Jedna od značajnih zadaća muzeja općenito, a posebno muzeja suvremene umjetnosti pronalaženje je umjetnosti koja je iz njega isključena. Uključivost je jedan od ključnih pojmova nove ICOM-ove definicije muzeja, a švicarski Muzej Susch usmjeren je upravo na promicanje rada umjetnica, često zanemarenih, previđenih ili neshvaćenih. Kako je osnivač muzeja poljska poduzetnica posebna pozornost istraživačkog i izložbenog djelovanja muzeja posvećena je umjetnicama iz srednje i istočne Europe te je tako u prosincu otvorena velika retrospektivna izložba Edite Schubert naslovljena Profusion, prva takva izvan Hrvatske.
Izložba u Švicarskoj prati umjetnički razvoj Edite Schubert kroz dijelove njezinih raznorodnih ciklusa: od hiperrealističkih slika s prikazima svakodnevnih predmeta poput ukosnica, Kandit bombona i ruževa za usne koji lebde unutar slikarske pozadine, radova u kojima serijski oblikuje i bilježi različite tipologije kupola, do onih u kojima se okreće organskim materijalima i izlaže latice, lišće i stabljike ruže.
Važan dio postava predstavljaju i ekspresivna platna iz razdoblja nove slike (rane osamdesete) premazana bitumenom na kojem se ističe intenzivna crvena, plava i žuta boja voštanog pastela. Drugačiji ton imaju radovi iz ratnog razdoblja devedesetih izrađeni od stranica dnevnog tiska i premazani crnim akrilikom u monotonom geometrijskom uzorku kojim se umjetnica poziva na svoju raniju geometrijsku fazu. Izloženi su i njezini kasniji ciklusi poput instalacije Ambijent u kojoj niz autoportreta umjetnice okružuje bar kod osnovnih namirnica ili pak lebdeće kružno postavljene fotografije gradova koje čine rad Horizonti i koje prikazuju lokacije od posebnog značenja za umjetnicu.
Bez obzira na to što stvaralaštvo Edite Schubert na prvi pogled izgleda raznoliko i heterogeno – za svaku je izložbu stvarala nove cikluse radova – ipak se može uočiti zajednička nit koja se kroz njega provlači. Prema povjesničarki umjetnosti Leonidi Kovač, koja se sustavno bavila njezinim opusom, posebno se izdvaja eksperimentalna dosljednost njezine umjetnosti, te intermedijalnost u kojoj umjetnica nadilazi granice medija slikarstva. Tematski značajna okosnica njezinog stvaralaštva, koja je i danas relevantna, je istraživanje koncepata čovjeka i prirode.
Umjetničko djelovanje Schubert (rođena 1947. godine) počinje u ranim sedamdesetima (1971. završava slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Miljenka Stančića) i traje sve do smrti 2001. godine. Iako je sudjelovala na važnim međunarodnim izložbama poput bijenala u Veneciji i Sydneyu, najviše je izlagala u domaćim muzejima, te je njezin opus malo poznat izvan Hrvatske.
Tim je značajnije što je kritika ove izložbe izašla i u britanskom Guardianu u kojoj se novinarka Elise Morton najviše osvrnula na činjenicu stapanja dvaju poslova koje je umjetnica obavljala – kao ilustratorice Zavoda za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu i ostatka njezinog umjetničkog stvaralaštva. Ovakva nam detaljna recenzija izložbe iz britanskih novina puno govori o tome koliko je uspjela misija Muzeja Susch.
Dio radova na izložbi posuđen je iz hrvatskih muzeja – radovi umjetnice prisutni su u fundusima Galerije umjetnina u Splitu, Gradskog muzeja u Virovitici, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti.
Izložba je otvorena do 17. svibnja 2026.
Pandemija korona virusa snažno je gurnula muzeje u funkcioniranje u digitalnom okruženju, a QR kodovi nisu ostali iznimka. U pretpandemijskom razdoblju još su možda vrijedili razlozi koje su muzeji navodili zbog čega ih ne implementiraju – a među njima su bili da posjetitelji uglavnom ne znaju koristiti QR kodove, no danas ta činjenica zasigurno više ne vrijedi.
QR kodove, engl. QR = quick response, izumio je već 1994. godine Masahiro Hara za tvrtku Denso Wave iz potrebe za kodovima koji bi sadržavali više informacija od standardnih kodova. Muzeji su QR kodove počeli uvoditi 2000-tih (poput muzeja suvremene umjetnosti Mattress Factory iz Pennsylvanije koji ih je uveo 2009. ili Brooklyn Museuma koji je isto učinio 2012.), ali pokazalo se kako ih posjetitelji nisu baš često koristili. Jedan od razloga je što tad nisu bili odveć poznati, a za njihovo čitanje bilo je potrebno instalirati aplikaciju (u ono vrijeme to je predstavljalo veću barijeru no danas). Primjer (za naše podneblje) avangardne upotrebe ovog koda bio je (doduše ne u postavu već na publikaciji) MDC-ov Vodič kroz hrvatske muzeje i zbirke iz 2011. godine, na čijem je ovitku otisnut QR kod kojim se trebalo pristupiti ažurnim podacima o hrvatskim muzejima putem portala Hrvatskih virtualnih muzeja. Iako je ideja bila napredna, čak su i tadašnji najnoviji Iphoneovi s poteškoćama pristupali portalu putem QR koda složenog od sličica muzejskih predmeta. Vjerojatno dobar dio onih koji su u rukama imali ovu publikaciju uopće nije bio svjestan da ilustracija naslovnice čini kōd putem kojeg su mogli pristupiti sadržaju o muzejima (možda i zato jer je ovitak trebalo rasklopiti da se prikaže cjeloviti QR kod, što se pokazalo ne baš intuitivnim). Bio je to eksperiment nakon kojeg je trebalo više od desetljeća i jedne globalne pandemije da se primjena QR kodova ozbiljnije ukorijeni u muzejima.
Prema podacima na portalu Nubart, usvojenost QR kodova za muzejske audiovodiče prije i nakon pandemije naprosto je zapanjujuća - među europskom populacijom porasla je za čak tri puta odnosno za 62,5 %, s pretpandemijskih 35,4 % na impresivnih 97,9 %!
No, zašto su QR kodovi korisni? Prvenstveno, „štede“ dragocjen prostor muzejskih površina na kojima treba stati razumljiv, ali ne preopsežan tekst zajedno s izlošcima, a da sve zajedno ne bude zatrpano, što često predstavlja zahtjevan zadatak autorima izložbi. Sljedeća je prednost mogućnost višejezičnosti sadržaja - kada na onaj isti skučeni prostor treba utrpati izloške, tekst, ali i prijevode teksta na nekoliko jezika. Nadalje, ispravljanje teksta, dopuna i ažuriranje mnogo su jednostavniji i ne iziskuju dodatne troškove kao što je to slučaj kod ispravljanja posebno otisnutih dizajniranih ispisa koji se moraju pažljivo aplicirati. Prikupljanje anonimnih podataka o posjetiteljima i analiza prikupljenog vrijedni su izvori informacija za muzeje i njihovu djelatnost koje također omogućava upotreba QR kodova. S podacima o popularnosti pojedinih muzejskih predmeta, vremenu provedenome u muzeju, jeziku kojim se posjetitelj koristio mogu se unaprijediti buduće izložbe kao i sveukupno posjetiteljsko iskustvo.
Prema tipu sadržaja, QR kodovi omogućavaju pristup raznolikoj multimediji poput teksta, audio i video sadržaja ili slika, gdje je sadržaj pohranjen mrežno, primjerice na stranici muzeja ili u web aplikaciji a QR kod sadrži URL adresu za pristup. Način implementacije QR kodova ključan je za uspjeh. Ako se, primjerice, kōd postavi uz svaki pojedini eksponat, postoji opasnost da će se posjetitelj brzo umoriti od stalnog skeniranja, osobito ako je sadržaj predugačak, nije dovoljno jasan ili nije optimiziran za mobilne uređaje. S druge strane, jedan univerzalni QR kod za cijelu izložbu može biti praktičan, ali smanjuje mogućnost praćenja interesa publike i personalizacije sadržaja. Zbog toga se u praksi pokazao često učinkovitijim hibridni pristup koji podrazumijeva selektivnu upotrebu QR kodova na ključnim točkama izložbe, uz jasnu komunikaciju posjetiteljima što će skeniranjem dobiti i zašto im se taj pristup isplati.
Dobar primjer upotrebe QR kodova je pristup audiovodičima za koje posjetitelji umjesto klasičnih uređaja koriste vlastite telefone, što smanjuje troškove održavanja i logistike za ustanove, ali i otvara mogućnost prikupljanja anonimnih podataka o korištenju sadržaja. Audio vodiči mogu sadržavati cijeli niz sadržaja koji pokriva cijelu izložbu – višejezični audio vodič popraćen slikom, videom, tekstom, s mogućnosti ispunjavanja ankete o posjetiteljskom iskustvu, prijave na newsletter i društvene mreže.
Ipak, važno je osvijestiti da QR kod sam po sebi ne jamči bolji doživljaj već da predstavlja tek ulaznu točku. Kvaliteta sadržaja, jasnoća poruke i način na koji je kod uklopljen u izložbeni dizajn presudni su za to hoće li digitalni sloj obogatiti ili opteretiti posjet.
Iz muzejske perspektive, na tržištu postoje brojne opcije za implementaciju QR kodova za muzejske sadržaje. Statički ili dinamički kodovi – nepromjenjivih ili promjenjivih URL adresa, s jedne strane sigurnijih a s druge manje fleksibilnih ili fleksibilnih, a potencijalno manje sigurnih. Kod besplatnih providera za generiranje preporučljivo je koristiti pouzdane kompanije poput Canve, Adobea ili QR-Code Monkeyja, a izuzetno fleksibilni multimedijski audio vodič može pružiti Nubart.
QR kodovi pružaju suvremen i održiv način pružanja dodatnih informacija posjetiteljima o muzejskim predmetima, izložbama, muzejima i njihovoj djelatnosti. Iznimno su fleksibilni i mogu se povezati s multimedijskim sadržajima, profilima na društvenim mrežama, obrascima za prijavu na newsletter, obrascima za povratne informacije ili audio vodičima. U tom smislu, QR kodovi simboliziraju širu promjenu u muzejskoj praksi: pomak od jednosmjernog prijenosa informacija prema fleksibilnom, višeslojnom i participativnom iskustvu. Putem QR kodova zainteresirani posjetitelji mogu ne samo saznati više o muzeju, već i ostati u kontaktu s ustanovom, pratiti novosti, produbiti znanje i što je najvažnije - pronaći motivaciju za ponovni posjet.
(Tea Rihtar Jurić)
Fotografirala: Tea Marinović
Gradska galerija Sikirica – izložba „Boro i njegov Sinj“
U Gradskoj galeriji Sikirica u Sinju nedavno je otvorena izložba „Boro i njegov Sinj“ posvećena Borisu Buljanu, kroničaru i arhivistu Sinja i Cetinske krajine, koji je ostavio dubok trag u životu grada kroz značajan doprinos u različitim projektima od interesa za lokalnu zajednicu, a posebno kroz desetljetni angažman u Planinarskom društvu Svilaja. Autorice i kustosice izložbe su Dragana Modrić i Ana Žanko, a dizajn kataloga, likovno oblikovanje postava i svih materijala za postav potpisuje Jelena Pavlinušić. Izložba je dio ovogodišnjeg programa Jesenjarenja koji provodi udruga Sinjski kulturni urbani pokret i Gradska galerija Sikirica, na temu 'Pouke naslijeđa'. Izložba se može pogledati do 31. siječnja u radno vrijeme Galerije.
Izložba donosi presjek Buljanove bogate arhive koja je nastajala desetljećima, a u kojoj su danas ostale sačuvane raznorazne memorabilije, fotografije, filmski letci, novinski članci i najrazličitija dokumentarna građa vezana za povijest i sadašnjost Sinja i Cetinske krajine. Kustoska koncepcija pritom naglasak stavlja na ključne odrednice života Borisa Buljana, u okviru izložbe podijeljene u tematska poglavlja – Boro i njegov Sinj, Zvali su ga Belmondo, Boro – filmofil i arhivist, Boro i njegove planine te zaključno Boro i kako ga pamtimo? Sam naziv izložbe, kao i naziv poglavlja, namjerno je neposredan i intiman, s ciljem da posjetitelju prenese specifičan moment bliskosti i emocionalne povezanosti između lika i djela Borisa Buljana i lokalne zajednice. Najopsežnije poglavlje, Boro – filmofil i arhivist, otkriva Buljanovu ogromnu strast i ljubav prema filmskoj umjetnosti o kojoj se tijekom cijelog života jako puno educirao i informirao iz različitih izvora. Marljivo je vodio evidenciju filmova koje je pogledao, kao i evidenciju svih filmova ikad koji su prikazani u Gradskom kinu u Sinju, bilježio je također zanimljive podatke iz povijesti hrvatskog i svjetskog filma, a sakupljao je i reprodukcije fotografija glumaca iz novina i časopisa, promotivne letke i stručnu literaturu. Kako bi se posjetitelja predočili razmjeri Buljanova interesa za filmsko stvaralaštvo, u izložbeni postav uključen je dio njegove kućne knjižnice s odabranim naslovima iz filmske teorije, VHS kazete na kojima je čuvao omiljene naslove te izbor filmskih letaka i fotografija omiljenih glumaca.
Fotografirala: Tea Marinović
Drugo važno poglavlje, Boro i njegove planine, odnosi se na šezdeset godina aktivnog bavljenja planinarenjem i višedesetljetnog angažmana u planinarskom društvu Svilaja, po čemu ga se najviše i pamti, ne samo u Sinju nego i u planinarskoj zajednici diljem Hrvatske. U okviru postava, istaknuti su njegovi najveći uspjesi i inicijative koje je pokrenuo kao predsjednik i član uprave društva, od osnivanja Cetinske transverzale do početka izgradnje planinarskog doma Orlove stine. Kao dio izložbenog postava uključene su brojne fotografije, planinarske memorabilije, dokumenti i isječci dnevničkih zapisa koji dodatno podcrtavaju intiman i emotivan doživljaj izložbe. Za kraj, poglavlje Boro i kako ga pamtimo? osmišljeno je kao svojevrsni zid sjećanja te su u formi kratkih crtica iz života njegovi prijatelji, članovi obitelji i sugrađani podijelili svoje uspomene na njihove zajedničke trenutke.
Fotografirala: Tea Marinović
Boris Buljan (1946. – 2023.) rođen je u Vrličkoj ulici u centru grada. Otac Jozo bio je posljednji sinjski remenar, a majka Anđa brinula je o domaćinstvu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Sinju, nakon čega je upisao Ekonomski fakultet u Zagrebu. Nakon par godina odustaje od studija, vraća se u rodni grad i zapošljava se u računovodstvu tadašnje konfekciji 'Sinjanka' (OOUR Jugoplastike). Odrastajući u samom centru sinjske varoši, u Vrličkoj kali, Boris Buljan je još kao dijete izgradio specifične interese – redovne odlaske u kino koje je bilo u neposrednoj blizini njihove obiteljske kuće, u ljetna poslijepodneva odlaske na sinjski gradski bazen, a već s petnaestak godina s prijateljima odlazi i na prve planinarske avanture. Trajno vezan za svoj Sinj, ali i podjednako neobično zaljubljen u Zagreb, još od mladih dana pokazuje tendenciju sakupljanja arhivske građe, novinskih članaka i fotografija vezanih za povijest i sadašnjost Sinja i Cetinske krajine, filmsku kulturu, planine i prirodu te različite teme od njegova osobna interesa. Osim kao sakupljač i arhivist, Buljan je bio iznimno revan i detaljan i kao kroničar svakodnevnice te je u obiteljskoj arhivi sačuvano deset njegovih dnevnika, u kojima je vodio svakodnevnu evidenciju zbivanja, aktivnosti i planova.
(Ana Žanko)
Fotografirao: Karlo Jelić
„Od zrna do čokolade“ – pet tisuća godina povijesti najomiljenije slastice
U Hrvatskom muzeju turizma u Opatiji može se razgledati gostujuća izložba Muzeja čokolade Zagreb pod nazivom „Od zrna do čokolade: putovanje kroz vrijeme“ koja donosi intrigantnu priču o povijesti jedne od najomiljenijih slastica na svijetu dugoj pet tisuća godina – od prvog napitka od kakaa do poznatih čokoladnih brendova koje danas poznajemo i volimo.
Izložba prikazuje više od 150 predmeta – posuđe za pripremu čokolade, stare alate, kalupe, porculanske šalice, reklame i razglednice, koji približavaju ne samo povijest čokolade nego i povijest svakodnevice – od skromnog života indijanskih plemena do raskoši europskog dvora. Svaki predmet na izložbi svjedoči o vremenu iz kojeg dolazi – o ukusima, navikama i mašti generacija koje su u konzumaciji čokolade i čokoladnih pripravaka pronalazile radost. Posebno je atraktivan dio izložbe posvećen dizajnu ambalaže u kojemu se mogu vidjeti elegantne bombonijere s reprodukcijama umjetničkih djela, kao i šareni dispenzeri koji su istodobno bili i igračke.
U uvodnom dijelu posjetitelji putuju u prašume zapadnog dijela Ekvadora gdje se upoznaju sa pripadnicima kultura Mayo Chinchipe koji su prvi u ljudskoj povijesti 3500. godine pr. Kr.uzgajali kakaovac i pripremali napitke od njegovih zrna – tisućljećima prije Maja i Asteka. Tijekom sljedećih stoljeća kakaovac su cijenile velike civilizacije Mezoamerike. Maje su napitak od kakaovih zrna pili topao, često obogaćen čilijem i vanilijom, dok su Asteci više uživali u hladnom napitku, rezerviranom za plemstvo, ratnike i trgovce. Putovanje se nastavlja sa Hernánom Cortésom i španjolskim Konkvistadorima koji su u 16. stoljeću otišli u Novi svijet u potrazi za zlatom, a pronašli su još dragocjenije blago – kakao, koji je u početku bio strogo čuvana tajna španjolskog dvora rezervirana za plemstvo.
Fotografirao: Karlo Jelić
Zahvaljujući tehnološkim izumima nizozemskog inovatora Conrada van Houtena, koji su omogućili odvajanje kakaovog maslaca i suhe tvari, napitak europske aristokracije doživljava u 19. stoljeću velik skok u popularnosti postavši omiljena poslastica djece i odraslih. Prvu čokoladnu pločicu proizvela je 1848. godine engleska tvrtka J. S. Fry & Sons, a samo nekoliko desetljeća kasnije Daniel Peter stvorio je prvu mliječnu čokoladu. Švicarac Rudolf Lindt uveo je proces končiranja, koji je čokoladi dao prepoznatljivu kremastu teksturu, dok su Toblerone, Neuhaus i druge tvrtke početkom 20. stoljeća oblikovale modern praline i čokolade koje poznajemo i danas.
Poseban segment postava posvećen je proizvodnji čokolade u Hrvatskoj koja počinje 1896. godine, kada se u Rijeci otvara prvi industrijski pogon za proizvodnju čokolade i kakaa, velika Riječka tvornica kakaa i čokolade poznata po svojim čokoladama marki Slon i Adria. U Zagrebu se 1911. osniva tvornica Union, koja ubrzo postaje kraljevski dvorski dobavljač i simbol kvalitete. Predstavljene su i tvornice Bizjak, Grič, Kandit, Zvečevo i Kraš, koje su obilježile 20. stoljeće stvorivši prepoznatljive brendove poput Bajadere i Životinjskog carstva.
Kustos izložbe i autor postava je Marko Španjol, a izložba se može razgledati do 25. siječnja 2026.
(I.G.)
Međunarodni centar za podvodnu arheologiju – konferencije Europe Postmediaevalis i ICOM ICMAH-a u Zadru
Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru (MCPA Zadar) tijekom 2026. godine bit će domaćin dvaju velikih međunarodnih događaja – znanstvene konferencije „Europa Postmediaevalis 2026“ i godišnje konferencije ICOM ICMAH-a – Međunarodnog odbora za muzeje i zbirke arheologije i povijesti.
Međunarodna istraživačka grupacija i njezina serija konferencija Europa Postmediaevalis pokrenuta u Pragu 2018. godine zajednički je projekt Instituta za arheologiju Akademije znanosti u Pragu i Centra za obradu, dokumentiranje i evidentiranje arheoloških nalaza. Danas se ubraja među najznačajnija europska bienalna okupljanja stručnjaka posvećenih istraživanju keramičkog posuđa i trgovačkih putova.
U 2026. godini, MCPA Zadar s ponosom od 14. do 16. travnja u Edukacijsko-prezentacijskom centru za podvodnu arheologiju sv. Nikole ugošćuje peto izdanje posvećeno temi „Fragmenti zakopanih priča“. Sudionici će se upoznati s ključnim aspektima post srednjovjekovne arheologije kroz stručne sesije posvećene lulama, keramici, pećnjacima i drugim aspektima materijalne kulture europske prošlosti.
Službeni partner MCPA Zadar je Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru, čija stručna potpora doprinosi visokoj akademskoj razini događaja. Sudjelovanje je potvrdilo više od trideset istaknutih europskih stručnjaka, što jamči bogatu razmjenu ideja, novih spoznaja i istraživačkih rezultata. Konferencija će biti otvorena za javnost i omogućit će svim zainteresiranim za povijest, arheologiju i kulturnu baštinu jedinstven uvid u najnovija znanstvena postignuća.
MCPA Zadar ugostit će i godišnju konferenciju ICOM ICMAH, koja će se održati od 28. do 30. listopada 2026. godine. Središnja tema konferencije bit će izazovi vezani uz očuvanje i predstavljanje podvodne kulturne baštine, pri čemu će se naglasiti važnost međuinstitucionalne suradnje kako bi se fascinantni svijet ispod morske površine približio javnosti. Kroz niz tematskih sesija sudionici će pratiti put podvodnih nalaza – od trenutka otkrića do njihove interpretacije u muzejima – uz istodobno istraživanje utjecaja promjenjivih morskih i obalnih ekosustava na potopljena arheološka nalazišta. Sudionici će istražiti najnovije tehnološke pristupe koji se primjenjuju u mapiranju i dokumentiranju podvodnih arheoloških nalazišta te razmotriti učinkovite strategije za zaštitu podvodne kulturne baštine od nezakonitog uklanjanja i pljačke.
Godišnja konferencija ICOM ICMAH će se po prvi put održati u Hrvatskoj, u organizaciji MCPA Zadar i partnera: ICOM ICMAH, ICOM Croatia, Muzej antičkog stakla, Arheološki muzej u Zadru, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru i Centar Camille Jullian (CNRS).
Poziv za predaju radova dostupan je na službenim stranicama ICOM ICMAH, a sažeci se mogu predati do 20. veljače 2026. Obavijesti o prihvaćanju bit će objavljene 20. ožujka 2026. godine.
Sve detalje možete pronaći na službenim stranicama: https://www.europapostmed.eu/ i https://icmah.mini.icom.museum/.
(MCPA Zadar)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr