HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Vijesti iz svijeta muzeja – prvih 200 brojeva newslettera MDC-a

Danas je pred vama 200. broj elektroničkog dvotjednika Muzejskoga dokumentacijskog centra „Vijesti iz svijeta muzeja“, ovim povodom u novom ruhu. U nešto manje od osam godina od prvog broja, od studenog 2015. do danas, objavili smo 1198 članaka u kojima smo popratili različite teme iz muzejskog i baštinskog sektora kako bi vas pravodobno obavijestili o aktualnim zbivanjima i upoznali s uspješnim praksama iz Hrvatske i inozemstva.

Povodom stotoga broja objavljenog u listopadu 2019. MDC je proveo kratku anketu među čitateljima newslettera o zadovoljstvu ponuđenim sadržajima, ali i prijedlogu tema o kojima bi trebali više pisati. Od tada su prošle skoro četiri godine, a mi smo slijedeći dobivene preporuke „pojačali“ teme iz muzejske pedagogije, dokumentacije, inozemnih praksi i muzejskog marketinga.

Predstavljanja domaćih i stranih izložbi i dalje visoko kotiraju s oko 42 % od ukupnog broja članaka objavljenih u posljednjih sto brojeva. Trudili smo se da u svaki broj bude uključen prikaz novog muzejskog izdanja (oko 14 %), od kataloga, vodiča i priručnika do publikacija za djecu, monografija i muzeološke teorije. Izvještavali smo o novim stalnim postavima i velikim kulturnim projektima poput obnove Palače šećera u Rijeci ili Malog rimskog kazališta u Puli, istovremeno dajući vidljivost manjim muzejima koji se teže probijaju u naš medijski prostor, kao što su to muzeji i zbirke u vlasništvu vjerskih zajednica. Pored toga, stavili smo veći naglasak na izvještaje s domaćih i inozemnih radionica i stručnih skupova.

Ukupna čitanost newslettera od 2019. do 2022. dosegla je gotovo 76 tisuća, odnosno 903 čitatelja po broju. Najveću čitanost zabilježili smo u 2020. godini – čak 20 090. To ne čudi budući da su se u tom periodu dogodile dvije prirodne katastrofe o kojima smo puno izvještavali – globalna pandemija i potresi. Jedan od naših najčitanijih brojeva s 1106 čitatelja objavljen je drugi dan nakon što je Zagreb u rano jutro 22. ožujka 2020. zatresao potres, u kojem smo prvi u Hrvatskoj donijeli detaljan pregled šteta u zagrebačkim muzejima popraćen opširnom fotodokumentacijom kojega su prenijele brojne ugledne medijske kuće, novinski i kulturni portali. Jedino je idući broj bio čitaniji (1556 čitatelja) u kojem smo, u želji da pomognemo nastradalim muzejima, iznijeli praktične savjete i upute o evakuaciji građe nakon potresa i pisali o tome kako pristupiti obnovi muzeja. Nažalost, krajem nesretne 2020. dogodio se i banijski potres što je samo pojačalo nužnost pisanja o temama vezanim uz potres i djelovanje muzeja u kriznim situacijama. Osim što smo kroz naša istraživanja pratili dokle se stiglo s obnovom zagrebačkih muzeja, muzejima oštećenima u potresu ponudili smo platformu na kojoj mogu promovirati svoj rad u zajednici, gostujuće i virtualne izložbe kao i edukativne projekte.

Paralelno smo pratili utjecaj pandemije koronavirusa na muzejsku djelatnost, od onog negativnog poput pada posjetitelja i financijskih prihoda do nešto pozitivnijeg okretanja digitalnim i mrežnim sadržajima kao što su virtualne izložbe ili pak društvene mreže. Ovo potonje ostalo je važna tematska odrednica našeg newslettera i nakon kraja pandemije pa smo tako nastojali podržati programe koji promiču nove muzejske prakse, aktivno uključivanje korisnika u rad muzeja, korištenje multimedije i popularizaciju baštine kroz digitalni storytelling te uputiti na besplatne alate koji mogu unaprijediti svakodnevni muzejski rad.

Redovito smo pisali o inicijativama i fenomenima iz inozemne prakse ukazujući na promjenu paradigme u kojoj muzeji postaju generatori promjena i doprinose izgradnji boljeg i pravednijeg društva. Radi se o temama kao što su istraživanje provenijencije, klimatske promjene i održivost te pristupačnost muzeja različitim društvenim skupinama. Isticali smo i hrvatske muzeje koji aktivno provode inkluzivnost – od izložbenih postava, muzejskih izdanja i edukativnih praksi prilagođenih osobama s invaliditetom, do prenošenja znanja kroz priručnike i radionice namijenjene muzealcima kako bi ih potaknuli na rad s osjetljivim skupinama – kao i one koji su imali hrabrosti u formi izložbe otvoriti tabu-teme poput teškog odrastanja, mentalnog zdravlja i borba s depresijom, diskriminacije manjina i nedostatka ženskog stvaralaštva u muzejskim postavima, ili progovoriti o nekim od najsurovijih poglavlja hrvatske povijesti 20. stoljeća.

Kvalitetu sadržaja prepoznale su naše najjače medijske kuće koje su prenijele brojne tekstove objavljene u „Vijestima iz svijeta muzeja“ što je pomoglo da neka važna muzejska pitanja dospiju do šire javnosti. Među njima najvažniji su rezultati MDC-ovih istraživanja: od godišnje posjećenosti hrvatskih muzeja u fizičkom i virtualnom prostoru kojima smo ukazali na trendove kao što je npr. utjecaj pandemije na pad posjetitelja do istraživanja u kojima smo upozorili na uvjete u kojima rade hrvatski muzeji poput problematike muzejskih čuvaonica i nedostatka prostora za pohranu građe te dugotrajnih stalnih postava, uz već spomenute tekstove o stanju muzeja nakon potresa i obnovi.

Iako uredništvo „Vijesti iz svijeta muzeja“ čine djelatnici MDC-a, ponosni smo na činjenicu da smo od 100. broja značajno proširili mrežu suradnika koji aktivno sudjeluju u kreiranju bogatog i raznolikog sadržaja našeg muzejskog dvotjednika. U nadi da će ta mreža i dalje rasti pozivamo vas, naše kolege, da u nadolazećim brojevima predstavite svoje najnovije izložbene, edukativne, izdavačke i druge zanimljive projekte kako bismo i dalje zajedno učili jedni od drugih te osnažili našu muzejsku zajednicu.

(Uredništvo)


 

Andrija Medulić, Poklonstvo pastira (Rođenje Kristovo), bakropis i bakrorez na papiru kućne izrade, aplicirano na japanskom papiru / Kolekcija Baselitz, Salzburg (Austrija)

Osijek – prvi objedinjeni prikaz Medulićeve grafičke umjetnosti

U osječkom Muzeju likovnih umjetnosti početkom rujna otvorit će se izložba "Andrija Medulić Schiavone - grafički genij manirizma", na kojoj će prvi put javnosti biti predstavljen objedinjen prikaz stvaralaštva poznatog hrvatsko-talijanskog renesansnog slikara i grafičara, jednog od najistaknutijih predstavnika talijanskog manirizma.

Radovi autora kojega struka smatra prvim hrvatskim grafičarom bit će predstavljeni u okviru Dana grafike, tradicionalne manifestacije posvećene isključivo grafičkoj umjetnosti koja se u Muzeju održava od 2003. godine s ciljem popularizacije umjetničkog tiska i grafike među muzejskom publikom. Postav izložbe bit će primarno fokusiran na grafički opus Andrije Medulića koji je tu umjetničku tehniku izučavao stotinjak godina prije Rembrandta, službenog začetnika europske grafike koji u nekim zapisima navodi kako je u početku puno učio izučavajući Medulićevu grafičku umjetnost, ali će biti izloženo i nešto njegovih ulja na platnu, kao komparativni materijal.

Dio je građe ustupile su nacionalne baštinske ustanove kao što su Kabinet grafike HAZU, zbirka Baltazara Bogišića HAZU i Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Velik dio radova posuđen je iz bečkog muzeja Albertine, Kunsthistorisches muzeja u Beču, Francuske nacionalne biblioteke u Parizu i Nacionalne pinakoteke iz Bologne, dok glavnina izložbe dolazi iz jedne privatne kolekcije iz Salzburga.

 

Andrija Medulić, Minerva i muze, bakropis i suha igla na papiru / Kolekcija Baselitz, Salzburg (Austrija)

Kako pojašnjava kustos Muzeja likovnih umjetnosti Ivan Roth, ovim projektom Muzej želi ukazati na značaj Andrije Medulića, ne samo na nacionalnoj ili europskoj, nego i na globalnoj razini, u kontekstu razvoja grafičkih tehnika i grafičkog tiska. Medulić je poseban je jer je koristio puni potencijal grafičkih tehnika i nije se ograničavao samo na ustaljena pravila i šablone grafičkog tiska iz toga vremena, nego je pomicao granice toga stvaralaštva i eksperimentirao s tom tehnikom, koja nije bila obrtnički proizvod, nego uistinu umjetnički rad.

Autori izložbe su istaknuti stručnjaci za umjetnost ranog novog vijeka, dr. Achim Gnann iz bečke Albertine i dr. Milan Pelc iz zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti, dok je kustos izložbe Ivan Roth iz osječkog MLU-a.

Izložbu će pratiti vrlo opsežan katalog koji će budućim istraživačima služiti kao polazišna osnova za izučavanja Medulićeva umjetničkog stvaralaštva bilo gdje u svijetu, a moći će se razgledati u Muzeju likovnih umjetnosti u sve do 3. prosinca 2023.

(I.G.)


 

Fotografirala: Vilma Matulić

Muzej Staroga Grada – izložba fotografija u čast Tonku Maroeviću

U Galeriji Sv. Jerolim u Starom Gradu na Hvaru nedavno je otvorena izložba „Desetljeća s Tonkom – Foto panoptikum Tonka Maroevića kamerom Bože Biškupića“ kojom Muzej Staroga Grada obilježava drugu godišnjicu smrti svoga neprežaljenog suradnika, podupiratelja i nadasve velikana pisane riječi starogrojskih korijena koji je cijeloga života nastojao promicati kulturno, umjetničko pa i tradicijsko nasljeđe drevnoga Staroga Grada.

Izložba je priređena prema ideji Bože Biškupića koji je s Tonkom prijateljevao, surađivao i ukorak hodio više od pet desetljeća. Na 40-ak snapshot fotografija, snimljenih bez „umjetničkih“ pretenzija i tehničkih egzibicija, ovjekovječena su mjesta, događaji, umjetnici ili za umjetnost važne ličnosti s kojima su obojica bili blisko povezani, štoviše i vazda plodno stvarali na korist hrvatske umjetničke i kulturne baštine, a još više na korist njenih suvremenih kreatora i njihovih umjetničkih postignuća svih rodova i vrsti. Čitav svoj radni vijek Maroević je proveo u službi pisane riječi, odnosno pisanju i prevođenju na likovne, književne i pjesničke teme; predgovaranju i pogovaranju izloženih slika, crteža, grafika, skulptura ili publicirane lirike i proze te istraživanju, antologiziranju i promoviranju likovnih, pjesničkih i književnih vrednota hrvatskih umjetnika naše epohe. U naslijeđe nam je ostavio svoju brazdu kao more duboku i široku s mnogo ljepota i vrednota, a na nama je da ga ne iznevjerimo i da njegovu brazdu slijedimo.

Božo Biškupić, vidljivo je to na ovoj izložbi, Tonkovu brazdu slijedi već više od pet desetljeća. Njegove fotografije nadilaze puku dokumentarnost „brzog okidanja“ i s jedne strane upućuju na sagledavanje polustoljetne umjetničke živosti hrvatske kulture, a s druge strane svjedočanstvo su iznimne bliskosti dvojice protagonista i radoholičara te kulture postojano njoj u korist. Biškupićeve fotografije autobiografskog i povijesnog pamćenja zapravo jasno otkrivaju plemenite razloge njihova nastanka: „brzo okidanje“ da se ne zaboravi ono što se nikako ne smije zaboraviti. Flanirajući s malom digitalnom kamerom diljem zagrebačkog i hrvatskog kulturnog prostora Biškupić je uhvatio i mnoge javnosti skrivene detalje iz umjetničkih atelijera ili privatnih druženja i susreta. Iz te doista goleme količine fotografija izdvojili smo one koje je snimio kad je s Tonkom bio u društvu, a to je bilo više nego često i vazda u pozitivnom ozračju.

Sve u svemu, Biškupićevo bavljenje fotografiranjem po obrascu dugotrajnog postojanja i praćenja onog što vrijedi pamtiti, prometnulo se u ekskluzivnu povjesnicu prvorazredna Maroevićeva značaja za suvremenu nacionalnu kulturu i umjetnost 20. stoljeća. Vjerujemo stoga da ćemo s ovom izložbom pridonijeti sagledavanju ukotvljenosti i založenosti dvojice prijatelja, suradnika i poglavito sudionika-kreatora hrvatske kulture, u umjetnost našega vremena i da ćemo ovim foto panoptikumom Tonka Maroevića približiti i onima koji su ga pratili s manje znatiželje od autora fotografija, jer u ovom rogu obilja osjeća se prisutnost i muza i bogova iako nisu u kadrovima.

Kustosica izložbe Biserka Rauter Plančić, a uz otvorenje izložbe predstavljena je knjiga Prilog za bibliografiju Tonka Maroevića autora Sanje Roić i Gorana Šikića.

(Biserka Rauter Plančić)


 

Izvor: Muzej betinske drvene brodogradnje

Muzej betinske drvene brodogradnje – izložba „Žene kalafata“

U Muzeju betinske drvene brodogradnje u okviru manifestacije Dani betinske gajete nedavno je otvorena izložba "Žene kalafata" koja prvi plan stavlja ulogu žena u brodogradnji kroz povijest s naglaskom na period od sredine 20. stoljeća do danas, za koji postoje živi svjedoci vremena i na čije priče se naslonio cijeli koncept izložbe.

Bez obzira što je ženska ruka uvijek bila prisutna na brodogradilištima, žene su u brodogradnji uvijek imale sporednu ulogu, a njihovo se ime nije bilježilo.

Priče žena betinskih brodograditelja 20. stoljeća otkrivaju drugu stranu brodogradnje, onu koja se krije iza porinutih brodova, iskrivljenih madira i zabijenih brageta. Govori o ženama koje su cijeli svoj život posvetile mužu brodograditelju, vođenju kućanstva, brizi o djeci, starijim i nemoćnim članovima obitelji, ali i radile u polju, pomagale u radioni, organizirale kanatu, pospremale i vodile računa o svemu što se događalo u pozadini gradnje drvenog broda. Bile su supruge, majke, domaćice, poljoprivrednice, težakinje, kasnije uza sva “kućna” zaduženja i zaposlene u različitim profesijama, ali uvijek su stizale pobrinuti se za sve ono što se smatralo “ženskim poslom”.

 

Izvor: Muzej betinske drvene brodogradnje

Žene brodograditelja druge polovice 20. stoljeća odgajane su u skladu s tradicijskim vrijednostima, odrastale u polju radeći na zemlji, doživjele su transformaciju društva u kojem su postale sposobne zaraditi vlastiti novac, izreći svoje mišljenje i postati dijelom javnog života. Izložba obuhvaća geografski kontekst, odnose unutar tradicijske obitelji, muške i ženske poslove toga doba, društvene promjene koje su uslijedile promjenom državnog uređenja i dolaskom turizma te organizaciju posla na škveru i svakodnevne obaveze žena brodograditelja. Kroz maštovite instalacije u prostoru posjetitelji će steći dojam o dimenziji tradicijske drvene brodogradnje u kojoj su žene odigrale iznimno bitnu ulogu. Kroz različita tematska područja koja se izložbom obuhvatilo ispričana je njihova priča.

Izložba je otvorena do 20. rujna. 2023.

(Muzej betinske drvene brodogradnje)


 

Izvor: Gradski muzej Nova Gradiška

„LOveBEer“ – izložba posvećena prvoj hrvatskoj pivovari na parni pogon

U Gradskom muzeju Nova Gradiška otvorena je izložba „LOveBEer“ koja predstavlja prvu hrvatsku pivovaru na parni pogon – Pivovaru Lobe i novogradišku obitelj Lobe, njene osnivače i vlasnike, ukazujući na bogato naslijeđe novogradiške političko-gospodarske prošlosti u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća.

Postav izložbe posjetiteljima približava obitelj Lobe koja potječe iz Češke, s posebnim naglaskom na njene najistaknutije pripadnike, Dragutina i njegova sina Miroslava. Početkom 19. stoljeća jedan od članova obitelji doselio se u Slavonsku Požegu s namjerom da proširi obiteljsku tradiciju proizvodnje piva i u ovom dijelu Austro-Ugarske Monarhije. Dragutin Lobe, stariji, bio je ugledan požeški gospodarstvenik i gradski zastupnik. Njegov sin Dragutin (Karlo), vođen poslovnim duhom uviđa da će glavna odrednica gospodarskog napretka biti kvalitetna prometna povezanost, prvenstveno željeznicom te s osamnaest godina, 1851. godine, seli iz Požege u Novu Gradišku i tu nastavlja obiteljski posao, proizvodnju piva. Mala pivovara uspješno posluje i već se 1873. godine modernizira u prvu hrvatsku pivovaru na parni pogon koja se dalje razvijala i širila svoju distribucijsku mrežu otvarajući vlastita skladišta.

Odlika pivovare Lobe je bila kvalitetno pivo koje se prodavalo i u Bosni, Srbiji, Austriji i Mađarskoj. Uz svoj obiteljski posao Dragutin (Karlo) aktivno se angažirao u političkom i društvenom životu grada znatno ga obogaćujući, bio je dugogodišnji općinski načelnik da bi 1866. godine bio izabran za načelnika grada. Nakon sjedinjenja Vojne krajine i civilne Hrvatske 20.4.1883. na prvim je izborima u ovom kraju Dragutin izabran za prvog narodnog zastupnika u Hrvatskom saboru za kotar novogradiški. Oženio se Paolinom Blau, Osječankom iz jedne od najbogatijih gornjogradskih obitelji te je njen kapital znatno pridonio modernizaciji pivovare, kao i mnogim drugim projektima u kojima su sudjelovali supružnici Lobe. 1872. godine su, s nekolicinom uglednih Novogradiščana, utemeljili prvu bankarsku ustanovu u Novoj Gradiški-Novogradišku štedionicu. Izgradili su hotel Erzherzog Carl koji je nakon propasti Austro-Ugarske nazvan Grand hotel, naslanjao se na ulaz u pivovaru i svrha mu je prvenstveno bila promocija, popularizacija i plasman piva. U sklopu Pivovare kultivirali su park, tzv. Lobin park, koji je 50-ih godina prošlog stoljeća uništen. Podupirali su projekte asfaltiranja nogostupa i prijelaza na ulicama 1910. godine te uvođenje električne rasvjete 1913. godine, a Dragutin (Karlo) je pune 62 godine bio i sindik (ekonom) cerničkog samostana. Koliki je bio značaj njega i njegove obitelji prvenstveno za grad, a i Hrvatsku pokazuje činjenica da su dobili diplomu mađarskog plemstva s pridjevkom Novogradiški koju im je u Beču izdao car Franjo Josip I., 1913. godine.

 

Izvor: Gradski muzej Nova Gradiška

Dragutin i Paulina su imali jednu kćer Paulinu i tri sina, Maksa, Rikarda i Miroslava, koji je s ocem radio u Pivovari, a na kraju i preuzeo taj posao. Miroslav je ionako uspješnu proizvodnju dodatno modernizirao i unaprijedio poslovanje širenjem tržišta, tako da je Pivovara Lobe početkom prošlog stoljeća bila značajan gospodarski čimbenik ne samo u novogradiškom kotaru, nego i u Hrvatskoj. Prema količini proizvedenog piva je bila druga, iza Dioničke pivovare Zagreb (danas Zagrebačka pivovara). Najpoznatije i najprodavanije pivo Pivovare Lobe bilo je Ožujsko pivo.

Početkom 20. stoljeća obitelj Lobe ima značajne posjede, bili su suvlasnici raznih poduzeća u Hrvatskoj te nekoliko pivovara, među njima i Zagrebačke dioničke pivovare i tvornice slada u koju su počeli ulagati 1912. godine. U jednom trenutku su, po broju udjela, bili četvrti dioničari te pivovare. Miroslav Lobe je, poput svog oca bio poznati dobročinitelj i uspješan gospodarstvenik. Na žalost, njegovom smrću nestaje obitelji Lobe iz Nove Gradiške. Imovinu Miroslava Lobe nasljeđuju kćeri njegove sestre Pauline, koja se udala u Osijek i tamo je, i dan danas, ostala zapamćena kao „Mačkamama“ zbog svog ekscentričnog načina života i ljubavi prema životinjama.

Miroslavove nećakinje Friderika udana Lojbner i Anđela Hermann, nisu imale djece, perivoj Lobe su darovale gradskoj općini 1942., a Pivovaru su prodale 1939. Zagrebačkoj dioničkoj pivovari i tvornici slada koja je održala proizvodnju do 1943. godine, a kasnije ugasila proizvodnju, s obzirom da su mogli pokriti potrebe i tog tržišta. Velika Lobina pivovara u Novoj Gradiški je rušena nakon Drugog svjetskog rata, a strojevi su prebačeni u Zagrebačku ili Karlovačku pivovaru.

Na mjestu Pivovare Lobe, Grand hotela i perivoja Lobe danas se nalazi osnovna škola Ljudevita Gaja i stadion nogometnog kluba Sloge, tako da je jedini opipljiv podsjetnik na njih obiteljska grobnica na gradskom groblju koja svojom kvalitetom izrade, materijala i ljepotom svjedoči o bogatstvu te obitelji. Djelo je poznatog akademskog kipara Ivana Rendića i zahtjeva obnovu koja bi, među ostalim, sanirala i štete nastale za Domovinskog rata.

Kako je zbog posla kojim se bavila obitelj Lobe tema izložbe usko vezana uz pivo na izložbi je ukratko predstavljena povijest piva i zanimljivosti vezane uz pivarstvo od prvih spomena do danas. Poseban naglasak je na načinu i razlozima širenja popularnosti piva u Hrvatskoj. Na žalost, od materijalnih ostataka Pivovare Lobe i obitelji Lobe sačuvalo se jako malo, ali na izložbi se ističe povelja o plemstvu obitelji Lobe, izniman dokument koji se rijetko susreće, a ističe se, osim svojim značajem i ljepotom izrade na pergamenu. Na izložbi su izložene i krigle za pivo koje datiraju od 17. do 20. stoljeća, a posudba su Muzeja Slavonije Osijek, kao i povelja. Gradski muzej iz Požege nam je posudio jedan od prvih hladnjaka za pivo, a iz privatnih zbirki su izložene dvije bačve za pivo na kojima posjetitelji mogu iz prve ruke naučiti razlike između pivskih i vinskih bačvi. Na jednoj od izloženih bačvi je jasno uočljiv natpis Lobe i serijski broj.

Zanimljivost izložbe su i dvije pivske boce, jedna Specijalnog Bock piva pivovare M. Lobe, a druga Ožujskog piva pivovare M. Lobe Nova Gradiška uz nekoliko originalnih etiketa tog piva i nešto dokumentarne građe vezane za obitelj Lobe i Pivovaru Lobe.

(Ana Pavleković Žeruk)


 

Izvor: Pulski filmski festival

Pula – monografija posvećena našoj najznačajnijoj filmskoj manifestaciji

Povodom 70. obljetnice Pulskog filmskog festivala u Puli je predstavljena monografija "70 godina filma pod zvijezdama u Puli" autorica Lane Skuljan Bilić iz Povijesnog i pomorskog muzeja Istre i Sanele Pliško iz ustanove Pula Film Festival, slikovno-dokumentarni vodič kroz povijest naše najznačajnije filmske manifestacije popraćen bogatim izborom rijetko viđenih fotografija i dokumentarne građe.

Ova opsežna publikacija dolazi punih 45 godina nakon prve i dosad jedine festivalske monografije "207 festivalskih dana u Puli" filmskog kritičara i teoretičara filma Ranka Munitića, objavljene 1978. povodom tada jubilarnog 25. festivalskog izdanja. U potrazi za novim materijalima, odnosno fotografskom, dokumentarnom i periodičnom građom iz toga vremena, autorice su provele dvije godine istražujući brojne funduse arhiva, kinoteka, muzeja, filmskih centara, knjižnica i drugih institucija Hrvatske i susjednih zemalja. Proučavane su i posebno vrijedne privatne zbirke i arhivi, s namjerom da se stvori sveobuhvatna platforma koja će otvoriti vrata bogate festivalske povijesti drugim istraživačkim granama.

Monografija je strukturirana u pet tematskih cjelina. U najvećem dijelu knjige nazvanom "Biografija Pulskog filmskog festivala 1954. - 2023." autorice su po jedno poglavlje posvetile svakom od dosadašnjih izdanja te izdvojile ključne elemente, poput toga koji su filmovi bili u glavnom programu, tko su bili pobjednici koje godine, ali i što je bilo u popratnom programu te na kojim sve lokacijama. Čitatelji kroz poglavlja dobivaju pregled vizualnih rješenja i plakata, kao i popis i prikaz svih publiciranih kataloga i biltena. Festival u širim okvirima kontekstualiziraju Darko Dukovski koji piše o društveno-povijesnom backgroundu Pule u drugoj polovici 20. stoljeća, odnosno Zvonko Maković koji govori o evoluciji vizualnog identiteta Festivala od 1954. do 2023.

 

Izvor: Pulski filmski festival

Posebno poglavlje "Pula - grad sedme umjetnosti" posvećeno festivalskim lokacijama pokazuje kako je manifestacija kroz godine utjecala na cjelokupni razvoj grada – od nicanja mnogobrojnih ugostiteljskih objekata pa sve do otvaranja hotela i turističkih naselja poput Zlatnih stijena i Punta Verudele, dajući čitatelju uvid u način kako je grad živio festival i kako je živio s festivalom.

Zahvaljujući temeljito provedenom istraživanju svi ljubitelji sedme umjetnosti dobili su neizostavno djelo koje na jednom mjestu nudi putovanje kroz cjelokupnu povijest razvoja Pulskog filmskog festivala, propitujući njegov utjecaj na društvo i zajednicu u lokalnom i nacionalnom kontekstu, služeći budućim istraživačima kao referenca za daljnja proučavanja.

(I.G.)


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr