U Muzeju Akropole u Ateni ovog je mjeseca izložen ulomak mramornog friza s Partenona poznat kao „Faganov fragment“, koji je pristigao iz Arheološkog muzeja Antonio Salinas u Palermu u sklopu sporazuma o kulturnoj razmjeni između Sicilije i Grčke. Postignut nakon nekoliko godina pregovora, ovaj dogovor ponovno vraća u fokus pitanje povratka ostalih partenonskih skulptura koje se čuvaju u Britanskom muzeju Grčkoj.
„Vjerujem da ovaj važan korak danas otvara put drugim muzejima da mogu krenuti u sličnom smjeru. Najvažnije je, naravno, da Britanski muzej shvati da je došlo vrijeme da se partenonski mramori konačno vrate ovamo, u svoj prirodni dom“, rekao je grčki premijer Kyriakos Mitsotakis na svečanosti predstavljanja fragmenta u atenskom muzeju.
Novopristigli mramorni fragment postavljen je u Partenonskoj galeriji, u dvorani sa staklenim zidovima s pogledom na Partenon u kojoj su skulpture s friza izložene u istome položaju u odnosu na izvorni spomenik, dok nedostajuće dijelove koji se trenutačno većinom nalaze u Britanskom muzeju zamjenjuju gipsane kopije. Riječ je o fragmentu veličine 35 x 31 cm za kojeg se vjeruje da prikazuje stopalo božice lova Artemide koje viri ispod tunike, a koji potječe s visoko cijenjenog istočnog dijela partenonskog friza koji prikazuje božanstva planine Olimp. Sveučilište u Palermu je prvotno kupilo fragment od udovice Roberta Fagana, britanskog konzula za Siciliju i Maltu, nakon njegove smrti 1816. godine. Međutim, nije poznato kako je arheolog amater Fagan došao do fragmenta, iako jedna teorija sugerira da mu ga je mogao dati sam lord Elgin.
Prema sporazumu, ulomak je posuđen na četiri godine s mogućnošću produljenja posudbe za daljnje četiri godine. Istodobno traju pregovori između vlada dviju zemalja da predmet ostane trajno u Grčkoj što bi stavilo dodatni pritisak na Britanski muzej da slijedi njihov primjer. U sklopu istog dogovora Muzej Akropole će zauzvrat Arheološkom muzeju u Palermu posuditi kip božice Atene bez glave iz petog stoljeća prije Krista i amforu iz osmog stoljeća prije Krista.
I u britanskim kulturnim krugovima sve je više argumenata za restituciju Elginovih mramora u Atenu o čemu svjedoči nedavni članak u britanskim dnevnim novinama The Times koje su dugo vremena podupirale stav britanske vlade i ostanak skulptura u Britanskom muzeju. Ovaj put su kratko i jasno poručili da se vremena i okolnosti mijenjaju te da skulpture pripadaju Ateni. Sada je vrijeme da se vrate. (Ivona Marić)
U Galeriji AMZ u Zagrebu predstavljen je katalog izložbe Arheologija i speleologija: iz tame podzemlja do svjetla spoznaje koji čitateljima predstavlja bogatstvo građe koja potječe iz špilja i jama, otkriva različite načine korištenja speleoloških objekata kroz pretpovijesna i kasnija razdoblja, ukazujući na njihov izniman potencijal u kvalitetnoj nadogradnji znanja stečenog u školama.
Dvojezična publikacija na 143 stranice okuplja izuzetno velik broj znanstvenika, suradnika, istraživača, speleologa i arheologa koji multidisciplinarnim pristupom daju širinu u obradi teme, kao i visoku relevantnost u pristupu dijakroničnom sadržaju. .Iako je tema arheologije u špiljama često znanstveno i stručno obrađivana, važnost knjige leži u činjenici da su po prvi put na jednom mjestu javnosti prikazani različiti načini korištenja špiljskih i jamskih objekata na tlu Hrvatske kroz brojna arheološka razdoblja, od neandertalskih nalazišta kao što su špilja Vindija u Hrvatskom zagorju i Romualdova pećina u Limskom kanalu, pa sve do Pupićine peći na Učki i Vele peći u Istri, koje su korištene kao torovi za stoku u mlađem kamenom dobu.
Tekstove potpisuje 15 autora iz Hrvatske i inozemstva koji čitatelju pojašnjavaju važnost špilja za znanstvena istraživanja pretpovijesti jer su, za razliku od otvorenih nalazišta, djelomično zaštićene od djelovanja atmosferilija poput erozije, poljoprivrednih aktivnosti i drugih destruktivnih čimbenika koji brišu tragovi prošlosti. Zato spiljski sedimenti kriju mnoge zanimljive nalaze i tragove minulih vremena koji omogućuju detaljan uvid u vrijeme, klimatske i okolišne uvjete, prehranu i populacijsku strukturu, kao i u dužinu i način korištenja određenim nalazištem.
Uvodni dio tematizira korištenje pećina kao mjesto života. Primjerice tekstovi Stanište neandertalaca Ivora Karavanića i Romualdova pećina – od prapovijesti do današnjih dana Ivora Jankovića i Darka Komše približavaju korištenje špilja i jama kao kratkotrajnih ili dugotrajnih boravišta, lovnih stanica, skloništa od opasnosti ili vremenskih nepogoda. Slijedi segment radova koji prikazuju njihovo korištenje kao pojedinačnih mjesta ukopa ili nekropola u kojima su naši preci ukapali pripadnike svoje zajednice i obavljali nad njima danas skrivene rituale. Tu spadaju radovi Mala pećina kod Sutine – između ritualnog i profanog Ivana Drmića i Konstantionosa Trimmisa teZagonetke prošlosti – nalazi iz pećine Bezdnjače koji potpisuju Ivor Janković i Mario Novak.
Pogled u budućnost daje nam u završnom dijelu Dalibor Paar u radu Špilje kao arheološke i obrazovne riznice, otkrivajući enorman obrazovan potencijal speleoloških objekata u nadogradnji znanja stečenog u vrtićima, školama i na fakultetima, odnosno u popularizaciji znanosti i arheologije kao struke te podizanju svijesti o važnosti zaštite kulturne i prirodne baštine. Također, ponuđene su zanimljive ideje za uspostavu suvremeno intoniranih interaktivnih postava i kreiranje određenih arheološko-speleoloških itinerera koji će omogućiti građanima ne samo pasivno izlaganje sadržajima, već i aktivno uključivanje u istraživački proces. (Ivan Guberina)
Foto: Nenad Glavan / MSU
Beuys u MSU – Izložba „Tko ne želi misliti, leti van!“
U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu povodom obilježavanja 100. godišnjice rođenja Josepha Beuysa, kipara, teoretičara i političkog aktivista, jednog od najradikalnijih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, otvorena je izložba Joseph Beuys: Tko ne želi misliti, leti van! autorica Radmile Ive Janković i Vesne Meštrić.
Joseph Beuys rođen je 1921. u Krefeldu u trgovačkoj obitelji, njegovo odrastanje bilo je obilježeno strogim katoličkim odgojem, a mladost ratnim zbivanjima, u kojima je aktivno sudjelovao kao radiooperater i pilot Luftwaffea. Prema njegovom svjedočenju, ključni trenutak zbio se kada je tijekom misije na Krimu pogođen njegov bombarder. Tom je prigodom preživio zahvaljujući Tatarima, nomadskom narodu koji ga je spasio od smrzavanja premazavši ga mašću i zamotavši ga u deku od pusta. Uz pust i mast, koji postaju ikoničkim simbolima njegova opusa, u instalacijama i performansima pojavljuju se i drugi prirodni materijali poput meda, pčelinjeg voska, drva ili bakra u svojstvu katalizatora energije i pokretača dubinskih spoznajnih procesa. Završetkom rata, 1947. Beuys upisuje Staatliche Kunstakademie u Düsseldorfu, diplomirao je 1951. te je na istoj akademiji 1961. imenovan na mjesto profesora. Međutim, zbog političkih stavova i neslaganja s akademskim sustavom Beuys je 1972. dobio otkaz i njegov odgovor bio je osnivanje institucije F.I.U. (Free International University for Creativity and Interdisciplinary Research) čiji je kurikulum podržavao kreativnost i slobodu izražavanja, a studentima je bio omogućen slobodan upis.
Njegove akcije i performansi snažni su primjeri društvenog i političkog aktivizma kojima je stvorio mit o umjetniku, zahvaljujući simboličkim konotacijama i upotrebi materijala kao što su mast, pust i med. Prepoznatljivog izgleda s glomaznim krznenim kaputom, šeširom i štapom kojim poistovjećuje svoju pojavnost s pastirom izgubljenih duša, ili u prsluku s mnogo džepova kakav najčešće nose ribari, Beuys je stvarao imidž po kojem će biti zapamćen. Vjerovao je u umjetnost kao integralni dio svakodnevnog života, poistovjećujući ulogu umjetnika s ulogom šamana koji preusmjerava energiju predmeta dajući im nove moći i značenja. Uz performanse nalik ritualima i društveno angažirane akcije, svoje stavove o umjetnosti, politici i ekonomiji od samoga početka djelovanja prenosio je multiplima, među kojima su ready-made objekti, plakati i osobito razglednice kao sredstvo komunikacije među ljudima. Svi ti u mnogo primjeraka umnoženi predmeti, čiji je cilj bio širenje ideja koje je zagovarao, njegovim potpisom stjecali su status umjetničkih djela.
Izložba kroz sedamdesetak radova Josepha Beuysa kojima dominiraju multipli iz zbirki Muzeja suvremene umjetnosti i njemačkog kolekcionara Karla Heinza Rummenyja prikazuje neke od ključnih trenutaka njegova umjetničkog i političkog djelovanja kroz izdvojene cjeline Šaman ili showman, Beuys i fluxus, Izravna demokracija, Obrana prirode. Ovi radovi dokumentiraju njegovo sudjelovanje na najvažnijim manifestacijama u svijetu suvremene umjetnosti, osobito na documenti u Kasselu, gdje je predstavio neke od svojih najvažnijih aktivističkih projekata: Organizaciju za izravnu demokraciju javnim referendumom (documenta 5, 1972.), Slobodno međunarodno sveučilište za kreativnost i interdisciplinarno istraživanje (documenta 6, 1977.), koje će postati paradigmom njegove koncepcije socijalne skulpture, te monumentalnu akciju sadnje 7000 hrastova u sklopu projekta „Obrana prirode” (documenta 7, 1981.).
Sedamdesetih godina 20. stoljeća zahvaljujući poznanstvu s novinarkom, književnicom i mecenom Lucrezijom De Domizio Durini i njezinim suprugom Bubyjem Durinijem Beuys započinje akciju Obrana prirode koja se odvijala na njihovom imanju u Bolognanu. Prva faza akcije koja je trajala više od četiri godine započela je sadnjom stabala na petnaestak hektara zemlje, a druga je obilježena njegovim predavanjima u kojima, crtajući dijagrame kredom na golemim pločama, produbljuje raspravu o „obrani prirode” ističući važnost potisnute kreativnosti. Imanje obitelji Durini posjećivao je gotovo petnaest godina i u sklopu tog projekta nastalo je oko 300 djela. Među njima su i boce vina i ulja koje je u starim kamenim koritima proizvodio na tradicionalan način, obilježavao oznakom „F.I.U.“, numerirao, potpisivao i distribuirao kao multiple. Beuysov boravak na imanju obitelji Durini u Bolognanu zabilježen je objektivom Bubyja Durinija čija je mapa fotografika dio zbirke Muzeja suvremene umjetnosti.
Foto: Nenad Glavan / MSU
Radovi Josepha Beuysa, razglednice, multipli poput boca s uljem i vinom te dva ready-madea nalaze se od 1998. u zbirci Muzeja suvremene umjetnosti zahvaljujući izložbi Znakovi komunikacije, prvoj njegovoj izložbi u Hrvatskoj, koju je u Galeriji Zvonimir 1997. organizirao Antun Maračić, umjetnik, kustos i tadašnji voditelj galerije. Zahvaljujući suradnji s Goethe-Institutom u Zagrebu, priča o Josephu Beuysu obogaćena je djelima iz zbirke njemačkog kolekcionara i umjetnika Karla Heinza Rummenyja. Početak sakupljanja Beuysovih djela obilježen je njihovim prvim susretom i razgovorom 1972. na documenti 5 u Beuysovu Uredu za direktnu demokraciju. Vremenom zbirka se razvijala i danas sadrži brojne eksponate – razglednice, grafike, plakate, gramofonske ploče, ready-made objekte i knjige – multiple koji i danas putuju svijetom kao asocijativni podsjetnici i uvode nas u bogatu ostavštinu umjetnika čije su ideje do danas, u vremenu globalnih društveno-političkih kriza i prijetećih ekoloških katastrofa, ostale i te kako aktualnima.
Posebna cjelina posvećena je utjecajima Josepha Beuysa na hrvatske umjetnike i predstavlja tek maleni dio od mnoštva djela koja su, posebno posljednjih desetljeća, nastala na tragu Beuysova učenja o kreativnom potencijalu pojedinca i njegova utjecaja na tijek društveno-političkih promjena. No u većini tih djela nezanemariva je činjenica promjene uloge umjetnika u sferi javnog djelovanja; umjesto profeta, pastira ili showmana, sve će dominantnije biti neosobne geste umjetnika koji svoj glas prepuštaju glasu obespravljenih, kreirajući participativne projekte. Na izložbi su zastupljena djela deset umjetnika – Lovro Artuković, Željko Badurina, Braco Dimitrijević, Ivan Ladislav Galeta, Igor Grubić, Željko Jerman, Kristina Leko, Vlado Martek, Zoran Pavelić, Ivan Šeremet – koja neposredno korespondiraju s Beuysovim opusom i pojedinim fazama njegova djelovanja ili je riječ o individualnim posvetama kontroverznom i karizmatičnom umjetniku.
Izložba se može razgledati u Muzeju suvremene umjetnosti do 30. siječnja 2022. (Vesna Meštrić)
Koplje, bronca, 19.5 x 3.5 cm, kasno brončano doba. Muzej grada Zagreba
Muzej grada Zagreba – izložba „Mali predmeti – velike priče“
U Muzeju grada Zagreba 30. prosinca 2021. otvorena je izložba Mali predmeti – velike priče autorice više kustosice Aleksandre Bugar, prva iz ciklusa Zagreb in spe kojim Muzej želi prezentirati različite aspekte života ljudi u prošlosti na prostoru grada Zagreb i njegove okolice.
Arheologija je ugrađena u same temelje Zagreba pa tako i u temelje i suštinu poslanja Muzeja grada Zagreba. Nesumnjivo je značajno obogatila interpretativne potencijale kojima se Grad oslikava i prezentira u svojoj neizmjernoj složenosti. Izložba je i inkluzivna, koncipirana tako da bude dostupna svim posjetiteljima i prilagođena osobama s invaliditetom. Pri pripremi izložbe pažnja je bila posvećena svim tehničkim standardima prilagodbe: visini izložbenih vitrina, replikama predmeta koje slijepe osobe mogu opipati, legendama na Brailleovom pismu i uvećanom tisku te znakovnom jeziku.
Svi odabrani predmeti na ovoj izložbi upravo su to – odabir. Iz velike količine arheološke građe koja se čuva u Muzeju grada Zagreba i koja je rezultat arheoloških istraživanja njegovih arheologa iz prva dva desetljeća 21. stoljeća te istraživanja starijih poštovanih kolega arheologa na prostoru same zgrade Muzeja s početka 90-tih godina 20. stoljeća, odabrano je za ovu prigodu šest predmeta. Predmeti su odabrani zbog slojevitosti koju u sebi nose i potencijala da ožive priču o prostoru i vremenu i ljudima u vrlo dalekoj prošlosti Zagreba. Riječ je o razdobljima koja prethode onim tradicionalnim godinama koje, u poimanju njegovih stanovnika i posjetitelja, obilježavaju nastanak Grada kakvog poznajemo – osnivanje Zagrebačke biskupije1094. godine i „Zlatne bule“ Bele IV Gradecu 1242. godine. Upoznaju nas tako i s vremenom u kojem su nastali, u rasponu od nekoliko tisuća godina, a upoznaju nas i s pet lokaliteta na kojima su pronađeni pa su poput malih portreta Grada.
Fibula, bronca, 4.3 x 5 cm, mlađe željezno doba. Muzej grada Zagreba
Izložena ja keramička žlica iz bakrenog doba pronađena u dvorištu Zagrebačke katedrale 2016. godine, za sada, najstariji artefakt pronađen u arheološkim istraživanjima u staroj jezgri Grada. Priča nam priču o naselju eneolitičke kulture s prijelaza 5. u 4. tisućljeće prije Krista na kaptolskom brežuljku. Koplje izliveno u bronci pronađeno u istraživanjima na Trgu sv. Marka 2006. godine rijedak je nalaz oružja kasnog brončanog doba na području Zagreba pronađeno u arheološkim istraživanjima unutar jednog naselja. Pripada grupi Zagreb – Vrapče i uže se datira u prijelaz 13. na 12. stoljeće prije Krista. Rječit je dokaz o toma, na prostoru Gradeca, najranijem prapovijesnom naselju. Jedan od izloženih predmeta na izložbi Mali predmeti – velike priče je i maleni keramički životinjski idol datiran u starije željezno doba. Pronađen je koncem 90.-tih godina 20. stoljeća u istraživanjima na prostoru samostana klarisa, odnosno zgrade u kojoj se danas nalazi Muzej grada Zagreba. U Muzeju ga od milja zovemo Medo. Inspirirao je ilustraciju vodiča kroz stalni postav Muzeja grada Zagreba za djecu i postao njegova maskota. Ova mala figurica iz 7. – 6. stoljeća prije Krista pronađena je u blizini bogato, spiralnim motivima ukrašenoga, prijenosnoga glinenog ognjišta, prezentiranog u arheološkom dijelu stalnog postava Muzeja. Ako ovaj zoomorfni idol valja promatrati kao dio kulta zaštite kuće, smještaj uz kućno ognjište čini se kao pravo simboličko mjesto za tu svrhu. Ujedno priča priču o bogatom i velikom naselju starijeg željeznog doba koje se prostiralo na cijelom području Gradeca, od Popovog tornja na sjeveru do Parka Grič na jugu.
S istog nalazišta potječe i brončana fibula iz 1. stoljeća prije Krista, primjer keltskog naselja čiji tragovi svjedoče o turbulentnim vremenima s kraja tisućljeća, prije dolaska Rimljana na ove prostore. Publika može vidjeti i čašu s prikazom lica s lokaliteta Gradići – Šepkovčica pronađenu 2008. godine u velikim istraživanjima na trasi autoceste Zagreb – Sisak. U rimsko doba ovdje je bilo manje naselje na teritoriju rimskoga grada Andautonije, točnije njegove periferije, smješteno u blizini važne državne rimske ceste Emona – Siscija. Intrigantna zbog svoje iznimne estetike, pomalo tajnovita stiliziranog lica – maske, ona izaziva mnoga pitanja. Iako su pronalažene u gotovo svim provincijama Rimskoga carstva od 1. do početka 5. stoljeća, posude ovog tipa nisu osobito česte, a očito niti masovno proizvođene. Opće je prihvaćeno da su likovi – maske mogli imati zaštitnu ulogu – pokojnika ili obitelji, njihove kuće ili imanja. Ova nam čaša daje izniman uvid u jedno daleko, ali ipak blisko vrijeme rimske civilizacije na području Zagreba.
Čaša s prikazom lica, keramika, visina 9.7 cm, rimsko razdoblje. Muzej grada Zagreba
Na koncu, izložen je i mali ulomak ranosrednjovjekovnog lonca pronađen 2016. godine u dvorištu Znikine kurije, na adresi Kaptol 28. U jednoj naseobinskoj jami pronađeno je više keramičkih ulomaka ukrašenih motivom valovnice. Iako skromni, ti su ulomci dokaz slavenskog naselja 8. i 9. stoljeća na brežuljku Kaptol i dio su horizonta naseljavanja prije utemeljenja Biskupije koncem 11. stoljeća.
Ciklusom izložbi Zagreb in spe, želimo redovno, našoj muzejskoj publici, u vidu manjih arheoloških izložbi, prezentirati različite aspekte života ljudi u prošlosti na prostoru grada Zagreb i njegove okolice. Razumijevanjem prošlosti kroz upoznavanje različitih arheoloških lokacija u gradu, pokušavamo senzibilizirati javnost na potrebu aktivnijeg očuvanja i afirmacije arheološke kulturne baštine na prostoru u kojem živimo. Namjera je i da sve buduće izložbe, poput ove Mali predmeti – velike priče, budu inkluzivne, dostupne svima.
Izložba se može razgledati u Muzeju grada Zagreba do 27. ožujka 2022. (Muzej grada Zagreba)
Fotograf: Denis Bučar
Informatica Museologica 53/2022 – poziv za slanje priloga
Muzejski dokumentacijski centar iz Zagreba objavio je poziv autoricama i autorima za prijavu priloga za idući broj časopisa Informatica Museologica 53/2022 čija je tema Budućnost gradskih muzeja u Hrvatskoj.
Zanimljiv podatak da su osnivači muzeja u Hrvatskoj u najvećem postotku gradovi (gotovo 60 %), potaknuo nas je da ovaj broj časopisa Informatica Museologica 53/2022 posvetimo ulozi gradskih muzeja u suvremenom društvu, pokušamo dobiti uvid u širu problematiku muzeja te saznamo razmišljanja muzealaca o vrijednostima i očekivanjima koje bi željeli promovirati u budućnosti.
Svi gradovi imaju svoje različite priče pa se i priče gradskih muzeja sigurno moraju prilično razlikovati, bilo da se radi o muzejskoj građi ili nejednakim uvjetima u kojima djeluju.
Ono što bi ih ipak moglo povezati u nakon razdoblja od gotovo dvije godine trajanja globalne pandemije, zajednički su problemi društvene i ekonomske nesigurnosti, ekološke krize, nesigurnog planiranja rada, održivosti, ubrzanih tehnoloških promjena, ali i promišljanja o muzejima kao punktovima očuvanja i upravljanja baštinom, poticanja dijaloga i tolerancije, promoviranja lokalnih turističkih praksi. Nove muzeologije 21. stoljeća, često danas govore o potrebi okretanja od „gradskog muzeja“ prema „muzeju građana“.
Broj IM 53/2022 istraživao bi funkcioniranje gradskih muzeja u novonastaloj post-kovid situaciji, te činjenicu koliko osnivači utječu na muzejsku djelatnost, koliko je „oblikuju“ u pozitivnom smislu, ali koliko mogu biti i faktor nerazumijevanja profesionalnog, stručnog poslanja muzeja. U kojoj mjeri bi upravo osnivači trebali biti bolje upoznati sa stručnim i tehničkim standardima za rad muzeja, te za smještaj muzejske građe i muzejske dokumentacije s obzirom da bi upravo oni trebali pridonositi stalnim poboljšanjima tih okvira i pozitivnim rješenjima. Vjerujemo da primjera dobre prakse ima, i da bi ih bilo korisno čuti jer nam sve važnije postaje pitanje kako će muzeji u budućnosti imati mogućnosti razvijati uspješne modele kratkoročnog ili dugoročnog poslovanja.
Informatica Museologica 53/2022 obuhvatit će i sljedeće predložene teme vezane uz stručnu obradu građe: etika suvremenog sabiranja i postupci izlučivanja, iskustva vezana uz revizije muzejskih zbirki i otpis te formiranje studijskih zbirki.
Vezano uz propitivanje budućnosti kustoskog zvanja, kustoskih praksi i perspektiva, bilo bi važno čuti razmišljanja o budućim različitim pristupima i izazovima struke. Koje će vještine i znanja trebati u budućnosti kustosima, muzejskim tehničarima, preparatorima kao i kustosima koji rade izvan muzeja. Dotaknuli bismo i temu volonterskog rada u muzejima. Premda se u posljednjem desetljeću puno govorilo i pisalo o prisutnosti muzeja u zajednici, socijalnoj inkluziji marginalnih skupina, pripadnika skupine treće životne dobi, pa je i Međunarodni dan muzeja 2020. bio posvećen temi Muzeji za jednakost: različitost i uključivost, možemo ipak konstatirati da se svih ovih godina volonterski rad u muzejima nije uspio dovoljno implementirati. U svakom slučaju, zabilježili bismo dosadašnja iskustva u praksi tek nekoliko muzeja.
Pored teme broja u uobičajenim rubrikama Riječ je o...; Iz muzejske teorije i prakse; Iz dokumentacijskih fondova MDC; Pogledi, iskustva, događaji; Info; Reagiranja nastavit ćemo informirati naše čitatelje o zanimljivim i aktualnim događanjima iz svijeta hrvatskih i svjetskih muzeja.
Radovi se zaprimaju isključivo u elektroničkom obliku na adresu: ldrazin@mdc.hr.
Rok za predaju priloga: 30. lipnja 2022. (Lada Dražin-Trbuljak)
Upute autorima
Časopis je dostupan u elektroničkom obliku na Portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske (Hrčak).
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr