Prva izložba iz ostavštine priređena je u Gradskoj knjižnici Požega 2023. povodom 100-te godišnjice Peićeva rođenja. Druga u nizu izložba ovog kulturnog dobra pod nazivom „Između pera, puta i pogleda“ posvećena je Peiću, njegovom životu od rođene Požege do studija u Zagrebu i Parizu, odnosno prikazuje put kroz cijelu Hrvatsku i svijet, te njegov život s Višnjom Jagić Peić. Izložbom je predstavljen arhivski, knjižnični i likovni dio od 215 predmeta iz opsežne građe od 12 tona materijala. Koncept izložbe temelji se na riječima: pero, put i pogled, gdje pero predstavlja Peića kao književnika, istraživača, predavača, autora brojnih tekstova. Upravo se zbog toga na izložbi može vidjeti rukopis za knjigu „Crno zlato“ koja je izdana 1974., bilješke i fotografije s terena, plakati s održanih predavanja, njegova dokumentacija i slično. Riječ put se odnosi na mnogobrojna putovanja čemu svjedoči veliki broj turističkih vodiča, presavici, karte i vozni redovi.
Posjetitelji imaju priliku razgledati povijesne turističke vodiče i karte svjetskih metropola koje svjedoče o putovanjima u vremenu prije digitalnih uređaja. Pogled iz naziva izložbe otkriva njegovo viđenje svijeta koji je bilježio i slikom. Putovanja završavaju povratkom no kod Peića se to putovanje nastavljalo kroz bilješke, knjige i slikarstvo. Povezivanjem ta tri elementa došli smo do zajedničke izložbe pokazujući kako je on promatrao svijet i viđeno pretvarao u umjetnički rad. Izložba donosi korespondencije s književnicima i intelektualcima i svjedoči o širokom krugu suradnika, dok osobni predmeti i namještaj prikazuju njegov svakodnevni život i stvaralački proces. Na izložbi je predstavljeno čak 80% predmeta koji nikada dosad nisu bili izloženi javnosti. Prilikom posjeta može se pogledati arhivski dokumentarni film HRT-a iz 1995. godine pod nazivom „Antologija suvremene hrvatske književnosti – Matko Peić“, kao i multimedijska animacija koja prati Peićeva putovanja.
Izdvajaju se tri zanimljivosti koje snažno svjedoče o Peićevoj posvećenosti različitim segmentima kojima se bavio - od umjetnosti i pedagogije do putovanja i istraživanja prostora. Prva je karikatura Matka Peića, koju je nacrtao nepoznati student. Peić je zabilježio da ju je 22. travnja 1986. pronašao na vratima svojeg kabineta na Akademiji likovnih umjetnosti. Ova mala anegdota govori i o njegovu odnosu prema studentima te o tome da je bio predavač koji je znao prihvatiti humor i šalu na svoj račun. Drugi predmet je službeni vodič Univerzijade 1987. Riječ je o ilustriranom vodiču od 186 stranica, koji sadržava kartu objekata Univerzijade i kartu Zagreba. Unutar vodiča nalaze se i brojni oglasi, među kojima i oglas za mliječnu čokoladu Univerzijade, koju je prigodno osmislila požeška tvornica Zvečevo. Ovaj specijalizirani vodič važan je dokument turističke povijesti, budući da svjedoči o velikom međunarodnom sportskom događanju 1987. godine. Taj predmet govori o Peićevoj znatiželji i potrebi da bude prisutan i zabilježi ono što se događa oko njega. Treća zanimljivost je mala kutija s akvarel bojama i dva pripadajuća kista, proizvođača Rowney England. Metalna kutija dimenzija je svega 4,5 × 12 cm. Bila je dovoljno mala da stane u džep s njegovim Lipa notesom u koji je bilježio svoja opažanja. Peić je pisao i slikao gdje god bi se našao. Tijekom putovanja sa sobom je nosio pribor i bilježio mjesta neposredno na licu mjesta. Nije samo reproducirao ono što je vidio već je stvarao originalne zapise prostora u kojem se tada nalazio. Zanimljivi su pritom i kutovi iz kojih je promatrao i prikazivao prizore, često drugačiji od uobičajenih. Ova tri predmeta, svaki na svoj način, pokazuju koliko je Matko Peić bio svestran, znatiželjan i predan svijetu oko sebe.
Autorice izložbe i istoimenog kataloga „Između pera, puta i pogleda“ su Tihana Benčić Španiček, Lidija Španiček i Andreja Vojnić, a izložba se može razgledati u Dvorani Julija Kempfa u Gradskom muzeju Požega do 14. listopada 2026. godine.
U Nacionalnome muzeju u Oslu postavljena je izložba Čega se možeš odreći? koja približava život i rad istaknute norveške arhitektice Wenche Selmer (1920. – 1998.). Njezino profesionalno djelovanje povezano je s projektiranjem drvenih obiteljskih kuća i vikendica jednostavnog i funkcionalnog oblikovanja koje su postale tipična gradnja u ruralnim dijelovima i uz obalu Norveške.
Wenche Elisabeth Selmer je po završetku Drugog svjetskog rata bila polaznica arhitektonske obuke (Krisekurs) koja je organizirana pri Državnoj školi za umjetnost i obrt (Statens håndverks- og kunstindustriskole - SHKS) u Oslu. Cilj te obuke pod vodstvom cijenjenog skandinavskog arhitekta Kunta Knutsena bio je da se talentiranim studentima, koji se tijekom rata nisu mogli školovati, omogući ubrzana edukacija kako bi što prije mogli započeti s profesionalnom karijerom. Svi studenti polaznici dio su danas poznate Knutsenove škole. I dok je većina ostalih sudionika škole u svom radnom vijeku ostvarila velike projekte gradskih vijećnica, muzeja, bolnica, crkvi i ostalih javnih i privatnih građevina, Wenche Selmer se okrenula razvoju Knutsenovih osnovnih postulata: usmjerenost narodnim oblicima izgradnje, jednostavnost i harmonija s prirodom.
U izvedbi tih ideja Wenche Selmer je tijekom profesionalna karijere nametnula moralnu obvezu da u njenim projektima i izvedenim kućama koristi materijale koji zadovoljavaju jednostavnu izgradnju za osnovne potrebe vlasnika. Takva izgradnja, na prvi pogled, isključuje višak sadržaja, ali nakon dublje analize njena arhitektonska rješenja pokazuju znanje i sposobnost da se u zadanim gabaritima prostora ostvare svi preduvjeti za kvalitetan boravak i život.
Fotografirala: Iva Validžija
Posjetitelji izložbe mogu vidjeti kuće koje je projektirala kao fleksibilne i otvorene prostore, izbjegavajući hodnike koji bi oduzeli kvadraturu prostoru, s pokretnim vratima koja su omogućavala odvajanje pojedinih prostora u zasebne cjeline. Središnji prostor čini prostrani zajednički boravak organiziran oko kamina na koji su se nadovezivale ostale zone kuće. Skriveni detalji i maksimalna funkcionalnost bili su sastavni segmenti svih kuća koje je projektirala, nudeći vlasnicima sakrivene zidne ormare, ugrađene ladice i multifunkcionalni namještaj rađen po mjeri. Strme stepenice, kao način za uštedu prostora, vodile su u gornje dijelove kuće namijenjene za odmor. Javnost je prepoznala vrijednost njenih projekata pa joj je 1969. godine dodijeljena prestižna norveška nagrada za drvenu arhitekturu (Treprisen / Timber Award).
