U Gradskom muzeju Požega 27. kolovoza 2020. otvorena je izložba „Kruh nebeski“. Na izložbi je predstavljen velik broj molitvenika, a izložba je dobila naziv prema imenu molitvenika koji je tiskan u najvećem broju izdanja u Hrvatskoj – ukupno 46 od 1909. do 2011. godine. Ova izložba i njen katalog daju nam uvid u molitvenike koju su ne samo svjedočanstvo pobožnosti, pisani trag jezika, povijesti, umjetnosti i kulture nekog vremena i mjesta već i pokazatelj životnog standarda i nositelj obiteljskih priča i ispovijedi.

Kustosice izložbe su Dijana Klarić i Ljiljana Marić, a stručnu pomoć pružila je i Marina Vinaj iz Odjela knjižnice Muzeja Slavonije u Osijeku. Izložba je nastala u suradnji s Gradskom knjižnicom i čitaonicom Požega, ali i doprinosima građana. Otprilike četvrtinu od više od 90 izloženih molitvenika posudili su ili donirali građani Požege i drugih mjesta Požeško-slavonske županije. Nekoliko molitvenika posuđeno je i iz Požeške biskupije te Češke besede Kaptol. Izložba ostaje otvorena do 31. listopada 2020.

Prema izjavi Ljiljane Marić, Gradski muzej Požega za ovu je izložbu restaurirao četiri najstarija molitvenika koja su bila u najlošijem stanju. Većina izloženih molitvenika datira iz 18. do polovice 20. st., a najstariji je tiskan 1681. godine u Parizu. Od jezika su zastupljeni latinski, hrvatski, srpski, slovenski, njemački, francuski, talijanski, češki, ruski, pa čak i i staroslavenski, a od pisama je uz latinicu korištena i ćirilica, bosančica i gotica. Izloženi su i raritetni molitvenici te par primjeraka Biblije, židovski molitvenici i molitvenici za djecu i mlade.

Molitvenik Ive Čakalića. Fotografirao: Jurica Lisac

Prezentirani su i drugi predmeti koji svjedoče o pobožnosti, poput svetih sličica, raspela, krunica, škropionica i oltara. Predstavljena je i najstarija poznata krunica pronađena u Hrvatskoj. Iskopana je 2019. godine tijekom istraživanja benediktinske opatije sv. Mihovila u Rudini kod Požege. Na dataciju je navela bula pape Bonifacija IX. (1350.-1404.) koja je pronađena uz krunicu u grobnici u kojoj je bila pokopana ženska osoba, moguće Margareta Podvrški kojoj je papa krajem 14. st. izdao navedenu bulu. Krunica pripada tzv. paternoster krunici, tj. brojanici koja ukupno ima 150 zrnaca. Pronađeno je 139 zrnaca načinjenih od obrađene kosti.

Iz kataloga izložbe možemo saznati da je prvi hrvatski rukopisni molitvenik nastao u 15. stoljeću, a rukopisne molitvenike pronalazimo i kasnije. Naime, u 18. st. pojavili su se tzv. prepisivači koji su prepisivali književna djela kako bi ih sačuvali i proširili. To je prakticirao i pučki umjetnik Ivo Čakalić (1889.-1971.), čiji se rukopisni ilustrirani molitvenici nalaze na izložbi.

Uz svjedočenje o stilu određenog vremena, skupocjeni i bogato ukrašeni molitvenici bili su i statusni simbol. Primjer su molitvenici s uvezima od bjelokosti, kornjačevine ili prave kože nakladnika Johanna Steinbrenera, koji je osnovao nakladni zavod 1855. godine u Winterbergu.

U vrijeme pojave i borbe protiv protestantizma molitvenici su doživjeli procvat, a do razdoblja narodnog preporoda njihova je uloga bila polivalentna jer su se putem molitvenika uz molitve prenosila i povijesna, geografska i jezikoslovna znanja. Izloženi su molitvenici čiji je autor Antun Kanižlić (1699.-1777.), požeški književnik i isusovac, koji se zalagao za oslobađanje od turcizama u hrvatskom, odnosno „slavonskom“ jeziku, time nagovješćujući težnje nešto kasnijeg Hrvatskog narodnog preporoda. A te težnje nastavio je i književnik Miroslav Kraljević (1823.-1877.), koji je upravo u Požegi 1862. godine osnovao tiskaru iz koje su izašla i neka djela koja se čuvaju u požeškom muzeju, među njima i religijska kao što je molitvenik „Pobožnost sv. Vidu“. Čistoći hrvatskog jezika, i to prilično radikalnim metodama, težilo se i za vrijeme NDH, a na izložbi možemo vidjeti izdanja i iz ovog vremena.

Bilješke iz molitvenika grofa Antuna Jankovića Daruvarskog. Fotografirao: Jurica Lisac

Izloženi su i molitvenici Julija Kempfa (1864.-1934.), osnivača požeškog muzeja, tada poznatog kao Gradski kulturno-historijski muzej. Ovaj povjesničar, pisac i zaljubljenik u knjige zaslužan je i za formiranje muzejske knjižnice u kojoj se nalazi više od 10.000 naslova. Među njima su i dvije postinkunabule iz 1520-ih godina. Građa Kempfove privatne knjižnice koja sadrži oko 1.000 knjiga danas je pohranjena u Gradskoj knjižnici i čitaonici Požega.

Ex libris, znak u obliku bilješke, pečata ili naljepnice koji je govorio o pripadnost neke knjige osobi ili ustanovi, nije jedina indicija koja otkriva ponešto o vlasnicima knjiga, u ovom slučaju molitvenika. Naime, vlasnici su u svoje molitvenike ponekad zapisivali neke informacije. Primjer je molitvenik grofa Antuna Jankovića Daruvarskog (1729.-1789.), velikog župana Požeške županije, koji je u njemu zapisivao podatke o svojoj obitelji, kao što su datumi i lokacije rođenja, krštenja, smrti i ukopa vlastite djece. Iako ovakve faktografske zabilješke većinom informiraju o kronologiji i genealogiji, ipak su i svojevrsno svjedočanstvo nečijeg života i životnih (ne)prilika koje su u to vrijeme bile učestale.

Na dnu stranice s kazalom sadržaja molitvenika Đure Gruića nalazi se rukom zapisana bilješka, odnosno parafraza stihova „Molitve životne mudrosti“: „Život kratak a Smrt stalna njoj se nezna kraj ni časa“. Te su riječi na neki način nagovijestile ono što se ovom postolaru iz Velike dogodilo. Godine 1943. odveden je u šumu i ubijen, a njegova trudna supruga Ana umrla je tjedan dana nakon tog događaja, ostavivši iza sebe njihovo troje djece. O putu molitvenika kroz nekoliko generacija ove obitelji do knjižnice Požeške biskupije i požeškog muzeja možemo saznati u katalogu izložbe.

Neki su molitvenike koristili da napišu i druge opaske. Primjer je šaljiv komentar iz molitvenika „Slava Bogu, a mir ljudem“ u kojem je navedeno da je Slavica Rogić bila uvijek zločesta i bježala je u selo, a u molitveniku „Duhovne mervice“ vlasnik je vodio računovodstvene bilješke prema kojima se vidi na što je trošio te koliko je novaca posudio.

Bilješke u molitveniku Slava Bogu, a mir ljudem iz 1923. godine. Fotografirao: Jurica Lisac

Osobne priče pričaju i predmeti pronađeni u molitvenicima. U jednom je molitveniku pronađen papirić s bilješkom kako koristiti neki lijek te je izložen zajedno s molitvenikom. U molitveniku „Katolički đak“ Branimira Kempfa, sina Julija Kempfa, pronađena je sveta sličica s posvetom iz listopada 1944. godine. Te je godine Branimir bio zatvoren u logoru u Mijačima i možda mu je upravo ova sličica koju je dobio na dar od svoje tete Vjere ulijevala tračak nade u tim okolnostima.

Ovakvi tragovi stavljaju molitvenike u intimni kontekst i daju im sentimentalnu vrijednost. Kako je autorica teksta kataloga Dijana Klarić napisala - upravo se između redaka u molitvenicima događao život. (Zrinka Marković)

Nasuprot lunaparka, jedne od sezonskih atrakcija minhenškog ljeta, smještena je zgrada suvremenog izgleda, sagrađena 2015. godine na inicijativu skupine predanih građana, ustrajnih u namjeri da se javno obračunaju s najmračnijim dijelovima povijesti svoga grada. U blizini zabavnih sadržaja, na lokaciji nekadašnje „Smeđe kuće“ u kojoj se stvarao i provodio jedan od najstrašnijih režima poznatih čovječanstvu, pored drvenih ležaljki smještenih pred ulazom, na trgu preimenovanom u spomen preživjeloj žrtvi holokausta Maxu Mannheimeru smjestio se minhenški Dokumentacijski centar za povijest nacionalsocijalizma.

Na pitanje zašto je ovaj centar toliko značajan baš za München, važno je istaknuti kako je kao grad u kojem je osnovana nacistička stranka NSDAP više nego ijedan drugi njemački grad povezan s razvojem i usponom nacionalsocijalizma. Nekadašnja „prijestolnica pokreta“ igrala je pionirsku ulogu u uspostavljanju nacističkog režima terora i bila je dom aparata nacističke stranke. Da parafraziramo Thomasa Manna (1926.), zbog navedenog München nije bio nazivan samo glupim gradom, već najglupljim od svih. Taj se uvredljiv, ali za učinjeno ipak preblagi epitet nažalost pokazao točnim i u desetljećima koja su uslijedila, jer ne samo da je München bio kolijevka nacizma, nego se i nakon završetka Drugog svjetskog rata još dugo borio s prihvaćanjem vlastite prošlosti, osnivajući ovaj centar kasnije od onih u Kölnu, Berlinu, Nürnbergu, Mannheimu… Zbog toga, ali i još više zbog budućnosti u kojoj se ne smije ponoviti strašan zločin nacizma Centar ima iznimno važnu ulogu – zbog preuzimanja odgovornosti kao i zbog edukacije današnjih i budućih naraštaja jer povijest nažalost svjedoči da je ljudska rasa spremna na nezamislivo.

Inicijativu za izgradnju dokumentacijskog centra dali su angažirani građani Münchena. Graditeljske troškove, u iznosu od 28,2 milijuna eura, podjednako su podijelili Grad München, pokrajina Bavarska i Republika Njemačka. Bavarska je osigurala lokaciju dok Grad München snosi operativne troškove.

Stalna izložba minhenškog Dokumentacijskog centra prati povijest nacionalsocijalizma, posebnu ulogu grada u sustavu terora i njegove poteškoće u suočavanju s prošlošću nakon 1945. godine. Neka od najvažnijih pitanja postavljenih kroz postav su „Koje je porijeklo nacionalsocijalizma i njegove ideologije? Kako je Hitler došao na vlast i zašto je demokracija propala? Što je dovelo do isključenja, rata i istrebljenja? Što možemo naučiti iz užasa nacizma?“, to su ona ista pitanja koja su desetljećima zaokupljala povjesničare, ali su važna i za svakog od nas, danas i ubuduće. Pitanja poput „Kakve to veze ima sa mnom?“ nalaze se istaknuta na zidovima u postavu, kako bi svakog posjetitelja potakla na promišljanje i kontemplaciju.

Postav i teme izložbe

Stalna izložba obuhvaća oko 1000 m² na tri i pol kata. Postav je podijeljen u četiri glavna, kronološki poredana dijela (Porijeklo i uspon nacističkog pokreta u Münchenu (1918.-1933.); Diktatura i društvo u vrijeme nacionalsocijalizma (1933.-1939.); München i Drugi svjetski rat (1939.-1945.); Obračun s razdobljem nacizma (1945.-danas)), s 33 tematske jedinice koje podrobno ispituju povijest nacionalsocijalizma u Münchenu. Izložena dokumentacija predstavljena je u svjetlosnim okvirima velikog formata, pristupačnim i lako čitljivim, a uključuje prikaz fotografija, dokumenata i tekstova te filmske projekcije i multimediju. Informacije su prikazane na različitim razinama kako bi odgovarali interesima i trajanju posjeta različitih profila posjetitelja. Svi tekstovi u postavu su usporedno napisani na njemačkom i engleskom jeziku. Od publikacija, izložbu prate opsežan dvojezični katalog izložbe (na njemačkom i engleskom jeziku), kratki vodič na nekoliko jezika, brošura i medijski vodiči o određenim temama, odnosno za određene ciljne skupine. Zgrada je prilagođena za ulaz i kretanje osobama u invalidskim kolicima, a u prijemnom prostoru nalaze se i opsežne upute za snalaženje u prostoru i na brajici. U podrumu se nalazi suvremeno opremljena knjižnica i prostor za istraživanje s mnoštvom referentne literature i pristupom digitalnom sadržaju dostupnim zainteresiranim posjetiteljima. Uz stalnu izložbu, priređuju se i povremene izložbe, na raspolaganju je već spomenuti centar za učenje i knjižnica, raznovrsni obrazovni programi i događanja. Do druge polovine listopada otvorena je izložba Tell me about yesterday tomorrow, uklopljena u stalni postav.

Stalna izložba započinje s krajem Prvog svjetskog rata i izbijanjem Novembarske revolucije 1918. Prvi dio posvećen je evoluciji nacističkog pokreta, kako je od marginalnog pokreta postao vodećom strankom masa - posebni fokus su društveni i politički uvjeti koji su omogućili nastanak i uspon NSDAP-a. Prikazan je Hitlerov neuspjeli puč 1923., ključni događaj za razvoj grada kao prijestolnice nacizma.

Drugi dio izložbe započinje nacističkim preuzimanjem vlasti u Münchenu. Prikazuje se sustavno uništavanje vladavine zakona i demokratskih struktura i istodobnu uspostavu režima nasilja, samovolje i terora. Nastavlja se opisom situacije tijekom Drugog svjetskog rata, u Münchenu i u ratnim zonama, kako za njemačko stanovništvo, tako i za život progonjenih i diskriminiranih osoba. Predstavljeni životopisi istražuju motive i područje djelovanja počinitelja i žrtava, sljedbenika i boraca otpora. Opisani su ratni zločini u kojima su vojnici i policija iz Münchena sudjelovali na okupiranim teritorijima.

Dokumentacija prisilnog rada kao središnjeg instrumenta represije u nacističkoj državi posebnu pozornost posvećuje povezanosti eksploatacije i profita, posebno u industriji proizvodnje oružja. Prikazi hrabrih djela otpora pokazuju da je postojala prilika za iskazivanje moralne hrabrosti i odbijanje sudjelovanja u sustavu nacističkog terora.

Nacistički ideološki monopol i indoktrinacija prikazani su i kroz primjer umjetnosti i kulture. München je bio poznat i kao "grad njemačke umjetnosti" – preferirane umjetnosti, nasuprot kulturnoj raznolikosti modernizma koja je smatrana "degeneriranom" te je prikazivana u posprdnom, negativnom svjetlu.

Naposlijetku, dokumentarni materijal završnog dijela izložbe vodi nas u razdoblje nakon rušenja režima 1945. godine i ispituje učinke i posljedice nacizma sve do danas. Novi početak obilježili su denacifikacija i demokratizacija, ali i suočavanje s nacističkim zločinima. Pokazani su brojni primjeri kako su ljudi skloni negirati vlastitu krivicu i često nemaju preveliki osjećaj srama zbog onog što se dogodilo. Nacistički simboli uklonjeni su s javnih mjesta u gradu, ali činjenica da su mnogi nacistički dužnosnici ostali na svojim funkcijama bacila je sjenu na novi početak jer je to značilo da kad su počinitelji izvedeni pred sud, mogu očekivati ublažene kazne. Ipak, gradsko vijeće, bavarski ustav i mediji pokazali su se uspješnima u uspostavljanju novog demokratskog poretka.

Izložba također prikazuje uspjehe i neuspjehe procesa restitucije, navodeći primjere slučajeva gdje je odbijena odšteta ili gdje su žrtve nacističkog terora i dalje bile diskriminirane. Zapanjujuća je razina samokritičnosti koja prožima izloženi materijal – nema zadrške, opravdavanja, to je također dio procesa priznanja, oporavka i učenja iz stravičnih zločina počinjenih pod kapom zloglasnog režima.

Nažalost, uz slučajeve ponovnog porasta desničarskog radikalizma i ksenofobije ne mogu čuditi suvremeni prosvjedi i kampanje građana protiv zaborava i negiranja prošlosti, uz pokušaje implementacije žive kulture sjećanja. Kao još jedan znak angažiranog preventivnog protudjelovanja u suvremeno vrijeme, izložbu zaključuje interaktivna medijska instalacija "Newsticker" koja sabire aktualna izvješća iz tiska o postojanju nacističkih ideja. Iz ovakvog odnosa - suočavanja, obračuna i učenja iz teške, tragične prošlosti možemo štošta naučiti, da ne bismo odvraćanjem pogleda od nepoželjnih činjenica ostavili prostor u kojem klima povoljna za razvoj nečovječnih sustava može biti prihvatljiva. (tekst i fotografije: Tea Rihtar Jurić)