Izložba Miljenka Stančića, to je bila jedna velika retrospektiva 1996. godine. Tu je bilo prikazano 146 njegovih djela, između ostalih ulja, crteži, scenografije i ilustracije. I koliko sam imala prostornih mogućnosti djelo je bilo savršeno prezentirano u smislu količine i odabira. Tu su bila djela koja su njegovoog intimnog karaktera, iz njegovog doma, djela iz domova Dušana Đamonje, Antuna Augustinčića; dala sam si dosta truda da to sve pokažem. Ja sam znala da nisam u smislu obrade te same građe vremenski u mogućnosti nešto napraviti, jer to vam je tako. Ako vam neki poznatiji stručnjak odbije izložbu grad kaže ti ju napravi; on ne može, ne stigne, primi se posla, vremena nemaš... I šta napraviti u takvoj situaciji? Da li odbiti ili vis-a-vis slikara koji je to apsolutno zavrijedio ili pokazati njegov opus, smanjiti tekst i mogućnost istraživanja. Odbaciti iza sebe nekakav osjećaj da si ti genijalan jer pišeš o Stančiću, jer to su već prije tebe puno veća imena napravili, primiti se posla, to sve skupa dovući, napisati reverse, fizički sve to skupiti. To je ono što ja kod sebe cijenim i mislim da sam čovjek od akcije te da neću ostati zabilježena kao povjesničar umjetnosti koji je bio što se tiče pisanja izuzetan, koliko za druge stvari. Ali kad vidim Michelangelovu skulpturu na medicejskoj grobnici, recimo Giovanni Medici onda vidim da sam spremna ići u akciju, pa što bude-bude. A to je važno.