U Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu otvorena je velika interdisciplinarna izložba „U početku bijaše kraljevstvo“ koja kroz mnoštvo umjetnina, arheoloških spomenika, povijesnih dokumenata, arhivske građe i predmeta umjetničkog obrta prati ideju hrvatske državnosti kroz stoljeća, od hrvatske kneževine u 9. stoljeću i narodnih vladara, sve do Trojedne kraljevine i početka Hrvatskog narodnog preporoda.
Izložba je podijeljena na tematske cjeline, osmišljene u skladu s dominantnim političkim, društvenim, vjerskim i kulturnim fenomenima koji su obilježili pojedina razdoblja hrvatske povijesti. Iz dvorane u dvoranu, naglasak je na pravnom i simboličkom kontinuitetu kraljevstva koji otkriva specifični „mentalitet“ hrvatske državnosti koji se očituje u trajnoj pripadnosti „imperijalnim nad-strukturama“ (Rimska Crkva, Bizant, Franačko Carstvo, Zemlje Krune sv. Stjepana, Habsburška monarhija), ali i u različitim oblicima komunalne mikro-državnosti, s Dubrovačkom Republikom kao njezinim najistaknutijim fenomenom.
Prvi put od samostalne Hrvatske na jednom mjestu predstavljeni su najvažniji spomenici, dokumenti i umjetnička djela koja svjedoče o zasnivanju državne zajednice i njenoj političkoj afirmaciji na prostoru između Jadranskoga mora i Panonske nizine – od organizacije društva zasnovanog na rimskom pravu i kršćanskom identitetu, suživota s drugim narodima u različitim političkim konstelacijama i unijama, sve do stoljeća kontinuiranih ratova i nesigurnog života na granici s Vojnom krajinom.
U uvodnom dijelu izložbe posjetitelji mogu vidjeti Višeslavovu krstionicu, amblematski spomenik iz naše rane povijesti kojeg se veže uz pokrštavanje novopridošlih naroda Slavena, prije svega Hrvata koji će vrlo brzo nakon pokrštavanja formirati svoju prvu državnu tvorevinu na području Dalmacije i Slavonije. Krstionica je izložena u Zagrebu po prvi put otkako je 50-ih godina prošloga stoljeća postala dijelom stalnog postava Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Također, predstavljeni su i najznačajniji natpisi s imenima hrvatskih knezova, kraljeva i kraljica koji čine „arhiv u kamenu“, jedinstven u europskim razmjerima, među kojima se ističe fragmentarni natpis sa sarkofaga kraljice Jelene koji je poslužio za rekonstrukciju vladarske dinastije Trpimirovića u 10. stoljeću.
Među brojnim zanimljivostima izdvaja se jedan od najdetaljnijih opisa krunidbe u Europi 11. stoljeća – Zavjernica kralja Zvonimira koja sadrži tekst njegove zakletve kojom se, u trenutku krunidbe 1076. godine, pred papinskim legatom obvezuje ispunjavati svoje obveze prema papi, svećenstvu, zemlji i narodu. Svakako treba spomenuti jedno od najznačajnijih djela srednjovjekovnog europskog zlatarstva - škrinju sv. Šimuna iz Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru, koja svjedoči o visokoj razini vjerskog i kulturnog života u Zadru i drugim dalmatinskim gradovima u 14. stoljeću. Pored nje je izložena bogato ukrašena anžuvinska kruna, zavjetni dar Hrvatsko-ugarske kraljice Elizabete Kotromanić, supruge Ludovika I. Anžuvinca koji je odbacio Mletačku Republiku s istočne obale Jadrana nakon čega su Hrvatska, Dalmacija i Slavonija nakon duljeg vremena bile ponovno politički čvrsto sjedinjene.
Izvor: Galerija Klovićevi dvori
Publika može vidjeti i rijetko izlagani plašt kralja Ladislava, utemeljitelja i zaštitnika Zagrebačke biskupije, najstariji tekstilni predmet iz Riznice zagrebačke katedrale (11.-14. st.), pronađen u 17. stoljeću ispod glavnog oltara gdje je bio sakriven zbog straha od mogućeg napada Turaka, kao i „Bjelokosni plenarij“ (11.-17. st.), jednu od najintrigantnijih umjetnina iz razdoblja ranijega srednjeg vijeka na tlu Hrvatske, koji čine četiri međusobno povezana reljefa izrađena u bjelokosti s prizorima iz Kristova života, a u čijem se središtu, prema predaji, nekoć nalazio komadić „Drva Gospodnjega“, odnosno Svetoga Križa. Od pisanih dokumenata, izdvaja se prijepis naše najvažnije srednjovjekovne kronike, „Salonitanske povijesti“ (Historia Salonitana) Tome Arhiđakona, nesuđenoga splitskog nadbiskupa, kao i rijedak primjerak tiskanoga govora Bernardina Frankapana Oratio pro Croatia (1522.) koji se čuva u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču, dramatično svjedočanstvo o pustošenjima zemlje nakon poraza u Krbavskoj bitci (1493.), o čemu govori i pop Martinac u II. Novljanskome brevijaru, koji je također ovdje izložen.
O stoljeću stalnih ratova svjedoče brojni primjerci oružja i oklopa iz fundusa Hrvatskog povijesnog muzeja koji su pripadali husarima i haramijama, dva pramčana kipa s galija koje su sudjelovale u pomorskoj bitci kod Lepanta (1571.), te letak koji na njemačkome jeziku objavljuje pobjedu kršćanske vojske u Bitci kod Siska 1593. Tmurnu političku i društvenu realnost ovog razdoblja zaokružuje jedan od najdojmljivijih dokumenata naše povijesti – Moje drago serce Petra Zrinskog, oproštajno pismo pisano supruzi Katarini pred pogubljenje u Bečkom Novom Mjestu 1671. koje, nažalost, nikada nije došlo u njene ruke jer je ona u to vrijeme već bila izbačena iz dvora u Čakovcu.
Izvor: Galerija Klovićevi dvori
Završni dio izložbe približava razdoblje Hrvatskog narodnog preporoda koji su obilježili borba za političku autonomiju unutar Habsburške Monarhije, jačanje svijesti o hrvatskom identitetu i razvoj građanske kulture. Kao središnja osoba 19. stoljeća istaknut je ban Josip Jelačić, jedan od naših najznačajnijih političara koji se istaknuo službom u austrijskoj carskoj vojsci, a koji je zaslužan za ukidanje feudalnog ustroja i formiranje prve samostalne hrvatske vlade u okviru Habsburškog carstva. Izloženi su njegova instalacijska odora zajedno sa sabljom, vojnim ordenjem i prepoznatljivom „ilirskom crvenkapom”, kao i prva službeno upotrebljena hrvatska trobojnica izrađena 1848. prigodom njegovog ustoličenja za bana Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Tu su i dvije grafike s prikazima svečanog ulaska u Zagreb i prijelaza preko Drave 1848. godine, događajima koje francuski grof Corberon uspoređuje s dočekom Napoleona u Parizu nakon povratka s Elbe. Dio izložbe posvećen je utemeljenju ključnih institucija moderne nacije, poput Matice hrvatske, Sveučilišta u Zagrebu ili Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), a period „dugog 19. stoljeća“ završava s 1918. godinom koja donosi kraj Prvoga svjetskog rata, prekid odnosa s Bečom i Budimpeštom, te stupanje u novu državnu zajednicu južno slavenskih naroda.
Autor izložbe je dr. sc. Dino Milinović, koautori su dr. sc. Tomislav Galović i dr. sc.Trpimir Vedriš, dok kustosku koncepciju potpisuje Iva Sudec Andreis. Projekt je realiziran u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom, Hrvatskim povijesnim muzejom, Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu, uz veliki doprinos Zagrebačke nadbiskupije, Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru i Hrvatske akademije znanosti umjetnosti.
Izložba se može pogledati u Klovićevim dvorima do 15. veljače 2026. godine, nakon čega će biti predstavljena u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
(Ivan Guberina)
Fotografija: DAT VO / Unsplash
Pljačka Louvrea – najdrskija krađa ili predvidljiva katastrofa
U pretprošlom broju Vijesti iz svijeta muzeja pisali smo o nedavnim muzejskim krađama, upozorivši na sve veću ugroženost kulturne baštine u muzejima. Podsjećamo, dvije od njih bile su iz francuskih muzeja. Iz Nacionalnog muzeja Adrien Dubouche u Limogesu ukraden je porculan vrijednosti oko 9,5 milijuna eura, a iz Nacionalnoga prirodoslovnog muzeja u Parizu oko šest kilograma samorodnog zlata vrijednosti 1,5 milijuna eura, za čiju je krađu u međuvremenu uhićena 24-godišnja Kineskinja u Barceloni dok se pokušavala riješiti dijela rastopljenog zlata.
Svega mjesec dana nakon prošle pariške pljačke svi mediji raspisali su se o utrci s vremenom nakon „najdrskije krađe u povijesti muzeja“ koja se ponovno odvila u francuskoj prijestolnici, i to u slavnome Muzeju Louvre, kroz koji je u prošloj godini prošlo više od 8,7 milijuna posjetitelja kako bi vidjeli ne samo nacionalnu nego i svjetsku kulturnu baštinu. Odvažna provala kao s filmskog platna dogodila se u nedjelju 19. listopada u 9 i 30, pola sata nakon što je Louvre otvorio vrata za posjetitelje. Samo sedam minuta bilo je dovoljno da se provalnici na svjetlu dana parkiraju ukradenim kamionom za selidbe ispred Muzeja te prerušeni u građevinske radnike prislone ljestve na kraljevske odaje Louvrea, popnu se kroz neosigurane prozore u Apolonovu galeriju, provale u vitrine kutnom brusilicom i pobjegnu s posljednjim ostatcima francuskih kraljevskih dragulja, procijenjene vrijednosti 88 milijuna eura.
Dovršena u vrijeme vladavine Henrika IV., Apolonova galerija raskošna je kraljevska dvorana u kojoj se danas izlažu povijesni kraljevski nakit i regalije koje svjedoče o političkoj moći i luksuzu francuskoga monarhijskog identiteta, od razdoblja prije Francuske revolucije do Drugog Carstva u drugoj polovici 19. st. Iako je Galerija 2020. godine preuređena te su izvorne vitrine iz 1861. zamijenjene novima otpornima na metke, kradljivci su ih uspjeli savladati. Osam ukradenih predmeta, ukrašenih dijamantima, safirima, smaragdima i biserima, pripadalo je Napoleonovoj zbirci: tijara, ogrlica i jedna od naušnica iz safirnog seta nizozemske kraljice Hortense, Napoleonove pokćerke, te posljednje francuske kraljice Marije Amalije, supruge kralja Luja Filipa, zatim smaragdna ogrlica s dijamantima i par naušnica iz seta carice Marije Lujze, Napoleonove druge supruge, dijamantna tijara s biserima i dijamantni broš u obliku mašne za korzet carice Eugenije, supruge Napoleona III., te dijamantni broš za relikvije s dva velika dijamanta koje je kralju Luju XIV. darovao kardinal Mazarin. Ovo nije prvi put da je dio kraljevskih dragulja ukraden, a u prethodnoj su krađi, također iz Louvreove Apolonove galerije, 1976. provalnici isto iskoristili građevinske radove, popevši se noću skelama na pročelju te pobjegavši s ceremonijalnim mačem optočenim dijamantima, izrađenim za krunidbu kralja Karla X., koji nikada nije pronađen.
Bježeći iz Muzeja, dvojica provalnika snimljena su s drugih dvoje sudionika koji su ih čekali ispod prozora na skuterima, pri čemu su ispustili jedan od predmeta koje su prvotno ugrabili – krunu carice Eugenije koja je oštećena pri padu. Oko napuštenog kamiona pronađena je kaciga za motocikl, pribor, kanistar benzina i drugi predmeti, s kojih su uzeti otisci i uzorci za DNK analize, zahvaljujući kojima je tjedan dana nakon krađe policija privela dvojicu osumnjičenih, a preostali nakit iz Galerije premješten je na sigurno u Francusku središnju banku. Iako su, prema izjavi iz Louvrea, bili aktivirani alarmi na prozoru Galerije i na vitrinama te je kradljivce u Muzeju zateklo dežurno osoblje, evakuiravši dvoranu i odmah obavijestivši policiju, brzina i spremnost počinitelja te činjenica da kamere nisu dobro pokrivale prostor ni izvana ni unutra dovele su do propusta u reakciji. Da tragedija bude još veća, ukradeno „neprocjenjivo nacionalno blago“ nije bilo osigurano.
© 2015 GrandPalaisRmn (musée du Louvre) Stéphane Maréchalle
Izvršena pljačka, koju je francuska sindikalistica za kulturu Elise Muller nazvala „predvidljivom katastrofom“, samo je novi u nizu eskalirajućih problema s kojima se Muzej Louvre susreće već neko vrijeme. Nakon godina borbe s prekomjernom posjećenošću, u siječnju ove godine u javnost je procurio povjerljivi dopis ravnateljice Laurence des Cars upućen ministrici kulture u kojemu iznova upozorava na zapušteno stanje Muzeja, brojna strukturna oštećenja, kvarove električnih instalacija, temperaturne oscilacije i ugroženost od prodiranja vode, dok s druge strane posjetitelji nemaju mjesta za predah, a ugostiteljski objekti i sanitarni čvorovi nedovoljni su i ispod standarda. Francuski predsjednik Emmanuel Macron potom je žurno najavio „novu renesansu“ za Louvre, grandiozan plan obnove koji se procjenjuje i do milijarde eura, s novim ulazom i podzemnim kompleksom te posebnom dvoranom i ulaznicom za Mona Lisu, no nakon čijeg se planiranog dovršetka 2031. očekuje još veći rast na 12 milijuna posjeta godišnje. Plan je tada naišao na neodobravanje vlade koja zbog javnog duga traži rezanje proračuna, a sindikati i djelatnici Muzeja oštro su osudili plan za novo proširenje dok Muzej posljednje četiri godine ne ulaže u svoje održavanje.
Izvještaj francuskoga revizorskog tijela koji je također procurio u medije upozorio je prije krađe na „stalno odgađanje“ modernizacije sigurnosnih sustava Muzeja, istaknuvši da se „pod utjecajem povećane posjećenosti zastarijevanje tehničke opreme ubrzalo znatno više od tempa ulaganja koje je Muzej uložio u njezino rješavanje“. Nadogradnja se ne provodi sustavno, a u nekim krilima zgrade više od dvije trećine prostorija nije zaštićeno videonadzorom. Na neodrživost broja posjetitelja, otpuštanje osoblja, među kojima i 138 djelatnika za sigurnost u posljednjih deset godina, te na sigurnosne probleme koji su doveli do neodrživih radnih uvjeta opetovano su upozoravali i zaposlenici Louvrea, zbog čijeg je štrajka u lipnju Muzej bio zatvoren.
© 2004 GrandPalaisRmn (musée du Louvre) Jean-Gilles Berizzi
„Prava umjetnost u krađi umjetnina je prodaja, a ne krađa“, naglasio je Robert Wittman, osnivač FBI-eva specijaliziranog tima za krađe umjetnina i jedan od predavača na radionici o sprečavanju krađa u Puli 2023. godine. Pljačka je jasna potvrda da su lopovi počeli ciljati kulturne ustanove zbog lako prenosivih predmeta velike materijalne vrijednosti poput nakita, kovanica ili medalja koji se mogu brzo rastaviti, rastaliti ili preoblikovati, zatim prodati i zauvijek izgubiti. Remigiusz Plath, tajnik ICOM-ova Međunarodnog odbora za sigurnost muzeja, istaknuo je da se „u posljednjih pet do sedam godina definitivno vidi još veći pomak prema krađi sirovina te se odustaje od slika i drugih umjetnina“, koje se mogu odmah prepoznati. Stručnjaci za sigurnost smatraju da bi muzeji trebali prestati razmišljati samo o kulturnoj vrijednosti takvih predmeta, već svjesno promatrati i njihovu materijalnu stranu koja ih čini potencijalnim metama. S druge strane, muzeji su nerijetko smješteni u povijesnim zgradama, u palačama i dvorcima koji su i sami zaštićeni spomenici kulture, u kojima je primjena novih tehnologija teža, a održavanje skupo, zbog čega su znatno izloženiji. Na pitanje zašto bi kradljivci skupog nakita provalili prije u svjetski poznati muzej nego u Cartierovu trgovinu, Christopher A. Marinello, vodeći stručnjak za pronalaženje ukradenih umjetnina, dao je jednostavan odgovor – „zato što su danas Cartierove trgovine bolje zaštićene“. Muzejima će uvijek biti teže jer moraju uspostaviti ravnotežu između zaštite zbirki i njihove javne vidljivosti. U otvorenom pismu podrške ravnateljici Louvrea koje je potpisalo 57 ravnatelja najvećih svjetskih muzeja naglašeno je da „muzeji nisu ni bastioni ni sefovi“ te da je njihov razlog za postojanje u „otvorenosti i dostupnosti“.
Nakon pljačke u Louvreu francuski ministar unutarnjih poslova Laurent Nuñez priznao je da osiguranje u muzejima predstavlja „veliku slabu točku“. Nažalost, bilo je potrebno da se opljačka veliki Louvre da bi u širu javnost dospjelo pitanje sigurnosti kulturnih ustanova i koliko zapravo ulažemo u zaštitu onoga što nam je svima zadaća čuvati za buduće generacije. Istaknuvši se smjelošću i razmjerima, krađa u Louvreu opomena je da ni najprestižniji muzeji nisu sigurni ni imuni na preskakanje osnova. Donositelji odluka moraju znati da ulaganje u sigurnost, čiji je rezultat nevidljiv ako dobro funkcionira, mora biti na jednakoj razini kao ulaganje u izložbe i postave te ganjanje posjetitelja, a svako sustavno, dugoročno zanemarivanje sigurnosnih aspekata zgrada u kojima se čuva baština doći će na naplatu, pri čemu će se zauvijek izbrisati još jedan dio kolektivne povijesti.
(Dunja Vranešević)
Susan MacWilliam: Where are the dead?, 2013. Vlasništvo galerije CONNERSMITH, Washington, DC. Fotografija: Max Ehrengruber.
Kunstmuseum Basel – izložba o duhovima „opsjednutoj“ umjetnosti
Kunstmuseum Basel je nedavno otvorio izložbu Duhovi – zamišljanje natprirodnog, koja tematizira komunikaciju sa zagrobnim životom. Izloženo je 160 predmeta od kraja 18. stoljeća do danas, s naglaskom na prijelaz iz 19. u 20. stoljeće, kada su se u Europi i Sjevernoj Americi spiritualizam i razvoj tehnologije međusobno isprepleli. S jedne strane romantizam i simbolizam u književnosti, likovnoj umjetnosti i načinu poimanja svijeta, uključujući viktorijansku horor literaturu, a s druge strane razvoj fotografije, telegrafa, telefona i radija te širenje uporabe električne energije, otvorili su mogućnost komunikacije s nevidljivim.
Duhovi obitavaju u devet izložbenih soba, a već je i prije njih jeziva atmosfera stvorena skulpturama i umjetničkom instalacijom s treperavim svjetlim. U prvoj sobi posjetiteljima se priviđa Pepperov duh, optička iluzija u kojoj se slika projicira pomoću ogledala ili stakla. Duhovi naslikani preko uslikanih osoba poziraju na fotografijama Angele Deane, a kod Susan MacWilliam se skrivaju u pitanju Where are the dead?, bijelom neonskom natpisu kojim se referira na zbirku eseja na tu temu iz 1928. godine.
William Blair Bruce: The Phantom Hunter, 1888. Vlasništvo i fotografija: Art Gallery of Hamilton, Bruce Memorial.
U drugoj sobi izložena su djela umjetnika iz posljednje četvrtine 18. i 19. st. inspirirana duhovima iz literature. Benjamin West naslikao je starozavjetnu scenu u kojoj je židovski kralj Šaul tražio vješticu iz Endora da prizove duh proroka Samuela. Nadahnuće u Shakespearovom Hamletu i duhu njegovog oca pronašli su Robert Thew, William Blake i Eugène Delacroix. Nicolai Abidgaard naslikao je Fingala, ratnika iz škotskog epa, Moritz von Schwind inspiraciju je pronašao u Goetheovoj baladi Erlkönig, a fantom iz kanadske zimske divljine Williama Blaira Brucea nadahnut je pjesmom Charlesa Dawsona Shanlyja. Odilon Redon krajem 19. st. ilustrirao je francuski prijevod jedne od prvih književnih prikaza uklete kuće, novelu The Haunted and the Haunters Edwarda Bulwera-Lyttona iz 1859. godine. Izložena je i novela Christmas Carol Charlesa Dickensa, koju je 1844. godine ilustrirao John Leech.
London Stereoscopic and Photographic Company: The Haunted Lane, 1875. Fotografija: Denis Pellerin.
Otkriće stereoskopije kojom se stvorio privid dubine na fotografijama, kao i korištenje nekih drugih tehničkih trikova, npr. dvostruke ekspozicije fotografije, ili jednostavnih rekvizita kao što su lutke i gaze u ulozi materijalizirane energije, tzv. ektoplazme i teleplazme, utrli su put mnoštvu „dokaza“ komunikacije sa zagrobnim životom. Primjer su snimke duhova koje je 1860-ih u SAD-u počeo bilježiti začetnik ovakvih fotografija William H. Mumler te prve ovakve fotografije nastale u Europi 1870-ih u londonskom fotografskom studiju Fredericka Hudsona i u pariškom studiju Édouarda Isidorea Bugueta, izložene u trećoj sobi. A da se time nisu bavili samo prevaranti zarađujući na žalujućim ljudima ili na onima željnima uzbuđenja, svjedoče i podatci o interesu liječnika i znanstvenika. Izložena je studija liječnika Justinusa Kernera o Friederike Hauffe, vidovnjakinji koja je u transu prenosila spiritističke poruke kroz tekstove i crteže. Također su izložene i njegove kleksografije, slike nastale iz mrlja tinte, temelj za kasniji Rorschachov test mrlja korišten u psihodijagnostici. Zanimanje za parapsihologiju je bilo toliko veliko da je u Londonu 1882. godine osnovana organizacija Society for Psychical Research, aktivna i danas. Psihijatar Albert von Schrenck-Notzing 1913. godine objavio je knjigu Materialisations-Phänomene s fotografijama spiritističkih seansi. Čak je i poznati mađioničar Harry Houdini nakon smrti majke zatražio pomoć spiritističkog medija, ali je uvidio prevaru i odlučio razotkriti trikove, te je s kolegom Josephom Dunningerom 1928. godine sve objavio u publikaciji Houdini’s Spirit Exposés and Dunninger’s Psychical Investigations.
Komplet za lov na duhove Erica Dingwalla, Society for Psychical Research. Vlasništvo i fotografija: Senate House Library, University of London.
Susreti s duhovima odvijali su se na različite načine, a Ouija ploča postala je dvadesetih godina prošlog stoljeća još jedno sredstvo komunikacije s njima. Mediji su prenosili spiritističke poruke i kroz umjetnička djela, a neke primjere možemo vidjeti u četvrtoj sobi. Već spomenuti slikar William Blake tvrdio je da može prizvati duhove povijesnih osoba, uključujući biblijske likove. Umjetničke tendencije pokazale su članice stockholmskog duhovnog udruženja Edelweissforbundet – Bertha Valerius, Axelina Hammarstrand, Huldine Beamisch i druge. Madge Donohoe poznata je po skotografijama – fotografijama koje je radila bez kamere na način da je otiske dobivala izlaganjem filma toplini vlastitog lica. Radovi Madge Gill postali su primjeri smjera art brut, kao i oni koje je izradio Augustin Lesage.
Istraživanjem spiritističkih seansi i stanjima transa medija bavio se švicarski psihijatar Carl Gustav Jung. Jedan od izložaka u petoj sobi je Jungov nož koji se prilikom seanse 1898. godine, naizgled ničim izazvan, prelomio na četiri dijela. Poltergeisti su „zaslužni“ i za neka recentna umjetnička djela, poput uništene kolibe Rachel Whiteread. Omot bombona s natpisom A Guest + A Host = A Ghost, readymade je predmet Marcela Duchampa, ambalaža slatkiša koje je dijelio na otvorenju izložbe Billa Copleya u Parizu 1953. godine. Paul Klee je 1923. godine izradio sablasnu lutku za sina, a njezina replika izložena je u šestoj sobi. Vjerodostojnost onoga što fotografija prikazuje propitivao je Mike Kelley serijom fotografija na kojima je prikazan s ektoplazmom. Susan MacWilliam se u svom nijemom filmu The Last Person bavila Helen Duncan, prevaranticom i posljednjom osobom osuđenom 1944. godine prema Bitanskom zakonu o vještičarstvu iz 1735. godine.
Claudia Casarino: Desvestidos, 20025. Vlasništvo umjetnice. Fotografija: Max Ehrengruber.
Duhovi kao manifestacije traume ideja su niza bijelih haljina od tila, djela Desvestidos Claudie Cesarino, simbolizirajući proganjajuća sjećanja žena izloženih nasilju. Nalaze se u sedmoj sobi, gdje je i slika Glenna Ligona s ispisanim tekstom I’m Turning Into a Specter Before Your Very Eyes and I’m Going To Haunt You, inspirirana dramom Jeana Geneta o rasizmu. Temi ukletih kuća posvetile su se Corinne May Botz i Cornelie Parker u idućoj sobi. Botz ih je predstavila fotografijama, a Parker dijelovima kuće, imitirajući onu iz Hitchcockovog „Psiha“. Looking for something that has already found you (The Invisible Push), nevidljiva instalacija Ryana Gandera, posjetitelje u praznini posljednje sobe ispraćuje s izložbe strujanjem vjetra koji stvaraju skriveni uređaji.
Kustosica izložbe je Eva Reifert, a izložba ostaje otvorena do 8. ožujka 2026.
(Zrinka Marković)
Fotografirao: Mario Buličić
„Nije zlato sve što sja“ – predstavljen vrhunac tradicijskoga tekstilnog rukotvorstva
U Etnografskom muzeju Split otvorena je izložba „Nije zlato sve što sja“ autorice muzejske savjetnice Ide Jakšić koja publici predstavlja primjerke tradicijskoga odjevnog ruha ukrašenog srmom – metalnim nitima zlatnoga i srebrnog sjaja.
Izložba je otvorena u sklopu obilježavanja tri velike obljetnice Muzeja - 115 godina od osnutka, 100 godina od početka rada u Staroj gradskoj vijećnici i 20 godina djelovanja na sadašnjoj lokaciji u Dioklecijanovoj palači. Posjetiteljima je kroz brojne primjerke narodnoga ruha s upečatljivom zlatnom ili srebrnom dekoracijom – izvedenom vezenim nitima srme i apliciranim srmenim gajtanima i vrpcama (širitom ili galunom) – približen vrhunac umijeća i kreativnosti narodnoga tekstilnog rukotvorstva i obrta. Bilo da su ukrasne niti od zlata i srebra ili pak od imitacija plemenitih kovina, ovakva dekoracija ispunjavala je svoju značenjsku i estetsku ulogu. Dajući odjeći izraženu notu raskoši ukazivala je na bogatstvo i ugled vlasnika te je činila važnu estetsku komponentu svečanoga tradicijskog ruha iz 19. i prve polovine 20. stoljeća. Izložena građa najvećim je dijelom prikupljena još u prvim desetljećima djelovanja Muzeja, kada je težište sakupljačkih aktivnosti bilo upravo na tradicijskim predmetima visoke estetske vrijednosti. Zastupljeni su predmeti iz pet muzejskih zbirki, u kojima se čuvaju nošnje iz priobalja Dalmacije, njenoga zaleđa, zatim Slavonije, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Među ovim posljednjima nalaze se i raritetni primjerci kakve ne posjeduju ni muzeji njihovih matičnih zemalja.
Postav se proteže kroz sve četiri prizemne dvorane Etnografskog muzeja Split, smještenog u nekadašnjem rezidencijalnom dijelu carske Palače. U dvjema većim izložbenim dvoranama predstavljeni su predmeti iz svih pet navedenih zbirki, no s prevagom onih makedonskih i bosanskohercegovačkih, dok su dvije središnje prostorije u cijelosti namijenjene predstavljanju građe iz Dalmacije, odnosno iz Slavonije. Uz pojedinačne odjevne predmete, ove dvije izložbene cjeline uključuju i reprezentativne komplete ženske nošnje s kraja 19. stoljeća: kaštelanski svečani komplet i slavonsko ruvo ukrašeno zlatom.
Fotografirao: Mario Buličić
Okosnicu cjeline posvećene dalmatinskoj građi čine kaštelanski i splitski predmeti. Decentni srmeni ukras na njima suprotstavlja se raskoši slavonskoga zlatoveza, kojemu po obilju može parirati jedino ukras na sačuvanome starinskom makedonskom ruhu. Ono je na izložbi predstavljeno različitim vrstama haljetaka gotovo potpuno prekrivenih zlatnim ukrasom od srme, kakve su izrađivali onodobni gradski majstori krojači (terzije). Izložena građa iz dalmatinskoga zaleđa i susjedne Bosne i Hercegovine također obuhvaća srmom bogato dekorirane haljetke, kao i platnene predmete s profinjenim vezenim ukrasom od metalnih niti.
Originalne predmete na izložbi prate zidna fotografska uvećanja ukrasnih detalja te niz tekstualnih panoa manjeg formata, koji donose kratke zanimljivosti vezane za izložbenu temu. Većina od ukupno 67 izložaka nalazi se iza stakla vitrina, dok diskretnu barijeru prema ostalima čine razvučene zlatne niti, koje su tako postale lajtmotivom cijele izložbe. Njima je ispresijecan i prostor pod svodom monumentalnog Triklinija, najimpresivnije izložbene dvorane.
Autorica izložbe Ida Jakšić potpisuje i katalog izložbe obogaćen stručnim prilozima Sanje Ivančić, Maje Alujević i Ivane Vuković – muzejskih savjetnica koje su također voditeljice zbirki obuhvaćenih ovom izložbom.
U zlatnom i srebrnom sjaju izloženih predmeta posjetitelji Etnografskog muzeja Split moći će uživati do 8. prosinca 2025. godine.
(Ida Jakšić)
Izvor: Hrvatski pomorski muzej Split
Od mletačkog lava do austrijske krune – približena slojevita pomorska baština istočnog Jadrana
Izložba „Lošinjske zastave s jarbola, krme i prove“, otvorena u rujnu u Galeriji Fritzi u Malom Lošinju, donosi slojevitu priču o stoljećima ambicija, nestabilnosti i stvaranja hrvatskog pomorskog identiteta. Autorice izložbe i pratećeg dvojezičnog kataloga su viša kustosica Petra Radić i kustosica Daniela Kušpilić Grubišić iz Hrvatskog pomorskog muzeja Split.
Izložba je zajednički projekt Hrvatskog pomorskog muzeja Split i ustanove domaćina, Lošinjskog muzeja, a proizašla je iz istraživanja zbirke zastava splitskog muzeja čija je građa objavljena u katalogu 2023. godine. Njime je otvoren prostor da se zastave sagledaju ne samo kao heraldičko ili vojno obilježje, nego i kao svjedoci složene povijesti Jadrana. Na Lošinju je tema proširena lokalnim kontekstom, a osim zastava izloženi su i predmeti iz drugih zbirki HPMS-a te drugih vlasnika.
Tematski okvir izložbe počinje s brodom „Istranka“ (izvornog imena „Ossero“), austrougarskom carskom jahtom porinutom 1896. godine, čija je prva matična luka bila Mali Lošinj. Tijekom svoje duge povijesti vijao je zastave čak osam različitih zemalja, pa je time paradigmatski primjer smjena vlasti koje su se odražavale i na lošinjsko pomorstvo.
U kronološkom slijedu izloženi su simboli vlasti i pripadnosti – od mletačkog lava i austrijske krune, preko drugih državnih obilježja, sve do hrvatske trobojnice. No, izložba nije ostala u granicama veksilologije. Raznolikošću građe otvorila je prostor za osobne priče i društvene kontekste. Među njima se ističe se sudbina Giuseppine Rodinis, sedamnaestogodišnje djevojke iz Malog Lošinja, koja je 1886. godine na stijenama južne Sardinije preživjela brodolom očevog jedrenjaka. Njeno svjedočanstvo, sačuvano u knjižici objavljenoj u Splitu 1888., po prvi je put predstavljeno na otoku s kojeg je Giuseppina potekla.
Izvor: Hrvatski pomorski muzej Split
Posjetitelji mogu razgledati i građu koja posreduje globalne horizonte lošinjskih pomoraca, primjerice uspomenu izrađenu 1896. u čileanskom gradu Taltalu od strane dalmatinskih iseljenika. Ona svjedoči o migracijskim kretanjima istočnojadranskog stanovništva krajem 19. stoljeća i vezama koje su uspostavljali s domovinom.
Valja istaknuti i raritetnu zastavu Markgrofovije Istre iz zbirke Željka Skomeršića, koja je ovom prilikom prvi put predstavljena izvan Interpretacijskog centra pomorske baštine otoka Krka. Riječ je o jedinom poznatom sačuvanom primjerku takve zastave, dokazu povijesne slojevitosti regije. U istom je duhu predstavljena i zastava „Jadranske straže“ iz 1934. godine, nastala u vremenu kada su se na obali i otocima prelamale granice i ideologije dviju kraljevina: Italije i Jugoslavije. Zastave tog vremena podsjećaju na društvene i političke napetosti međuratnog razdoblja, ali i na važnu ulogu simbola u očuvanju pripadnosti i zajedništva.
Uz zastave i pisanu građu, mogu se razgledati ilustracije, makete brodova iz lošinjske povijesti te karte. Najstarija je rukom crtana karta zaljeva Malog Lošinja iz 1750-ih, s označenim pozicijama dva brodogradilišta.
Izložbom se nastoji ukazati na zastave kao trajne simbole pripadnosti, ali i na njihovu ulogu u prijenosu poruka i značenja kroz stoljeća. Povezivanjem s osobnim sudbinama i lokalnim pričama, pokazuje se kako predmeti iz pomorske baštine mogu istodobno svjedočiti o povijesnim mijenama i univerzalnim ljudskim iskustvima.
Izložba ostaje otvorena do 6. studenoga 2025.
(Petra Radić)
Izvor: Hrvatski muzej turizma
Hrvatski muzej turizma – „100 godina Hotela Esplanade i hrvatskim putovima Orient Expressa“
U Hrvatskom muzeju turizma otvorena je izložba „U sjaju luksuza i elegancije: 100 godina Hotela Esplanade i hrvatskim putovima Orient Expressa“ koja kroz zanimljive eksponate, arhivsku građu i nostalgične predmete javnosti približava bogatu povijest zagrebačkog hotela Esplanade i legendarnog vlaka Orient Express.
Izložba donosi nostalgičan pogled u doba kada je putovanje bilo više od dolaska na odredište – bilo je to iskustvo luksuza, elegancije i prestiža, s posebnim naglaskom na začetke turizma u hrvatskim krajevima i njihovoj ulozi u širem europskom kontekstu. U prvom dijelu prezentirana je stoljetna povijest zagrebačkog hotela Esplanade – od raspisivanja natječaja za izgradnju hotela, završetka radova 1925. i unutarnjeg uređenja, sve do uloge koju je imao u društvenom i zabavnom životu Zagreba. Posjetitelji mogu doživjeti eleganciju luksuznog interijera, upoznati se s internacionalnim jelovnicima i vidjeti modne kreacije izrađene posebno za elitne plesove koji su se održavali u svečanoj dvorani, poput haljine Nuši Singer, šivane u zagrebačkom modnom salonu Vogue za Novinarski ples 1932. godine. Predstavljeni su i brojni poznati gosti poput slavne francusko-američke glumice, pjevačice i plesačice Josephine Baker koja je u hotelu boravila 1929. godine ili Miroslava Krleže koji je često boravio na Oleander terasi, a sam hotel opisivao kao mjesto na kojem „Balkan prestaje i počinje Europa“. Nacrti Dionisa Sunka, fotografije hotelskih salona, originalno hotelsko posuđe, plesni programi i glamurozne haljine tek su neki od eksponata koji su plijenili pažnju javnost na otvorenju.
Izvor: Hrvatski muzej turizma
Drugi dio izložbe posvećen je najpoznatijem vlaku svih vremena - Orient Expressu, koji prvi put polazi s pariškoga željezničkog kolodvora Gare de Strasbourg početkom listopada 1883. prema Varni u Bugarskoj. Posjetitelji kreću na povijesno putovanje koje započinje s belgijskim inženjerom Georgesom Nagelmackersom, tvorcem i vlasnikom vlaka, nastavlja inicijativom Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu 1906. godine, kojom se tražila izmjena trase vlaka i prokopavanje Simplonskog tunela, a završava razdobljem nakon Prvog svjetskog rata kada u promet kreće Simplon-Orient-Express koji je prolazio hrvatskim željezničkim postajama u Zagrebu, Slavonskom Brodu i Vinkovcima. Upravo na toj ruti, između Strizivojne i Mikanovaca, smještena je radnja "Ubojstva u Orient Expressu", jednog od najpoznatijih romana Agahte Christie u kojem detektiv Poirot rješava misterij ubojstva američkog milijunaša Samuela Edwarda Ratchetta koji je pronađen u kupeu izboden nožem.
Paralelno s povijesnim rutama, luksuznom unutrašnjosti vagona i primamljivim turističkim aranžmanima prezentirana je povijest turizma u Opatiji koji u to vrijeme dobiva snažan zamah gradnjom brojnih luksuznih vila, ljetnikovaca, hotela, sanatorija, paviljona, kupališta, šetališta i parkova. Pri tome je bitnu ulogu imao i razvoj željezničke mreže na ovim prostorima koja je brojnim putnicima iz Trsta i Venecije omogućila da Opatiju odaberu kao ljetovalište, zimovalište ili klimatsko lječilište. Pored maketa vlakova, opatijskog tramvaja i željezničke postaje Opatija-Matulji, izloženi su originalni plakati i brošure Simplon-Orient-Expressa iz privatne kolekcije dr. Damira Kovača i nizozemskog kolekcionara Arjana den Boera te replike namještaja interijera vagona vlaka.
Autorica koncepcije i kustosica izložbe je dr. sc. Nataša Ivančević, a svi koji se se žele upoznati s jednim od najuzbudljivijih poglavlja europskog turizma mogu razgledati izložbu do 2. studenoga 2025.
(I.G.)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr