Počeci farmacije u Rijeci sežu u 1437. godinu kada gradski notar Anton de Renna de Mutin bilježi prvi materijalni dokaz o apotekariusu Antoniu Pertusanu iz Venecije koji uzima u zakup ljekarnu na gradskom trgu. Šest stoljeća kasnije, ove godine u rujnu, u Rijeci bi se trebao otvoriti JGL Muzej farmacije.
Ljekarnička baština Hrvatske izrazito je bogata. Kroz povijest djelovanja ljekarne nisu bile samo izvor medicinskih pripravaka koji su omogućavali borbu protiv bolesti, one su bile i donosioci noviteta iz cijelog svijeta. Ta baština segmentno je prepoznata kao važan svjedok povijesti kulturnog razvitka pojedinih područja Hrvatske te je kao takva našla svoje mjesto u stalnim postavima naših muzeja (Muzej Slavonije, Zavičajni muzej Stjepan Gruber, Gradski muzej Varaždin, Povijesni i pomorski muzej Istre, Pomorski muzej Orebić, Muzej grada Pregrade Zlatko Dragutin Tudjina, Muzej grada Zagreba).
Štoviše na inicijativu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2014. osnovan je Hrvatski muzej medicine i farmacije, stručne pripreme za bogati stalni postav su odrađene, a postav se čeka.
I dok čekamo Akademijin muzej farmacije Jadranski galenski laboratorij (JGL) otvaranje svojeg Muzeja farmacije predviđa za rujan ove nesretne godine kao mjesto koje promiče zdravlje globalnoj zdravstvenoj situaciji usprkos.
Jadran galenski laboratorij osnovan je kao privatno farmaceutsko dioničko društvo 1991. godine. Danas ima više od tisuću zaposlenih, a uz širenje i razvoj osnovne djelatnosti proizvodnje sterilnih proizvoda s dodanom vrijednošću, ljekarnički lanac, osnivanje Zdravstvene ustanove Pablo i proizvodnju dijetetskih i kozmetičkih proizvoda u Adria Labu odlučili su se obogatiti kulturnu ponudu grada Rijeke otvaranjem privatnog muzeja farmacije i osiguravanjem svih uvjeta za funkcioniranje muzeja kao ustrojbene jedinice društva JGL d.d.
Muzeološka podloga pravna i stručna, ovdje je vrlo temeljito odrađena. U sadržajni dio muzejskog postava stručno se uključio Muzej grada Rijeke u segmentu inventiranja građe i posudbom građe iz svojih zbirki koja će mjesto naći u novom muzeju. Grad Rijeka podržao je inicijativu davanjem prostora u centru grada, Užarskoj ulici, a JGL d.d., uz financiranje cijelog projekta, otkupa dijela građe muzeja, zapošljavanja stručnog djelatnika osigurao je i muzejsku čuvaonicu za buduću građu. Velika stručna suradnja odrađena je i s prof. dr. Vladimirom Grdinićem stručnjakom za povijest farmacije i suradnikom na nekoliko farmaceutskih stalnih postava, koji je, uz stručni doprinos, donirao i dio svoje privatne zbirke. Involviran u sve predradnje otvaranja muzeja je i viši dokumentarist Marin Pintur, budući djelatnik muzeja.
Muzej će imati desetak cjelina, vanjski predprostor – Hortus Sanitatis (vrt ozdravljenja), Pharma suvenirnica, vremensku lentu ljekarništva s 18 značajnih događaja iz svjetske i nacionale povijesti ljekarništva, galenski i analitički laboratorij, značajna imena za povijest ljekarništva, knjižnicu s 30-ak farmakopeja, nastanak i razvoj JGL, zonu ljekovitog bilja i oficina ljekarne kao centralni eksponati. Sve će biti popraćeno multimedijom i virtualnom stvarnošću te suvenirnicom gdje će se moći kupiti pripravci JGL. Dodatna vrijednost će biti povezivanje sadržaja sa školskim programom za farmaceute te mogućnost izrade galenskih pripravaka, krema i masti.
Autori stalnog postava su Ivo Usmiani, Eva Usmiani Capobianco, Ervin Dubrović (Muzej grada Rijeke) i Marin Pintur, grafičko oblikovanje potpisuje Veronika Uravić Čolak (Reedesign studio Rijeka), dizajn postava i uređenje interijera Gorana Stipeč Brlić (AO 16 d.o.o. Rijeka) dok je multimediju izradila Novena d.o.o. Zagreb.
U svijetu biznisa, na globalnoj razini, poželjno je da privatne kompanije svojim dobrim poslovanjem i financijskom dobiti „ulože“ dio sredstava u dodatnu kulturnu vrijednost i obogate područje i društvo iz koje su ponikli, što će Jadranski galenski laboratorij dd. osnivanjem muzeja i predviđenim sadržajima i ostvariti. (Iva Validžija)
Muzejski dokumentacijski centar organizirao je 14. srpnja online predavanje „Tekstil i moda: primjeri akvizicija, pohrane i prezentacije u Victoria and Albert Museumu u Londonu“. Predavanje je održala dr. Silvija Banić, kustosica tekstila (prije 1800. godine) Muzeja V&A, koja se osvrnula na različite aspekte muzejskog rada u jednom od najpoznatijih i najposjećenijih svjetskih muzeja. Bilo je to drugo predavanje nekog od djelatnika muzeja, nakon što je 2015. godine MDC ugostio Leanne Manfredi iz V&A-a.
Kolegica Silvija Banić u Hrvatskoj je stekla zvanje konzervator-povjesničar umjetnosti, a u V&A je stigla krajem 2017. godine kao stručnjakinja za povijesni tekstil doktoriravši prethodno na temi tekstila sakralnog karaktera Zadra i okolice, nakon čega je boravila na polugodišnjoj stipendiji u Veneciji (Fondazione Giorgio Cini) izučavajući venecijanski tekstil 17. i 18. stoljeća. U Muzeju V&A, u kojem je zaposleno gotovo tisuću ljudi, radi u odjelu Namještaj, tekstili i moda zajedno s još tridesetak drugih kolega.
Predavanje je započelo „turom“ po postavu V&A-a s naglaskom na galerije u kojima je izložen tekstil. Stalni postav proteže se na četiri etaže, s preko 65 tisuća muzejskih predmeta (od ukupno 2,5 milijuna) izloženih u više od stotinu galerija. Tekstil i moda su raspršeni u više različitih galerija po svim katovima, s tim da moda ima vlastitu galeriju koja je zbog svog kružnog tlocrta dobila naziv „krafna“. Banić se osvrnula na način postavljanja tekstila i mikroklimatske uvjete, posebice izloženost svjetlu na koje je tekstil posebno osjetljiv i zbog čega bi se period izlaganja trebao vremenski ograničiti. Predmeti se često vade iz postava radi posudbe, konzervacije, istraživanja ili nekog drugog razloga, stoga je važno da se muzejske vitrine mogu lako otvoriti što nažalost nije uvijek tako. Nakon vitrina veliki izazov predstavljaju lutke koje ne smiju sve biti bijele te se iskušavaju različite vrste lutaka, posebice za izložbe, na primjer lutke s licima, krojačke lutke, tapecirane, izrađene od kaširanog papira.
Građa se prikuplja na jedan od tri načina: darovanjem za života, oporučnim darivanjem i otkupom. Otkup je najzastupljeniji za stariju građu kao što je povijesni tekstil kojim se Silvija Banić bavi, dok za moderniju građu iz 20. stoljeća prevladavaju donacije (iako postoji fond Alexander McQueen za otkup djela suvremenih kreatora). Svaki odjel radi svoju politiku prikupljanja koja se revidira svakih deset godina, a prioriteti prikupljanja su često usklađeni s planiranim izložbama. Nabavu se provodi iz vlastitih sredstava, na primjer od godišnjih članarina (Membership), a otkup mogu financirati i tvrtke ili grupe udruženja, kao na primjer (American Friends of the V&A. Za starije zbirke građa se nabavlja na aukcijama ili preko provjerenih trgovaca umjetninama. Za aukcije kustos sastavlja prijedlog otkupa te se prethodnog pregleda predmeta radi procjena maksimalnog bida kojeg će Muzej ponuditi na aukciji. Također se redovito obilaze i sajmovi umjetnina, a kolegica Banić je spomenula slučaj kada je predmet za zbirku mode pronašla na Ebayju – riječ je bila o sakou Vivian Westwood koji je imao uzorak preuzet s predmeta historijskog tekstila iz zbirke V&A-a.
Kustosi obrađuju predmete u kompleksnoj bazi podataka (engl. Collection Management System) koja se stalno unaprjeđuje i za čije održavanje brine desetak zaposlenika. Svaki put kad mu predmet dođe pod ruku kustos radi revalorizaciju vrijednosti predmeta. Revizija zbirke je stalno u hodu te se vijeće za otpis predmeta sastaje svaka 3 mjeseca. Najčešće se otpisuju predmeti od novih materijala koji brzo propadaju, kao na primjer rublje od lateksa i silikona – predmeti prikupljeni za izložbu o donjem rublju, Undressed. Zainteresirana javnost može pretraživati fundus u online katalogu, a fizički predmet, ako nije izložen u postavu, može se u dogovorenom terminu fotografirati i pogledati u studijskoj sobi.
Kao i u većini britanskih muzeja, posjet stalnom postavu je besplatan, a znatan dio prihoda zarađuje se postavljanjem blockbuster izložbi, kao što je prošlogodišnja Christian Dior: Designer of Dreams, kao i posudbom popularnih izložbi koje putuju po svijetu zajedno s kustosima koji ih prate. S obzirom da Muzej 40 % svog budžeta mora osigurati iz vlastitih prihoda, povremene izložbe se pomno biraju zbog svog komercijalnog potencijala i kustosi moraju „prodati“ svoj prijedlog za izložbu posebnom timu djelatnika – Exhibition Steering Group – odgovarajući na ključna pitanja: „što?“ (tema izložbe), „zašto?“, „zašto sada?“, „zašto V&A?“. Planiranje za velike izložbe kreće čak nekoliko godina prije postavljanja. To uključuje procjenu posjećenosti (ciljani ishod) koja se za vrijeme trajanja izložbe prati na tjednoj bazi, a pored toga se provodi i anketno istraživanje mišljenja posjetitelja (pozitivni i negativni komentari, da li bi izložbu preporučili i sl.).
Katalog izložbe se već godinama ne radi u klasičnom smislu, umjesto toga izdaje se publikacija uz izložbu u kojoj će biti poglavlja s tekstovima i predmetima koji nisu nužno izloženi. Početna naklada nikad nije velika, već se preferira reprint po potrebi. Prijedlog publikacije ide na odjel za publikacije s obrazloženjem o čemu je knjiga, kome će biti namijenjena, na koliko stranica i koliko fotografija (što veća „slikovnica“ to se bolje prodaje). Kao i kod izložbi, i publikacije dobiju ciljani broj prodanih primjeraka. Ako se ne ostvari ciljana prodaja autor će drugi put će teže dobiti sredstva za publikaciju.
Kad smo već kod teksta, spomenimo da tekst na predmetnim legendama nastaje u suradnji kustosa i posebnog tima urednika – V&A Interpretation team. Priča o predmetu je destilirana u tekst ne dulji od 50 riječi. Rečenice su kratke, a izbjegavaju se pasivne konstrukcije i tehnički termini. Namjera nije zasititi posjetitelja informacijama već zaintrigirati ga da kaže „ovo nisam znao“ i navesti ga da se zagleda u predmet. Tim „Interpretacije“ koji zauzima perspektivu posjetitelja također surađuje na odabiru predmeta za stalni postav (propituju „zašto baš taj predmet?“).
Izvor: Muzej Viktorije i Alberta (V&A)
Od 2010. godine depo Muzeja smješten je u kući Blythe, prostoru kojeg V&A dijeli s još dva muzeja (Science Museum i British Museum). Budući da je Vlada Ujedinjenog Kraljevstva 2015. godine odlučila prodati kuću Blythe koja je na luksuznoj lokaciji i prevrijedna da bude muzejski depo, nastao je projekt V&A East u sklopu kojeg bi se dio Olimpijskog parka u Londonu prenamijenio za potrebe muzeja. Tako je predviđen novi muzej na Stratford Waterfrontu i centar za prikupljanje i istraživanje na Here Eastu koji bi funkcionirao kao otvoreni depo. Otvorenje je predviđeno 2023. godine.
Ova je tema pobudila velik interes hrvatskih muzealaca koji su za vrijeme trajanja online predavanja postavljali pitanja o raznim segmenata muzejskog rada u V&A-u. Kolegica Banić je tjedan dana kasnije u Muzeju grada Splita održala isto predavanje za koje je također zabilježen veliki interes. Vrijedno je čuti iskustva iz stranih, a posebno iz megapopularnih muzeja kao što je V&A. Iako budžet Muzeja nije „dohvatljiv“, nadamo se da je predavanje nadahnulo hrvatske muzealce i da će neki aspekti, posebice oni što se tiču promišljanja komunikacije s posjetiteljima, naći svoje mjesto i u našoj muzejskoj praksi. (Ivona Marić)
Fotografirala: Monika Likarić / MSU
Digitalni život povijesti – storytelling i društveni mediji
U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 16. srpnja Ivor Crotty, stručnjak za društvene medije održao je predavanje pod nazivom „Giving History a Digital Life“. Na primjeru dva velika projekta na kojima je radio, pokazao je kako uz dobar storytelling na kreativan i zabavan način privući publiku i educirati je o povijesti. Za organizaciju predavanja bio je zaslužan ICOM Hrvatska u suradnji s MSU-om i MDC-om.
Ivor Crotty posljednjih nekoliko godina radi kao zamjenik direktora u odjelu koji se bavi kreativnim i inovativnom sadržajem televizijske mreže Russia Today (RT). Inače sociolog po struci i Irac po nacionalnosti, prije dolaska u RT, ranija iskustva stekao je i u novinarstvu i u oglašavanju.
Crotty se osvrnuo na istraživanje NEMO-a (Mreža muzejskih organizacija) vezano uz nedavni period kada su mnogi muzeji diljem svijeta bili zatvoreni zbog epidemije virusa Covid-19 i usmjerili svoj rad prema stvaranju i distribuciji online sadržaja. Prema tom istraživanju najpopularniji su bili upravo društveni mediji, nakon toga edukativni materijali, zatim video sadržaji, a sljedeće su bile online zbirke i virtualne izložbe. Pokazao je i grafički prikaz ICOM-ovog istraživanja prema kojem su se online aktivnosti muzeja znatno povećale tijekom karantene, a najveće povećanje vidljivo je na primjeru društvenih medija.
Crotty je na predavanju na primjerima demonstrirao kako privući publiku i koje metode i alate možemo koristiti. Jedan od primjera muzejskih online aktivnosti koji je spomenuo, a čiji je nastanak potaknula karantena, je „#curatorbattle“. Radi se o nizu izazova koje je na Twitteru pokrenuo Yorkshire Museum objavljujući određene muzejske predmete i izazivajući druge muzeje da objave predmete srodne tematike. Pokret je postao globalan, a javnost je prošlih mjeseci imala priliku vidjeti različite predmete, od onih misterioznih, fantastičnih i jezivih preko onih s motivima životinja, ljudi i prijevoznih sredstava do eksponata koji su ušli u izbor za najbolju muzejsku stražnjicu. Muzej, koji je i dalje zatvoren, redovito objavljuje izazove, a nadajmo se da će nastaviti s tom zabavnom praksom i nakon otvaranja.
Jedna od metoda koja se pokazala kao uspješna kod publike, a često je spominjana posljednjih godina u muzejskoj zajednici, je storytelling ili pripovijedanje. Crotty je naveo temelje uspješnog storytellinga prema kojima je važno odgovoriti na neko pitanje koje zanima publiku, ispričati priču s kojom se ljudi mogu povezati, nadahnuti publiku da uči, educirati je, biti autentičan, biti inovativan i spreman na improvizaciju i igru, cijeniti zajednicu i surađivati te raditi za opće dobro. Posebni interes iskazao je za tzv. real-time storytelling putem kojeg se publici pripovijeda neka priča u stvarnom vremenu. Primjer za to su dva uspješna projekta na kojima je radio – „#1917LIVE“ i „#Romanovs100“. Projekti su osvojili brojne nagrade, između ostalog 2019. godine i nagradu „The Best in Heritage“.
Fotografirala: Monika Likarić / MSU
Projekt „#1917LIVE“ odgovorio je na pitanje kako bi svijet izgledao da je Twitter postojao prije 100 godina. Zajedno s timom iz RT-a i vanjskim suradnicima, Crotty je kreirao mnoštvo Twitter profila važnih osoba iz perioda Ruske revolucije, poput cara Nikole Romanova i Vladimira Lenjina. Iza Twitter profila Mate Hari, plesačice i navodne špijunke, stajao je svjetski poznati pisac Paulo Coelho. Virtualne manifestacije tih povijesnih ličnosti tijekom 2017. godine redovito su objavljivale na Twitteru svoja razmišljanja i planove kao da je upravo 1917. godina i tako privukle više od 250 000 pratitelja. Uz to, snimljeni su i videi, ponekad i u prvom licu kako bi publika još više dobila dojam da direktno sudjeluje u događanjima koji su se zbili prije sto godina. Osmislili su i interaktivni dio gdje su virtualni protagonisti publici odgovarali na pitanja. Projekt je zaključen knjigom koja postoji u digitalnom obliku, ali i kao tiskano izdanje. Međutim, i to tiskano izdanje obogaćeno je digitalnim sadržajem – skeniranjem QR kodova pomoću mobilnih uređaja koji podržavaju takve aplikacije, čitatelji imaju priliku uroniti dublje u priču gledajući videe, fotografije i čitajući Twitter objave.
Projekt „#Romanovs100“ tematski se nadovezao na prethodni projekt i ispričao priču o carskoj obitelji Romanov. Okosnica je bila nekoliko tisuća fotografija iz Ruskog državnog arhiva, koje su uz pomoć kreativnih metoda educirale javnost o povijesti Romanovih. Zanimljivo je da su tvorci tih fotografija upravo članovi carske obitelji, koja je prva u svijetu imala prijenosni Kodak fotoaparat i tako zabilježila mnoštvo trenutaka u svojim životima. Projekt se odvijao na četiri platforme. Facebook je poslužio kao platforma na kojoj su objavljivane fotografije, 3D fotografije i panorame popraćene pričama o obitelji Romanov dok su na Instagramu objavljene fotografije koje imaju više umjetnički značaj, među njima i one o četveronožnom članu obitelji Romanov, psu Joy. Na platformi Youtube plasirani su kratki dokumentarni filmovi i animacije, a na Twitteru objave članova carske obitelji i obiteljskog liječnika Eugena Botkina. I ovaj je projekt materijaliziran u obliku knjige, odnosno tiskanog foto albuma. No, kao i tiskano izdanje za prethodno spomenuti projekt, i ovo je dopunjeno digitalnim sadržajem, koristeći suvremene tehnologije poput AR (engl. augmented reality, hrv. proširena stvarnost) i VR animacije (engl. virtual reality, hrv. virtualna stvarnost).
Važno je spomenuti i da su neke objavljene fotografije kolorizirane. Naime, najmlađa od četiri kćeri iz carske obitelji, Anastazija Romanov bavila se kolorizacijom fotografija. Nekoliko fotografija koje je Anastazija djelomično kolorizirala dovršila je Marina Amaral, umjetnica koja se bavi digitalnom kolorizacijom i koja je radila i na projektu „#1917LIVE“. Kolorizaciji svake fotografije prethodilo je istraživanje kako bi rezultat bio što vjerodostojniji. Amaral je također radila i na projektu „Faces of Auschwitz“, još jednom upečatljivom primjeru projekta koji koristi storytelling, i to kako bi ispričao priče žrtava nacističkog logora.
Upravo su nam posljedice epidemije koja je i dalje u tijeku i zbog koje su neki muzeji tek nedavno otvorili svoja vrata, a drugi su još zatvoreni za posjetitelje, dokazale još jednom koliko je važno da se kulturne ustanove otvore i u virtualnom prostoru. Eksponati koje nitko ne može vidjeti iza zatvorenih vrata ne čine muzej. Među ključnim zadacima je doprijeti do publike i prakticirati zanimljive načine zadržavanja njezine pažnju i u online prostoru jer je upravo ona jedan od glavnih elemenata koji muzejima daju smisao. (Zrinka Marković)
S muzejskom knjigom na sajam – koroni usprkos
Naslov kojime Muzejski dokumentacijski centar poziva hrvatske muzeje i galerije za suradnju na ovogodišnjoj 39. izložbi izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija na INTERLIBER-u, 34. međunarodnom sajmu knjiga Zagrebačkoga velesajma – za neke zvuči hrabro, a za druge ludo! No, ludost i hrabrost često su Jedno koje diže i pokreće naprijed. Uz malo sreće.
Izolirani u karanteni zbog epidemioloških mjera sigurnosti od zaraze Covidom 19, mnogi od nas su ovo proljeće posegnuli za knjigama „otprašujući“ svoje privatne biblioteke, drugi su knjige dosezali konopcem spuštanih s prozora lokalnih knjižnica. Čekalo se u redovima s maskama na dva metra udaljenosti pred vratima knjižnica, statističari su zabilježili porast čitanosti, otvaraju se nove knjižare kultnih nakladnika... Naravno, bilo je i onih koji su svoju glad za knjigom tažili u elektroničkim izdanjima. Jer im je tako lakše, bliže, jednostavnije...
Bez obzira na to što i kako, no mnogi su u čitanju knjiga pronalazili snagu, okrjepu, motivaciju, relaksaciju, neko novo znanje ili informaciju...
I zato, koroni usprkos, najavljujemo 39. izložbu muzejske knjige čiji kontinuitet nisu prekinule ni ratne devedesete, ni poslijeratne krizne godine pa vjerujemo kako neće niti ove obilježene koronom i zagrebačkom potresom. Jer hrvatski su muzeji i galerije radili i kada nisu bili u svojim muzejskim prostorima. Muzealke i muzealci su istraživali, pisali, objavljivali, virtualni prostor popunjavali sadržajima kojima publika nije mogla fizički pristupati. Koristili su snagu pisane riječi ilustriranu ljepotom muzejskih predmeta. Ove godine želimo to pokazati, možda više nego ikad.
U ozračju pandemije Covid-19 Zagrebački je Velesajam najavio svoj sajam od 10. do 15. studenoga 2020. koji će se odvijati uz neophodne zdravstvene i sigurnosne protokole. S nadom kako će se tako i dogoditi, pozivamo muzeje da pratite naše obavijesti i upute za sudjelovanje na 39. izložbi izdavačke djelatnosti hrvatskih muzeja i galerija! (Snježana Radovanlija Mileusnić)
Izvor: Muzej Jugoslavije, Beograd
Muzej Jugoslavije – izložba „TANJUG javlja, rat je završen“
Povodom obilježavanja 75 godina od kraja Drugog svjetskog rata početkom mjeseca u Muzeju Jugoslavije u Beogradu otvorena je izložba TANJUG javlja, rat je završen, koja kroz dokumentarne fotografija Tanjugovih fotoreportera prikazuje najvažnije društveno-političke događaje s kraja Drugog svjetskog rata na području nekadašnje Jugoslavije.
Izložbom TANJUG javlja, rat je završen Muzej Jugoslavije po prvi put javnosti predstavlja najstariji dio foto-arhive Telegrafske agencije Nove Jugoslavije, koji je 1947. godine prenesen u Kabinet maršala Tita, a danas je sastavni dio fundusa Muzeja. Fotografije su nastale u razdoblju od oslobođenja Beograda u listopadu 1944. godine do proglašenja Federativne Narodne Republike Jugoslavije krajem 1945. godine, a snimili su ih TANJUG-ovi foto-reporteri Petar Obradović, Branko Savić i Isak Koen. Posjetitelji mogu vidjeti više od dvije tisuće fotografija koje portretiraju dramatične scene završnih borbi za oslobođenje zemlje, sveprisutne ožiljke i tragične posljedice rata za civilno stanovništvo, raščišćavanje ruševina i opsežne zahvate na obnovi zemlje i normalizaciji života. Prikazani su najvažniji momenti dovršavanja političke revolucije, život na selu, rad bolnica i dječjih domova, razna kulturna događanja i obnova sportskog života.
Na snimkama se koje prikazuju Beograd neposredno nakon oslobođenja u listopadu 1944. godine može se vidjeti prolazak jedinica NOVJ i Crvene Armije gradskim ulicama, teško oštećena zgrada Narodnog muzeja u Beogradu, napuštena vojna vozila i sprovodi poginulih građana. Prisutni su i prvi znaci normalizacije života, pa se tako na jednoj fotografiji vidi stanovništvo koje se okupilo oko prvog broja „Politike“ izašlog iz tiska u slobodnom Beogradu. Samo dan nakon što je Njemačka kapitulirala, fotografi Tanjuga zabilježili su i narodno veselje širom zemlje, na proslavi Dana pobjede 9. svibnja, uz foto-dokument Titovog obraćanja preko radija.
Dio postava posvećen je odlasku djece, u vrijeme sveopće neimaštine i gladi, na oporavak u Bugarsku u siječnju 1945. godine. Osnovni detalji akcije usuglašeni su na sastanku predstavnika omladinskih organizacija Bugarske i Jugoslavije u prosincu 1944. godine, nakon čega je u razdoblju od 15. siječnja do sredine travnja sanitetskim vlakovima prevezeno 12 000 djece, među kojima su bila djeca palih boraca, djeca iz siromašnih obitelji, ali i izbjeglice iz cijele Jugoslavije. U funkciji pratilaca mobilizirano je oko 500 učitelja, odgojitelja i zdravstvenih djelatnika, koji su između ostalog omogućili da djeca u vrijeme boravka u Bugarskoj pohađaju nastavu.
Posebno zanimljive su fotografije Branka Savića snimljene u svibnju 1945. godine koje prikazuju Jasenovac neposredno nakon ulaska vojske u logor, ulazak jedinica Jugoslavenske armije u oslobođeni Zagreb i okolinu, dolazak Vladimira Nazora i prve masovne mitinge podrške novim vlastima u Zagrebu. Tu je i foto-reportaža sa snimanja filma „Bura na Balkanu“ koja ruši uvriježeno mišljenje da je „Slavica“ iz 1946. godine prvi jugoslavenski poslijeratni film. Film je snimljen u sovjetsko-jugoslavenskoj koprodukciji, te je ujedno i prvi igrani film u kojem se pojavljuje maršal Tito čiju je ulogu tumačio sovjetski glumac Ivan Bersenjev. Zbog kasnijeg sukoba sa SSSR-om primat prvog poslijeratnog jugoslavenskog filma prenijet je na film „Slavica“ snimljen 1946. godine.
Autori izložbe su Radovan Cukić i Milica Tomić, suradnica na obradi fotografije je Jovana Stojadinović, dizajn izložbe potpisuje Mane Radmanović, dok je za arhitekturu postava zaslužna Milica Lopičić. Izložba TANJUG javlja, rat je završen može se razgledati u Muzeju Jugoslavije do 30. rujna 2020. godine. (Ivan Guberina)
Izvor: Muzej Jugoslavije, Beograd
Fotografija: Ivan Posavec
Katamaran Art 2020. – umjetnička „linija“ od Jelse do Splita
Otvaranjem izložbe Ivana Posavca u Galeriji Kravata u Jelsi 26. lipnja 2020. godine, započeo je ovogodišnji Katamaran Art.
Treću godinu zaredom umjetnost putuje jednom od najprometnijih katamaranskih linija na Jadranu koja povezuje Split i Jelsu. Od 2018. godine, kada je prvi put zaplovio Katamaran Art, domicilnom stanovništvu, turistima i robi potrebnoj za servisiranje njihovih potreba, u transferu su se priključili umjetnici sa svojim radovima uvjereni da zanimanje za takvim sadržajima ne odumire s ljetnim žegama, fiestama i siestama. Isto uvjerenje dijelili su inicijatori i organizatori projekta, Muzej općine Jelsa i splitska Galerija umjetnina, prigodom koncipiranja programa od tri izložbe koje se tijekom ljetnih mjeseci naizmjenično postavljaju u Jelsi i Splitu. Koliko god suradnja na paritetnim osnovama regionalnog centra i njegove krovne likovne ustanove, s jedne strane, te manje otočke sredine i njene muzejske institucije, s druge, bila neuobičajena, nije slučajna niti bez svojevrsne geneze. Trebalo je samo slijediti Jurja Dobrovića. Naime, istaknuti hrvatski umjetnik svojim izdašnim donacijama obogatio je funduse oba muzeja, poklonivši pritom rodnoj Jelsi i obiteljsku kuću u prizemlju koje će početi s radom Galerija Kravata. Na toj poveznici i na tom tragu osmišljen je Katamaran Art, kao produkt zdrave ambicije da se stečeni kulturni i prostorni kapital stavi u službu promocije suvremene umjetnosti izvan većih likovnih centara, kao i obaveze da se takva ambicija podupre bez metropolitanske nadmenosti.
Nina Ivančić
Katamaran Art u programskom je smislu otvoren za raznolike medijske, poetičke i tematske kombinacije. Tako je projekt inauguriran izložbama umjetnika različite generacijske pripadnosti: Vedrana Perkova, Vitra Drinkovića i Igora Zdunića, što je dodatno podcrtano medijskom raznovrsnošću, od klasične slike preko prostorno specifične do interaktivne instalacije. Referentna točka prošlogodišnjeg Katamaran Arta bio je Juraj Dobrović, odnosno njegova umjetnička ostavština koju je likovna kritika s pravom verificirala kao jedan od najznačajnijih prinosa geometrijskoj i konstruktivističkoj struji hrvatske apstraktne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Da se jezikom apstrakcije i nadalje mogu oblikovati svježa i inovativna djela zorno su pokazali umjetnički veterani Mladen Galić, Eugen Feller i Damir Sokić.
Vasko Lipovac
Program za 2020. godinu vezan je uz sam naziv projekta. Naime, prve asocijacije na Katamaran Art zacijelo su vezane uz brod i putovanje. I dok je motiv broda postao svojevrsni zaštitni znak umjetnosti Vaska Lipovca i Nine Ivančić, na fotografijama Ivana Posavca srećemo ga vrlo rijetko, što i ne čudi s obzirom na to da je riječ o fotografu ljudi i krajeva Panonske Hrvatske, koja je u njegovom slučaju omeđena rodnim Dužicama kraj Siska, s jedne, i Zagrebom, s druge strane. Međutim, ako tražimo poveznice među odabranim radovima ovo troje posve različitih umjetničkih osobnosti, sljedeći autorske intencije, fokus moramo staviti na umjetnički, odnosno likovno-konceptualni, a ne motivski aspekt djela. Kao što je katamaran u funkciji arta tako je motiv podređen umjetničkoj gesti i misli. Kod Lipovca to znači da je „bitni sadržaj napeta ravnoteža sažetih i stiliziranih monokromnih oblika koji dominiraju kadrom ili, s druge strane, oslobođeni potez koji uživa u svojoj autonomnoj transparentnosti, svodeći deskriptivne obaveze na nužni minimum“. Za razliku od Vaska, Nina kao da svoj rukopis želi lišiti svake ekspresije koja bi mogla stvarati šumove u namjeri „objektivnog“ prikaza broda. Međutim, bez obzira na tehničku preciznost i brojnost detalja kao i činjenici da se radi o konkretnim modelima brodova, ovdje nije riječ o realističkom prikazu. Posežući za „hiperrealističkim“ stilom projektnih biroa, koji pozornosti promatrača prinose i ono što je u zbilji oku nedostupno, Nina naglašava da umjetničko djelo ne prikazuje realnost. Čak i onda kada se radi o mimetičkom iluzionizmu ili prikazu subjektivnog doživljaja objektivne stvarnosti, uvijek je riječ o konvencijama, formulama i usvojenim navikama. Jedinstveno iskustvo plovidbe morem donosi nam serija fotografija Ivana Posavca. Kako bi nam ga što neposrednije dočarao, inteligentno fotografsko oko pažnju je usmjerilo na vjetrom pokrenutu kosu putnice iza koje razabiremo morski krajolik. Sve drugo bi bilo višak, uključujući cilj puta, zloglasni Goli otok, kao i brod, u ovom slučaju gumenjak, koji su ostali izvan mentalnog i fotografskog kadra autora.
Na kraju nije nevažno reći da će sva izložena djela, od recentnih crteža Nine Ivančić, preko nedavnih fotografija Ivana Posavca do radova u tušu i temperi Vaska Lipovca, na Katamaran Artu imati svoju izložbenu premijeru.
Ivan Posavec: Galerija Kravata, Jelsa 26. 6. – 15. 7. 2020. / Galerija umjetnina, Split 23. 7. – 11. 8. 2020.
Nina Ivančić: Galerija Kravata, Jelsa 17. 7. – 9. 8. 2020. / Galerija umjetnina, Split 13. – 30. 8. 2020.
Vasko Lipovac: Galerija Kravata, Jelsa 11. 8. – 13. 9. 2020. / Galerija umjetnina, Split 2. – 21. 7. 2020.
Voditelji projekta: Božo Majstorović, Marija Plenković
(Marija Plenković)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik:Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr