Krajem godine u Berlinskoj galeriji, muzeju za modernu umjetnost, fotografiju i arhitekturu, otvorena je izložba pod nazivom Magyar Modern: Ungarische Kunst in Berlin 1910–1933. Dvjestotinjak izloženih radova mađarske moderne pokrivaju različita umjetnička područja, od slikarstva, grafike i skulpture do arhitektonskih crteža, scenografije, fotografija i filmova, a nastala su u razdoblju od 1910. do 1933. godine u Berlinu koji je imao ključan utjecaj na mađarsku umjetničku dijasporu.

Fotografirala: Tea Rihtar Jurić

Već u razdoblju prije Prvog svjetskog rata grad raste strelovitom brzinom dok u njega pristižu mađarski umjetnici u potrazi za mjestom u kojem će doprijeti do međunarodne publike. Ubrzo nakon završetka 1. svjetskog rata, a potom i neuspjele domaće revolucije u 1919., protjerani Mađari traže utočište za svoju kreativnu slobodu koju su pronašli na obalama berlinske rijeke Spree. Koliko im je nova oaza bila značajna za rad, toliko su i sami na svestran način ostavili traga u modernoj umjetnosti glavnog grada Weimarske republike obogativši berlinsku avangardu novim i progresivnim doprinosom. Dolaskom nacionalsocijalizma prekinuto je međusobno nadahnuće njemačkih i mađarskih kolega, a njihove nekadašnje veze pale su u zaborav.

Izložbeni postav je podijeljen u devet cjelina u kojima su zastupljena značajna djela etabliranih imena mađarske povijesti umjetnosti nastala ili izlagana u Berlinu tijekom nešto više od dva desetljeća prve polovine dvadesetog stoljeća. Izložba započinje grupom „Osmorice“ koju su činili mađarski modernisti oblikovani utjecajem jakog kolorita francuskog fovizma, a svoj su debi imali na izložbi secesije 1910. godine. U narednom poslijeratnom desetljeću, 1920-te, inovativnost mađarskih slikara prepoznaje i promiče ponajviše Herwarth Walden, njemački književnik i likovni kritičar te osnivač ekspresionističkog časopisa Der Sturm, otvorivši im vrata svoje istoimene galerije u kojoj se ekspresionizam spajao s futurizmom Béle Kádára i Hugóa Scheibera kroz motive poput mađarske puszte i berlinskog noćnog života. Ključni poticaj konstruktivizmu kroz radikalnu apstrakciju dali su pak Sándor Bortnyik, Peter László Péri i svestrani László Moholy-Nagy. Pored Sturma, Mađari su izlagali i u drugim prestižnim galerijama i sudjelovali u značajnim umjetničkim događanjima.

Fotografirala: Tea Rihtar Jurić

Od arhitekture modernizma do eksperimentalnog filma

U izgradnji i rekonstrukciji poslijeratnog Berlina intenzivno su bili uključeni i mađarski arhitekti. Arhitektura u modernističkom stilu prilagođavala se potrebama suvremenog grada donoseći nove pristupe čija su se mnoga ostvarenja održala do danas kao gradske znamenitosti, dok su njezini tvorci tijekom vremena ipak ostali zaboravljeni. Alfréd „Fred“ Forbát – arhitekt, urbanist, Gropiusov suradnik i profesor na Bauhausu projektirao je domove za radničku klasu u Siemensstadtu upisane na UNESCO-vu listu svjetske baštine kao i one u Haselhorstu, te poznati SCC stadion u četvrti Westend. Oskar Kaufmann, traženi kazališni arhitekt, izgradio je šest dvorana za Berlin među kojima su Hebbel-Theater, Volksbühne, Renaissance-Theater i Kroll-Opera u kojoj je Moholy-Nagy, profesor s Bauhausa, producirao niz inovativnih scenskih kulisa.

Kasnih „zlatnih dvadesetih“ godina 20. stoljeća Berlin se razvio u globalnu medijsku metropolu u kojoj je utjecaj mađarskih umjetnika na procvat fotografije i kinematografije uistinu zapanjujući. Éva Besnyő i Martin Munkácsi, fotograf časopisa Berliner Illustrirte Zeitung, bili su ključne osobe u nastanku moderne novinske fotografije. Moholy-Nagy i Judit Kárász, glavni zagovornici pokreta eksperimentalne fotografije Novih vizija (Neues Sehen) istraživali su pod utjecajem Bauhausa tehničke mogućnosti medija koje se uočavaju u strmim perspektivama, dijagonalnim kompozicijama i jakim kontrastima omiljenog motiva, ikoničkog televizijskog tornja Funkturm – simbola grada, ali i modernog medijskog emitiranja. Mađarska pak kinematografija pokriva spektar od dokumentarnog filma pa do eksperimentalnog avangardnog filma u kojima originalne tehnike snimanja istražuju Moholy-Nagy i Miklós Bándy.

Fotografirala: Tea Rihtar Jurić

Postav završava radovima koji otkrivaju rastuće društvene napetosti krajem razdoblja Weimara. Dio mađarskih umjetnika pridružio se njemačkim socijaldemokratskim i komunističkim partijama te umjetničkom udruženju lijeve političke orijentacije. Njihovi britki crtići satirizirali su sve očiglednije znakove uspona nacionalsocijalizma sve dok većina njihovih autora nije bila prisiljena na drugo izgnanstvo nakon što je Hitler preuzeo vlast.

Izložba je ostvarena partnerstvom između Berlinske galerije i Muzeja lijepih umjetnosti u Budimpešti – Mađarske nacionalne galerije, a prati ju bogato ilustrirani katalog na njemačkom i engleskom jeziku. Izložba je otvorena do 6. veljače 2023. godine, a audiovodiču se može pristupiti na stranicama galerije.

(Tea Rihtar Jurić)

U Galeriji Josip Račić Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti (NMMU) otvorena je izložba našeg renomiranog slikara mlađe generacije, strip-crtača i muralista Stipana Tadića pod nazivom "The Apple Shrinking" koja bilježi transformaciju životnih navika Njujorčana za vrijeme pandemije COVID-19, kao i drugačiju atmosferu kojom je taj velegrad odisao.

Naziv zagrebačke izložbe, prve otkako autor živi u Sjedinjenim Američkim državama, parafraza je naziva pjesme Melvina Van Peeblesa „The Apple Streching“, koja opisuje velegradski život New Yorka, a koju je 1982. na LP-u „Living My Life“ objavila i proslavila Grace Jones. I dok ona pjeva o velegradu koji se mamurno budi i zijeva, Tadić je na svojim slikama uspio uloviti, pojašnjava kustos i autor koncepcije izložbe Branko Franceschi, jedan sasvim drugačiji civilizacijski trenutak - ispražnjene gradske prometnice, trgove i divovske stambene zgrade utonule u sumornu atmosferu civilizacijskog zastoja, portretirajući pripadnike svoje generacije koji su u ravnodušnom velegradskom okruženju okrenuti preživljavanju, vlastitim ambicijama, brigama i radostima.

Portreti su, kao i eksterijeri i interijeri, izvedeni jednostavno, jasno i deskriptivno na granici ilustracije i dobrohotne karikature koja se u pojedinim slučajevima razvija u svojevrsni psihotropni ekspresionizam, blizak kurentno popularnom trendu neoekspresionizma koji je osvajanjem prestižne nagrade Carnegie 2013. godine u američkoj i svjetskoj umjetnost najavila njujorška slikarica Nicole Eisenman. Tadićevi radovi bliski su ikoničkom gastarbajterskom ciklusu koji je Dragutin Trumbetaš, i sam gastarbajter, izveo s neprikosnovenom uvjerljivošću osobnog iskustva. Kod njega je Frankfurt, kao i Tadiću New York, samo scenografija ljudskih sudbina koje u nepatvorenosti prikaza postaju najboljim komentarom onodobnog njemačkog gospodarskog čuda.

Izvor: Stipan Tadić, Autoportret u kineskoj četvrti, Manhattan 2020., ulje na platnu 50 x 60 cm, iz arhive umjetnika

Raznolikost umjetnina koje konstituiraju izložbu glede njihovog formata i tehnike izvedbe odražava dinamiku Tadićeve prilagodbe novoj sredini, a svaki izloženi rad ima svoju zanimljivu priču i obuhvaća jedno razdoblje umjetnikova života u New Yorku. Posjetitelji mogu vidjeti Autoportret s uličnom hranom (2018.), prvu sliku koju je umjetnik naslikao kad je stigao u New York, ulje velikog formata Soba (2021.) nastalo za vrijeme studija na Columbiji, koja prikazuje umjetnikovu sobu u East Villageu gdje je živio s jednom kineskom obitelji, Idealni grad (2020. – 2022.) koji približava američki brutalizam nastao po uzoru na europski modernizam, koji prenesen preko Atlantika gubi svoju autentičnost i postaje distopija, te Preko 110. ulice (2020.), rad koji kroz narušene vizure Harlema tematizira loše strane gentrifikacije. Posebno su zanimljivi akvareli inspirirani šetnjama praznim ulicama New Yorka u vrijeme pandemije poput Autoportreta u kineskoj četvrti (2020.) i Teškoća (2020.) koji, inače prenapučen grad, prikazuju sablasno prazan.

Izložba "The Apple Shrinking" može se razgledati u Galeriji Josip Račić do 5. veljače 2023. godine.

(I.G.)