Izvor: MDC (Slikovne priloge izradile: Tea Rihtar Jurić, Dunja Vranešević, Ivona Marić)
Prošli se tjedan održala konferencija „Nematerijalna baština – izazov za politiku upravljanja i prikupljanja“. Bogat program konferencije činila su izlaganja i rasprave brojnih stručnjaka iz Europe (Hrvatska, Slovenija, Srbija, Crna Gora, BIH, Makedonija, Grčka, Bugarska, Rumunjska, Francuska, Švicarska.), Katara i Koreje, posjet muzejima i stručno putovanje u Sloveniju.
Organizatori su bili ICOM SEE i zagrebački Etnografski muzej, a partneri ICOM Hrvatska, ICOM Slovenija, INTERCOM (ICOM-ov Međunarodni komitet za muzejski menadžment), COMCOL (ICOM-ov međunarodni komitet za sakupljanje) i Muzej Mimara. Potpora projektu bili su ICOM Special Project Grant, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zagreb.
U atriju Muzeja Mimara sudionici su mogli razgledati i kupiti hrvatske tradicijske predmete poput drvenih igračaka, čipke, zlatoveza i nakita s motivima s predmeta kulturne baštine, pogledati dokumentarne filmove koji se bave nematerijalnom baštinom te putem legendi i audio vodiča saznati više o nekim hrvatskim nematerijalnim dobrima koja su zaštićena i nalaze se na UNESCO-vom Reprezentativnom popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva (suhozidna gradnja, Sinjska alka, međimurska popevka, godišnji proljetni ophod kraljice ili ljelje iz Gorjana, godišnji proljetni ophod Zvončari s područja Kastavštine) i Popisu nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita (ojkanje).
Izlaganja i prezentacije bili su organizirani 17. i 18. listopada kroz šest tematskih panela. Nakon izlaganja uslijedile su rasprave između izlagača, odnosno panelista i publike. Uvodni panel prvoga dana bio je na temu „Kako promovirati Međunarodni dan nematerijalne baštine“. U sklopu njega izlaganje je imao i predsjednik ICOM Hrvatska Darko Babić koji je istaknuo važnost nematerijalne kulturne baštine u građenju kulturnog identiteta i stvaranja svojevrsnog brenda čija se vrijednost ogleda u tome da se ljudi osjećaju povezano s njim. Kao primjer je naveo nogomet i nogometni klub Barcelona koji je zaslužan za to da je Nogometni muzej F.C. Barcelona najposjećeniji muzej u Barceloni. Goranka Horjan, članica odbora ICOM SEE, osvrnula se na manjak zajedničke vizije, nejasne prioritete, nisku razinu znanja, ograničen budžet, otpor prema promjenama i neke druge potencijalne prepreke u promociji nematerijalne baštine. Prvi tematski panel „Izazovi u prikupljanju i dokumentiranju nematerijalne baštine“ otvorila je pedstavnica COMCOL-a Alexandra Bounia, stručnjakinja koja radi u ogranku Londonskog sveučilišta u Kataru. Tijekom ovog panela sudionici su imali prilike čuti i zanimljivosti o sevdalinki i poslušati primjere u sklopu izlaganja Nirhe Efendić iz sarajevskog Nacionalnog muzeja BIH. Posljednji tematski panel prvoga dana bavio se temom „Nematerijalna baština i zajednice“. Prvi dan konferencije zaključen je razgledom Muzeja Mimara i vodstvom po izložbi „Kapa dolje“ u Etnografskom muzeju.
Drugi je dan započeo panelom na trenutno vrlo aktualnu temu - „Muzejski menadžment i izazovi dekolonizacije i restitucije“. Otvorio ga je Boris Wastaiu iz Etnografskog muzeja iz Ženeve navodeći važnost globalne i translokalne diskusije kada je navedena problematika u pitanju. Na ovom panelskom bloku sudjelovala je i Rut Carek, voditeljica i glavna tajnica Hrvatskog povjerenstva za UNESCO. Uz primjere hrvatske nematerijalne baštine i suradnje Hrvatske s drugim državama, Carek je spomenula nužnost zakonodavnog okvira i važnost lokalnih zajednica koje djeluju kao prenositelji nematerijalne baštine iz generacije u generaciju. Sudionici su imali prilike čuti i iskustva Muzeja betinske drvene brodogradnje koji je predstavila Mirela Bilić i Francuskog MUCEM-a o kojem je pričao Cyril Isnart. Teme iduća dva panela bile su „Održiva rješenja za ICH“ te „Kako osigurati prijenos znanja i vještina na mlađe generacije“. U sklopu posljednjeg panela otvorilo se i zanimljivo pitanje treba li pokušati očuvati sve običaje, čak i one koji mogu ugroziti ljudski život (npr. skakanje sa Starog mosta u Mostaru). Nakon posljednje panelske rasprave viša kustosica iz Nacionalnog narodnog muzeja iz Koreje Hyeon Mi Chung održala je prezentaciju o Međunarodnom dnevniku nematerijalne baštine kojim se promiče nematerijalna baština, promoviraju primjeri dobre prakse i suradnja među stručnjacima i svima koji su na neki način uključeni u njezino očuvanje i komunikaciju. Za sudionike konferencije nakon izlaganja organiziran je obilazak Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti.
Treći dan konferencije (19. listopada) obilježilo je stručno putovanje u Sloveniju, točnije u Trbovlje i Brežice. Sudionici konferencije u Trbovlju imali su priliku vidjeti staru termocentralu s najvišim dimnjakom u Europi (362 metara). Ovaj posjet poslužio je da sudionici dobiju uvid u industrijsku baštinu i njezine potencijale na konkretnom primjeru. Direktor Zasavskog muzeja Trbovlje Gregor Jerman sudionike konferencije odveo je do apartmana rudarske kolonije Njiva u kojoj su prezentirana dva apartmana – jedan iz 1920-ih, drugi iz 1960-ih, kao dio stalnog postava muzeja na izdvojenom lokalitetu. Na primjeru apartmana sudionici su dobili uvid in situ u svakodnevni život rudara i njihovih obitelji. U Delavskom domu Trbovlje sudionici konferencije posjetili su festival Speculum Artium koji povezuje umjetnost i nove medije i suvremene tehnologije.
Nakon posjeta festivalu organizirana je panel rasprava u okviru projekta „Inspiracija“ koji je dio programa Interreg Slovenija-Hrvatska. Na njoj su sudionici iznijeli svoja mišljenja i ideje o industrijskoj baštini koristeći prethodno viđene primjere, ali i analogije iz drugih dijelova svijeta. Raspravljalo se o tome kako ju revitalizirati i promovirati na nove načine, odnosno kako od nje stvoriti originalni „proizvod“ koji bi mogao privući ljude i na taj način pomoći njezinom očuvanju.
Stručna ekskurzija u Sloveniji završila je posjetom Posavskom muzeju Brežice koji je smješten u dvorcu iz 16. stoljeća. Direktorica Muzeja Alenka Černelić Krošelj, koja je bila jedna od panelista na konferenciji, pripremila je vodstvo za kolege. Sudionici su imali prilike vidjeti bogato oslikanu obnovljenu Vitešku dvoranu i druge prostorije dvorca, stalni postav Muzeja i aktualnu umjetničku audio-vizualnu instalaciju „Melankolija“ umjetnika Mateja Filipčića.
Ova višednevna konferencija kao i njoj slične dobar su način za uspostavljanje suradnje među stručnjacima diljem svijeta, upoznavanje s primjerima i problemima s kojima se susreću prilikom pokušaja očuvanja i diseminacije znanja i svijesti o važnosti (nematerijalne) kulturne baštine. Rasprave potiču razvoj novih ideja, novih pristupa i mrežu suradnje, a na dovoljno čvrstoj i multilateralnoj teoriji može se razviti i dobra praksa. (Zrinka Marković)
Fotografirala: Simon Zsuzsanna
Kolekcija Sudac u Budimpešti – 2 izložbe u 2 muzeja
Zagrebački Institut za istraživanje avangarde i Kolekcija Marinko Sudac, najveća privatna zbirka avangardnih umjetničkih pravaca u regiji, ovih se dana predstavljaju u Budimpešti s dvije izložbe u dva različita muzejska prostora. U Kassak muzeju, dijelu Petofijevog muzeja književnosti, s izložbom posvećenoj djelovanju grupe Gorgona (od 14. rujna do 5. siječnja 2020.), a u Muzeju Ludwig u Budimpešti (od 13. rujna do 17. studenog) izložbom pod nazivom „Bosch + Bosch grupa i neoavangardni pokret u Vojvodini“.
Neoavangardnu grupu Gorgona, osnovanu 1959. godine, činili su Josip Vaništa, Julije Knifer, Marijan Jevšovar, Ivan Kožarić, Đuro Seder, Miljenko Horvat, Radoslav Putar, Dimitrije Bašićević Mengelos i Matko Meštrović. Grupa je odbacila okvire tradicionalne umjetnosti, što se vidi i u prefiksu “anti” kojim je negirala uobičajene produkte umjetničkog djelovanja, pa je tako stvarala antislike te izdavala antičasopis, a često je fokusu grupe bilo i samo druženje članova. Koncept joj je bio zanimljiviji od objekta, a proces od samog djela. Vaništa je rekao da je Gorgona “za apsolutnu prolaznost u umjetnosti” i da “ne traži djelo ni rezultat u umjetnosti”. Gorgona je utrla put “novoj umjetničkoj praksi” u jugoslavenskoj umjetnosti druge polovice 60-ih i 70-ih godina, u koju je spadala i nešto kasnija grupa Bosch+Bosch.
U tekstu objavljenom na stranicama Kassak muzeja ističe se da je “u periodu socijalizma umjetnost u Jugoslaviji slijedila različit put od one u Mađarskoj”. Štoviše, teme kojima su se umjetnici te države bavili, njihove referentne točke i osi veoma su se razlikovale od trendova prisutnih u drugim zemljama Istočnog bloka jer su, kako stoji u najavi izložbe o grupi Gorgona, i umjetnički život i kulturne politike tih desetljeća u Jugoslaviji bile “između Istoka i Zapada”. Kustosice izložbe “Gorgona 1959-1968” su Dorotea Fotivec i Ivana Janković u suradnji s Zsófiom Drienyovszki, a dizajn je radila Klára Rudas.
I dok se budimpeštanska izložba o Gorgoni gradi oko istraživanja časopisa i jedanaest brojeva antičasopisa “Gorgona” kojim se bavi Kassak muzej, izložbom u Muzeju Ludwig obilježava se 50. godišnjica osnutka Grupe Bosch + Bosch. Kustosi izložbe su Dorotea Fotivec i Bálint Szombathy, a za koncept izložbe zaslužan je Marinko Sudac.
Fotografirao: Jurica Lisac
Grupa Bosch+Bosch nastala je 27. kolovoza 1969. Osnovali su je umjetnici Bálint Szombathy, Slavko Matković i László Szalma u okviru Likovne redakcije Tribine mladih u Subotici. Ostali članovi koji su duže ili kraće djelovali unutar grupe su Attila Csernik, László Kerekes , Katalin Ladik, Zoltán Magyar, Edit Basch, Istvan Krekovics, Ante Vukov i Slobodan Tomanović.
Grupa je ime dobila po dvojici prezimenjaka – nizozemskom slikaru Hieronymusu Boschu (1450.-1516.) i njemačkom inženjeru i industrijalcu Robertu Boschu (1861.-1942.), ocu svjetski poznate tvrtke Bosch koja i danas proizvodi kućanske uređaje. Bálint Szombathy objasnio je: „Naše prolazno tradicionalno razdoblje obilježilo je naše divljenje nizozemskom slikaru Hieronymusu Boschu. Čim smo nakon formiranja krenuli u međunarodne vode suvremene umjetnosti, postalo je očito da se trebamo suočiti s novom medijom i medijskom tehnologijom toga doba. Razmišljali smo koji bi pojam iz svijeta moderne tehnologije bio najprikladniji da izrazimo ovaj trenutak, a to je kako smo stigli do zapadnonjemačke tvrtke Bosch, koja je do 60-ih već bila isklesana na jugoslavenskom tržištu (….) Označavajući doba tehnologije, novi pojam Boscha simbolično je zamijenio staro.”
Grupa je organizirala izložbe, radila instalacije, performanse u Subotici, Novom Sadu, Beogradu, Zagrebu, Budimpešti, Beču itd. Uz to su izdavali časopise Kontraktor 972 i WOW. Poseban broj Novina galerije Studentskog centra iz listopada 1975. godine bio je posvećen Grupi Bosch+Bosch, a na njemu su radili i sami članovi.
Nastanak grupe trebamo staviti u geografski, povijesni i društveni kontekst. Geografski položaj Subotice kao grada na samom sjeveru Vojvodine, blizu granice s Mađarskom, pogodovao je preplitanju različitih društvenih i kulturnih utjecaja. To je vrijeme stremljenja ka demokratizaciji i liberalizaciji. Osnutku grupe prethodili su studentski (i građanski) prosvjedi diljem svijeta 1968. godine, uključujući i one u blizini (Beograd, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo), Praško proljeće (1968.), a utaban je put i za Hrvatsko proljeće. To je bilo vrijeme hippie pokreta, Praxis filozofije, vrijeme kada je tzv.prvi val feminističkog pokreta predao štafetu drugom valu, vrijeme Hladnog i Vijetnamskog rata. U radu Grupe mogao se, između ostalog, vidjeti utjecaj neodadaizma i međunarodnog umjetničkog pokreta Fluksusa.
Bosch+Bosch bavili su se istraživanjima povezanosti slike, teksta, materijala, okoline i umjetnika kao “glasnika” preko kojega se umjetnost mogla ostvariti. Često su koristili slova i brojke, pretvarajući znakove u simbole umjetnosti. Izlazili su i iz okvira tradicionalnog fizičkog nositelja umjetnosti, kao što je npr. papir, i puštali su da okolina i priroda budu konstruktor i destruktor umjetničkog djela (npr. izlijevanje jogurta u Ludaško jezero 1971. godine), odnosno okosnica djela čiji je klimaks, a često i umjetnički značaj, upravo u trenutku njegova stvaranja. U nekim se djelima Grupe jasno vidi i doza ironije, kao što je slučaj sa Szombathyjevom serijom fotografija “Bauhaus” iz 1972. Transparent s natpisom “Bauhaus” koji insinuira na njemačku školu arhitekture, dizajna i primijenjenih umjetnosti između dva svjetska rata čija su počela bila jednostavne forme, funkcionalnost i novi materijali i tehnike stavljen je u kadrove derutnog i natrpanog prostora iz socijalističkog vremena.
Fotografirao: Jurica Lisac
Bosch+Bosch djelovao je do 1976. godine, ali službeni kraj dogodio se 16. travnja 1977. kada je Slavko Matković napisao izvještaj na temelju prikupljenih anketnih listića koje je uputio članovima Grupe, a na kojima su bila postavljena pitanjima o želji za istupanjem iz Grupe i suradnji s ostalim članovima. Taj izvještaj Matković je napravio svojevrsnim posljednjim ili ,bolje rečeno, “posthumnim” umjetničkim djelom Grupe (“Nema više Bosch+Bosch 1969-1977”).
U negiranju objekta i stavljanju naglaska na prolaznost umjetničkog djela, odnosno na sam čin nastajanja (ili nestajanja), i ironiji vide se poveznice grupa Bosch+Bosch i Gorgone. Ako u umjetničko djelo ukalkuliramo i faktore kao što su prolaznost trenutka i materije te umjetnikovo stanje koje ga je navelo na nastanak djela, možemo se zapitati je li umjetnost djelo ili sam čin nastajanja nekog djela, onog djela koje je samo trag ili posljedica koju je taj čin ostavio. (Zrinka Marković)
Izvor: Simon Zsuzsanna
Pula – izložba o talijanskom bataljunu „Pino Budicin“
U Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli krajem prošlog mjeseca otvorena je izložba "O bella ciao" koja putem informativnih panoa, starih fotografija, povijesnih zapisa i ratne opreme predstavlja materijalnu i nematerijalnu baštinu istarskih partizana, posebice pripadnika talijanskog bataljuna "Pino Budicin".
Izložba je otvorena povodom 75. obljetnice osnivanja bataljuna koji je svoj ratni put započeo na Stanciji Bembo odakle se prvo samostalno, kasnije u sastavu I. istarske brigade „Vladimir Gortan“, borio protiv fašističkog i nacističkog okupatora. Iako su jezgru bataljuna činili Rovinjci, u „Budicinu“ su bili uglavnom Talijani iz cijele Istre – Pule, Bala, Vodnjana,Šišana, Buja, Umaga, Novigrada te Rijeke, a pristupili su mu i bivši pripadnici talijanske vojske i karabinjera. Njegovo područje djelovanja obuhvaćalo je Istru, Kras, Gorski kotar, Ogulinsko područje te rubno Liku i Kordun.
Bataljun je dobio ime po narodnom heroju Pinu Budicinu, članu ZAVNOH-a, koji je 7. veljače 1944. godine uhićen u Rovinju i dan kasnije strijeljan na Valdibori. Uvrštenjem I. istarsku brigadu „Vladimir Gortan“sudbina istarskih boraca talijanske nacionalnosti nerazdvojno se vezuje za sudbinu istarskih boraca hrvatske nacionalnosti, čime bataljun postaje simbol borbe pripadnika talijanske narodnosti koji su se zajedno s Hrvatima i Slovencima borili za slobodu.
Posjetitelji na izložbi mogu vidjeti zakletvu bataljuna "Pino Budicin", bilježnicu sa zapisnicima planova za politički rad bataljuna, brošuru i pripadajući letak o zajedničkoj borbi i bratstvu Talijana i Hrvata u Istri koji je uredio Pino Budicin te popis žena iz okolice Rovinja s iskazanom vrstom i težinom zlata kojega su dale za pomoć partizanima.
Među izlošcima se našla i talijanska zastava s crvenom petokrakom zvijezdom koja je pripadala bataljunu te mnoštvo ratne opreme - remen s držačem za streljivo, signalni pištolj, kožna futrola s pripadajućim remenom za talijanski poluautomatski pištolj Beretta, talijanska puška Carcano s preklopnim bajunetom, talijanski laki puškomitraljez Breda.
Izloženi su i povelja i odren o odlikovanju Giuseppea Pina Budicina ordenom narodnog heroja 1973. godine, zidne novina koje je izrađivala Comando presidio distrettuale Rovigno kao i primjerci džepnih novina koje su za vrijeme rata izrađivali pripadnici raznih četa talijanskog bataljuna.
Izložba se može pogledati u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre do 31. listopada 2019. godine. (I.G.)
Izvor: Pomorski i povijesni muzej Istre
Od trate do koće – povijest ribarstva istočnog Jadrana
Katalog Od trate do koće - riba(r) u mreži propisa objavljen je uz istoimenu izložbu otvorenu za posjetitelje do 2. studenoga ove godine u palači Fritzi Lošinjskog muzeja. Autorica publikacije je kustosica Marijana Dlačić, a tema koju obrađuje odnosi se na pravno-povijesni aspekt ribarstva na istočnoj obali Jadrana od početka 15. do početka 20. stoljeća. Predgovor sadrži kratak uvid u kompleksnost suvremene ribolovne problematike u Hrvatskoj vezane uz izmjene i dopune zakona o morskom ribarstvu u posljednjih deset godina, a dotiče se i niza konvencija, bilateralnih sporazuma i međunarodnih ugovora koji su postali važni čimbenici pri donošenju zakona i pravilnika o ribolovu.
Katalog je podijeljen na dva poglavlja prema kriteriju povijesnih razdoblja. Početni i najopsežniji dio teksta problematizira regulaciju ribarstva za vrijeme vladavine Mletačke Republike (od 1409. do 1797. godine). Povijest ribarstva na istočnom Jadranu prikazana je u kontekstu pravilnika i statuta koji su bili na snazi u tom razdoblju kao i zabilježenih sporova među tadašnjim ribarima. Pomoću povijesne dokumentacije ocrtana je putanja razvoja ove gospodarske grane s naglaskom na područje cresko-lošinjskog otočja. Tadašnja politika slobodnog ribolova, koja je dopuštala da se pravna pitanja ribolovnih zona rješavaju po pravilima "običaja" pojedinih komuna (gradskih središta), rezultirala je učestalim krijumčarenjem ribom, krivolovom i sukobima vlasnika velikih mreža potegača (trata) i manjih mreža stajačica (vojgi, sardelara). Opisivani pravni akti upotpunjuju sliku pasivnosti Mletačke vlasti u donošenju reformi i manjak inovacija na području ribolovnih tehnika.
Drugi dio kataloga bavi se geopolitičkim promjenama u razdoblju 19. stoljeća i propisima koji su omogućili dolazak talijanskih ribara na istočnu obalu Jadrana. Kroz sačuvane povijesne zapise autorica donosi priču o ribarima iz Chioggie (kolokvijalno Ćozoti) koji su već u 18. stoljeću počeli dolaziti na zapadnu obalu Istre. Nakon što im je austrijska uprava početkom 19. stoljeća zabranila ribarenje na tom području, Ćozoti se sve više koncentriraju oko cresko-lošinjskog otočja gdje se neki od njih s vremenom i nastanjuju. Njihov dolazak označen je kao važan trenutak u povijesti ribarstva na ovom području jer sa sobom donose novi, superiorniji način izlova ribe pomoću koća, mreža koje im omogućavaju pučinski ribolov. Zapisi o pravnim sukobima lokalnih i talijanskih ribara svjedoče postepenom smanjenju broja tradicionalnih mreža i promjenama dugogodišnjih ribolovnih navika.
U zaključku autorica se ukratko osvrće na aktualna pitanja vezana uz zakonske odredbe o ribarstvu u Hrvatskoj.
Tekst kataloga popraćen je reprodukcijama razglednica i fotografija koje tematiziraju ribarski život, iz Zbirke slika, razglednica i fotografija Lošinjskog muzeja i privatnih zbirki fotografija, kao i crtežima ribarskih mreža i reprodukcijama naslovnica povijesnih statuta. Tekst je pisan usporedno na hrvatskom i engleskom jeziku i ima naznačene bibliografske bilješke. U završnom dijelu popisana je korištena literatura. (Vladimir Cerovac)
DLAČIĆ, Marijana
Od trate do koće - riba(r) u mreži propisa = From dragnet to trawler - fish(ermen) caught in a net of
regulations : [Lošinjski muzej, palača Fritzi, 5.9. - 2.11. 2019.] / Marijana Dlačić ; [prijevod na engleski
jezik Jelena Ščedrov Dlačić ; fotografije Marijana Dlačić, Nadir Mavrović ; crteži Anton Horvatović].-
Mali Lošinj : Lošinjski muzej, 2019.- 52 str. : ilustr. djelomično u boji ; 28 cm
Tekst usp. na hrv. i eng. jez.- Bibliograf. bilj. ispod teksta.- Bibliografija.
ISBN 978-953-7902-28-5
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr