava – 40. izložba muzejske knjige u rujnu
Prošlogodišnja najava i poziv svim muzejima i galerijama u Hrvatskoj za sudjelovanje na godišnjoj izložbi muzejske izdavačke djelatnosti išli su s naslovom, koji na žalost, ponavljamo i ove godine: S muzejskom knjigom na sajam – koroni usprkos!
Visoka profesionalnost, radni entuzijazam, ali i inat i optimizam, ponukali su muzeje u 2020. godine da se odazovu u jednakome broju kao da pandemije virusa COVID-19 i nije bilo (njih 113 iz 67 hrvatskih mjesta i gradova) te dostave svoje recentne publikacije (njih 521), pridruživši im i 52 dostupne u mrežnome okruženju. Svi novi naslovi publikacija, plakata, razglednica i ostale promidžbene građe, kao i prethodnih godina, popisani su u elektroničkome katalogu 39. izložba izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija.
No, 39. izložba ipak se nije održala na Interliberu Zagrebačkoga velesajma, koji je u zadnji čas bio otkazan zbog pogoršane epidemiološke situacije, ali se preselila u virtualno okruženje kao i brojni drugi muzejski projekti.
Stoga na ovogodišnjoj, jubilarnoj 40. izložbi izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija planiramo zaintersiranoj publici predstaviti publikacije objavljene tijekom 2020. godine te u prvoj polovini 2021. godine i tako im omogućiti propušteni fizički dodir s građom.
Izložba će se održati na INTERLIBERU Zagrebačkoga velesajma u izvanrednome terminu od 28. rujna do 3. listopada 2021.
S nadom kako će se tako i dogoditi, pozivamo hrvatske muzeje i galerije da se odazovu na 40. izložbu te sudjeluju u što cjelovitijoj promociji godišnje izdavačke produkcije hrvatskih muzejskih ustanova i udruga, njihovih djelatnosti i fondova. Tako bi se nastavio kontinuitet izložaba koje svojim jedinstvenim sadržajem, recentnom građom i definiranom izložbenom koncepcijom privlače pozornost brojne publike, a muzejima pružaju mogućnost javnoga i šireg predstavljanja izdavačke djelatnosti u redovnom jednogodišnjem intervalu, u okruženju malih i velikih, domaćih i inozemnih nakladnika, a na uvid postojećih i budućih poklonika čitanja i knjiga.
Stoga vas pozivamo da i ove godine sudjelujete na izložbi svojim recentnim tiskanim i elektroničkim publikacijama – muzejskim katalozima stalnih i povremenih izložaba, vodičima, likovnim, kulturno-povijesnim i arheološkim monografijama, priručnicima, pretiscima i bibliofilskim izdanjima, zbornicima i časopisima, publikacijama za djecu i mlade, publikacijama za osobe s invaliditetom te muzejskim plakatima, razglednicama i mapama i drugim vrstama publikacija. Isto tako, nastavititi ćemo i s promocijom mrežnih (online) publikacija kojima muzeji u sve većem broju komuniciraju svoje sadržaje i djelatnosti.
Nadamo se da ćete i ove godine podržati inicijativu MDC-a i svojim publikacijama doprinijeti što cjelovitijoj prezentaciji hrvatskog muzejskog izdavaštva.
Molimo vas da se u pripremi sudjelovanja na ovogodišnjoj izložbi rukovodite Uputama za sudionike i svoje publikacije objavljene od 1. listopada 2020. do 30. lipnja 2021. godine dostavite najkasnije do 10. srpnja 2021. godine. (Snježana Radovanlija Mileusnić)

Fotografirala: Lana Slivar Dominić / HINA
MUO – hommage velikom majstoru renesanse
Povodom 500-te obljetnice smrti jednog od najvećih renesansnih slikara u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt krajem travnja otvorena je izložba „Rafael - na ishodištu mita“, posvećena svevremenskom uzoru umjetničkog stvaralaštva od renesanse do kraja 19. stoljeća, umjetniku čiji su opus i likovni jezik jedan od temelja kanona zapadne kulture.
Počevši od samog ishodišta - Rafaelove inicijative da se u njegovu studiju grafikom populariziraju njegova likovna ostvarenja, izborom 110 grafika, crteža i fajansi koje se čuvaju u zbirkama Muzeja iz Brescie, izložba publiku vodi na putovanje Rafaelovim likovnim opusom, na kojem susrećemo brojne poznate likovne kompozicije, lica i motive, te različitim doživljajem Rafaelovih djela čiji se umjetnički utjecaj, iako postojan, mijenjao kroz stoljeća.
Rođen u Urbinu, važnom kulturnom središtu renesanse, Rafael se razvija u umjetničkoj obitelji uz oca zlatara i kipara Giovannija Santija koji već u ranom djetinjstvu prepoznao njegov izniman talent, zahvaljujući kojem ga već u adolescentskoj dobi nazivaju Majstorom. Mnogi ga smatraju najreprezentativnijim slikarom renesanse koji je u svoje stvaralaštvo uklopio sve dotadašnje spoznaje i iskustvo umjetnosti - od chiaroscura, sfumata i Leonardovih geometrijskih kompozicija, do voluminoznosti Michelangelovih likova. Najznačajnija razdoblja u njegovom umjetničkom stvaralaštvu vezana su uz Firenzu, kolijevku talijanske renesanse, odnosno Rim gdje je pod Papinim pokroviteljstvom napravio svoja ponajbolja djela, među njima i slavnu vatikansku fresku Atenska škola, jedinstvenu prostornu kompoziciju koja prikazuje vodeću školu antičke grčke filozofije, predstavljenu na izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt u nekoliko varijacija.
Kako bi osigurao širenje utjecaja svoga rada i grafike kao takve pozvao je u svoj studio grafičare Marcantonija Raimondija, Bavera de'Carroccija, Marca Dentea i Agostina Veneziana povjerivši im reprodukciju vlastitih crteža, kao i zadatak otiskivanja i popularizacije grafika. Upravo su grafike kao pravi surogati originalnih slika, koje su prije ere muzeja i fotografije tek rijetkima bile dostupne, služile stručnjacima kao dokument, slikarima kao alat za izobrazbu, a kolekcionarima kao objekt žudnje.
Izloženi su radovi Rafaelovih suradnika, poput Raimondijevog Pokolja nevine dječice (oko 1510. – 1515.) koji prikazuje motiv iz Novog zavjeta, ubojstvo muške djece u Betlehemu koje je naredio Herod Veliki u strahu da bi ga novorođeni Kralj mogao ugroziti u njegovoj vladavini, Parisovog suda (1513. – 1515.), mitološke kompozicije posvećene sporu Here, Atene i Afrodite koji je na kraju doveo do Trojanskog rata. kao i Venezianovog Likaona (1523.)koji prikazuje kralja Arkadije kojeg je prema grčkoj mitologiji Zeus pretvorio u vuka nakon što mu je poslužio meso vlastita sina pomiješano s utrobom žrtvene životinje.
Posjetitelji mogu vidjeti grafike nastale prema Rafaelovim vatikanskim Stanzama i Loggiama – bakropise Trijumf Davida (1776.), Abraham (1776.), Salomonov sud (1776.) i Posljednja večera (1776.), vrlo vjerne reprodukcije Rafaelovih biblijskih scena i ukrasnih dijelova koje je izradio Giovanni Volpato. Zastupljena su i tri stoljeća mlađa djela gravera koji su gravitirali oko Akademije Brera tijekom ranog 19. stoljeća poput Anderlonijeve Madonne s djetetom i svetim Ivanom (1811.) ili Longhijevog Vjenčanja Djevice (1820.), interpretacije jedne od ranih Rafaelovih slika koja prikazuje vjenčanje Marije i Josipa, zapažene po kompliciranoj izvedbi perspektive s Jeruzalemskim hramom u pozadini za koju je poznati kroničar toga vremena Giorgio Vasari ustvrdio kako „jasno pokazuje napredak izvrsnosti Rafaelovog stila“.
U završnom djelu izložbe prezentirane su reprodukcije grafičara Raffaella Morghena, Thomasa Hollowaya i Johanna Friedricha Mullera koje je prikupio Paolo Tosio, veliki kolekcionar iz Brescie koji je svoju kuću zamislio kao muzej i hram Rafaelova kulta. Zato je dao napraviti slikarsku kopiju danas najpoznatijeg Rafaelova djela Atenske škole (1819.) u izvedbi Giuseppea Bezzuolija, koja je također predstavljena na izložbi.
Izložba se može pogledati u Muzeju za umjetnost i obrt do 6. lipnja 2021. godine. (Ivan Guberina)
Fotografirala: Lana Slivar Dominić / HINA

„Odletjeti u eter ili ostati na Zemlji“ – MMSU obilježava stotu obljetnicu velikog umjetnika
Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci otvorio je prošli mjesec izložbu „Odletjeti u eter ili ostati na Zemlji“ kojom obilježava 100. obljetnicu rođenja jednog od najistaknutijih hrvatskih umjetnika Ivana Kožarića (1921. – 2020.), realiziranu u suradnji sa zagrebačkim Muzejom suvremene umjetnosti i obitelji Kožarić.
Kustosica izložbe Kora Girin raznolikim radovima - crtežima, skulpturama, slikama i tkaninama nastalim u razdoblju od 1950-ih do 2010-ih godina, istražuje Kožarićevo osjećanje prirode koja je umjetnika snažno zaokupljala još za vrijeme studija i to kao uzor stvarnosti i kao physis – unutarnji princip bivanja, prirodnog toka, rasta, odnosno života.
Od naslućivanja cikličkih izmjena godišnjih doba, kretanja sunca i preobrazbi krošnji drveća do bilježenja čovjekova rada u prirodi pa sve do skulptorski mišljenih preoblikovanja svijeta koje Ivan Kožarić inicira ili ostvaruje, pratimo kako je mijena jedini životni i umjetnički zakon. Kugla zemaljska sa svojim geomorfološkim varijacijama često je ishodište Kožarićeva rada, materija za preoblikovanje. Zemlja je okvir u koji se zasijeca, koji se izrezuje, čiji se slojevi miču ne bi li se došlo do onog ispod. Na brončanom reljefu Mojih šest jutara zemlje (1956.) ljudska figura leži između nekoliko rascjepkanih, izoranih komada zemlje. Zemlja, simbol života, hrane i oplodnje, ali i razgradnje i umiranja, prekopavanjem postaje oranica, reljef utilitarno nastao u prirodi.
Kožarićeva stabla, koja su nastajala u različitim medijima od 1956. godine, uglavnom se ne javljaju kao dijelovi šume i okoliša, već kao zasebne ili jednom krošnjom objedinjene jedinke. U Kožarićevom likovnom herbariju tog najvišeg oblika biljnog života stablo je spoj okomice debla te začetka ili razvijene krošnje koja napreduje fraktalnim rastom grana, sažima se u geometrijskom liku, zapetljava u spiralu. U crtežu Reafirmacija portreta (1988.) rast čovjeka simulira rast stabla, stopala i dlanovi šire se u prostor, pretvarajući se u nešto nalik granju i korijenju, odnosno krilima i plivaćim kožicama, u stasitog čovjeka u metamorfozi, koji čvrsto stoji na zemlji i putuje spram dvije amplitude. Reafirmacija portreta objedinjuje tako dvije teme, dva impulsa Kožarićeva stvaranja – ekstenziju u prostor i transformaciju oblika.
Iako dijalog Ivana Kožarića s prostorom nikad ne prestaje, nove teme i postupci koje sedamdesetih godina ulaze u njegov umjetnički svijet imaju jače utisnut žig vremena, netvarnog i pretvorbe. Kiše, paralelne linije koje pri promjeni gustoće, usmjerenja i boje linija te pozicioniranja u bjelinu papira zadržavaju kvalitetu ritma, svojevrsna su meditacija tog oblika meteorološkog vremena. Iz povučene crte koja pada ili se uspinje, koja se povećava kreirajući prostor crnila i ambisa, koje umjetnik ritmizira u kiše ili ih zgušnjava u koprene koje naziva Dušama, Kožarić generira stav, raspoloženje i trenutak duha. Serija Ispuhivanje energije nastaje radom daha, snažnim ispusima akrila koji se kroz cjevčicu raspršuje u obojane maglice na papiru ili tekstilu. U stalnom osjećanju prostora i njegove ispunjenosti, Kožarić ne zanemaruje negativ, prazninu i potencijal međuprostora, nevidljivi zrak koji struji između. Oblici prostora koji nastaju 1960-ih otjelovljeni su skulpturalni otisci „duhovnog, nepredmetnog, neiskustvenog, oslobođenog nebitnosti pojavnog“. U Kožarićevom sveobuhvatnom i heterogenom spremniku oblika i ideja zbog svoje se konciznosti ističu tri slova, tri fizikalne veličine. V-M-E (vrijeme, masa i energija) zapisani u obliku formule zadobivaju snagu sveprožimajućeg umjetničkog i životnog načela, ujedinjujuće niti koja postaje i misao vodilja izložbe.
Energija Kožarića zaokuplja u raznim oblicima, a Sunčeva je energija zajedno sa svojim izvorom kožarićevski snažno dokumentirana. Sunce konkretizira i prizemljuje kao savršenu kuglu, ali ne zanemaruje njegove efemerne i promjenjive efekte – svjetlosne mrlje koje fiksira na zidu, licu ili papiru. Na krug i sferu i njihove izvedenice Kožarić se često vraća: kugle, polukugle ili kružnice odljevi su sunca, kalupi nebeskog svoda te oblik zemlje.
Istovremeno s opažanjem vanjskog svijeta javlja se poniranje u sebe. Ono se likovno označava spiralama koje zamjenjuju fizionomiju lica ili u koje se cijelo tijelo savija kao u bestežinskom stanju (Figura, 1960.). Savladavanje prostora (stvarnog i metaforičkog prostora slobode) poigravanje je i osnovnom fizikalnom silom, gravitacijom kojoj prkose uzleti ili koja ostaje nepobijeđena u Letaču (1999.) koji se pokušava otisnuti s tla. Prirodne sile oblikuju se u Kožarićevom radu u konceptualne umjetničke postupke prizemljivanja, priljepljivanja, skupljanja, rastezanja... Bijele Širine kao da sugeriraju beskonačnost prostora, širenje kao kozmološki smjer vremena koji jednako dobro integrira i pitanje prostora i pitanje vremena.
Kožarićevi radovi ne inspiriraju nas samo da se zapitamo što su oranica, nebo ili praznina u njegovom opusu, već što oni predstavljaju uopće. Nagon života (eros) stalno se obnavlja, a umjetnik će, slično Rousseauu koji smatra da se život ne vrednuje brojem proživljenih godina, već istinskom svijesti o njemu , zaključiti: Svakog dana moramo osvajati život, jer mi smo mrtvaci ako nismo sasvim živi.
Izložba se može pogledati Muzej moderne i suvremene umjetnosti do 5. srpnja 2021.
(Kora Girin, kustosica izložbe, Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka)
Fotografirao: Hrvoje Franjić
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr