Generalna konferencija ICOM – a, koja je ovoga vikenda završila u Kyotu, okupila je više od 4000 profesionalaca iz 110 zemalja svijeta. Premda je tema skupa bila “muzeji kao kulturna središta” najviše pažnje bilo je usmjereno na najavljeno usvajanje prijedloga nove muzejske definicije do kojega ni nakon mnogosatne i živahne rasprave ipak nije došlo.
Prva definicija muzeja usvojena je 1946. u godini kada je ICOM osnovan. Prema njoj su muzej činile „javne zbirke umjetničkog, tehničkog, znanstvenog, povijesnog ili arheološkog materijala, uključujući zoološke i botaničke vrtove, ali isključujući knjižnice, osim ako sadržavaju prostorije sa stalnim postavom“. Ta se definicija više puta mijenjala, dorađivala i dopunjavala. Statutom iz 1951. godine muzej je definiran kao trajna ustanova od općeg interesa u kojoj se čuvaju, proučavaju i izlažu javnosti primjerci i grupe predmeta koji imaju kulturološku vrijednost. U tu su definiciju ušle mnoge prethodno navedene zbirke i vrtovi, akvariji, a također i javne knjižnice i arhivi koji su imali prostorije sa stalnim postavima. Deset godina kasnije funkciji muzeja dodaje se i čuvanje i izlaganje zbirki kulturnog ili znanstvenog značaja u svrhe proučavanja, obrazovanja i uživanja, a njome bivaju obuhvaćene izložbene galerije u sklopu javnih knjižnica i arhiva, povijesni spomenici, arheološki i prirodni lokaliteti te prirodni rezervati.
Definicija se 1974. godine više približila onoj koja je još uvijek na snazi, a to je da je muzej “neprofitna, trajna institucija u službi društva i njegovog razvoja, otvorena za javnost, koja nabavlja, čuva, istražuje, komunicira i izlaže, u svrhe proučavanja, obrazovanja i uživanja, materijalne dokaze čovjeka i njegovog okoliša”. Opseg ustanova još je jednom proširen te su, uz prethodno navedene dodani i konzervatorski instituti, prirodni, arheološki i etnografski spomenici, znanstveni centri i planetariji. U statutima od 1989., preko 1995. do 2001. godine definicija je uglavnom ostajala ista samo se širio krug institucija na koje se mogla odnositi od onih koje imaju neka ili sva obilježja i funkcije muzeja preko neprofitnih institucija i organizacija koje provode muzejske aktivnosti do nacionalnih parkova, neprofitnih umjetničkih galerija i kulturnih centara.
U kolovozu 2007. godine u Beču je usvojen Statut s definicijom muzeja koja je na snazi i danas i glasi: “Muzej je neprofitna, trajna ustanova u službi društva i njegova razvitka, otvorena za javnost, koja nabavlja, zaštićuje, istražuje, komunicira i izlaže u svrhu proučavanja, edukacije i uživanja materijalno i nematerijalno svjedočenje o ljudima i njihovom okružju.” Na 24. ICOM-ovoj Generalnoj konferenciji 2016. godine zaključeno je da postojeća definicija nije u skladu s vremenom u kojem živimo i da bi se trebala ažurirati. Zadatak je povjeren MDPP-u (The Standing Committee for Museum Definition, Prospects and Potentials).
Kako je na predavanju održanom u Zagrebu svibnju ove godine, u organizaciji MDC-a i ICOM-a Hrvatska, rekla predsjednica ICOM-a dr.sc. Suay Aksoy muzeji su odgovarajući na novu muzeološku paradigmu krenuli propitivati svoje profesionalne standarde i temeljne vrijednosti, a novoosnovani komitet za muzejsku definiciju održao okrugle stolove u 37 gradova diljem svijeta na kojima je sudjelovalo 868 muzejskih stručnjaka. U prosincu 2018. godine Izvršnom odboru ICOM-a dostavljene su preporuke na temelju kojih je Odbor izradio parametre za izradu definicije, a pristigli prijedlozi objavljeni su na web stranicama ICOM-a. Među njima su i tri definicije čijem je nastanku doprinijela Hrvatska (28., 67. i 152.). Na sastanku u Parizu 21. i 22. srpnja ove godine Izvršni odbor odabrao je jednu definiciju koja je objavljena 25. srpnja i koja je trebala biti usvojena na Generalnoj konferenciji 7. rujna u Kyotu.
Predložena definicija glasi: “Muzeji su demokratizirajući, inkluzivni i polifoni prostori za kritički dijalog o prošlosti i budućnosti. Priznajući i rješavajući sukobe i izazove sadašnjosti, oni drže artefakte i primjerke u povjerenju za društvo, čuvaju raznolike uspomene za buduće generacije i jamče svim ljudima jednaka prava i jednak pristup baštini. Muzeji nisu profitabilni. Oni su participativni i transparentni te rade u aktivnom partnerstvu sa i za razne zajednice na prikupljanju, očuvanju, istraživanju, tumačenju, izlaganju i poboljšanju razumijevanja svijeta, kako bi pridonijeli ljudskom dostojanstvu, društvenoj pravednosti, globalnoj jednakosti i planetarnom blagostanju.”
Ovaj je prijedlog od početka naišao na otpor unutar muzejske zajednice, članova ICOM-a, ali i samog MDPP-a. Kritike su posebice išle na činjenicu da prijedlog ne sadrži bit muzeja, nigdje ne spominje jednu od glavnih uloga muzeja – edukaciju, te je cijela definicija nejasna. Patrick Boylan, jedan od prethodnih potpredsjednika ICOM-a i njegov počasni član, u poruci koju je uputio trenutnoj ICOM-ovoj predsjednici Suay Aksoy ističe da se prema predloženoj definiciji mnogi današnji postojeći i ugledni muzeji ne bi više mogli zvati muzejima.
Izvanredna opća skupština odlučila je nakon cijelodnevnog vijećanja i burne rasprave da se odluka o definiciji odgodi, čemu je bilo naklonjeno 70.41% članova.
“Globalni trendovi se mijenjaju pa je Međunarodni savjet za muzeje (ICOM) krenuo razmatrati kako oblikovati definiciju koja će na bolji način pokazati nove uloge muzeja”, kaže nam Goranka Horjan, ravnateljica Etnografskog muzeja iz Zagreba koja se upravo vratila iz Kyota gdje je izabrana za predsjednicu INTERCOM-a, ICOM-ovog međunarodnog komiteta za menedžment. “U 21. stoljeću muzeji imaju znatno širu platformu djelovanja nego što je komunicira definicija iz 2007. godine te je to potaknulo muzeje da propituju koliko su društveno relevantni. Premda su trenutno važeću definiciju mnoge zemlje uključile u svoj zakonodavni okvir, smatra se da će uključivanje novih ključnih vrijednosti još više osnažiti društveni učinak muzeja. Promjene u okruženju i izazovi postaju sve kompleksniji, a ističu se, kako to navodi Jette Sandahl (The Museum Definition as the Backbone of ICOM, U: Museum International, vol. 71, br. 281-282 (2019): 1-9) klimatske promjene i uništavanje prirode, nejednakost, nedostatak ekonomskih mogućnosti, migracije, diskriminacija, sukobi i ratovi te transparentnost i vjerodostojnost vladajućih struktura”, pojašnjava Horjan dodajući da konačni dogovor oko same definicije ipak na ovoj konferenciji nije postignut te će se rad na njezinom oblikovanju produžiti do 2020. godine.
Nova definicija treba biti u skladu s vremenom u kojem živimo, ali ne bi trebala izostaviti temeljne funkcije muzeja koje su navedene u prethodnoj definiciji. Treba uzeti u obzir kulturološki, društveni, ekonomski, politički i bilo koji drugi bitan kontekst unutar kojeg muzej nastaje te svakodnevne izazove s kojima se muzeji i kulturna zajednica susreću. Proces formiranja nove definicije treba potaknuti edukaciju javnosti i razmjenu znanja među stručnjacima te suradnju i zajedničku odgovornost u struci. Zadatak ICOM-a, kao organizacije koja muzejskoj zajednici daje smjernice za njihov rad i čije mnoštvo međunarodnih odbora pokriva različita polja djelovanja unutar struke, jest da uzme u obzir sugestije i kritike muzejske zajednice i proizvede definiciju koja će biti u skladu s vremenom i svime što ono nosi. Ta definicija treba biti precizna, jasna te ne bi smjela pojedinim terminima i sintagmama diskriminirati ili čak donekle i eliminirati ustanove koje su se dosad s punim pravom, po prethodnoj definiciji, nazivale muzejima, ali isto tako i dati do znanja da nije muzej sve što u svom nazivu nosi tu riječ. (Zrinka Marković)
Izložba „D'Annunzijeva Mučenica” – Rijeka u kotlu netrpeljivosti, nemorala i nasilja
Izložba „D'Annunzijeva Mučenica – L'Olocausta di D'Annunzio“ kojom se obilježava stogodišnjica d’Annunzijeve okupacije Rijeke kroz personifikaciju grada kao žene, upućujući na mnogobrojne d’Annunzijeve ljubavnice koje su po okončanju veze bile iscrpljene fizički i emocionalno, baš poput grada Rijeke, otvara se u četvrtak 12. rujna 2019. u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci.
Izložba koju autorski potpisuju Tea Perinčić i Ana-Maria Milčić uvod je u program Granice – između reda i kaosa kojeg Muzej provodi u sklopu programa Doba moći, Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020. te ostaje otvorena do kraja siječnja 2021.
“Città olocausta” ili jednostavno “Mučenica” D'Annunzijev je naziv za Rijeku. Stoga se na izložbi ovaj grad u doba njegove okupacije (1919-1921) predstavlja kroz personifikaciju Rijeke kao žene u onodobnim umjetničkim djelima. Izložba istražuje poziciju i ulogu ženskog tijela za vrijeme političke nestabilnosti i vojnog konflikta, točnije poistovjećivanje teritorija i nacionalnih granica sa ženskim tijelom.
Rijeka zauzima značajno mjesto u talijanskoj međuratnoj političkoj retorici kao mjesto iredentističkog interesa (lokacije van talijanskog teritorija za koje se vjerovalo da pripadaju Italiji te da je bez njih država nepotpuna; od tal. riječi irredente - neispunjen) kao locus regeneracije. Drugim riječima, nastavljajući s devetnaesto stoljetnim narativom talijanske regeneracije (Risorgimento) Rijeka postaje mjesto kroz koji Italija može popraviti svoje geopolitičko stajalište. Kroz političke govore Gabriela D’Annunzija grad Rijeka postaje žensko tijelo, a politički, ratni i nacionalni motivi počinju se ispreplitati s erotikom, tjelesnošću i nasiljem. Radovi futurističkih umjetnika, pogotovo vođe Filippa Tommasa Marinettija pokazuju slično preplitanje teritorija, nacionalnosti, rata, erotike i ženskog tijela u kontekstu Rijeke i iredentizma. Istovremeno hrvatski satirični časopis Koprive i riječki talijanski La Vedetta d'Italia, kao i niz propagandnih materijala koriste istu analognu antropomorfiziranu verziju Rijeke, Italije i Jugoslavije. Kroz feminističku i postkolonijalnu prizmu istraživanja izložba prati umjetničku, propagandnu i osobnu korespodenciju vezanu uz Rijeku u to doba.
Izložbom se aludira i na D’Annunzijev odnos prema ženama u njegovom životu koje su nakon okončanja njihove veze bile “fizički i emocionalno iscrpljene”, baš poput grada Rijeke. U priči o granicama, on je antijunak koji se uklapa u sve negativne primjere pretjerivanja i prelaženja granica. Od osobnog ukusa koji je uvijek bio pretjeran, ali kojeg je znao nametnuti drugima i stvoriti od njega način života koji i danas privlači pozornost, do onih etičkih i moralnih normi kojima se nije htio pokoravati, osobito kad su u pitanju bili njegovi odnosi sa ženama. U odabiru seksualnih partnerica nisu ga priječile granice razlika u životnoj dobi, društvenim klasama i onim moralnim, koje su određivale da se ne zadire u već stvorenu zajednicu muškarca i žene. D'Annunzio je doslovno prešao granicu 12. rujna 1919. i stigao u Rijeku da joj umjesto reda donese kaos. I stoga je Rijeka, koja je do tada uživala relativni mir, postala mjesto gotovo potpune anarhije. D'Annunzijeva Rijeka (L'Olocausta di d'Annunzio) postala je mučenica njegovih ideja, ali i nemogućnosti da upravlja složenim odnosima unutar zajednice koja je stoljećima tkana od različitih etničkih elemenata, povezanih zajedničkim interesom gospodarskog blagostanja. Taj je izazov prešao granice D'Annunzijevih sposobnosti. Površan čovjek koji je hitao za idejama protiv reda i najmanjeg osjećaja obaveze, ostavio je grad u rasulu, na milost i nemilost fašističkog totalitarizma koji je postavio posve nove i nemoguće granice suživota u gradu na Rječini. D'Annunzio je zakuhao kotao netrpeljivosti, neprihvaćanja različitosti, neprihvaćanja drugačijeg koji je ključao gotovo cijelo 20. stoljeće u ovom gradu koji danas želi i hoće biti Luka različitosti učeći povijesnu lekciju. (Tea Perinčić i Ana-Maria Milčić)
Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja
Fotografirao: Dario Grzelj/HINA
Arheološki muzej u Zagrebu – treći život Sarajevske hagade
„Tri života Sarajevske hagade" naziv je gostujuće izložbe Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, otvorene prošli četvrtak u Arheološkom muzeju u Zagrebu, koja prati put Sarajevske hagade od njezinog nastanka u srednjovjekovnoj kraljevini Aragoniji, preko kratkotrajnog boravka u Italiji početkom 17. stoljeća do pronalaska novog doma u Sarajevu gdje je rukopis krajem 19. stoljeća od sefardske obitelji Kohen kupio Zemaljski muzej.
Na izložbi je uz pomoć visokokvalitetnih replika izrađenih u originalnoj veličini prikazana 21 stranica iz Sarajevske hagade, jedne od najljepših i najvrjednijih srednjovjekovnih židovskih knjiga, koja je zahvaljujući svojoj fascinantnoj povijesti i živopisnim slikama i ilustracijama vjerskih simbola upisana 2017. godine u UNESCO-ov Registar memorije svijeta. Nastala je na sjeveroistoku Španjolske sredinom 14. stoljeća, a svoje putovanje iz Španjolske prema Sarajevu započela je 1492. godine nakon proglasa Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastiljske o izgonu Židova iz Španjolske.
Fotografirao: Dario Grzelj/HINA
Autori izložbe dr. Aleksandra Bunčić i dr. Mirsad Sijarić pored umjetničke i estetske posebnosti Sarajevske hagade prezentiraju njezinu kulturno-povijesnu važnost i ulogu u duhovnom životu Židova. Posjetitelji saznaju kako se hagada, prevedeno s hebrejskog priča ili kazivanje, čita tijekom obrednog obroka Sedera na početku obilježavanja židovskog praznika Pesaha koji slavi oslobođenje izraelskog naroda iz egipatskog ropstva. Posebnu su važnost ove knjige imale za vrijeme održavanja obiteljskih večera kada su svi ukućani i gosti iz njih čitali o putu Židova do slobode, a čine ju odlomci Tanakha, Midraša i Talmuda, zajedno s liturgijskim pjesmama i blagoslovima koji se recitiraju uz vino i beskvasni kruh, prilikom pranja ruku i na kraju objeda.
Među izabranim stranicama izdvajaju se prikaz Jakovova puta prema Haranu sa anđelima bez lica, zatim Izlazak iz Egipta, ilustracija interijera katalonske sinagoge iz 14. stoljeća te slike mace, marora i pashalnog janjeta koje predstavljaju najstariji dio tradicije ilustriranih hagada.
Izloženi su i objava na aramejskom jeziku kojom započinje tekst hagade poznatija kao Ha Lahma Anya (Ovo je kruh bijede), fragment teksta Pjesme nad pjesmama te pismo Benjamina Kallaya, civilnog upravitelja Bosne i Hercegovine, kojim Zemaljskom muzeju odobrava 150 guldena za kupovinu hebrejskog kodeksa. Zanimljiva je i zabilješka cenzora Rimokatoličke crkve u kojoj stoji da je Giovanni Domenico Vistorini pregledao Sarajevsku hagadu 1609. godine kako bi provjerio postoji li neki tekst koji bi bio uvredljiv za crkvu.
Izložba se može pogledati u Arheološkom muzeju u Zagrebu do 29. rujna 2019. godine. (I.G.)
Zavičajni muzej Konavala – otvorena izložba „Konavoska svadba“
U Zavičajnom muzeju Konavala krajem kolovoza otvorena je izložba „Konavoska svadba“ posvećena baštinskom fenomenu konavoske svadbe, prema riječima autorice najcjelovitijem nepromijenjenom obredu s naših prostora.
U Konavlima kao jedinom dinarskom prostoru koji nije bio pod Osmanskim Carstvom, već pod Dubrovačkom Republikom, zahvaljujući povijesnim i geografskim okolnostima stvorene su specifičnosti koje su oblikovale običajni život. Brakovi su se stoljećima sklapali unutar istog običajnog prostora između Konavljana, iz istog folklornog ambijenta u isti, što je dovelo do stvaranja obreda koji se identično prakticirao na čitavom prostoru Konavala i duže održivosti običaja starine nego u ostalim sredinama.
Izložba tematizira konavosku svadbu, običaj zabilježen u 19. st., nekad višednevni proces događanja u kojima zajednica odvaja nevjestu iz svojeg doma i predaje u novi dom mladoženje. Nevjestu se svodi, to jest svadbi u drugu obitelj kako bi joj se osiguralo produženje roda i imena, a naizgled jednostavna procedura životnog prelaska od djetića do mladoženje i od djevojke do nevjeste vrvjela je običajnim radnjama i vjerovanjima te je bila razdoblje strepnje i straha, a u najsretnijim oblicima i ljubavi i sreće.
Među mnoštvom predmeta povezanih sa svadbom izdvaja se konavoska dolama izrađena u kućnoj radinosti od domaće svile i domaćeg sukna, čijim bi oblačenjem djevojka prešla u status udane žene. Radi se o rijetkom odjevnom predmetu koji su seljani međusobno posuđivali, jedinom takvom na području bivše Jugoslavije koji se čuva u Etnografskom muzeju u Zagrebu, nakon što je napustio Konavle daleke 1957. godine. Izloženi su i povezana kapa i hondelj koje su do polovice 19. stoljeća nosile vjerenice u Konavlima od zaruka do vjenčanja, također jedinstveni primjerci u Hrvatskoj, privremeno preseljeni u Čilipe iz Bogišićeve zbirke u Cavtatu.
Publika može razgledati i brojne druge predmete kroz koje se obred materijalizirao poput nevjestine kupe oslikane s dvije ptice iz koje je nevjesta nazdravljala malvazijom, najsvečanijeg mrkog veza – zlatnice koji su nevjeste nosile uz dolame ili raznih darova poput vrenčina, verižica, narukvica i svilenih rubaca, korištenih u velikom obilježju kojim se potvrđuje vjereno doba.
Izložbu prati opsežan tiskani katalog autorice Antonije Rusković Radonić koji na 284 stranice obrađuje prikupljeni korpus običaja na temu konavoske svadbe kroz zapise kazivanja, prikupljenu foto dokumentaciju i obradu posuđene i postojeće muzejske građe.
„Konavosku svadbu“ moguće je razgledati u Zavičajnom muzeju Konavala do 15. prosinca 2019. godine. (I.G.)
Museum Ethics in Practice – etika kao temelj dobre muzejske prakse
Nova knjiga u knjižnici Muzejskog dokumentacijskog centra Museum Ethics in Practice (Muzejska etika u praksi) izdana je 2017. godine. Njezin autor je Gary Edson, profesor emeritus na studiju za muzeološko obrazovanje (Texas Tech University) i bivši ravnatelj univerzitetskog muzeja. Kao stručnjak za pitanja etike u okrilju muzejske djelatnosti prvu knjigu napisao je (s nekolicinom drugih autora) 1997. godine pod naslovom Museum Ethics u svrhu „promocije etike kao vodiča za međunarodnu muzejsku zajednicu i rasvjetljavanja uloge etike u muzejskoj profesiji“. Novo izdanje ovog autora izlazi dvadeset godina kasnije, iste je tematike, ali proširenog sadržaja, a dotiče se etičkih problema u muzejskoj djelatnosti u promijenjenim društvenim, financijskim i kulturnim okolnostima potaknutima razvojem tehnologije koja korjenito mijenja ljudske navade i interakciju.
Autor u početnim rečenicama teksta određuje četiri središnja pitanja kojima se ova knjiga bavi: „Što je muzejska etika? Koja je razlika između društvene etike (morala) i profesionalne etike u kontekstu muzejske djelatnosti? Koja je vrijednost etike za muzejsku profesiju? Zašto je profesionalna etika važna za muzejsku djelatnost?“ Pokušava objasniti postulate svoje teorije i dati odgovore na ova krucijalna pitanja kroz niz poglavlja: Ethics and the museum (Etika i muzej), Ethical perspectives (Etičke perspektive), Ethics and social responsibility (Etika i društvena odgovornost), Ethical practice (Etička praksa), Ethics and consistency (Etika i dosljednost), Ethics and truth (Etika i istina), Ethics and personal standards (Etika i osobni standardi), Ethics and professionalism (Etika i profesionalizam), Ethics and predictability (Etika i predvidljivost) i Ethics as a code (Etika kao kodeks). Profesionalnu etiku smatra integralnim dijelom muzejske djelatnosti i definira je kao „praktični postupak usmjeravanja energije muzejskog osoblja na stvaranje što veće koristi za javnost, zbirke i profesiju.“ Autor govori o etici u kontekstu donošenja „ispravnih“ odluka u konkretnim situacijama muzejskog poslovanja, a cilj ove knjige vidi u ideji „spoznaje da je profesionalna etika vještina koja se uči i koja osigurava pravilnu brigu i upotrebu kulturnog blaga sveukupnog čovječanstva – muzeja i njihovih zbirki“.
Publikacija uz svaku tekstualnu cjelinu donosi primjer iz muzejske prakse (museum case study for discussion) namijenjen da čitatelju posluži kao ilustracija rješavanja mogućih etičkih nedoumica, npr. fotografiranje i distribuiranje fotografija izloženih predmeta („profesionalna etika nalaže da se povjerljive informacije o predmetima koji se donose u muzej moraju štititi“) ili problem korporativnog sponzorstva koji može kompromitirati profesionalni integritet muzejskih programa, izložaba i aktivnosti („upravljačko tijelo muzeja trebalo bi izraditi dokument koji limitira prihode od sponzora kako bi sačuvalo kontrolu nad donošenjem odluka“). U prilogu je sadržan ICOM-ov Etički kodeks za muzeje iz 2004. godine (ICOM Code of Ethics for Museums), temeljni dokument ICOM-a koji propisuje minimalne standarde profesionalne prakse i djelovanja za muzeje i njihovo osoblje. Prilozi sadrže i bibliografiju i kazalo pojmova, dok su poglavlja popraćena bibliografskim bilješkama. (Vladimir Cerovac)
EDSON, Gary
Museum ethics in practice / Gary Edson.- London ; New York : Routledge, 2017.- VI, 215 str. ; 24 cm
Bibliography.- Index.
ISBN 978-1-138-67634-3
Najava – dodjela nagrada Europske muzejske akademije u Ljubljani
Deseto izdanje Godišnje konferencije Europske muzejske akademije (EMA), u sklopu kojeg će biti dodijeljene Luigi Micheletti, DASA i EMA nagrade, održat će se od 19. – 21. rujna 2019. godine u Ljubljani.
Godišnja EMA konferencija prilika je za razmjenu znanja, umrežavanje muzejskih stručnjaka i otkrivanje novih muzeoloških ideja, a ove godine u suradnji s Forumom slavenskih kultura iz Ljubljane bit će prezentirani i dosadašnji dobitnici Živa nagrada.
Luigi Micheletti nagrada fokusirana je na suvremenu povijest i njezine odraze na znanstveno, industrijsko i društveno nasljeđe čovječanstva. Dodjeljuje se kao priznanje izvrsnosti europskim muzejima čija su interesna sfera znanost i industrija, a prošlogodišnji dobitnik je švicarski muzej Chaplin's World iz Corsier-sur-Veveyja.
Nagrada DASA posvećena je edukacijskim i obrazovnim aspektima muzeja. Dodjeljuje se kao priznanje izvrsnosti europskim muzejima koji pružaju poticajno okruženje za učenje, pri čemu se vrednuje pristup, kvaliteta i kreativnost aktivnosti i postava. Prošle godine DASA nagradu osvojio je njemački Državni arheološki muzej u Chemnitzu.
Ove godine po prvi put bit će dodijeljena EMA nagrada za izvrsnost organizacijama, istraživačima i kulturnim institucijama zaslužnim za realizaciju inovativnih muzeja odnosno projekata koji su relevantni za europsko kulturno nasljeđe. Također, u sklopu konferencije bit će održana i dodjela nagrada Heritage in Motion, zajednički projekt Europske muzejske akademije, Europe Nostre i Europeane, koji vrednuje najbolje multimedijske proizvode usmjerene na promicanje vrijednosti europske kulturne i prirodne baštine u svim njezinim aspektima.
Cijeli program konferencije možete pogledati na stranicama Foruma slavenskih kultura. (I.G.)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr