Newsletter, broj 151., 5. 10. 2021.

MUO – počinje prva faza obnove nakon potresa

Muzej za umjetnost i obrt potpisao je prošli utorak s Arhitektonskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu Ugovor o izradi projektne dokumentacije obnove muzeja kojim počinje prva faza obnove muzejske zgrade bespovratnim sredstvima iz Fonda solidarnosti EU temeljem javnog poziva Ministarstva kulture i medija RH.

Povjerenstvo za odabir projektnih prijedloga Ministarstva kulture odobrilo je Muzeju sredstva za obnovu infrastrukture i zaštitu muzejske građe, od čega gotovo 66 milijuna kuna za izradu projektne dokumentacije i provedbu mjera zaštite zgrade koje obuhvaćaju izvođenje radova osiguranja i stabiliziranja te radova primarne obnove, dok je 740 tisuća kuna namijenjeno provedbi mjera zaštite muzejske građe. Arhitektonski fakultet se obvezuje isporučiti projektnu dokumentaciju obnove s pripadajućim idejnim arhitektonskim projektom, projektom elektroinstalacija, kondicioniranja zraka, hlađenja i grijanja, idejni projekt kanalizacije i sustava zaštite od požara, elaborat za osiguranje zdravlja i života ljudi, te elaborat za dugoročno očuvanje vrijednosti kulturnog dobra vezan na radove sanacije.

Voditelj projektnog tima za obnovu muzeja Alan Braun podsjetio je kako je veliki potres 1880. godine u Zagrebu bio prilika za nevjerojatan razvoj grada koji je Zagrebu omogućio da se iz jednog malog grada razvije u srednjoeuropsku metropolu, vjerujući kako će i ova obnova od potresa gradu pružiti mogućnost da se u sljedećih desetak godina preobrazi u europsku metropolu 21. stoljeća. Jedna od ključnih građevina iz tog vremena je moderno koncipirana zgrada Muzeja za umjetnost i obrt po uzoru na München i Beč. Ključna zadaća tima bit će, smatra Braun, da se muzej 140 godina nakon njegova osnutka doista osuvremeni i infrastrukturno unaprijedi, a da se pri tome sačuvaju sve važne karakteristike same povijesne građevine jer zgrada muzeja, uz veličanstvene mirogojske arkade, predstavlja jedno od najboljih ostvarenja Hermanna Bollea.

Posljednjih nekoliko mjeseci odvijaju se pripreme za veliku obnovu muzeja u kojima muzejsko osoblje danonoćno radi na kompleksnom i logistički vrlo zahtjevnom preseljenju fundusa koji broji preko 100.000 predmeta i biblioteke od oko 60.000 knjiga. Prema riječima ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt Miroslava Gašparovića prilagodba novih prostora, osiguranje, pripremni radovi, raspored smještaja predmeta, nabava potrebne opreme te pakiranje i udovoljavanje svim kriterijima za siguran transport i čuvanje, u potpunosti su realizirani resursima Muzeja uz minimalnu pomoć vanjskih suradnika. U završnoj fazi evakuacije preostalih umjetnina, predviđenoj za listopad, djelatnike očekuje preseljenje dvije brojčano manje, ali vrlo zahtjevne i „teške“ zbirke. To su Zbirka skulpture koja broji više od 1300 predmeta i Zbirka namještaja s više od 2300 predmeta, te potpuno pražnjenje prostora bivšeg stalnog postava.

„Muzej za umjetnost i obrt bio je i ostat će jedna od fokalnih točaka hrvatske kulture i umjetnosti, sinonim Grada Zagreba, amblem Donjega grada, mjesto gdje su se stvarale i održavale velike izložbene uspješnice hrvatskih i svjetskih umjetnika. Mjesto gdje smo se sretali s Picassom, da Vincijem, Rafaelom, Caravaggiom, Murtićem, Vaništom, Vrkljanom, Kožarićem, Richterom te brojnim drugim umjetnicima, kao i nizom velikih kulturoloških izložbenih projekata iz bogatog muzejskog fundusa poput Skrivenog blaga, Secesije u Hrvatskoj, Bidermajera, Art Decoa ili Šezdesetih. Budući Muzej za umjetnost i obrt bit će mjesto novih iskustava, doživljaja, kulturnih i umjetničkih događaja – susreta povijesti, suvremenosti i budućnosti “, rekao je Gašparović. (I.G.)

►vrh

Izvor: Franjevački muzej Vukovar

Franjevački muzej Vukovar – prvi virtualni vodič po samostanskom postavu

Franjevački muzej Vukovar, otvoren prije dvije godine nakon cjelovite obnove samostanskog kompleksa, dobio je prošli tjedan i inovativan virtualni vodič za mobitele koji će dodatno obogatiti posjet samostanu i stalnomu muzejskom postavu na više od 3500 četvornih metara. Ostvarenjem ovog projekta postao je jedan od prvih muzeja u vlasništvu vjerskih zajednica koji je za predstavljanje sakralne baštine primijenio najsuvremenija digitalna rješenja.

Pretrpjevši teško razaranje u Domovinskom ratu, kada su samostan i crkva bili gotovo posve uništeni, crkveni inventar devastiran, a brojne vrijedne knjige i umjetnine netragom nestale, vukovarski franjevci Provincije sv. Ćirila i Metoda nisu odustali od napora da sačuvaju i ponovno obnove duhovno središte grada te jedan od najvrednijih spomeničkih sklopova kontinentalne Hrvatske. Crkva sv. Filipa i Jakova obnavljana je od 1998. do 2013. godine. U okviru europskog projekta Integracija kulturne i povijesne baštine Franjevačkog samostana u turističku ponudu grada Vukovara vrijednoga 15,6 milijuna kuna do kraja je obnovljen i uređen samostanski kompleks, a u svibnju 2019. godine u njemu je otvoren i muzej, koji je u prvoj godini djelovanja posjetilo više od 35 tisuća posjetitelja.

Franjevci u Vukovaru otišli su sada korak dalje i svojim posjetiteljima odlučili pružiti jedinstveno interaktivno iskustvo prepoznavši prednosti informacijskih tehnologija. Riječ je o prvoj hrvatskoj mobilnoj aplikaciji koja je razvijena kao pametan virtualni vodič po muzejima, galerijama ili turističkim rutama, a među prvima upotrijebljena je upravo u stalnom postavu vukovarskog samostana.

Novost je besplatne mobilne aplikacije QtouR u tome što se služi tehnologijama lociranja i prepoznavanja stvarnosti tako što prati kretanje posjetitelja u prostoru te mu na njegovu pametnom telefonu pruža niz multimedijskih sadržaja i zanimljivosti kada se on približi pojedinom predmetu ili dijelu postava, omogućujući mu tako iskustvo posjeta kao da je u društvu stvarnog vodiča. Osim automatskog prepoznavanja prostora i predmeta moguće je i skeniranje QR kodova koji su postavljeni u kompleksu samostana. Mobilnu aplikaciju razvila je osječka tvrtka Bracha, a izradu je sufinanciralo Ministarstvo kulture i medija RH u okviru financiranja programa javnih potreba u kulturi. Trenutačno je u samostanu dostupna na hrvatskome i engleskom jeziku.

Osim virtualnog vodiča u sklopu istog projekta izrađena je i interaktivna virtualna šetnja u 360° s audiovodstvom na hrvatskom jeziku, što je ujedno i najveći „udaljeni“ virtualni obilazak samostanskog kompleksa s muzejom u Hrvatskoj.

Primjenom novih tehnologija posjetiteljima franjevačkog kompleksa s muzejom na nekoliko etaža omogućeno je sadržajno potpunije razgledavanje spašenoga i restauriranog kulturnog i umjetničkog blaga tri stoljeća stare franjevačke vukovarske zajednice. Posjetitelje na samom ulazu u Franjevački muzej Vukovar dočekuju crkvena zvona iz 1924. oštećena u granatiranju zvonika kao svjedoci teških ratnih razaranja. Muzejski postav počinje u ostakljenom trijemu klaustra u kojemu je predstavljena franjevačka prisutnost u Vukovaru, stradanja u Domovinskom ratu s izloženim oštećenim predmetima i zidnim oslikom iz samostana te povratak i obnova.

Na prvom katu smještena je riznica u kojoj je izloženo vrijedno umjetničko blago – liturgijsko posuđe, relikvijari i liturgijska ruha. Bogata zbirka liturgijskog posuđa datira od sredine 16. st. do kraja 20. st., a potječe uglavnom iz župne, ali i filijalnih crkava za koje su se skrbili franjevci. Radovi su to umjetničkih obrta brojnih zlatara ponajviše iz Beča, ali i Venecije, Rima, Mainza i Maribora te domaćih majstora. Od liturgijskog ruha predstavljeni su tek sačuvani ostatci zbirke koja je pretrpjela najveće gubitke u ratu, a činile su je bogato ukrašene misnice izrađene od 18. do 20. st. Dio prostora zauzima galerija slika starih majstora među kojima se ističu zbirka oltarnih pala, djela domaćih i putujućih slikara te djela iz različitih europskih središta. Od oltarnih pala posebna je zavjetna slika Žalosne Gospe iz 1692., najstarija barokna slika u Vukovaru i najstariji kult u gradu.

Na prvom katu pohranjena je i dragocjena samostanska knjižnica raritetnih knjiga koja nosi naziv po fra Marku Kuroltu, čijom je zaslugom velik dio umjetničkoga i knjiškog blaga 1991. spašen iz Vukovara i smješten u Franjevački samostan u Zemunu, odakle je vraćen 2004. godine. Knjige su u okviru spomenutoga europskog projekta obnove restaurirane, digitalizirane i katalogizirane, a katalog knjižnice dostupan je u digitalnom repozitoriju na platformi Indigo. U kuli knjiškog blaga istaknuti su odabrani primjerci najvrednije knjižne građe – inkunabule, rijetke knjige, kronike i misal kao važni izvori za povijest grada Vukovara.

Iznad ulaza u sakristiju nalazi se oratorij grofovske obitelji Eltz s pogledom na glavni oltar crkve, u kojemu su izložena slikarska i kiparska djela. Prvotno je bio podignut krajem 19. st., a obitelj se njime koristila kada bi prisustvovala blagdanskim misama. Silaskom u samostansku kriptu iz predvorja crkve ulazi se u molitveni prostor u kojemu su postavljeni i obnovljeni sarkofazi grofova Eltz. U podrumu Franjevačkog muzeja Vukovar smještene su vinoteka i suvenirnica, dok su u potkrovlju uređeni multimedijalna dvorana za znanstveno-obrazovne aktivnosti te prostor nove knjižnice s čitaonicom.

Vukovarski franjevci ulažu stalan trud u predstavljanje svoje i vukovarske bogate prošlosti i baštine javnosti, pa su tako krajem prošle godine u suradnji s Državnim arhivom u Vukovaru objavili prvi svezak Kronike Franjevačkog samostana u Vukovaru (1722. – 1780.), vrijednoga povijesnog izvora o vjerskome i kulturnom životu grada tijekom više od tri stoljeća čiji je izvornik također izložen u muzejskom postavu.

Digitalizacijom građe te uvođenjem inovativnih informatičkih rješenja u svoj rad Franjevački muzej Vukovar pokazao je da suvremene tehnologije mogu naći svoje mjesto i u sakralnim muzejima te njihovu baštinu dodatno približiti posjetiteljima, ali i sačuvati za buduće naraštaje. Franjevački samostan sv. Filipa i Jakova time je nastavio svoju dugogodišnju tradiciju sudjelovanja u kulturnome i znanstvenom razvoju grada s kojim je neraskidivo povezan. (Dunja Vranešević)

Izvor: Franjevački muzej Vukovar

►vrh

Izvor: Balkan Museum Network

„What are Museums for? Back to Basics!“ – konferencija Balkan Museum Networka

U Muzeju makedonske borbe za neovisnost u Skoplju od 29. do 20. rujna održana je sedma Konferencija Meet, See, Do u organizaciji Balkan Museum Networka. Ove godine tema konferencije bila je „What are Museums for? Back to Basics!“.

Konferencija je održana u hibridnom formatu - dio predavača i sudionika konferencije bio je fizički prisutan, a dio je sudjelovao u radu online. U dva dana kroz jedanaest opširnih predavanja prepoznali smo zajedničke probleme i slabosti, a moguća rješenja su nam bila ponuđena navođenjem primjera dobre prakse, ili ono što bi trebala biti dobra praksa, u izlaganjima predavača.

Izvor: Balkan Museum Network

Lisa Baxter, stručnjakinja koja za muzeje radi programe koji se bave percepcijom posjetitelja u muzejima približila nam je vještine i načine kako muzeji kroz izložbe i stalne postave nude sadržaje koji su za njihovu publiku relevantni, fascinantni i emocionalno angažirani.

Kroz teme „Zašto je važno iskustvo posjetitelja u muzeju?“, „Iskustvo posjetitelja-što je to?“ i „Iskustvo posjetitelja-kako?“ Baxter je naglasila važnost afirmativnog emocionalnog traga na posjetitelje izložbi koje radimo, a koji je kod nas često zanemaren u nastojanjima da budemo što stručniji i orijentirani na temu koju predstavljamo kroz izložbe i stalne postave.

Kristina Biceva, predsjednica ICOMOS Makedonija, predstavila je u predavanju „Leži li istina u kamenu?“ pregled arheoloških lokaliteta u Makedoniji, njihovu važnost, potencijale u turističkom kontekstu i realitete. U Makedoniji postoji 5160 arheoloških lokaliteta od kojih je 118 registrirano (valorizirani i zaštićeni lokaliteti), no tek ih je desetak interpretirano, a tek pet(!) i organizirano predstavljeno posjetiteljima. Ostali registrirani lokaliteti, iako veliki potencijali, bore se s nedostatkom infrastrukture, interpretacije, stručnog osoblja pa i neadekvatne brige koju ti lokaliteti zaslužuju. Moguća rješenja kolegica Biceva iznijela je u svom predavanju.

Pitanje dobre prakse (ili one manje dobre) u muzejima predstavljeno je u predavanju arheologice Tatjane Cvjetičanin iz Narodnog muzeja Beograd. Kroz niz primjera pokazala je kako se prekraja povijest kada se tek odabrani dijelovi, bez šireg konteksta kojeg arheološke izložbe zasigurno moraju predstaviti kako bi imale kredibilitet, koriste kako bi se naglasile poželjne državne teme ili ličnosti.

Dizajn muzejskih izložbi i stalnih postava kao i nužnu aktivnu suradnju između dizajnera i kustosa izložbe predstavio je Igor Stepančić u predavanju „Why, What and What Not!“ uz naglasak da je cjelovit koncept izložbe kao i kvalitetna suradnja put do kvalitetne izložbe.

Konzervatorice-restauratorice Azra Bečević-Šarenkapa i Kristina Horjak iz Zemaljskog Muzeja BiH i Narodnog muzeja u Beogradu predstavile su opsežan segment muzejskog posla koji nije pod svjetlom javnosti, a vitalan je u svakom muzeju: postupci konzervacije, restauracije i vođenja popratne dokumentacije pri radu s muzejskom građom. Posebna tema bila je priprema dokumentacije za izložbe van muzeja ili države, procedure koje prate tu aktivnost, kao i dobra praksa kroz višegodišnje iskustvo. Predloženo je stvaranje baze podatka o konzervatorsko-restauratorskim postupcima za slike hrvatskih autora koje se nalaze u našim muzejima kako bi se ujednačila praksa.Muzejski dokumentacijski centar predstavio je u predavanju „An Overall in Croatian Museums in 2020-2021“ opsežan pregled stanja u hrvatskim muzejima u 2020. i 2021. sa svim izazovima, nedaćama i nesrećama koje su nas u posljednjih godinu i pol dana zadesile.

Konferencija Meet, See, Do pokazala je da su muzejski izazovi, kao i potrebe za znanjem i dobrom praksom, vrlo slični u hrvatskim muzejima kao i u muzejima iz regije koji su gostovali svojim izlaganjima i iznošenjem specifične problematike. Osobno, kao i ostalim sudionicima, mogućnost da te probleme saslušamo i argumentirano raspravimo daje nam poticaj da se i po povratku borimo za pozitivne muzejske prakse i kvalitetniju suradnju između različitih zanimanja unutar jednog muzeja, kao i kvalitetniju prezentaciju kroz izložbe i stalne postave usmjerenu prema našem krajnjem korisniku-posjetitelju! (Iva Validžija)

►vrh

Izvor: @studiochristophsagel © VG Bild Kunst, Bonn 2021

„Women in Design“ u Vitri – otkrivanje nepoznate povijesti dizajna

Kada se 1927. godine mlada i neafirmirana dizajnerica namještaja Charlotte Perriand prijavljivala za rad u studiju Le Corbusier – Pierre Jeanneret, dobila je samo hladnu odbijenicu: „Ovdje ne izvezujemo jastuke“. Mjesec dana kasnije, Le Corbusier odlazi na Jesenski salon u Parizu gdje se toliko oduševio Perriandinim izloženim komadima da joj je ponudio posao suradnice u svom studiju.

Žene su otpočetka bile aktivne na području dizajna, no zbog predrasuda, seksizma i nedostatka prilika za napredovanje njihov trag u pregledima povijesti dizajna ostao je zabilježen tek kroz nekolicinu imena. Upravo otvorena izložba u Weil am Rheinu u Muzeju dizajna Vitra Here We Are! Women in Design 1900 – today pokušava skrenuti pažnju na tu povijesnu nepravdu i revalorizirati doprinos žena na području industrijskog i modnog dizajna te dizajna namještaja i interijera posljednjih 120 godina, predstavljajući radove osamdesetak dizajnerica – od etabliranih imena poput Ray Eames, Eileen Grey ili spomenute Charlotte Perriand sve do brojnih manje poznatih dizajnerica.

Izložba je podijeljena u četiri dijela, a započinje s razdobljem od oko 1900. do 1920. godine i razvojem dizajnerske profesije u Americi i Europi. Prema časopisu The New Yorker, dizajn interijera kao profesiju izumila je Elsie de Wolfe, autorica knjige The House in Good Taste iz 1913. i pobornica praktičnijeg dizajna i udobnijeg namještaja koji se razlikovao od viktorijanskog stila u kojem je odrasla. Iz tog razdoblja istaknuta je i pojava socijalnog dizajna prvenstveno pod utjecajem Jane Addams. Ova socijalna radnica i aktivistica nadahnula je mnoge mlađe žene među kojima je bila i dizajnerica Louise Brigham, koja je osmislila predložak za takozvani „namještaj od kutija“ (Box Furniture, 1919.) koji se mogao lako i jeftino napraviti od drvenih sanduka.

Izvor: @studiochristophsagel © VG Bild Kunst, Bonn 2021

Obrazovanje dizajnerica također se tematizira u ovoj dionici izložbe kroz primjere škola kao što su Bauhaus i Loheland, obje osnovane 1919. godine. Za razliku od Lohelanda koji je primao samo studentice, Bauhaus su pohađale studentice zajedno s muškim kolegama. Međutim, one su ipak bile usmjeravane na za žene tradicionalno prihvatljivije zanate poput tekstila ili keramike.

Drugi dio izložbe posvećen je periodu između 1920. i 1950. godine kada modernizam postaje prevladavajući stil u dizajnu, a ključni zadatak arhitekta i dizajnera postaje „ne ukrasiti život, već ga organizirati“ u skladu s poimanjem kuće kao „stroja za stanovanje“. U tom izrazito muškom i ne uvijek prijateljski raspoloženom profesionalnom okruženju uspjele su se etablirati neke dizajnerice. Eileen Gray, pionirka modernizma priznanje je stekla u visokoj dobi od 94 godine, tek par godina prije smrti 1976 godine, da bi potom 2009. godine njezina fotelja Dragons bila prodana za rekordnih 22 milijuna eura. Jedan od njenih radova na izložbi iz Vitrine kolekcije je ormarić kojega je izradila za kuću Tempe a Pailla sredinom 1930-ih kojeg odlikuju međudjelovanje punog i praznog, interijera i eksterijera.

Mondrianovska polica za knjige koju je pak dizajnirala Charlotte Perriand (Bibliothèque Tunisie, 1952.) izvedena po sistemu obojenih kocki raspoređenih u razmaknutim redovima s uklonjivim čeličnim pregradama danas je primjer bezvremenskog dizajna. Le Corbusier u čijem je studiju radila običavao je potpisivati namještaj za kojeg se tek poslije ispostavilo da su njen dizajnerski rad što je samo jedan od čestih primjera zajedničkog rada u kojem je ženski autorski udio bio umanjivan ili potpuno prešućen. Potreba za revaloriziranjem autorstva javlja se i kod dizajnerica koje su radile rame uz rame sa svojim životnim partnerima, ali često u njihovoj sjeni poput Ray Eames sa suprugom Charlesom ili Aino Aalto s Alvarom Aaltom.

Izvor: @studiochristophsagel © VG Bild Kunst, Bonn 2021

Treći dio izložbe istražuje dugo razdoblje od 1950. do 1990., obilježeno borbom za ravnopravnošću i sve prisutnijim postmodernističkim svjetonazorom koji se očituje u stilskom eklekticizmu. Ovom periodu snažan pečat daju talijanske dizajnerice Nanda Vigo, Gae Aulenti i Cini Boeri koje su kroz eksperimentiranje i neprestanu potragu za novim rješenjima kreirale neke od najfascinantnijih objekata i interijera, poput lampe Pipistrello (1965.). G. Aulenti ili stolice Ghost koje je C. Boeri izvela u staklu (1987.). Na području Italije bila je aktivna i finska dizajnerica Lisii Beckmanns prepoznatljiva po zanimljivom i neobičnom rješenju naslonjača Karelia (1966.).

Četvrti dio izložbe posvećen je vremenu od 1990-ih do danas u kojem je zamjetna veća prisutnost dizajnerica u povijesnim pregledima što se više približavamo našem suvremenom dobu. Tu su izloženi radovi priznatih međunarodnih dizajnerica kao što su Matali Crasset, Patricia Urquiola, Inga Sempé, Ilse Crawford ili Hella Jongerius. Predstavljene su i mlađe dizajnerice poput Julije Lohmann koja se bavi istraživanjima morskih algi u potrazi za održivijim materijalima i redefiniranjem značenja dizajna.

U ovom dijelu osim suvremenih dizajnerica predstavljeni su projekti među kojima je onaj dizajnerskog kolektiva Oaza iz Zagreba. Riječ je o višegodišnjem projektu Dizajnerice 1930. – 1980.: Kontekst, produkcija, utjecaji ostvarenom u suradnji s povjesničarkom umjetnosti Anom Bedenko kojemu je cilj mapiranje i prezentacija informacija o dizajnericama ranijih generacija koje su djelovale na našem području u sklopu nekada jake i razvijene industrije, a o čijim se karijerama danas još uvijek nedovoljno zna.

Izložba Here We Are! Women in Design 1900 – today u Muzeju dizajna Vitra (Vitra Design Museum, Weil am Rhein) otvorena je do 6. ožujka 2022. godine. (Ivona Marić)

►vrh

„Making Sense of Immersion“ – kako svim osjetilima uroniti u muzejsko iskustvo

Priručnik Making Sense of Immersion in 2021 donosi sažeta saznanja o kreiranju uranjajućih iskustava u muzejima i poticanju aktivne participacije publike upotrebom VR i AR tehnologija, a nastao je kao rezultat online sesija vodećih IT profesionalaca i muzejskih stručnjaka na međunarodnoj razini.

Online program The Lab: Making Sense of Immersion in 2021 zajednički su organizirali međunarodna zajednica muzejskih profesionalaca We Are Museums, međunarodni sajam Museum Connections, kulturne službe francuskog veleposlanstva u SAD-u, Pixii Festival tehnologije uranjajućih iskustava i produkcijski studio Kaleidoscope te platforma Fabbula.

Na hrvatskom jeziku nije lako jednom riječju objasniti što u konkretnom kontekstu podrazumijeva immersion (engl. uranjanje, prožimanje, sveobuhvatnost), a s obzirom da u našem muzejskom okruženju još nema (pregršt) primjera, ovaj priručnik s nizom dostupnih video sesija pravo je štivo za uranjanje u suvremenu priču u kojoj se muzejski svijet susreće s najnovijim dosezima računalne tehnologije. Prema definiciji u glosariju objavljenom na stranici Unityja (multiplatformnog sustava za razvoj računalnih igara), immersion se odnosi na potpuno uvlačenje korisnika u virtualni svijet – tzv. uronjenost (prisutnost u VR-u se posebno odnosi na osjećaj ili podsvjesno uvjerenje da postojite u danom iskustvu, dok je uronjenost općenitiji pojam za potpuno obuhvaćanje i zaboravljanje stvarnosti jer se putem uključenih svih osjetila ukida doticaj sa stvarnošću).

Od studenog 2020. godine do siječnja 2021., u sklopu online programa “The Lab: Making Sense of Immersion in 2021” održane su četiri internetske sesije s 11 stručnjaka koji su detaljno proučili i odabrali primjere analizirajući na tim slučajevima primijenjene prakse, navike i savjete. Među stručnjacima bili su predstavnici institucija poput The Meta, Smithsonian American Art Museuma, Center Phija i Artechousea, kao i studija poput Lucid Realitiesa, Diversion Cinema, Marshmallow Laser Feasta, Atlas V-a... Nakon održanih sesija uslijedile su zajedničke radionice u kojima se prakticiralo rješavanje problemskih zadataka, a potom su sastavljena ključna saznanja i uvidi koji su pretvoreni u dragocjen priručnik za muzejske djelatnike i one koji se bave industrijom tzv. produbljivanja iskustava.

U tri dijela priručnik se bavi praktičnom primjenom, suradnjom među stručnjacima različitih područja, pripremama, glavnim saznanjima iz ovog područja, kao i budućnosti tehnologije uranjajućih iskustava unutar muzeja u kojem problematiziraju i u posljednje vrijeme neprestano aktualnu temu pandemije i obavljanja muzejske zadaće u ne-više-tako-novim okolnostima.

Tako je primjerice istraživanje provedeno u Musée de l’Orangerie na posjetiteljima u vrijeme izložbe pokazalo kako virtualna stvarnost može promijeniti perspektivu publike o umjetnosti. Shvatili su da su posjetitelji nakon VR iskustva na drugačiji način protumačili stvarnu sliku Claudea Moneta. Također, primijetili su da je kretanje posjetitelja prostorom, muzeja drugačije od uobičajenog jer VR stanice nisu bile smještene na istom katu kao i originalna djela, a posjetitelji su se nakon VR iskustava vraćali pogledati djela, možda ovaj put nekim 'drugim očima'.

Jedno od glavnih pitanja sudionika projekta (The Lab) bilo je kako najbolje uravnotežiti dugoročno planiranje koje zahtijevaju muzeji i brzi razvoj tehnologije, a odgovor leži u nužnosti da se suradnja započne u ranoj fazi proizvodnje cjelovitog projekta kako bi sadržaj odgovarao prostoru, naraciji i publici. Obje strane trebaju biti svjesne kulturnih razlika i trebaju biti spremne prilagoditi se u skladu s tim. Razumijevanje i podupiranje vještina i stručnosti kulturnih institucija i producenata moglo bi olakšati suradnju i ubrzati izradu projekata. Jako je važno biti što specifičniji u svojim zahtjevima, ali i dati vremena da se rasprave potrebe svih uključenih strana, međusobno se slušati pažljivo i biti prilagodljiv.

Iz ciklusa također možemo saznati da je ključno razlučiti katalog kreacija od njihovih formata, kao i angažirane partnere te modele produkcije i vođenja poslovanja. Slijedeći logiku testiranja i prilagođavanja, gosti-sudionici programa savjetovali su aktiviranje različitih kanala komunikacije kako bi se svi posjetitelji uključili. Program je također naglasio potrebu isprobavanja novih načina za distribuciju VR iskustava: stvaranje nevjerojatnih instalacija u kulturnim centrima, ali i na drugim mjestima, poput trgovačkih centara ili pak iznajmljivanja VR seta za gledanje kod kuće, baš poput posudbe knjiga u knjižnici!

Zaključno, suradnici projekta su podsjetili da je industrija još uvijek mlada te je ključno pružiti publici pozitivno iskustvo prilikom uvođenja u VR, a njihov glavni cilj je nastaviti promovirati ovu novu tehnologiju i nadahnuti novu generaciju posjetitelja i umjetnika. (Tea Rihtar Jurić)

►vrh

Fotografirala: Lana Slivar Dominić

"Spomenik živom čoviku" – Tisja Kljaković Braić u Klovićevim dvorima

U Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu otvorena je monografska izložba Tisje Kljaković Braić "Spomenik živom čoviku" koja kroz 150 djela slikarstva, 50 karikatura iz ciklusa „Oni“ i 12 skulptura daje presjek prvih 20 godina stvaralaštva poznate splitske slikarice i karikaturistice, široj javnosti poznatije kao autorica popularne knjige karikatura „Oni“ i izdanja pripovjedaka „U malu je uša đava“.

Iako je dosad bila u fokusu zbog svojih duhovitih karikatura koje tematiziraju univerzalnu priču o odnosu dvaju ljudskih bića, svi oni koji su očekivali puno sladunjavih tema ostali su iznenađeni. Izložba započinje jakim brut art slikarstvom snažne ekspresije koje karakteriziraju velike crne reljefne površine, prelazi na lirsko poetično slikarstvo, a završava ozbiljnom egzistencijalnom dionicom. Radovi nisu predstavljeni kronološki, već tematski tako da je svaka prostorija vezana uz određeni ugođaj i temu, odnosno predstavlja umjetnicu u njezinim različitim poetikama i mogućnostima u kojima se hvata u koštac s egzistencijalnim pitanjima koja muče svakog pojedinca.

Tumačeći genezu njezinog izraza autor izložbe dr. sc. Frano Dulibić otkriva kako se Tisja u svom radu nadovezuje na brojne utjecajne likovne uzore koji su, od Paula Kleea preko Alberta Giacomettija i Jeana Dubuffeta pa sve do suvremenih umjetnika, ostavili značajan trag u europskom slikarstvu, izražavajući svoju otvorenost, nesputanost, iskrenost i duhovitost jednostavnim linijama i oblicima, kao i suženom paletom boja, pretežito akromatskim kontrastom crnih i bijelih površina. Grubom reljefnošću drvenih letvica koje lijepi na svoje slike i premazuje bojom ili katranom kao i dodavanjem najrazličitijih predmeta ili njihovih dijelova, autorica stvara kontraste s fragilnošću i nježnošću likova, te kreira „poetične ugođaje koji su bliski iznimno širokoj publici i koji nam pokazuju radost življenja u neizmjernom broju čudesnih trenutaka koje dozvoljavamo da nam tako lako promaknu“.

Iako je na likovnoj sceni prisutna dvadesetak godina teme njenih slika nisu se mnogo mijenjale. U prvom desetljeću dvijetisućitih dominiraju aktovi i slike individualnih figura, često ispunjenje tišinom, zatvorenošću i stanovitom količinom egzistencijalne tjeskobe, čiji se ugođaj da naslutiti već u samim naslovima - Akt sa satom, Veliki akt, Portret, Žena u krevetu, Čovjek koji može dotaknit nebo. U drugom desetljeću stvaralaštva, prvenstveno zahvaljujući promijeni u privatnom životu, njene slike postaju svjetlije i vedre, a velike crne površine zamijenile su bjeline. Uz prikaze samostalnih figura, daleko je više slika ljubavnih parova, više ironije i humora, a u prizorima je u većoj mjeri naglašena narativnost što možemo vidjeti u Pokislim sretnim svatovima, Upravo vjenčanima, Kišnim ljudima i Spomeniku živom čoviku. Također, sve su češći motivi koji pokazuju društvenu angažiranost i sliku čovjeka današnjice kao što je u slikama Čovik u kesi, Čovik u medu i Odvod.