S respektabilnom karijerom, izgradivši do tada oko 120 kuća, vikendica i spremišta za brodove, Wenche Selmer 1976. postaje asistent profesor na Specijaliziranom sveučilištu arhitekture i dizajna u Oslu gdje ostaje do 1987. godine. Njeni motivi za rad na sveučilištu nisu bili karijernog karaktera, već je to bio prostor za direktan prijenos graditeljskih znanja i uvjerenja na studente uz puno praktičnog rada i proučavanja materijala i projekata. Napustivši akademsko zvanje Wenche Selmer do kraja života radi na svojim arhitektonskim projektima poštujući prirodu koja okružuje njene kuće.
Izložba nudi dublji uvid u statističke podatke i razvoj izgradnje ladanjskih ili vikend kuća u Norveškoj u periodu od skoro stotinjak godina. Ulazna godina za vikend kuće je 1930. kada je postojalo tek 28 500 kuća za odmor koje su bile rasprostranjene van gradova i naselja, prosječne veličine 58 m². Te kuće su u pravilu bile preuređene farme ili ljetne planinske kuće koje su originalno služile za boravak pastira, a mogli su si ih priuštiti isključivo Norvežani koji su imali pristup vlastitom transportu i potrebnim financijama (jer godišnji odmor nije zakonski reguliran) da bi mogli tamo provoditi svoje slobodno vrijeme. Tek 30 % postojećih kuća je bilo građeno isključivo s namjenom objekata za odmor.
Fotografirala: Iva Validžija
Petnaest godina kasnije Norveška ima 55 000 kuća za odmor prosječne veličine 47 m². Ovo povećanje ima svoje izvorište u zakonu iz 1936. godine koji omogućava radnicima pravo od devet dana plaćenog odmora godišnje. Tijekom Drugog svjetskog rata nedostatak drvene građe usporio je izgradnju, a postojeće kućice su služile kao mjesta u kojima su se sklanjali pripadnici pokreta otpora. Dvije godine po okončanju rata zakonski se uređuje pravo na godišnji odmor za sve radnike u trajanju od tri tjedna.
Godine 1955. broj vikend kuća raste na 81 500 prosječne veličine 43m², a napredak je posljedica financijskog prosperiteta Norveške koji omogućuje vlasnicima kuća lakši pristup automobilima u nenaseljenim dijelovima zemlje. Povećana izgradnja, manjak usuglašenosti između potreba za komforom i pitanja očuvanja netaknute prirode otvorile su rasprave o budućnosti izgradnje.
Porast zanimanja za sportske aktivnosti u prirodi jedan je od razloga značajnog porasta broja kuća za odmor (189 500) iz 1970. godine. Zakon koji onemogućava gradnju unutar 100 metara od morske obale kao i odredba da se u svim dijelovima ruralne Norveške donese urbanistički plan izgradnje donosi preduvjete za izgradnju koja će maksimalno poštovati okoliš.
Legislativa kojom se regulira izgradnja već 1983. donosi i konkretne rezultate. Broj kuća za odmor raste na 295 000 prosječne veličine 63m², iako se samo zemljište na kojem se gradi kvadraturom smanjuje. Podaci koji su dobiveni uoči izložbe još su impresivniji - do 2025. godine u Norveškoj su izgrađene 451 394 kuće za odmor koje u prosjeku imaju 98 m², tlocrtno su kompleksnije, imaju sve blagodati modernog života i stanovanja poput struje, vode, kanalizacije i interneta.
U vremenima kada izgradnja kuća za stanovanje i vikendica u najvećem dijelu podliježe interesu profita norveški model funkcionalne izgradnje koji naglasak stavlja na korištenje prirodnih materijala i maksimalno poštovanje prirode primjer je bolje prakse.
(Iva Validžija)
Izvor: Muzej Brodskog Posavlja
Monteri stoljeća – trajan spomenik ljudima sa srcem i rukama od čelika
Muzej Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu predstavio je nedavno veliku izložbu industrijske baštine Monteri stoljeća – 100 godina Đuro Đaković Montaže posvećenu stoljeću montažne djelatnosti nekadašnjega metalskog diva – priču o tehnološkim trijumfima, urbanizaciji i ljudima koji su vlastitim rukama izgradili jedno stoljeće.
Ova reprezentativna izložba izravan je rezultat iznimno vrijedne donacije tvornice "Đuro Đaković", koja je Muzeju Brodskog Posavlja predana 2021. godine. Preuzimanjem bogate povijesne građe – od tehničke dokumentacije, nacrta i fotografija do autentičnih predmeta i arhivskih svjedočanstava – Muzej Brodskog Posavlja trajno je postao zaštitnik, čuvar i interpretator bogate industrijske baštine Slavonskog Broda. Kroz sustavnu stručnu obradu ove građe, zaboravljeni detalji radničke i inženjerske svakodnevice pretvoreni su u vrijedan muzejski narativ dostupan javnosti.
Priča o slavonskobrodskoj industrijskoj tradiciji započinje 1921. godine osnutkom Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova d.d. u Brodu na Savi. Poticaj za utemeljenje dao je poduzetnik Aleksandar Ehrmann, prepoznavši poslijeratnu potrebu za obnovom željezničkog voznog parka i prometnog čvorišta na Savi. Stvarni početak specijalizirane montažne djelatnosti bilježi se 1926. godine, dovršetkom čeličnog kolnog mosta na rijeci Tisi kod Titela. Taj je pothvat, izveden u surovim uvjetima, postavio temelje organizirane mostogradnje i otvorio vrata inozemnim tržištima. Uslijedili su antologijski predratni inženjerski dosezi u Zagrebu pod vodstvom inženjera Trofima Čerevkova i Borisa Valujeva – željeznički dvoetažni („Hendrixov“) most te cestovni most Zagreb–Karlovac, prvi potpuno zavareni čelični most u ovom dijelu Europe.
Izvor: Muzej Brodskog Posavlja
Tijekom proteklog stoljeća radnici i inženjeri Montaže podigli su više od dvije stotine mostova i vijadukata – od poslijeratne obnove ključnih prometnih pravaca, preko mosta Morinje kod Šibenika i vijadukta Limska Draga, do suvremenih mostova kod Maslenice, Jasenovca i Stare Gradiške. Usporedo s mostogradnjom, Montaža se razvila u vodećeg nositelja energetske i procesne industrije. Njezini su timovi podizali željezare u Sisku, Skoplju i Smederevu, rafinerije u Sisku i Bosanskom Brodu, šećerane te tvornice cementa diljem svijeta (od Mađarske do Sudana, Etiopije i Libanona). Među povijesnim podvizima ističe se podizanje reaktora od 433 tone u kutinskoj Petrokemiji 1980. godine, kao i tehnološki vrhunac – montaža masivnog zaštitnog čeličnog kontejmenta teškog 260 tona za Nuklearnu elektranu Krško prema najrigoroznijim svjetskim standardima. Osnivanjem podružnice u njemačkom Oberhausenu 1962. godine, Đuro Đaković Montaža otvorila je vrata zapadnom tržištu gradeći stotine termoelektrana u Njemačkoj, ali i megaprojekte u nesvrstanim zemljama poput Irana i Libije.
Rast Montaže neraskidivo je utkan u urbanu sliku Slavonskog Broda. Poduzeće je gradilo čitava radnička naselja, ulagalo u komunalnu mrežu, zdravstvo, kulturu i sport, te izravno iniciralo osnivanje strukovnih škola i današnjeg Strojarskog fakulteta u Slavonskom Brodu. Ipak, izložba u prvi plan postavlja čovjeka. Terenski monterski rad na visinama i u ekstremnim klimatskim uvjetima nosio je naziv „kruh sa sedam kora“. Biti monter značilo je mjesece i godine izbivanja iz doma, ali i razvijanje zadivljujuće radničke solidarnosti – od nesebičnog odricanja zarada za obnovu potresom razrušenog Skoplja i izgorjele sarajevske Skenderije, do darivanja krvi na gradilištima.
Izložba Monteri stoljeća trajan je spomenik ljudima sa srcem i rukama od čelika, a Muzej Brodskog Posavlja ovom izložbom potvrđuje svoju ulogu nezaobilaznog čuvara industrijske baštine.
Autorica izložbe je Uršula Bešlić, viša kustosica Muzeja Brodskog Posavlja, a izložba ostaje otvorena do 7. listopada 2026. godine.
(Uršula Bešlić)
Fotografirao: Walter Salković
Creski muzej – putovanje kroz dinamičnu povijest otoka
Izložba Cres na prijelazu u 20. stoljeće autorice Inge Solis, otvorena krajem srpnja u Creskome muzeju, s pomoću muzejskih predmeta i povijesnih izvora donosi priču o jednom od najdinamičnijih razdoblja u povijesti otoka, vremenu snažnog razvoja, društvenih promjena i velikog iseljavanja koji su oblikovali Cres na prijelazu u 20. stoljeće.
Izloženi povijesni predmeti, dokumenti i restaurirana baština podsjećaju na društvene, gospodarske i kulturne promjene koje su obilježile otok Cres u 19. stoljeću, razdoblju u kojem je nakon četiri stoljeća mletačke vlasti otok ušao u sastav Austrijskog Carstva i započeo proces modernizacije. U tom periodu izgrađene su prve škole, uređen je katastar i uspostavljene su redovite parobrodske linije, čime je Cres postupno izašao iz višestoljetne prometne izoliranosti.
Sredinom 19. stoljeća grad Cres je dosegnuo svoj povijesni vrhunac kao snažno kotarsko središte s razvijenim obrtima i brodogradnjom, a broj stanovnika narastao je na oko pet tisuća. Posjetitelji u postavu mogu saznati kako je razvoj infrastrukture otvorio put turizmu, koji je u svojim počecima bio vezan uz zdravstveni boravak na moru, da bi postupno prerastao u oblik razonode. Prikazane su promjene društvenih običaja - od razvoja kupališne kulture, preko promjene poimanja preplanulog tena koji više nije bio samo znak teškog rada, nego i statusni simbol, do uvođenja prvih kupaćih kostima koji su ženama donijeli dotad nezamislivu slobodu. Približen je svakodnevni život različitih društvenih slojeva, kao i snažni društveni kontrasti koji su se skrivali iza slike napretka. Bogata građanska elita živjela je u modernim kućama i salonima opremljenima uvoznim namještajem, dok se svakodnevica ribara i težaka nije bitno mijenjala. Predočene su i razlike u u odrastanju djece, pri čemu se ističe kako je krajem 19. stoljeća uvođenjem obveznog i besplatnog osnovnog obrazovanja školovanje postalo dostupno svoj djeci neovisno o podrijetlu.
Fotografirao: Walter Salković
Poseban segment izložbe obrađuje gospodarsku krizu koja je krajem stoljeća pogodila otok zbog bolesti vinove loze i nepovoljnih ekonomskih prilika potaknuvši val iseljavanja, ponajviše prema istočnoj obali Sjedinjenih Američkih Država. Novac koji su iseljenici slali iz Amerike pridonio je modernizaciji otoka i doveo do postepene promijene stoljetnih odnosa - nekadašnji pučani počeli su kupovati zemlju od osiromašenih plemića, graditi kuće na kat i pokretati obrte, dok su polja i suhozidi istodobno ostajali zapušteni.
Na izložbi su prvi su put javnosti predstavljeni restaurirani predmeti iz 19. stoljeća, među kojima se izdvajaju salonska garnitura, pozlaćeno ogledalo, pomorska škrinja i austrijska carska zastava kojoj je nakon desetljeća zaborava vraćen izvorni izgled.
Izložba se može razgledati do 15. listopada 2026.
(I.G.)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Snježana Radovanlija Mileusnić, Iva Validžija, Renata Šparada Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr