Broj 57. donosi izmijenjenu i skraćenu inačicu doktorskog rada Goranke Horjan, koji je pod naslovom "Strateško planiranje i upravljanje u nacionalnim muzejima" obranjen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 4. lipnja 2020. godine pod mentorstvom dr. sc. Darka Babića. Bavi se primjenom strateškog planiranja u muzejskoj djelatnosti te utjecajem primjene strateških alata na upravljanje u nacionalnim muzejima u Republici Hrvatskoj. U svojem radu Goranka Horjan se oslanja na tri okvirna koncepta: globalni, nacionalni i izdvojeno institucionalni. Unutar globalnog okvira analizira promjene društvene klime/okruženja i viđenja uloge muzeja u demokratskom društvu koje su dovele do primjene strateških alata u muzejskoj djelatnosti. Unutar nacionalnog okvira analizira se legislativa, strategije, procedure i pravila kojima osnivači uređuju poslovanje i upravljanje u nacionalnim muzejima, a unutar institucionalnog okvira bavi se primjenom strateškog planiranja u samim nacionalnim muzejima. Glavno istraživačko pitanje u doktorskom radu je preispitivanje postojećega modela strateškog planiranja u hrvatskim nacionalnim muzejima i njegova pozitivnog učinka na upravljanje. Istraživanjem je obuhvaćeno ukupno 27 muzeja od kojih 22 imaju za osnivača državu dok je za pet matičnih muzeja prve razine osnivač Grad Zagreb. Analizirajući strateške planove navedenih muzeja primjećuje se izostanak edukacije za strateško planiranje, nedostatak iskustva u primjeni procesa izrade plana provedbe aktivnosti te praćenja i evaluacije. Uočeno je da strateško planiranje do sada nije počivalo na načelima participacijskoga pristupa pa je izostao sinergijski učinak bez kojega je teško ostvariti ambicioznije ciljeve u muzejskoj djelatnosti, posebno investicije u obnovu ili izgradnju novih muzeja. Da bi strateško planiranje imalo dobre rezultate, naglašava Horjan, potrebno je uspostaviti bolju koordinaciju između ključnih dionika, temeljenu na participacijskom modelu motiviranom zajedničkim interesima ostvarenja planiranih ciljeva. Ključno je da inicijative dolaze iz muzeja, a potrebe se usklađuju s osnivačem od idejne do provedbene faze uz alokacije financijskih sredstava. Analize dodijeljenih proračunskih sredstava za muzejsku djelatnost objavljene u disertaciji pokazale su da i uz pozitivan učinak sufinanciranja muzejskih projekata iz fondova EU-a dodijeljena sredstva za muzejsku djelatnost kako na razini države tako i na razini grada Zagreba u posljednjih deset godina bilježe velik pad. Iz proračuna Ministarstva kulture u pet godina od 2010. do 2015. smanjena su za 39,96 %, da bi se nakon toga primijetio uzlazan trend no još uvijek za 37 % niži nego do 2010. godine. Analize programskih sredstava za muzejsku djelatnost u proračunu grada Zagreba pokazale su pak da je u odnosu na druge djelatnosti muzejska djelatnost na začelju po dodjeli sredstava koja su u periodu od 2010. do 2018. smanjena za 57,17 %. U disertaciji Goranke Horjan dan je teorijski okvir razvoja i primjene strateškog planiranja u javnome sektoru i muzejskoj djelatnosti u svijetu, analiza nacionalnog okvira za strateško planiranje kao i samih strateških planova nacionalnih muzeja. „Strateško planiranje i upravljanje u nacionalnim muzejima“ kompendij je svega onoga što bi trebalo znati ukoliko se želimo kompetentno upustiti u posao strateškog planiranja u muzejima kako bi doprinijeli uspješnijem poslovanju muzeja i realizaciji projekata poput kapitalnih investicija. (Maja Kocijan)

Muzeji u potresu – potres u muzeju tema je 58. broja MDC-ova časopisa Muzeologija u koji smo nastojali „pospremiti“ potrese iz 2020. godine, štete na građi i građevinama, iskustva i izazove, posljedice i pouke, kao i razloge zbog kojih su nas potresi koji se smatraju umjerenima neumjereno pogodili. Hrvatska je među seizmički najugroženijim državama u Europi. Prema Karti potresnih područja Republike Hrvatske Zagreb se nalazi na jednom od četiri područja izložena jačim potresima. Od 1880. godine, kada ga je pogodio vrlo jak potres od 6,3, tlo se ljuljalo svakih nekoliko godina početkom 20. stoljeća. U posljednjih pola stoljeća ovaj dio Europe bio je u svakom desetljeću pogođen jačim potresom – od onoga u Skoplju koji je 1963. odnio tisuću života i ostavio 200 000 ljudi bez doma, zatim banjolučkoga iz 1969., deset godina poslije toga crnogorskoga, koji je načeo i tisuću građevina u Dubrovniku, do stonskoga iz 1996. godine. Unatoč tomu, 22. ožujka 2020. potres smo dočekali potpuno nespremni. U prosincu 2019. godine, tri mjeseca prije potresa, Ured za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba organizirao je stručnu konferenciju pod nazivom Zaštita kulturne baštine Grada Zagreba u kriznim uvjetima. Stručnjaci Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu tada su istaknuli da je potres neprihvatljiv rizik za Republiku Hrvatsku, da nemamo podataka o građevinama, da su sanacije kozmetičke prirode, da nema seizmičkih ojačavanja i da svijest zajednice o riziku od potresa nije razvijena, te su na koncu, u prosincu 2019. godine, zapitali „moramo li zaista čekati razoran potres da se to promijeni“. U ovom broju Muzeologije u proširenom obliku objavljujemo rezultate istraživanja dokumentaristica Muzejskoga dokumentacijskog centra, predstavljenoga na toj istoj stručnoj konferenciji tri mjeseca prije potresa, kojim je analizom podataka o brojnosti i stupnju obrađenosti građe, zaštiti, stručnim i tehničkim uvjetima, starosti i zapuštenosti povijesnih, nenamjenskih zgrada po kojima su nagurani muzeji na području Grada Zagreba ustanovljena – nespremnost zagrebačkih muzeja na krizne situacije. Kolege iz pet muzeja – Muzeja za umjetnost i obrt, Hrvatskoga povijesnog muzeja, Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja, Arheološkog muzeja u Zagrebu i Gliptoteke HAZU – za ovu su Muzeologiju sabrali svoja dosadašnja poslijepotresna iskustva koja sva u osnovi ističu isti problem – da su smješteni u povijesnim zdanjima koja nikada nisu bila sustavno obnavljana i u kojima nema dovoljno prostora za funkcioniranje suvremenog muzeja. Kako je nakon potresa odmah postalo jasno da će se mnogi zagrebački muzeji teško pogođeni potresom morati privremeno iseliti u neke nepostojeće čuvaonice, MDC je prošle godine proveo prvo sveobuhvatno istraživanje o stanju i izazovima muzejskih čuvaonica i upravljanju zbirkama u Hrvatskoj koje je, kako možete pročitati u ovom broju Muzeologije, pokazalo da tek petina muzeja ima namjenski sagrađenu čuvaonicu, da se većina građe čuva u neodgovarajućim prostorima, po tavanima i podrumima, te da u ovom trenutku 93 % hrvatskih muzeja nema dovoljno prostora za pohranu svojih fundusa. Kakve probleme u kriznim situacijama može izazvati smještanje građe na neprimjerena mjesta, pokazala je hitna evakuacija Galerije Krsto Hegedušić u Petrinji, u kojoj je muzealcima morala pomagati Hrvatska gorska služba spašavanja. U Muzeologiji 58 govorimo o tijeku te evakuacije, dokumentiranju spašenih muzejskih predmeta i njihovoj sigurnoj pohrani u privremenoj čuvaonici. Stručnjaci za preventivnu zaštitu dali su i neke od mogućih odgovora na pitanje zašto su štete od potresa bile velike. Ono što je analizom fotografija šteta na građi zaključio domaći konzervator, da „muzeji nisu bili pripremljeni za potres“ jer nisu bile primijenjene „mjere i postupci koji mogu ukloniti ili barem znatno umanjiti štete od potresa u muzejima“, potvrđuje u našem časopisu i jedan od najvećih svjetskih autoriteta za ovu temu Jerry Podany, dugogodišnji konzervator-restaurator Muzeja J. Paul Getty, prema kojemu velik broj muzeja i muzejskih djelatnika nije upoznat s tehnikama koje možemo primijeniti jer i u svijetu postoji „škola mišljenja“ da potres neće baš nas pogoditi te da će, „ako je potres toliko jak, ionako sve biti izgubljeno“. U svojem tekstu Podany navodi niz jednostavnih i jeftinih mjera koje, kako kaže, „zahtijevaju samo vrijeme, malo napora i, najvažnije od svega, svijest“ zajednice. U ovom broju sabrali smo i iskustva muzeja iz susjednih zemalja koje su potresi teško pogodili u posljednjih 60 godina. Za nas pišu kolege iz Sjeverne Makedonije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore, a u MDC-ovu Arhivu muzeja i galerija Hrvatske istražili smo i posljedice crnogorskog potresa 1979. na dubrovačke muzeje, čije je zbirke paradoksalno spasila dugotrajna zapuštenost muzejskih zgrada. Iz Slovenije nam pak stiže svijetli primjer kako ne treba čekati potres da se u obnovu uključi statička i protupotresna sanacija povijesnog zdanja u kojemu djeluje muzej. Za kraj dajemo pregled projekata obnove i provedbe mjera zaštite kulturne baštine oštećene u potresu sredstvima iz Fonda solidarnosti Europske unije. Bez obzira na to kako će se ta sredstva znati/moći iskoristiti, pred zagrebačkim muzejima godine su obnove, a o tome kako će ona biti provedena, kako će u obnovljenim muzejima biti primijenjene postojeće mjere u izlaganju i pohrani muzejske građe, kao i o radu, običnom, svakodnevnom, primjenjivanju jednostavnih i jeftinih mjera i postupaka, ovisit će hoće li nas opet i iznova – iznenaditi neki novi potres. (Maja Kocijan) Preuzeto sa: https://mdc.hr/hr/mdc/publikacije/newsletter/newsletter-22-02-2022/#muzeologija)

Tema broja: Trajni izazovi stalnih postava. Ako je stalni postav, kako je govorio Ivo Maroević, „okosnica muzejskog bića u odnosu na sve oblike muzejske komunikacije, […] osnovni oblik, koji jednostavno mora moći povezati u jedinstvenu cjelinu sve ono čime muzej komunicira s javnošću“ , moglo bi se ustvrditi da koncem 2022. godine trećina hrvatskih muzeja nije zadovoljila „svoju osnovnu zadaću“ , uskraćujući publici „cjelovitu interpretaciju svojeg muzejskog bića“ . Naime, prema rezultatima prvog istraživanja koje je Muzejski dokumentacijski centar (MDC) nakon više od trideset godina proveo u svibnju 2022. godine 33 % muzeja u Hrvatskoj nema stalni postav, a od postojećih je postava njih 33 % staro od jednog do dva desetljeća, 20 % ih je otvoreno prije dvadeset do trideset godina, 7 % ih je staro od trideset do pedeset godina, a 5 % i više od pola stoljeća. (M. Kocijan)

Tema broja: Baština i igra. Budući da je igrifikacija danas rastući trend u baštinskom sektoru kako u praktičnoj primjeni tako i u stručno-znanstvenim istraživanjima novi broj časopisa Muzeologija posvetili smo upravo temi „Baštine i igre“ jer se u dobu kada se naglasak stavlja na razvoj publike, elementi igre u baštinskom sektoru prepoznaju ne samo u kontekstu edukacije nego i zabave. Najnovije godišnje izvješće Entertainment Software Association (ESA) o navikama igranja video igara u Americi navodi kako danas 66 % Amerikanaca – više od 215 milijuna ljudi svih dobi i podrijetla – redovito igra video igre. Digitalne igre ili njihovi specifični aspekti su zbog privlačnosti među i mlađim i srednjim generacijama prožele ne samo slobodno vrijeme nego i profesionalna područja – korporativno poslovanje, obrazovanje, umjetnost i kreativnu industriju, a muzeji i druge baštinske ustanove nisu iznimka. Implementacija elemenata videoigara danas je u praksi sve raširenija jer se njima uvode novi načini prenošenja znanja o kulturi, promociji shvaćanja o potrebi zašite i uvažavanja različitih kulturnih objekata i/ili praksi iz prošlosti te učenja o svojoj ili tuđoj baštini. Pozitivan utjecaj videoigara i igraćih elemenata na korisnike odlučujući je čimbenik za spoj igara i baštine u digitalnom okružju pa se i u muzejskim okvirima, elementi igara sve više koriste kao alat za održavanje, povećavanje i diversifikaciju zajednica korisnika. Ovim brojem Muzeologije namjera nam je bila, kako kaže naša gostujuća urednica dr. sc. Željka Miklošević s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, učiniti korak prema promatranju, istraživanju i propitivanju kompleksnijih poveznica koje nastaju između muzeja i baštine s jedne te digitalnih igara s druge strane. Ovdje se promatraju videoigre i igrifikacija kao sve rašireniji kreativni načini komunikacije baštinskih informacija i to zasnivajući poglede autora kako na pozitivnim učincima takvih proizvoda, tako i na kritičkom promišljanju u pristupima njihovog oblikovanja. Praćenjem, propitivanjem, testiranjem i evaluacijom sadržaja moguće je utvrditi stupnjeve odnosa između baštine i igre, načine na koje se baština koristi u kontekstu digitalnih igara i ostvaruje li se, i na koje načine, pozitivan utjecaj na korisnike. Bit praktičnih rješenja je pronaći balans između komercijalnog, zabavnog i edukativnog, ozbiljnog aspekta. (Maja Kocijan)

Izvješće o potresom oštećenim muzejskim zgradama u gradu Zagrebu 22. ožujka 2020. u 6,24 h

Uvodnik uz temu broja: Od digitizacije do digitalizacije: projekti digitalizacije u hrvatskoj muzejskoj zajednici

Istraživanje Muzejskoga dokumentacijskog centra pokazalo je da 33 % muzeja u Hrvatskoj nema stalni postav. Kako 60 % posjetitelja naših muzeja posjećuje upravo stalne postave, novi broj Muzeologije naslovljen Trajni izazovi stalnih postava posvetili smo upravo toj vrsti izložbe, koju Ivo Maroević definira "okosnicom muzejskog bića" kojom "muzej komunicira s javnošću". (Maja Kocijan)