HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Fotografirao: Vedran Benović, MUO

„Ekologije Bauhausa“ u MSU – suvremene interpretacije modernizma

Jedan od značajnih izazova s kojima se muzeji susreću je učiniti povijesnu građu prisutnu u njihovim fundusima relevantnom za sadašnji trenutak. Nove interpretacije i analize koje građu promatraju uzimajući u obzir ono što nam je danas u društvu važno potrebne su za ostvarenje tog zadatka.

Takva je strategija polazište za izložbu Ekologije Bauhausa – mreže kontinuiteta u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a kustosica izložbe je ravnateljica Vesna Meštrić. Predmeti iz fundusa domaćih muzeja koji su vezani uz povijesni Bauhaus ponovno su interpretirani iz perspektive ekologije - u njezinom nešto širem značenju koje uključuje društvene odnose, prirodu i oblikovanje prostora - te postavljeni u kontekst suvremenih radova koji slijede neke od njegovih formalnih, idejnih ili eksperimentalnih odrednica. Kroz postav izložbe provlači se ideja recikliranja koja ne znači samo ponovnu upotrebu materijala nego i povijesnih koncepata i formalnih rješenja. Izložba je u tom smislu grupirana oko tri tematske cjeline, a svaka povijesne modernizme povezuje sa suvremenim reinterpretacijama ili drugim radovima čija se promišljanja na neki način nadovezuju na idejne segmente Bauhausa.

 

Fotografirao: Vedran Benović, MUO

Prva se cjelina Materijal kao struktura temelji na kreativnom pristupu tekstilne dizajnerice Otti Berger. Ona tkaninu ne promatra izolirano, nego kao dio određenog arhitektonskog prostora. Tekstil tako sudjeluje u oblikovanju cjeline i rezultat je eksperimentiranja vezanog uz svjetlo, zvuk i teksturu. Upotreba industrijskih materijala i ponovna upotreba viškova okosnica je njezinog umjetničkog rada. Ona primjenjuje temeljne postavke škole Bauhausa čije su paralele na izložbi vidljive u radovima predstavljenih suvremenih umjetnika.

Tako su primjerice u radu Hane Miletić popravci u javnom prostoru prevođeni u tekstilni jezik, povezujući tekstil kao materijal s društvenim temama obnove, pa se na takav način formalno likovno sredstvo povezuje sa širim društvenim narativom. Njezina izvedba rada s izduljenim tekstilnim pravokutnicima i vizualno podsjeća na minimalističke forme Bauhausa. U slučaju Mladena Stilinovića na tekstil se prenose riječi i koncepti. Tako se oblici, bilo dijelovi arhitekture ili dijelovi rečenice, recikliraju i postaju nositelji novih i nešto drugačijih poruka.

Vezano uz povijesni kontekst utjecaja Bauhausa na ovim prostorima, intrigantan je i rad Jagode Buić koja je, poput Otti Berger, oblikovanjem tkanine nastojala oblikovati ukupnost prostora u kojem se nalazi. Bila je studentica Akademije za primijenjenu umjetnost koja je postojala od 1949. do 1955. godine u Zagrebu i bila utemeljena na Bauhaus pedagogiji.

 

Fotografirao: Vedran Benović, MUO

Postupci „ritma, ponavljanja i montaže“ razmatraju se u drugoj cjelini Ritam slike. Inspiracija za ovu cjelinu je način na koji Ivana Tomljenović kao studentica u Dessau gradi kadrove eksperimentalnog filma ili fotografija. Na njima prikazuje svojevrsno tkanje života – iteracije prizora druženja oblikovane zvukom i upotrebom ritma i ponavljanja. Slično se može reći i za fotografije Slavke Pavić koje prikazuju ritam nastao bilježenjem arhitekture Zagreba. Ili za rad Prisutnost iz 2025. Mihaela Gibe u kojem posjetitelji muzeja posredovani digitalnom tehnologijom oblikuju krajolik u prostoru muzeja.

Inovativnim tehnikama izvedeni organički oblici prirode kojima se promišljaju ideje okoliša čine odvojeni segment izložbe s radovima iz zbirke Stiftung Bauhaus Dessau. Riječ je o kratkom izboru radova koji su ranije bili predstavljeni na izložbi u Dessau, a na kojima su vidljive modernističke umjetničke metode i primjena koncepata iz prirodnih znanosti na društvena i umjetnička područja.

Treća se cjelina Prostor kao sustav formirala oko nacrta postava za međunarodne sajmove koje su dizajnirali budući članovi grupe EXAT 51 Ivan Picelj, Zvonimir Radić, Vjenceslav Richter i Aleksandar Srnec. Polazište je ideja sinteze svih umjetnosti i oblikovanje prostora koje je prakticirala grupa EXAT 51, te ponovna upotreba arhiva, povijesnih značenja i futurističkih ideja. To je slučaj s radom Davida Maljkovića koji ispituje ulogu dizajniranja budućnosti i njezine promjene tijekom vremena, te utjecaje na zajednicu radnika ili pak Marka Tadića i Jasmine Cibic koji koriste avangardne umjetničke oblike u novim kontekstima.

 

Fotografirao: Vedran Benović, MUO

Ova izložba ne zaključava povijesni stil modernizma u svojem vremenu, nego preuzima određena modernistička razmišljanja, modele i eksperimente i pronalazi paralele u djelovanju suvremenih autora. Pokazuje nam zašto su još uvijek vrijedne umjetničke prakse modernizma i na koji način se nastavljaju i danas, te kako potencijalno postaju mjesta inspiracije za buduća umjetnička istraživanja.

Izložba je dio međunarodnog istraživačkog projekta Bauhaus Ecologies, koji provodi Stiftung Bauhaus Dessau u suradnji s Muzejom za arhitekturu i oblikovanje u Ljubljani i Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu. Može se pogledati u MSU na prvom katu povremenih izložbi do 24. svibnja.

(Renata Šparada)

 

Izvor: Hrvatski muzej turizma

Hrvatski muzej turizma – izložba „Tošo Dabac: Jadranski putopis“

U Hrvatskom muzeju turizma u Opatiji nedavno je postavljena izložba „Tošo Dabac: Jadranski putopis“ čija je središnja tema opus Dapčevih fotografskih proputovanja po jadranskoj obali koji obuhvaća širok tematski raspon – od portreta, umjetničkih djela i kulturne baštine do pejzaža, folklora i prizora gradskog života.

Izložba je nastala u suradnji Hrvatskog muzeja turizma i Muzeja suvremene umjetnosti, koji upravlja Arhivom Tošo Dabac u vlasništvu Grada Zagreba, a na njoj je prikazano sedamdesetak fotografija nastalih između 1950. i 1970. godine, kada Dabac posjećuje jadranske gradove i obalu dokumentirajući objektivom svojeg fotoaparata prirodne ljepote, kulturne spomenike hrvatske obale i turistička središta. Radovi su nastali kao plod Dabčevih profesionalnih angažmana za Turistički savez Jugoslavije te narudžbi za likovnu opremu časopisa Jugoslavija, bogato ilustriranu publikaciju koja je obrađivala niz tema važnih za život države, od umjetnosti, preko turizma, do znanosti. Na izložbi se mogu vidjeti i primjerci časopisa Jugoslavija, te promotivne publikacije ilustrirane fotografijama Toše Dabca, kao i njegovi fotoaparati – građu koju čuva Muzej suvremene umjetnosti, ali i fotografije iz Opatijskog albuma, koje su dio fundusa Hrvatskog muzeja turizma.

 

Parobrod, 1950.-70., MSU ATD-16555

Iako je poslijeratni dio opusa Toše Dabca već sagledan kroz lokalne segmente (kao što su Riječki dnevnik, Istarski dnevnik, Prijatelji mora: Crno-bijelo 60-ih i Opatijski album Toše Dabca), posebnost aktualne izložbe jest u tome što se izborom Dabčevih radova Jadran sagledava kao cjelina u prirodnom i kulturološkom smislu, ostajući u okvirima hrvatske obale.

Fotografije odabrane za izložbu čine selekciju morskih pejzaža, obalnih ulica i trgova, šetnji uz more, putnika i turista, lokalnih stanovnika, radnika, težaka i ribara, brodova i jedrilica, kao i brojnih kulturnih i povijesnih spomenika. Bilježeći fotografijom, Dabac jednaku pozornost posvećuje ljudima i arhitekturi, radu i slobodnom vremenu, spektakularnom i svakodnevnom.

Posebnu vizualnu dimenziju predstavljaju kadrovi snimani iz povišene, gotovo ptičje perspektive. Takvi pogledi omogućuju distancu, ali i jasno čitanje prostora, naglašavajući njegove strukture, ritmove i tokove. Ljudi se u tim prizorima pojavljuju kao dijelovi šire cjeline, uklopljeni u ulice, rive, plaže i krajolike, pritom ne gubeći individualnost. Istodobno, Dabac pokazuje izniman osjećaj za detalje: geste, poglede, položaje tijela, odnose svjetla i sjene, tragove korištenja prostora. Upravo ti naizgled sitni detalji prizorima daju emocionalnu dubinu i pretvaraju dokument u nositelja atmosfere.

 

Plaža, 1950.-1960., MSU ATD-16207

Izložba ne nudi jednoznačno čitanje, već se otvara poput putovanja. Putovanje se u tom kontekstu ne odvija kao puki čin dolaska ili prolaska, nego kao niz zadržavanja, odmaka i ponovnih približavanja. Dabčevo kretanje Jadranom pritom je istodobno i unutarnje putovanje fotografa koji promatra, zastaje i zapisuje ono što se pred njim pojavljuje.

Putovanje, kao jedna od ključnih tematskih osi izložbe, očituje se na više razina. Ono je istodobno konkretno i metaforičko – putovanje brodom ili automobilom, dolazak turista, sezona migracija, ali i intrinzično promatranje prostora i ljudi kroz vrijeme i krajolik. Dabac strpljivo bilježi ne samo destinacije nego i procese – trenutke dolaska, zadržavanja i prolaska te ritam svakodnevice između tih momenata. Njegov se fotografski pogled oblikuje kroz odnose čovjeka i prostora, kretanja i mirovanja, trajanja i prolaznosti.

Jadranski putopis nije samo vizualni zapis jednog vremena, već poziv na promatranje prostora, kretanja i odnosa između ljudi i krajolika – onako kako ih je Tošo Dabac strpljivo i osjetljivo bilježio svojim objektivom. Dabčev Jadran tako djeluje otvoreno i propusno, kao prostor života, bez jasnih granica između lokalnog života i dolaska izvana, između rada i odmora, između prirodnog i izgrađenog. U tom se kontekstu izložba može čitati i kao suptilan komentar današnje stvarnosti obilježene snažnom urbanizacijom, komercijalizacijom i devastacijom obale pod pritiskom kapitala i rapidnog razvoja masovnog turizma. Prostori koji su na Dabčevim fotografijama mjesta susreta, boravka i svakodnevice danas su često svedeni na resurse i kulise, podređene sezonalnosti i tržišnim interesima. Ove fotografije ne nude izravnu kritiku, ali upravo u svojoj mirnoći i suzdržanosti otvaraju prostor za promišljanje o izgubljenim odnosima i mogućim drukčijim budućnostima.

Autorica koncepta i kustosica izložbe je Bella Rupena, a stručne suradnice na izložbi su Nataša Ivančević i Lada Sega. Izložba se može razgledati u Hrvatskom muzeju turizma do 3. svibnja 2026.

(Hrvatski muzej turizma)

 

Fotografirao: Dario Grzelj / HINA

Novo izdanje Gliptoteke HAZU – Skulptura ranog srednjeg vijeka

Krajem veljače u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti promovirana je monografija „Skulptura ranog srednjeg vijeka iz zbirke Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti” autorice dr. sc. Magdalene Getaldić, znanstvene suradnice i više kustosice Gliptoteke HAZU. Bogato ilustrirano, opsežno izdanje prikazuje iznimnu zbirku odljeva predromaničke arhitektonske plastike većinom sakralnog karaktera, čiji originali nastali u razdoblju između 9. i 11. stoljeća potječu s najznačajnijih lokaliteta srednjovjekovne Hrvatske - od Nina, Splita, Zadra, Trogira, Bijaća, Solina, Biskupije kod Knina, Koljana, Pridrage pa do južne Dalmacije s Dubrovnikom i Bokom kotorskom (Crna Gora).

Izdanje je svojevrstan nastavak „Povijesti zbirki sadrenih odljeva antičke skulpture Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u europskom kontekstu“ publicirane 2024. godine, prvog monografskog prikaza zbirki sadrenih odljeva u Hrvatskoj, čime autorica iznova potvrđuje kontinuitet svog stručnog i znanstvenog interesa za građu zbirki koje su joj povjerene.

 

Fotografirao: Dario Grzelj / HINA

Prvo poglavlje donosi uvid u europske zbirke sadrenih odljeva u kojem se razmatra njihov utjecaj na nastanak zagrebačke zbirke sadrenih odljeva, sljedeće nam donosi povijest stvaranja Gliptoteke i zbirke odljeva za čije je osnivanje zaslužan osnivač MDC-a Antun Bauer, dok se u trećem poglavlju ranosrednjovjekovno razdoblje hrvatske povijesti smješta u širi kontekst europskih događanja i kristijanizacije. Za njim slijedi poglavlje posvećeno topografiji s povijesnim prikazom lokaliteta, a prati ga poglavlje o klesarskim radionicama, centrima stvaranja arhitektonske plastike koje su djelovale u razdoblju od 8. do 11. stoljeća. Nakon zaključnog razmatranja središnje mjesto publikacije zauzima katalog, strukturiran prema teritorijalnom položaju nalaza – od sjeverne, preko srednje i južne Dalmacije do Crne Gore, obogaćen pripadajućim tlocrtima, nacrtima, fotografijama, kataloškim podacima koji pored uobičajenih odrednica poput fizičkih, zemljopisnih i vremenskih sadrže podatke o radionici izrade, opisu, literaturi, a u slučajevima gdje je poznato navode se i okolnosti pronalaska, izvor nabave i smještaj originala. Naposljetku se nalaze kazalo lokaliteta i popis korištene literature.

U godini publiciranja – 2025., obljetnici 1100. godina Hrvatskog Kraljevstva, izdanje ima dvojaku ulogu – onu potvrđivanja povijesnog razvoja na hrvatskom tlu, ali i mnogo suvremeniju i praktičniju – kao znanstvena podloga novom stalnom postavu čije će postavljanje uslijediti nakon obnove zgrade Gliptoteke čiji je dovršetak planiran tijekom 2026. godine.

Na predstavljanju su o knjizi govorili autori predgovora akademik Igor Fisković i prof. dr. sc. Jasna Jeličić Radonić, akademik Mladen Obad Šćitaroci te upraviteljica Gliptoteke HAZU Andrea Šimunić. Autorica Getaldić otvoreno je postavila pitanje o svrsi čuvanja zbirki odljeva na koje ovim izdanjem nudi odgovore. U njima se otkrivaju slojevi značenja koji su se protokom vremena za predmete stvorili, povezujući generacije i kulture, prenoseći znanje raznim profilima stručnjaka, omogućavajući komparativni pristup elementima nastalima u okviru radionica različitih lokaliteta i različitih stilova, a nadasve se pokazujući važnima u slučajevima kada su originali oštećeni ili izgubljeni, omogućavajući rekonstrukcije dijelova ili cjelina istovremeno štiteći integritet informacije. Kako autorica navodi, riječ je o „trodimenzionalnom dokumentacijskom arhivu“ koji prenosi informaciju bez obzira na to što ne sadrži originale. Preispitivanje svrhe čuvanja muzejskih predmeta koristan je muzeološki pristup čak i uz saznanje da odgovor neće utjecati na njihovu sudbinu; može se upotrijebiti kao mentalni alat za projekciju, ponovno promišljanje značenja predmeta i poruke koju prenosi, posebice u kontekstu priprema novog stalnog postava uskoro obnovljenog muzeja koji bi trebao odgovarati muzeološkim potrebama 21. stoljeća.

(Tea Rihtar Jurić)

 

Nederlands Fotomuseum, Pakhuis Santos, Voorgevel, Santos Wareho

Rotterdam – od skladišta kave do novog muzeja fotografije

Nizozemski muzej fotografije nedavno je otvorio vrata svog novog doma u obnovljenoj zgradi Santos, nekadašnjem skladištu brazilske kave smještenom u rotterdamskoj luci Rijnhaven. Otvorenje muzeja dio je šire kulturne transformacije povijesne gradske četvrti Katendrecht, koja uključuje i Muzej migracije Fenix otvoren sredinom prošle godine.

Nizozemski muzej fotografije (Nederlands Fotomuseum) nastao je 2003. godine spajanjem triju ustanova – Nizozemskog fotoinstituta, Nizozemskog fotoarhiva i Nacionalnog studija za restauraciju fotografija. Njegov fundus koji uključuje više od 175 arhiva nizozemskih fotografa, pokriva važan dio povijesti fotografije u Nizozemskoj, od najranijih dagerotipija iz 1842. do suvremenih digitalnih otisaka, s naglaskom na analognu i dokumentarnu fotografiju 20. stoljeća, dopunjenu recentnim umjetničkim djelima i instalacijama. S više od 6,5 milijuna predmeta radi se o jednoj od najvećih muzejskih fotografskih zbirki na svijetu. Muzej je promijenio čak dvije lokacije prije nego što je 2023. godine uz pomoć izdašne donacije Zaklade Droom en Daad otkupio i obnovio zgradu Santos koju se zbog zatvorenih pročelja koja minimalno propuštaju dnevno svjetlo smatralo idealnom za očuvanje krhkih fotografskih predmeta.

 

Nederlands Fotomuseum, Vide _ Atrium (Liggend _ Landscape) © Iwa

Skladišni objekt koji se od 2000. godine nalazi se na popisu nacionalnih spomenika, izgrađen je na samom početku 20. stoljeća prema projektu arhitekata J.P. Stoka Wzna i Jana Kantersa radi smještaja kave koja se isporučivala iz brazilskog grada Santosa. Za projekt obnove i proširenja angažiran je arhitektonski tim Renner Hainke Wirth Zirn Architekten iz Hamburga i WDJARCHITECTEN iz Rotterdama. Oni su se u svom pristupu odlučili za naglašavanje razlike između povijesne građevine i suvremene dogradnje koja uključuje novi atrij i upečatljivu „krunu“ na krovu izvedenu od perforiranog aluminija.

Nova zgrada Nizozemskog muzeja fotografije obuhvaća čak devet etaža te je opremljena prema najvišim muzejskim standardima za čuvanje i izlaganje fotografije. Uz naprednu kontrolu mikroklime i svjetla, Muzej je dobio hladne prostorije namijenjene dugoročnom očuvanju osjetljivog fotografskog materijala.

Početnu točku posjeta muzeju predstavlja stalna izložba Galerija časti nizozemske fotografije na prvome katu koja prikazuje razvoj fotografije u Nizozemskoj, od izuma medija oko 1839. do današnjeg digitalnog doba. Obuhvaća 99 fotografija koje su odabrane na temelju umjetničkog i društvenog utjecaja, poput radova Antona Corbijna, Dane Lixenberg, Violette Cornelius, Eda van der Elskena, Paula Hufa, Rineke Dijkstre i Erwina Olafa. Posjetitelji su pozvani da doprinesu idejama za stotu fotografiju.

 

Nederlands Fotomuseum, Open Depots & Open Ateliers © Iwan Baan 4

U srcu zgrade, na drugome i trećem katu posjetitelji imaju priliku kroz staklene stijene upoznati muzejski fundus, te zaviriti „iza kulisa“ u radionice u kojima se odvijaju djelatnosti poput katalogiziranja, konzervacije, istraživanja i digitalizacije. Izbor iz arhiva fotografa izložen je po principu otvorene čuvaonice, zajedno s posebnim i značajnim predmetima. Zahvaljujući visokokvalitetnim, klimatski kontroliranim vitrinama, muzej može izložiti izuzetno osjetljive negative na 4 stupnja Celzija, što je prvi takav primjer među svjetskim muzejima fotografije.

Dva su kata namijenjena privremenim izložbama – četvrti kat s kontroliranom mikroklimom pogodan je za izlaganje vintage fotografije, dok bi peti kat trebao služiti za izložbe mladih talenata. Trenutačno se u Muzeju mogu pogledati izložbe Awakening in Blue: An Ode to Cyanotype (otvorena do 7. lipnja 2026.) i Rotterdam in Focus: The City in Photographs 1843 – Now (do 24. svibnja 2026.).

Prizemlje Muzeja uređeno je kao „dnevni boravak za fotografiju“, što uključuje knjižnicu s jednom od najvećih zbirki knjiga o fotografiji u Europi, muzejsku trgovinu i kafić koji prigodno poslužuje posebnu kućnu mješavinu kave Santos. Posjetitelji također mogu pogledati kratki film kojeg je snimio nizozemski fotograf Marwan Magroun posebno za ponovno otvaranje Nizozemskog muzeja fotografije.

(I.M.)

 

Izvor: Gradska galerija Striegl

Gradska galerija Striegl – što znači zbirka danas i kome ona zapravo pripada

U Gradskoj galeriji Striegl u Sisku otvorena je izložba ''Zajedničko mjesto. Pogled u Likovnu zbirku Gradske galerije Striegl'' koja predstavljajući radove umjetnika koji djeluju u Sisku i izvan njega, ali koje s gradom vežu trajne relacije, radne, tematske, afektivne ili institucionalne, otvara pitanje koje je u središtu suvremenog kustoskog i institucionalnog promišljanja – što znači zbirka danas i kome ona zapravo pripada.

Umjesto da se predstavi kao stabilan, zatvoren i reprezentativan korpus, Likovna zbirka Gradske galerije Striegl ovdje se čita kao proces u nastajanju, rezultat niza odluka, odnosa, povjerenja i dugotrajnih razmjena između umjetnika, privatnih vlasnika umjetnina i institucije. U tom smislu, ova izložba se svjesno udaljava od klasične muzeološke logike kanona i hijerarhije. Ona ne nudi povijest zbirke kao dovršenu naraciju, nego kao otvorenu strukturu.

Likovna zbirka se oblikovala i oblikuje se kroz otkupe i donacije, ali prije svega kroz institucionalnu pažnju, kontinuitet i spremnost da se s umjetnicima gradi dugoročan odnos. Odluke o ulasku djela u zbirku ovdje se ne prikazuju kao neutralni administrativni akti, nego kao kulturne i političke geste koje odražavaju vrijednosti, prioritete i odgovornost javne institucije.

 

Izvor: Gradska galerija Striegl

U primarnom konceptu ove izložbe vodili smo postulatima institucije kako je Hans Ulrich Obrist opisuje: kao “mjesta mogućnosti”, a ne autoritativnog aparata. ''Zajedničko mjesto'' oblikuje prostor galerije kao prostor slušanja, pregovaranja i brige. Zbirka u tom smislu nije arhiv prošlosti, nego živi organizam koji se mijenja zajedno s kontekstom u kojem djeluje, društvenim, urbanim, ekonomskim i simboličkim. Sisak se pritom ne pojavljuje samo kao geografska odrednica, nego kao složeni referentni okvir: grad rada i tranzicije, sjećanja i prekida, privatnih i kolektivnih biografija.

Radovi izloženi na ovoj izložbi povezuju umjetnike koji djeluju u Sisku i izvan njega, ali koje sa Siskom vežu trajne relacije, radne, tematske, afektivne ili institucionalne. Ta mreža odnosa čini temelj zbirke. Dakle, ne sličnost poetika, nego zajedničko iskustvo mjesta, shvaćenog kao prostor susreta, razmjene i upisa značenja. Upravo tu zbirka prestaje biti reprezentacija, a postaje infrastruktura kulturnog pamćenja.

 

Izvor: Gradska galerija Striegl

Izložba time implicitno ulazi u polje institucionalne kritike. Ona ne tematizira samo umjetnička djela, nego i same uvjete njihova čuvanja, vrednovanja i izlaganja. Pokazuje da institucija nije neutralni okvir, nego aktivni sudionik u proizvodnji značenja. Kustoski izbor ovdje ne pretendira na konačnost, nego na svjesnu privremenost i na pogled koji zna da će biti nadopunjen, revidiran i osporen budućim akvizicijama, novim čitanjima i novim generacijama.

''Zajedničko mjesto'' stoga nije retrospektiva zbirke, nego njezin presjek u vremenu. Izložba ne zatvara zbirku, nego je otvara prema javnosti, prema umjetnicima i prema budućim mogućnostima. Ona predlaže razumijevanje galerije kao prostora u kojem se umjetnost ne samo pohranjuje, nego i aktivno proizvodi kroz odnose, kroz dugotrajno ulaganje u lokalni kontekst i kroz uvjerenje u to da institucija može biti mjesto koje ne nameće i ne proizvodi konačna značenja, već omogućuje susrete, eksperimente i otvara puteve višestrukih budućnosti.

Umjetnice i umjetnici čije radove predstavljamo na ovoj izložbi su: Ivana Tkalčić, Katarina Fabijanić, Kristina Mareković, Vesna Mačković, Marko Tadić, Ivica Mareković, Stjepko Rupčić, Ivan Novak, Marijan Glavnik, Alem Biočić, Branko Čačić, Marijan Crtalić, Zoran Pavelić, Darko Bavoljak, Ivan Posavec i Slaven Kosanović [Lunar].

Izložba ostaje otvorena do 4. travnja 2026.

(Gradska galerija Striegl)

 

Fotografirao: Ivan Guberina

„Česi Zagrebu / Zagreb Česima“ – skriveni slojevi zagrebačke povijesti

U Muzeju grada Zagreba može se razgledati izložba "Česi Zagrebu / Zagreb Česima" koja prikazuje bogatu povijest češke nacionalne manjine u Zagrebu, dokumentira kulturno-umjetničku i prosvjetnu djelatnost njenih pripadnika te otkriva kako su migracije, svojstvene čitavom srednjoeuropskom prostoru, bile velik pokretač razvoja.

Izložba je otvorena u sklopu obilježavanja 150. godišnjice osnutka i neprekidnog djelovanja Češke besede Zagreb, jedne od najstarijih manjinskih udruga u Hrvatskoj, čiji je prvi predsjednik bio Josef Václav Frič, češki revolucionar, publicist, političar i pjesnik, u to vrijeme glavni urednik novina Agramer Zeitung. Koncept izložbe razvijao se na tragu postojećih istraživanja o osobama češkog podrijetla koje su imale istaknutu ulogu u povijesti Zagreba od srednjeg vijeka do danas, pri čemu kriterij za prezentiranje pojedinih ličnosti i njihovih doprinosa nije bila nacionalnost, već zavičajnost pa je stoga na izložbi zastupljeno i nekoliko osoba iz čeških zemalja koje nisu bili etnički Česi, već Nijemci ili Židovi.

Posjetitelji kroz šezdesetak kratkih životopisa, smještenih u stalni postav Muzeja, istražuju pomalo skriven povijesni sloj otkrivajući kako grad Zagreb i njegovi Česi koračaju zajedno „ruku pod ruku“ od samih početaka njegove pisane povijesti. Životopise prate stručni tekstovi o toponimima, ustanovama, i građevinama, kao i prožimanju umjetničkih, prosvjetilačkih i religijskih utjecaja unutar srednjoeuropskog kulturnog kruga, omogućujući nadopunjavanje znanja o lokalnoj, nacionalnoj i europskoj povijesti. Iako nikad nisu u Zagrebu bili mnogobrojni, Česi su imali važnu ulogu u gotovo svim područjima života, vrlo često i pionirsku, tako da možemo reći da je njihov značaj u društvenom životu grada daleko premašivao brojnost. Povijest češke nazočnosti počinje prvim zagrebačkim biskupom Duhom kojega je na tu dužnost 1094. imenovao utemeljitelj biskupije, ugarski kralj Ladislav I. Smatra se da od Duha potječe bjelokosni plenarij, najstariji crkveni predmet u Zagrebu, a pripisuje mu se i autorstvo bilješki u Radonovoj bibliji koju neki povjesničari smatraju najstarijim spomenikom hrvatskog jezika. Tragovi prisutnosti u srednjem vijeku nastavljaju se s učenicima praškog graditelja Petra Parlera kojima se, zbog sličnosti u izgledu pojedinih kipova i arhitektonskih detalja sa skulpturama u praškoj katedrali i na Karlovu mostu, pripisuje izgradnja gotičkog južnog portala na crkvi svetog Marka.

 

Fotografirao: Ivan Guberina

Posebno je istaknut doprinos arhitekata, inženjera i graditelja školovanih u europskim metropolama poput Praga, Beča i Pariza, koji su na prijelazu s 19. u 20. stoljeće projektirali ili izgradili neke od najreprezentativnijih građevina koje definiraju identitet i stil današnjeg centra Zagreba. Brojne zgrade na Gornjem gradu djelo su Bartola Felbingera koji je gradio uglavnom u stilu klasicizma, a među njegovim najpoznatijim djelima su Narodni dom u Opatičkoj, kuća Demetrović u Radićevoj te južno pročelje palače Magdalenić-Drašković-Jelačić u Demetrovoj ulici. Širenje Zagreba u današnji Donji grad vezan je uz Ruperta Melkusa koji je trasirao brojne ulice, uredio Zrinjevac, projektirao groblje Mirogoj i pokrenuo goleme infrastrukturne projekte poput vodovoda i gradske kanalizacije, dok se zagrebačka secesija veže uz Vjekoslava Bastla, autora tržnice Dolac, crkve svetog Petra i kuće Kallina, jedne od najljepših secesijskih zgrada u Zagrebu koja je inspirirana Wagnerovom bečkom “Majolika-Haus”.

Izložbom su obuhvaćeni i Antun Jandera, tiskar prvih hrvatskih novina Ephemerides Zagrabienses, slikar Ivan Zasche koji je naslikao brojne portrete, među njima i najpoznatiji portret bana Josipa Jelačića, kao i pejzaže i zagrebačke vedute svrstavši se među najpoznatije likovne kroničare Zagreba sredinom 19. stoljeća, te političar i nakladnik Ivan Havliček, veliki pristaša hrvatskog narodnog preporoda kojemu se pripisivalo autorstvo prve hrvatske karikature Mađaron u kolijevci. Tu je i prva hrvatska školovana kiparica Mila Wood, autorica spomenika Stjepanu Radiću u Petrinji – prvog javnog spomenika u Hrvatskoj koji je izradila žena. Blisko je surađivala s kardinalom Alojzijem Stepincem tijekom njegova zatočeništva u Krašiću te je nakon njegove smrti u tajnosti izradila posmrtnu masku koja se nalazi na Stepinčevu grobu u zagrebačkoj katedrali.

 

Fotografirao: Ivan Guberina

Zgodno je spomenuti da se na plakatu izložbe nalazi se fotografija nekadašnje Kuće Feller, danas Europskog doma na uglu Trga bana Jelačića i Jurišićeve ulice, u kojoj je svoju Slavensku knjižaru imala Čehinja Marija Radić, supruga Stjepana Radića, osnivača Hrvatske seljačke stranke i jedne od najvažnijih osoba cjelokupne hrvatske povijesti.

Za koncepciju i scenarij izložbe zaslužni su Goran Arčabić, Maja Arčabić i Marijan Lipovac koji je ujedno i autor tekstova, a izložbu je oblikovao studio Bilić_Müller iz Zagreba.

Izložba se može razgledati u Muzeju grada Zagreba do 31. svibnja 2026. godine.

(Ivan Guberina)

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr