Newsletter, broj 126., 20. 10. 2020.

Međunarodna konferencija „Kultura različitosti: podzastupljene i ranjive skupine u muzejskom okruženju“ održala se online od 15. do 17. listopada 2020. u organizaciji zagrebačkog Tiflološkog muzeja. Cilj konferencije bila je razmjena ideja i iskustava vezanih uz podzastupljene skupine u fizičkom i virtualnom muzejskom okruženju, odnosno prilagodba prostora, sadržaja i aktivnosti potrebama takvih osoba. Uz osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju, obuhvaćena je bila i starija populacija, osobe slabijeg socio-ekonomskog statusa, manjinske zajednice i druge podzastupljene skupine, a u obzir se uzela i spolna i rodna ravnopravnost.

Prema uvodnom predavanju Željke Bosnar Salihagić i Nevenke Ćosić iz Tiflološkog muzeja, ujedno i moderatorica konferencije, novi ili inkluzivni muzej interaktivan je, potiče zdravlje i dobrobit posjetitelja te „vidi svoje korisnike kao učinkovite, promjenjive i otvorene za poboljšanje, što pridonosi održivosti muzeja“. Pristupačnost muzeja vidljiva je u više aspekata od samo fizičke pristupačnosti te se u obzir uzima i osjetilni, intelektualni, ekonomski i druge aspekte relevantne za muzejske posjetitelje. U izlaganju je iznesena ideja da bi u muzejski kurikulum na nacionalnoj razini trebala ući edukacija za rad s osobama s invaliditetom i drugim podzastupljenim i ranjivim skupinama.

Trodnevna konferencija bila je podijeljena na više tematskih cjelina koja su uključivale prezentacije i posterska izlaganja. Prva tema bila je „Zakonska regulativa vezana za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom“. U tom je tematskom bloku, između ostalih, govorio i zamjenik pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Darijo Jurišić, osvrćući se na „Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom“ (vidi čl. 30), koju je Hrvatska među prvima potpisala i ratificirala, ali nažalost tek naknadno razmišljajući kakve obveze to uključuje. Sudionici mogli čuti primjere dobrih praksi iz Muzeja grada Koprivnice koji u svoju izložbenu djelatnost i druge aktivnosti uključuju i pripadnike romske zajednice, Gradskog muzeja Karlovac i Centra za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ te Pedagoškog muzeja Ukrajine. Željka Sušić iz Tiflološkog muzeja i web dizajner Dominik Grimm napravili su prezentaciju o pristupačnosti u digitalnom okruženju u kojoj se moglo čuti o strukturi, stilu i drugim elementima dizajna mrežnih stranica koji ih čine pristupačnima za osobe s invaliditetom.

Izvor: Fort Centar Pula

Katarina Marić i Katarina Pocedić iz Povijesnog i pomorskog muzeja Istre predstavile su projekt „Fort Centar Pula“ kojim bi se pulski Kaštel i muzej napravili fizički dostupni osobama s invaliditetom, a uz to bi se prilagodio i postav izložbe te edukativni programi. Ana Škegro iz zagrebačkog MSU govorila je o izložbi „Putovanje kroz slijepo iskustvo“ koja je bila prilagođena slijepim i slabovidnim osobama, ali je također dala i videćim osobama mogućnost doživljavanja izložbe iz perspektive osobe koja ne vidi. Katarina Ivanišin-Kardum iz Tehničkog muzeja Nikola Tesla imala je prezentaciju o prilagođavanju sadržaja muzeja osobama s oštećenjem sluha, a Sara Sopić iz beogradskog Muzeja Jugoslavije predstavila je projekt „Znakovni muzej – inkluzija zajednice Gluhih“.

Aida Vežić predstavila je inicijative Balkanske mreže muzeja, između ostalog one koje su se bavile revizijom pristupačnosti muzeja 2018.-2019., a u sklopu koje je pet muzeja iz Srbije, Makedonije i Albanije dobilo sredstva u iznosu od 1500 eura za poboljšanje prostora i rada. Oleksandr Movchan govorio je o izradi i uporabi taktilnih elemenata u izložbi Regionalnog muzeja lokalne povijesti u Donjecku u Ukrajini, a Tjaša Debeljak Duranović o radu s ranjivim skupinama u Nacionalnoj galeriji Slovenije, uključujući osobe s demencijom. Izlaganja drugog dana konferencije zaključena su posterskim prezentacijama na kojima su predstavljeni projekti i aktivnosti poput „Muzej za sve“ Tiflološkog muzeja, Erasmus + projekta „Seniori za baštinu“ Muzeja Radboa i Muzeja grada Pregrade Zlatko Dragutin Tudjina te primjeri iz Muzeja i galerije Nikšić iz Crne Gore, Osnovne škole Pećine, Hrvatskog školskog muzeja i Gradskog muzeja Požega.

Izvor: Saša Tkalec

Uz primjere kako se muzeji i baštinske ustanove otvaraju prema potrebama posjetitelja i korisnika koji spadaju u podzastupljene i ranjive skupine i ideje kako bi se trebali dodatno otvoriti da te skupine više ne nose te titule, ova konferencija donijela je još jedan važan zaključak – svi mi, ovisno o situaciji i kontekstu, možemo postati dio upravo tih skupina. (Zrinka Marković)

Izložba "Zbirka u retrovizoru", otvorena krajem prošlog mjeseca u Modernoj galeriji u Zagrebu, kroz šezdesetak rijetko izlaganih djela naših istaknutih umjetnika publici približava veliku Zbirku akvarela, crteža i grafike 19. i 20 st. Moderne galerije, prema riječima ravnatelja Galerije Branka Francheschija „pomalo zaboravljenu i zapostavljenu u odnosu na ostale galerijske zbirke“.

Autor izložbe Klaudio Štefančić Zbirku crteža i grafike, koja broji više od 3800 muzejskih predmeta, predstavlja kroz pet diskurzivnih cjelina - Modernom dobu moderna umjetnost, Putnici, Svjedoci, Ženski pogled i Tamo i opet natrag, skrećući pozornost na zanemarene aspekte umjetničkog modernizma, odnosno značenja koja se nad umjetničkim dijelom neprestano roje, umrežavaju i mijenjaju otkrivajući društvena zbivanja u užem nacionalnom ili širem europskom kontekstu. Najbrojniji su radovi izvedeni različitim crtačkim tehnikama, zatim u tehnikama akvarela, tempere, gvaša i pastela. Riječ je o radovima velikim dijelom kanonskih hrvatskih umjetnika koji su svoju vrijednost uglavnom potvrđivali slikarstvom ili kiparstvom. U tom smislu na ovu se zbirku može gledati i kao na neku „rezervnu“ povijest moderne umjetnosti, jer su gotovo svi ključni protagonisti te povijesti u njoj zastupljeni.

Prva cjelina skreće pozornost na topose umjetničkoga modernizma, prije svega fenomen grada i gradskog života, koji su u okviru moderne umjetničke estetike upotrijebljeni kao citati iz prošlosti, uglavnom fokusirani oko formalističkih i prikazivačkih tehnika. Motivi gradske svakodnevnice predstavljeni su u Kavani na bulevaru (1908.) Josipa Račića, Plesu (1930.) Željka Hegedušića, te U Parku (1930.) Vjekoslava Paraća, radovima koji prikazuju užurbani metropolitanski život Pariza, odnosno New Yorka, koji je imao velik utjecaj na naše umjetnike koji dolaze iz provincije. Posebno je zanimljiva cjelina Ženski pogled posvećena položaju žena u umjetničkom stvaralaštvu. Naziv je preuzet iz fraze filmske teoretičarke Laure Mulvey koja je upotrijebila izraz muški pogled kako bi opisala klasični Hollywoodski film. On ima i svoje negativno značenje - kad je taj muški pogled internaliziran, što je donekle prisutno u crtežima jedne od naših prvih akademski školovanih umjetnica Sonje Kovačić Tajčević (Ležeći ženski akt, 1927.; Studija muškog akta, 1927.), koji se prilagođavaju kanonu postavljenom od muških umjetnika i muških povjesničara umjetnosti. Nakon Drugog svjetskog rata situacija se postepeno mijenja što je vidljivo u radovima Vjere Lalin (Malpomena, 1974.) i Dubravke Babić (Sam III, 1980.), koji odražavaju ženski senzibilitet i samosvijest. Mali uljez je crtež Slavka Šohaja Toaleta (1971.), neka vrsta kontrapunkta koji pokazuje kako su muškarci tradicionalno prikazivali žene.

Tema Svjedoci donosi život potlačenih pripadnika društva, društvene i političke nemire, te ratne strahote. Započinje s dva ratna prikaza – Vojnikom (1917.) Vladimira Becića koji je i sam bio dobrovoljac na Solunskom frontu i ratni dopisnik visokotiražnog pariškog polumjesečnika L'Illustration, te Kajmakčalanom (1933.) Otona Ivekovića koji prikazuje jednu od najkrvavijih bitaka između srpske i bugarske vojske. Zatim dolazimo do Drugog svjetskog rata i Vanje Radauša, vrlo specifičnog umjetnika koji je velik dio svog slikarskog i kiparskog ciklusa posvetio prikazu ratnih strahota, povijesnih nesreća i životnih tragedija. Izložena su dva crteža iz ciklusa Dance macabre (crtež br. 16 i crtež broj 43), nastalog između 1936. i 1940. godine, koji dokumentiraju užase Prvog svjetskog rata te na neki način anticipiraju pustošenja u Drugom svjetskom ratu. Tu su crteži zbjegova Đure Tiljka – Zbijeg (1943.) i Lički zbijeg u St. Maria Bagno (1944.), koji progovaraju o stradavanju civilnog stanovništva u Drugom svjetskom ratu, te gvaš Branka Ružića Lorca II koji je imao potrebu naslikati smrt pjesnika Federica Garcia Lorce, jedne od najpoznatijih žrtava španjolskog Građanskog rata.

Fotografirao: Edvard Šušak. Izvor: HINA

Posljednja cjelina ukazuje na dvije pojave vezane uz drugu polovicu prošlog stoljeća. Prvo, na obnovu modernističkih vrijednosti nakon pokušaja da se tijekom Drugog svjetskog rata i neposredno iza njega one negiraju ili izbrišu. Drugo, na pojavu umjetničkog postmodernizma u čijem je okviru, kako pojašnjava autor, postalo jasno da u povijesnom kretanju umjetnosti ne postoji svrhovitost, da su različiti načini prikazivanja, materijali i mediji samo to – načini, materijali i mediji – a ne zalog umjetničke esencije. Poslijeratna obnova modernističkih principa predstavljena je radovima Ede Murtića (Crtež, 1966.), Otona Glihe (Gromače, 1964.), Ante Kuduza (Kadar, 1965.) i Miroslava Šuteja (Sunčev atom, 1962.), autora koji su se držali apstrakcije koja se dugo smatrala krajnjim umjetničkim izrazom, vrhunskom estetikom u kojoj je sloboda umjetnosti i umjetnika potpuna.

Postmodernističke tendencije prikazane su kao (meta)pozicija koju umjetnik zauzima u odnosu na instituciju umjetnosti, muzejsko-galerijski sistem i kulturni život. Ta samorefleksija koja se očituje sviješću o tome da je svaki umjetnički čin samo poseban oblik društvenog djelovanja, da je unaprijed klasificiran i da ne ovisi isključivo o autorovoj volji, predstavljena je autoportretima umjetnika u ateljeu – U ateljeu (1920.) Save Šumanovića i Pred štafelajem (1960.) Slave Strielga, te kroz umjetničke prikaze posjeta izložbi koji otkrivaju vrlo složen sistem koji stoji iza samog umjetnika i umjetničkih radova. U tom kontekstu svakako treba spomenuti Na izložbi Miroslava Kraljevića (1986.), rad Kamila Tompe koji tematizira razgledavanje čuvenog Kraljevićevog Bonvivana. Izložbu konceputalnim tendencijama zaključuje Paleta Save Šumanovića (1977.), ironičan komentar Gorana Trbuljaka na kunsthistoričarsku klasifikaciju umjetnosti koja se često poziva na stil koristeći metaforu paleta.

Izložba se može razgledati u Modernoj galeriji do 15. siječnja 2021. godine. (Ivan Guberina)

Posljednjih godina svjedočimo uzletu međunarodne popularnosti teme poslijeratne jugoslavenske arhitekture što je potvrđenom dobro prihvaćenom izložbom Prema betonskoj utopiji, postavljenoj 2018. godine u njujorškoj MoMa-i. Izložba SUNČANA STRANA MODERNIZMA: Turistička arhitektura u Hrvatskoj 1962. – 1972., otvorena 8. listopada 2020. u Oris – Kući arhitekture u Zagrebu, bavi se manjim segmentom te teme, ali značajnim za našu državu, usmjerenu na ljetni turizam.

Na izložbi je prikazano deset antologijskih projekata, pretežno hotela, nastalih u razmaku od desetak godina u periodu od 1962. do 1972. godine. Osim crteža i arhitektonskih modela, izloženi su manji komadi opreme (servis posuđa iz Ambasadora u Opatiji, svjetiljka iz Haludova), predmeti umjetničkog uređenja interijera, prospekti i brošure, fotografije, te video intervjui s arhitektima (Ante Rožić i Boris Magaš).

Koliko se velika pažnja posvećivala uređenju obale i prostornom planiranju kako bi se otvaranjem masovnom turizmu ipak izbjeglo nagrđivanje krajolika otkriva Regionalni prostorni plan Južnog Jadrana iz 1968. godine koji uključuje plan namjena površina s naznačenim turističkim, industrijskim i poljoprivrednim centrima, nastao u suradnji Urbanističkih instituta triju socijalističkih republika uz konzultaciju ondašnjeg Instituta za ekonomiku turizma i međunarodnog konzultativnog konzorcija.

Uklapanje u prirodni okoliš i prilagođavanje terenu bila je bitna odrednica svih izloženih projekata, a zanimljiv primjer toga je Hotel Libertas u Dubrovniku (Andrija Čičin Šain, Žarko Vincek, 1968. – 1974.) sa serijom valovitih terasa, rješenje uvjetovano strmom lokacijom. U projektima osmišljavanja dotad nepostojeće turističke infrastrukture može se zaključiti kako se nisu „uvozila“ strana rješenja već se radilo na istraživanju okolnog prostora i traženju novih arhitektonskih rješenja korištenjem jezika modernizma (Hotel Maestral u Brelima, 1962. – 1965.) i kasnije brutalizma (spomenuti Libertas).

Fotografija: Ivona Marić

Karakteristično za to vrijeme, arhitekti su surađivali s dizajnerima i umjetnicima, tako Bernardo Bernardi radi na opremanju interijera Rožićevih zdanja, Mihajlo Arsovski dizajnira vizualni identitet opatijskog Ambasadora, a na izložbi se mogu vidjeti umjetnički predmeti koji su krasili hotelske interijere: radove Ede Murtića, Aleksandra Srneca, Jagode Buić i Dušana Džamonje. S obzirom na turističku i komercijalnu namjenu, fascinira koliko se promišljalo o stvaranju objekata i prostora u kojem bi čovjek želio boraviti, kao dostupnosti prvoklasnog dizajna i umjetnosti običnom čovjeku.

Autor izložbe Maroje Mrduljaš široj je javnosti poznat po dokumentarnom serijalu Betonski spavači koja kroz popularizaciju i upoznavanje s dosezima naše poslijeratne arhitekture i urbanističkih cjelina, želi svratiti pažnju na njeno neodržavanje, zapuštanje (na izložbi Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju arhitekture prezentiran je before i after tog procesa), čak i uništavanje (Hotel Plat). Dodajmo da je proteklih dana aktualna vijest da Hotelu Maestral u Brelima istječe preventivna zaštita za mjesec dana, a upravo je u Hotelu Maestral ova izložba prvotno postavljena 2018. godine, povodom obilježavanja 50. obljetnice prve turističke nagrade „Šampion turizma“.

Izložba SUNČANA STRANA MODERNIZMA: Turistička arhitektura u Hrvatskoj 1962. – 1972. otvorena je do 31. listopada 2020., a može se pogledati radnim danom od 9 do 19 i subotom od 10 do 13 sati. (Ivona Marić)

Prvi trajekt Jadrana – Bodulka i tranzitni život Kvarnera i Jadrana

Izvor: HDD

Izložba „Praksa teorije: Matko Meštrović & dizajn“ – dizajn izvan usko disciplinarnih područja

Izložba „Praksa teorije: Matko Meštrović & dizajn“, otvorena prvo sredinom rujna u HDD galeriji u Zagrebu, a prošli tjedan i u Galeriji Multimedijalnog kulturnog centra u Splitu, posljednjih je tjedana u središtu stručne javnosti. Autori izložbe Marko Golub, Dejan Kršić i Ora Mušćet uspjeli su rekonstrukcijom pojedinih poglavlja djelovanja Matka Meštrovića u kontekstu historizacije dizajna prezentirati ne samo njegovo djelovanje kao likovnog kritičara, publicista, teoretičara i afirmatora ove interdisciplinarne struke, već i popuniti novim saznanjima važne dionice iz povijesti hrvatskoga dizajna.

Izložbom se kroz dokumente, znanstvene i popularne članke, citate, artefakte, knjige, časopise, fotografije te desetak autorskih knjiga predstavlja sveobuhvatan rad Matka Meštrovića, dobitnika nagrade za životno djelo HDD-a 2018. godine. Meštrovića upoznajemo istovremeno kao vodećeg teoretičara i ideologa Novih tendencija (nastavak onog što je započela umjetnička grupa EXAT 51), te kao pionira u stvaranju interdisciplinarne kritičke teorije, kritike umjetnosti, teorije dizajna i kritičko-teorijskog promišljanja tehnologije i medija, jednog od promicatelja visokoškolskog obrazovanja dizajnera.

Meštrović je zaslužan je što se u teorijskom diskursu u šezdesetima počinje upotrebljavati pojam dizajn, a na afirmaciji naziva u širem smislu radio je i Radoslav Putar s kojim je surađivao u Centru za industrijsko oblikovanje (CIO). Meštrović je kao voditelj odjela informiranja bio glavni urednik 12 brojeva stručnog časopisa „Dizajn“ koji je CIO objavljivao od 1965.–1966. godine, čije naslovnice možemo vidjeti u postavu izložbe, kao i nagrađivani vizualni identitet Radio-televizije Zagreb (1973.) čiju je provedbu natječaja i projekta vodio Meštrović. Projekt je primjer visokog standarda ranije uspostavljenog u Europi i SAD-u, a inovativni logotip koji je osmišljen kao elektronski medij (krugovi i signali) prijedlog je slovenskog dizajnera Jože Brumena. Uz suradnika Fedora Kritovca u njegovu realizaciju bio je uključen i Boris Ljubičić, dok je Dušan Vukotić napravio animiranu verziju znaka. Projektu su prema primjeru BBC-a, tada najjače europske TV kuće, pridruženi i telopi. Ovu tehnološku inovaciju za RTZ oblikovali su Sanja Iveković i Dalibor Martinis, poznavatelji novih medija - videa s background-om u novoj umjetničkoj praksi.

Na izložbi je na različite načine prisutan i Boris Ljubičić koji je s Meštrovićem surađivao u CIO-u. Ljubičić je od sredine 1970-ih bio na čelu Tima za vizualne komunikacije koji je tada radio na projektu VIII. Mediteranskih igara u Splitu (1976.–79.), čija je visoka razina profesionalnog rada predstavljena u „Knjizi grafičkih standarda“. Meštrović se s Ljubičićem susreće i tijekom 1992. godine kod natječaja za dizajn hrvatskih papirnatih novčanica, on u ulozi člana žirija, a Ljubičić u ulozi dizajnera. Natječaj je bio prepun iznenađenja, a u konačnici je izabran rad Miroslava Šuteja.

 

Izvor: HDD

Posebna tema izložbe tiče se problematike osnivanja interfakultetskog studija za stjecanje obrazovanja dizajnera, u čijoj je realizaciji Meštrović na različite načine participirao. Uz ranije pokušaje, na kratko je u 1970-ima djelovao interfakultetski postdiplomski studij „Istraživanje i unapređivanje dizajna“, da bi konačno 1989. godine u Zagrebu bio utemeljen Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je Meštrović predavao „Teoriju dizajna“.

Od predstavljenih knjiga na izložbi izdvaja se doktorska disertacija koja otkriva vrijednost njegovih teorijskih promišljanja. Doktorska disertacija »Teorija dizajna i problemi okoline«, objavljena 1980. godine, ukazuje na ulogu teorije dizajna i na važnost kritičke društvene teorije za praksu i promišljanje dizajna i njegove refleksije na društveni, politički pa i ekonomski život. Time je najavio problem onoga što će se puno kasnije imenovati antropocenim ponašanjem.

U iščekivanju publikacije koja će na jednom mjestu sabrati njegov rad, ova nam izložba nudi segmente djelovanja jednog od naših najistaknutijih kulturnih radnika i iznimno važnog stručnjaka zaslužnog za afirmaciju teorije dizajna i razvoj diskursa o dizajnu u našoj sredini, koji se u svom radu zalaže za civilizacijske vrijednosti i socijalni angažman s pozicije dizajna. (Tončika Cukrov)

►vrh

---

 

Otpis u doba COVID-a – spašavanje muzeja ili lov u mutnom

Nakon prvog vala popuštanja mjera i ponovnog pokretanja svjetskog gospodarstva dolaskom jeseni dogodilo se ono čega smo se svi bojali - pandemija COVID 19 virusa se razbuktala. Dok ponovno uvođenje strogih protupandemijskih mjere ima neosporno pozitivan efekt na funkcioniranje zdravstvenog sustava, sektor kulture teško pogođen nezapamćenim padom posjetitelja i prihoda, pokušava se oduprijeti gubitku radnih mjesta do sada neviđenim mjerama – prodajom umjetnina iz vlastitih zbirki.

Naime, u četvrtak će se u poznatoj londonskoj aukcijskoj kući Christie’s naći Portret Sir Davida Webstera, bivšeg ravnatelja glasovite Kraljevske opere koji je instituciju vodio između 1945. i 1970. godine. Platno najskupljeg britanskog živućeg slikara Davida Hockneya procijenjeno je na 11 do 18 milijuna funti, a izvršni direktor Kraljevske opere Alex Beard izjavio je kako su se odlučili na taj težak potez „suočeni s najvećom krizom u svojoj povijesti koja je prijetila otpuštanjem velikog broja umjetnika, scenskih radnika i administrativnog osoblja“, te se nadaju da će prodajom Hockneyeva portreta moći i dalje tijekom nadolazećih desetljeća oduševljavati publiku vrhunskim baletom, plesom, glazbom i operom.

Odluka o prodaji najvrednijeg djela u zbirci Opere donesena je nakon što se krajem rujna u britanskoj javnosti vodila žustra rasprava o tome treba li jedna druga prestižna britanska institucija - Kraljevska akademija umjetnosti prodati Michelangelov nedovršeni reljef Taddei Tondo kako bi spasila 150 radnih mjesta. Rad koji prikazuje Djevicu Mariju, malog Krista i Ivana Krstitelja jedina je Michelangelova mramorna skulptura u nekoj britanskoj zbirci, a Kraljevskoj akademiji donirana je 1829. godine. Unatoč tome što je vrijednost Michelangelove skulpture procijenjena na više 100 milijuna funti, iz Kraljevske akademije za sada ne razmišljaju o prodaji poručivši „kako nemaju namjeru prodavati djela iz vlastitih zbirki jer im je dana privilegija i odgovornost čuvanja iznimnih umjetničkih ostvarenja u kojima trebaju uživati sadašnje i buduće generacije“.

Situacija nije puno vedrija ni s druge strane Atlantika. Nakon nezapamćenog vala otkaza koji se ljetos prelio preko najvećih američkih muzeja od Metropolitana do Smithsoniana rupica u pravilima koju je pod pritiskom pandemije na proljeće otvorio American Alliance of Museums dozvolivši na godinu dana da se sredstva zarađena prodajom otpisanih djela iz muzejskih zbirki mogu koristiti i za preživljavanje, a ne samo nabavu novih djela - otškrinula je i mogućnost za spas nekih kuća, ali i vrata pakla za društvo koje u svakoj velikoj krizi zna kako zaraditi. Prošli tjedan Brooklynški muzej prodao je u Christie's-u Lucretiu Lucasa Cranacha starijeg za 4.2 milijuna dolara kako bi osigurao plaće za kustose, dokumentariste i restauratore. Još se nelagoda i polemika oko prodaje Cranacha nije slegla, a isti je muzej za kraj mjeseca najavio prodaju radova Claudea Moneta, Edgara Degasa, Joana Miróa i Henrija Matissea u rivalskoj kući Sotheby's.

Samo tjedan dana ranije u Christie'su je za 12 milijuna dolara prodan Red Composition poznatog američkog apstraktnog ekspresionističkog slikara Jacksona Pollocka u vlasništvu Everson Museum of Art iz Syracuse koji će, kako pojašnjava direktorica Elizabeth Dunbar, dobivena novčana sredstva upotrijebiti za „diversifikaciju zbirki kako bi one što bolje reflektirale raznolikost zajednice”. Još veće negodovanje u američkoj javnosti izazvao je Baltimore Museum of Arts koji namjerava na dražbi ponuditi djela velikih suvremenih američkih umjetnika među kojima se izdvajaju Posljednja večera ikone pop arta Andya Warhola, procijenjena na 40 milijuna dolara, te 1957-G, rad jednog od vodećih predstavnika apstraktnog ekspresionizma Clyfforda Stilla za koji se vjeruje da će postići cijenu između 12 i 18 milijuna dolara. Ovaj pak muzej ni ne skriva da to čini jer su “gladni”.

Ogorčeni donatori i bivši zaposlenici prozvali su muzej da eksploatira rupe u labavijoj zakonskoj regulativi. Ne slažu se s odlukom o prodaji jer smatraju da muzej trenutno nije suočen s dramatičnim padom prihoda koji bi ugrozio njegovo poslovanje dodavši kako „muzej treba podupirati i brinuti o svojim zbirkama, a ne obrnuto“. Direktor muzeja Christopher Bedford odgovorio je na prozivke rekavši kako je odluka o prodaji „bijelih“ autora motivirana željom „da se isprave sistematični rasizam i povijesne nepravde”, što je danas u Americi jedna od onih “svetinja” s kojima se ne polemizira.

Razna nacionalna i međunarodna strukovna udruženja ponudila su tijekom proteklih mjeseci muzejima različite strategije za nošenje s krizom, no pristup nekih anglosaksonskih muzeja pokazuje da je COVID 19 u muzejima i srodnim baštinskim institucijama prvo pomorio posjetitelje, a zatim načeo muzejske djelatnike i muzejske funduse, ali i bolje običaje da ne kažemo etiku struke. (I.G.)

►vrh

---

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr