Premda je većinski dio njegova opusa vezan za Livno i okolicu, Mato Kaić jako puno putuje, istražuje i bilježi sada već zaboravljene prizore u okolici Dubrovnika, Splita, ali i Sinja i Sinjske alke. Sačuvane snimke upotpunjuju slike društvenog života dalmatinskih gradova te svjedoče o društvenim i kulturnim vezama Livna, Dalmatinske zagore i Dalmacije.
O geografskoj, ali i kulturološkoj povezanosti Sinja i Livna na otvorenju izložbe govorila je kustosica Ana Žanko koja je istaknula kako ova dva grada dijele puno više od sličnosti vizura pejzaža: „...dijelimo zajednički geografski prostor, naše planine, Kamešnicu i Dinaru, slična nam je i klima, pa možda možemo reći i mentalitet, što je zapravo sasvim logično uzmemo li u obzir da su naši gradovi praktički prvi susjedi i da su naše povijesti bile isprepletene kroz različita državna uređenja i politike, gospodarstvo i trgovinu, ali i kroz kulturu i umjetnost, jezik i zajedničku baštinu“.
Osim što Kaićeve fotografije neosporno imaju vrijednost kao dokument vremena koji svjedoči o povijesnom i društvenom razvoju grada Livna, ali i šireg područja Dalmacije na početku XX. stoljeća, njihova dodatna vrijednost se krije u činjenici što označavaju početak fotografskog amaterizma u Bosni i Hercegovini. Ružica Barišić, autorica ovog izložbenog projekta ističe kako sačuvani svjetlopisi Mate Kaića, kao i njegov osjećaj za kompoziciju, temu i svjetlost potvrđuju da Livno početkom 20. stoljeća nije zaostajalo za europskim fotografskim dosezima. Tim više što već u prvim desetljećima 20. stoljeća Kaić snima i kolor fotografije, što predstavlja doista raritetan primjer u kontekstu fotoamaterskog pokreta. Zaista, riječ je o izvanrednim fotografskim dosezima u vrijeme kada je fotografija u svojim tehničkim aspektima bila još prilično limitirana.
Izložba ostaje otvorena do 5. prosinca, a iz Gradske galerije Sikirica pozivaju sve da iskoriste priliku i posjete ovu zanimljivu izložbu.
Godišnji plenarni sastanak Europske grupe za muzejsku statistiku (EGMUS) održao se 10. i 11. listopada 2024. godine u francuskom Ministarstvu kulture u Parizu. Na dvodnevnom sastanku prisustvovalo je tridesetak stručnjaka iz 14 zemalja (Belgije, Češke, Finske, Francuske, Hrvatske, Njemačke, Nizozemske, Italije, Latvije, Poljske, Slovačke, Slovenije, Srbije, Španjolske) kao i predstavnici Eurostata. Hrvatsku su predstavljale Gordana Bralić iz Državnog zavoda za statistiku (DZS) i Tea Rihtar Jurić iz Muzejskog dokumentacijskog centra (MDC).
Središnje teme međunarodnog sastanka bile su raznolikost muzejskih stručnjaka te posjećenost muzeja. Uvodno predavanje o muzejskoj definiciji održala je potpredsjednica ICOM-a Europa Juliette Raoul-Duval, a jedinstvena globalno prihvaćena definicija omogućila bi harmonizaciju podataka o muzejima različitih zemalja. Profesor François Mairesse sa Sorbonne, ujedno i pročelnik UNESCO-ve Katedre za proučavanje muzejske raznolikosti i njezine evolucije, održao je izlaganje o muzeološkom pogledu na muzejsku statistiku pritom dajući povijesni uvid, globalnu perspektivu i širok raspon mogućih oblika muzeja.
Zatim su uslijedila izlaganja nacionalnih predstavnika. Iz Odjela za proučavanje, perspektivu, statistiku i dokumentaciju (DEPS) francuskog Ministarstva kulture zamjenica pročelnika odjela Laure Turner predstavila je podatke o istraživanju Poslušajmo posjetitelja koje se već četrnaestu godinu zaredom provodi u šezdesetak nacionalnih muzeja. Posjećenost francuskih muzeja objavljena u publikaciji Patrimostat 2024 pokazala je da se 2023. smatra novom referentnom godinom u praćenju posjećenosti. Iz istog odjela, doktorandica Tiphaine Vilbert, ujedno i jedna od domaćina skupa predstavila je rezultate istraživanja o muzejskim djelatnicima, izazovima prikupljanja podataka, statusu zaposlenika muzeja i trendovima u razvoju.
Grafički prikaz o razlozima neposjećenosti muzeja 2015./2022. Izvor: izlaganje Gordane Bralić (DZS) na plenarnom sastanku Europske grupe za muzejsku statistiku, Pariz, 10. listopada 2024.
Koordinatorica EGMUS-a Kathrin Grotz iz berlinskog Instituta za istraživanje muzeja predstavila je rezultate istraživanja o povjerenju u muzeje The hidden capital: Trust in museums in Germany, izrađenom po uzoru na studiju Museums and Trust (2021) Američkog saveza muzeja (AAM). Rezultati prvog takvog istraživanja u Njemačkoj pokazali su da muzeji uživaju najveće povjerenje među javnim institucijama na koje ne utječu socijalne ili ekonomske prilike pojedinaca.
Talijanski Nacionalni institut za statistiku (Istat) predstavio je podatke o posjetiteljima (2022.) i muzejskom osoblju kao i poteškoće u prikupljanju podataka s obzirom na raznolikost gotovo šest tisuća institucija. O španjolskim smo muzejima i posjećenosti doznali iz Statistike o muzejima i muzejskim zbirkama 2022. i iz Istraživanja o kulturnim navikama i praksama u Španjolskoj koje je objavio Odjel za statistiku i istraživanje španjolskog Ministarstva kulture, a koji i u slučaju španjolskih muzeja pokazuju da se u 2022. godini posjećenost nije u potpunosti oporavila nakon pandemijske krize. Najčešći razlozi zbog kojeg građani Španjolske ne posjećuju muzeje jesu nedostatak vremena (21,5 %) ali i nedostatak interesa (20,2 %).
MDC je predstavio podatke o strukturi i broju hrvatskih muzejskih stručnjaka iz Registra muzeja, galerija i zbirki u RH (OREG), godišnjih statističkih analiza, položenih stručnih ispita a spomenut je i projekt Personalni arhiv zaslužnih muzealaca koji traje već više od dva desetljeća. Prije mrežnih stranica i suvremenih baza podataka, MDC je publicirao podatke o muzejskim stručnjacima u izdanjima časopisa Informatica Museologica. Gordana Bralić iz DZS-a predstavila je podatke o posjećenosti hrvatskih muzeja prikupljene Istraživanjem o dohotku, životnim uvjetima i socijalnoj isključenosti stanovništva 2022. (EU SILC) i Anketom o potrošnji kućanstava (2022., 2019.) koji za 2022. nažalost pokazuju gubitak interesa za muzeje i galerije u Hrvatskoj čak dvostruko veći od onog iz 2015. godine, a čemu nisu razlog niti povećanje cijena ulaznica niti nedostatni prihodi kućanstava.
Izvor: Izlaganje MDC-a na plenarnom sastanku Europske grupe za muzejsku statistiku, Pariz, 11. listopada 2024.
O posjećenosti slovačkih muzeja i strukturi posjetitelja među kojima je najviše djece i obitelji dok su najčešće posjećeni muzeji u dvorcima (Devin, Orava, Bojnice) izvijestio je slovački Muzeološki kabinet. Ukupan broj posjeta u 2023. za milijun je manji od onog dosegnutog pretpandemijske 2019. godine, zadovoljstvo posjetitelja prate iz muzejskih knjiga utisaka a kao zasebna statistika prati se i online posjećenost. Biljana Jokić iz Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka predstavila je podatke o muzejima u Srbiji gdje posljednje dvije godine bilježe veliki rast plaćenih ulaznica, a istražili su i pristupačnost muzeja svim skupinama posjetitelja. Novost u elektroničkom statističkom obrascu su pitanja o digitalizaciji, online marketingu i upotrebi digitalnih alata u muzejima.
Poljski Nacionalni institut za muzeje (NIM) bilježi da je u 2023. većina zaposlenih u muzejima u javnom sektoru (iako ima više privatnih muzeja), da je najveći dio zaposlenih (45 %) srednje životne dobi i da poput hrvatskih muzeja, imaju manjak informatičkih stručnjaka u muzejima (< 1 %). Češki Nacionalni informacijski i savjetodavni centar za kulturu (NIPOS) izveo je „statistički eksperiment“ uspoređujući podatke različitih regija po nizu kriterija te pokazao kako prema omjeru površine Pilsen (poznat po proizvodnji piva u kojem Muzej pivovare bilježi najveću posjećenost) ima veću muzejsku posjećenost od Praga, no u ostalim kategorijama to dakako nije bio slučaj.
O trendovima u latvijskim muzejima i njihovoj evaluaciji, a posebno o novim popularnim muzejima poput Muzeja Rothko, jednog od najambicioznijih projekata u istočnoj Europi u 21. stoljeću te kako su vjetar u leđa za povećanje posjećenosti dali infrastrukturni projekti čuli smo iz Odjela za arhive, knjižnice i muzeje Ministarstva kulture Republike Latvije. Iz belgijskog centra za potporu kulturnoj baštini FARO doznali smo o razvoju novog modela istraživanja flamanskih muzeja, a od Finske baštinske agencije da su prema posjećenosti finski muzeji u 2023. godini oborili sve dosadašnje rekorde dosegnuvši 8,74 milijuna posjeta u 152 muzeja što je gotovo za trećinu više nego u 2022.
Izvor: izlaganje Latvije na plenarnom sastanku Europske grupe za muzejsku statistiku, Pariz, 10. listopada 2024.
Osim definicije muzeja, jedan od češće istaknutih problema koje su naveli predstavnici različitih zemalja leži u prikupljanju podataka, nemogućnosti izravnog pristupa podacima ili njihova provjera. Također se isticalo kako jedna forma pitanja ne odgovara svim vrstama ili veličinama ustanova te kako su upitnici često podugački što dodatno demotivira one koji ih ispunjavaju. Različite zemlje se različito postavljaju prema problemu odaziva, od pukog podsjećanja ustanova da ispune podatke do smanjivanja financijskih sredstava za ustanove koje ne ispune podatke.
Nico Heerschap (Nizozemska) i Milan Dedera (Češka) predstavili su rezultate primjene finalne verzije upitnika za harmonizaciju podataka koji je započeo prije nekoliko godina kao združeni projekt Egmusa i Eurostata. Rezultati prikupljeni od 14 zemalja 2024. godine među kojima su i podaci za hrvatske muzeje pokazuju da 70 % zemalja koristi registar ustanova, da ih preko 80 % provodi istraživanje na godišnjoj razini, da preko 90 % uključuje sve ustanove (ne samo uzorak populacije), 80 % koristi elektronički obrazac a većina definira muzeje na način sličan prethodnoj ICOM-ovoj definiciji. Za bolju sliku svakako je potreban veći broj zemalja koje će ispunjavati upitnik i to će biti jedan od fokusa grupe u narednom razdoblju.
Na kraju, istaknimo i podatke o Eurostatovim istraživanjima EU SILC o dohotku i životnim uvjetima (2022) te ad hoc modulu o kvaliteti življenja koje je predstavio Andrea Gallelli za zemlje europskog područja u kojima su za 2022. u usporedbi s rezultatima iz 2015. vidljivi pad sudjelovanja u kulturnim aktivnostima (još uvijek kao posljedica pandemije) te manji udio osoba s invalidnošću koje sudjeluju u svim kulturnim događanjima.
Kako bi skup o muzejskoj statistici imao potreban odmak od statističkih tema dok se istovremeno zadržao fokus na predmetu proučavanja, domaćini iz francuskog Ministarstva kulture organizirali su posjet Hotelu de Sully, Muzeju Orsay i Biblioteci Richelieu za sudionike plenarnog sastanka EGMUS-a.
(Tea Rihtar Jurić)
Fotografirala: Sanja Bistričić Srića
Françoise Vergès – poznata francuska teoretičarka i nezavisna kustosica o nemogućoj dekolonizaciji univerzalnog muzeja
Francuska politička teoretičarka, antirasistička i dekolonijalna feministica te nezavisna kustosica Françoise Vergès održala je prošlog tjedna u Centru mladih Ribnjak predavanje The (Impossible) Decolonization of the Universal Museum, u okviru programa WHW Akademija 2024. Predavanje se temeljilo na kritičkim razmišljanjima o odnosu muzeja i kolonijalnog poretka, sadržanima u njezinoj posljednjoj knjizi A Programme of Absolute Disorder: Decolonizing the Museum (Pluto Press, 2024.), a započelo je nakon simbolične odgode kojom su organizatorice, kustoski kolektiv Što, kako & za koga / WHW, i Françoise Vergès iskazale solidarnost s palestinskim narodom skrenuvši pozornost na svakodnevna stradavanja u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali.
Françoise Vergès dekolonizaciju promišlja kao povijesni proces. U svojoj kritici polazi od Frantza Fanona i njegove definicije dekolonizacije kao „programa apsolutnog nereda“. Ona tvrdi kako je dekolonizacija univerzalnog muzeja, kao široko rasprostranjenog modela zapadnjačke institucije nemoguća. Smatra kako je model univerzalnog muzeja ukorijenjen u kolonijalnoj demokraciji, u svijetu vođenom imperijalizmom i autoritarizmom, u svijetu genocida, masakra i oduzimanja posjeda. Vergès postavlja pitanje kako se dekolonizacija institucija može postići u svijetu prožetom financijskim i rasijalnim kapitalizmom, imperijalizmom i neoliberalnom ekonomijom, posebice u kontekstu klimatske katastrofe, antiimigrantskih politika i rastućeg kasnog fašizma?
Na početku razlaganja kritički primjećuje kako muzej nije izdvojeni apstraktni entitet kakvim se poima. Ona drži kako postoje muzeji koji su važni i štićeni od međunarodnih institucija i oni koji to nisu. Ukazuje na općenito poimanje zapadnih muzeja kao univerzalnih i onih koji čuvaju blago čovječanstva te moraju biti očuvani, naspram drugih čije se uništavanje, pljačkanje te izloženost nezakonitoj trgovini umjetninama ne nastoji zaustaviti. Navodi primjere kulturne baštine u Gazi koja je stradala u bombardiranjima (poput Muzeja grada Rafah), pljačkanje i trgovanje predmetima iz Nacionalnog muzeja u Sudanu te kolonijalnu pljačku koja se odvija u Iraku, Afganistanu i Kambodži. Teze potkrjepljuje primjerima nedosljednosti ICOM-ovih odgovora u kriznim situacijama.
Njezina sljedeća primjedba jest činjenica da je muzej institucija nastala u 18. stoljeću u Europi, utvrđena u 19. stoljeću, a potom masovno rasprostranjena na Zapadu. Statističkim podacima UNESCO-a potkrjepljuje tvrdnju kako je ideja univerzalnog muzeja vezana uz europsku modernost i kolonizaciju jer je većina (univerzalnih) muzeja smještena u Europi i Sjevernoj Americi.
Fotografirala: Sanja Bistričić Srića
U nastavku predavanja Vergès se zaokuplja Louvreom kao modelom univerzalnog muzeja rođenog u 18. stoljeću u Francuskoj. Naziva ga djetetom francuske revolucije i prosvjetiteljstva, sekularnim muzejom nastalim na načelima slobode i jednakosti. Iznosi povijesne okolnosti njegova nastanka obilježenog kolonijalizmom i imperijalizmom, te transatlantskom trgovinom robljem i plantažama robova. Robovski je rad Europu opskrbljivao duhanom, začinima i drugima blagodatima. Takve su pretpostavke omogućile razvoj ukusa, društvenog statusa, vizualne kulture, stilova života te njihovu reprezentaciju. Ideja „bijelosti“ postala je izjednačena s predodžbama ljepote, mladosti, kultiviranosti i načelom slobode.
Nastanak Louvrea, jednog od najprestižnijih svjetskih muzeja s besprijekornom zbirkom povezuje s radikalnom revolucionarnom gestom vraćanja muzeja narodu te metafore oslobađanja „porobljene“ umjetnosti. Navodi kako su takve ideje bile čvrsto vezane uz Francusku kao naciju, Napoleonova osvajanja i francusku vojsku koja u svojoj civilizatorskoj misiji, pokoravanjem oslobađa narod od tiranije i onih koji nisu cijenili ljepotu.
Vergès se dotiče uvriježene opreke između kolonijalne i znanstvene ekspedicije, te navodi kako istu treba preispitati i istražiti. Tvrdi kako je kolonijalna vojska otvorila put znanstvenicima koji su potom prisvojili brojne muzejske eksponate. Ističe povezanost kolonizacije i konzervacije kao kulturne tehnike razvijene u Europi u znanstvene svrhe. Model zapadnog muzeja smatra hegemonijskim i navodi nesrazmjer umjetničkih predmeta južnoameričkih i afričkih zemalja u kolekcijama europskih muzeja, dok nasuprotni primjeri izostaju.
Proučavanje muzeja za Vergès koja muzej poima kao „totalnu društvenu instituciju“ nije samo istraživanje muzejskog fundusa ili načina na koji ga kustos predstavlja, već je zanima i tko obavlja manje zadatke koji ostaju neprimijećeni, poput poslova održavanja i čišćenja. Rad osoblja koje ih obavlja često je potplaćen, a najčešće ga obavljaju žene, stoga Vergès posebnu pozornost pridaje rasijaliziranom radu (obojenih) žena. Postavlja važna pitanja o međuodnosu muzeja i društvene, rasne i rodne hijerarhije, potom o izvorima financiranja muzeja, sredstvima proizvodnje, plaći, sindikalnom udruživanju, gentrifikaciji, rasnoj ekskluziji, energetskoj održivosti, ekološkim aspektima, dizajnu i samoj arhitekturi muzeja. Drži da se uz instituciju muzeja vezuje stvaranje društvene vrijednosti, ali i društvena nejednakost.
Fotografirala: Sanja Bistričić Srića
Ova francuska teoretičarka dekolonizaciju smatra ozbiljnim pothvatom, a muzej poprištem ideološkog, društvenog, kulturnog i ekonomskog sukoba. Osvrće se na brzo nestajanje neeuropskih autohtonih zajednica, vještina i praksi umjetničke proizvodnje te ukazuje na potrebu za novim promišljanjem muzeja – za „post-muzejem“ koji bi napustio hegemonijski zapadni model muzeja. Navodi kako su današnji muzeji institucije utemeljene u arhitekturi koja impresionira i dio ekonomije turizma. Spominje muzeje budućnosti u Dubaiju i Rio de Janeiru utemeljene na visokoj tehnologiji i uranjajućem muzejskom iskustvu, koji uz prestižne muzejske zbirke nude niz komercijalnih sadržaja.
Njima nasuprot pojavljuju se inicijative koje promišljaju „post-muzej“ i koje su koncentrirane na brigu za konzervacijom, očuvanjem i prenošenjem vještina i znanja. Vergès propituje današnje značenje pojmova kao što su zbirka, konzervacija, zaštita i prijenos znanja. Poziva na promišljanje institucija kakve želimo, počevši od njihove arhitekture, kao i na preispitivanje premise umjetnosti utemeljene na otkrivanju i kolonijalnoj spoznaji. Muzej smatra mjestom klasnih i drugih sukoba, koje nije neutralno i koje karakterizira neoliberalni oblik inkluzivnosti.
Važnim polazištem za imaginiranje „post-muzeja“ nalazi u kretanju od narativa, a ne od zbirke i muzejskih predmeta izdvajajući projekt muzeja u Francuskoj Gvajani i tamošnju autohtonu zajednicu koja nastoji ispripovijedati narativ bez fiksiranja ljudi u muzej i bez stalne muzejske zbirke kako bi ih otvorila novim načinima razumijevanja i promatranja. Navodi i primjer peruanske obitelji koja je jednu od prostorija vlastitog doma na mjesec dana učinila muzejom. Za Vergès to predstavlja fascinantan primjer predstavljanja zbirke koja nije fiksna i koja predstavlja dijeljenje vještina i znanja od ljudi za ljude. Specifični narativi autohtonih zajednica i njihova znanja polazišta su za sveobuhvatno preispitivanje uloge muzeja u povijesnom procesu dekolonizacije.
(Iva Brižan)
Izvor: Tehnički muzej Nikola Tesla
„Rad i otpor“ – izložba posvećena svim radnicama čija borba još traje
U Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu može se razgledati izložba Rad i otpor – slučaj tekstilne industrije koja afirmira ulogu tekstilnih radnica u radničkom pokretu, kao i njihov doprinos u borbi žena za jednaka prava u svim područjima javnog i privatnog života, od kraja 19. stoljeća kada se formiraju prve sindikalne podružnice pa sve do tragedije pretvorbe i privatizacije.
Postav izložbe čine arhivska dokumentacija sindikalnog djelovanja i ključnih štrajkova iz 1930-ih godina, zatim bogata fotodokumentacija rada u tekstilnim pogonima iz 1950-ih i 1960-ih kada su se žene izborile za bolje uvjete rada, zdravstvenu skrb i zaštitu na radu, te predmeti, fotografski i video zapisi vezani uz štrajkove tekstilnih radnica u razdoblju od 1990-ih do danas. Autorice izložbe Ana Rajković Pejić (Hrvatski institut za povijest) i Kosjenka Laszlo Klemar (Tehnički muzej Nikola Tesla), rekonstruirale su razvoj tekstilne industrije i obilježja tog razvoja u pojedinim povijesnim razdobljima, približivši posjetiteljima važnost sindikalne borbe radnica, njihovu ulogu u radničkom pokretu, ali i u borbi za bolju političku i općenito društvenu poziciju žena.
Uvodni dio izložbe posvećen je prvim oblicima radničkog otpora u Hrvatskoj koji se javljaju se kao posljedica velikih zbivanja Prve internacionale, Pariške komune te kasnije Oktobarske revolucije. Prvi veći štrajk odvio se 1889. u predionici i tkaonici u Dugoj Resi, najvećoj tekstilnoj tvornici na području današnje Hrvatske na prijelomu stoljeća, koja je postala jedno od žarišta radničkog otpora jer se Uredba o osmosatnom radnom vremenu u njoj nije provodila, već je radni dan trajao i do 18 sati dnevno. Prekovremeni rad se nije plaćao, nadnice su bile niske, a higijenski uvjeti loši. Istovremeno, za najmanje prekršaje radnice se kažnjavalo novčanom kaznom, a nerijetko su bile izložene i fizičkom maltretiranju. Povijest zabranjivanog sindikalnog organiziranja i borbe protiv „tekstilnih baruna“ prikazana je crno-bijelim fotografijama na kojima se radnice grle sa svojim majkama, kćerima i kolegicama, a osim u Dugoj Resi prikazani su drugi važni štrajkovi organizirani u Tvornici za pamučnu industriju Hermann Pollack i sinovi (1935.), Tivaru (1936.) te Prvoj jugoslavenskoj tkaonici svilene robe u Osijeku (1936.).
Izvor: Tehnički muzej Nikola Tesla
Slijedi cjelina posvećena položaju tekstilnih radnica u vrijeme socijalističke Jugoslavije, periodu u kojemu je tekstilna industrija odigrala važnu ulogu u emancipacijskim procesima i bila jedan od poligona za provođenje politike ekonomskog osamostaljivanja i jačanja društveno-političkog položaja žena nakon 1945. godine. Poseban naglasak stavljen je na Konferencije za društvenu aktivnost žena, tzv. Aktive žena, osnovane s ciljem poticanja radnica na uključivanje u upravljačke strukture u tvornicama. Usprkos deklarativnom zagovaranju jednakih prava „ženske“ tvornice i dalje su vodili uglavnom muškarci koji nisu pokazivali dovoljno interesa za specifične probleme žena radnica, a prijedlozi Aktiva često nisu nailazili na podršku uprave te njihova aktivnost s vremenom opada.
Završni dio izložbe približava razdoblje tranzicije iz socijalizma u kapitalizam koju su obilježili pretvorba tekstilnih poduzeća iz društvenog u privatno vlasništvo, stečajevi i likvidacije tvornica, period u kojem se tekstilne radnice za razliku od svojih prethodnica, ne bore za bolje radne uvjete i veće plaće, već za zadržavanje radnih mjesta, isplatu zaostalih plaća i naknadu neisplaćenih bolovanja, pri čemu im vodeći sindikati ne pružaju odgovarajuću potporu.
Poseban segment posvećen je tekstilnom divu Kamensko i najpoznatijem štrajku tekstilnih radnica nakon 1990-ih koji je postao svojevrsni sinonim za radničku borbu, a rađen je u suradnji s Đurđom Grozaj, sudionicom štrajka 2010. godine, a danas predsjednicom Udruge Kamensko.
Izložba se može razgledati u Tehničkom muzeju Nikola Tesla do 3. studenog 2024.
(Ivan Guberina)
Izvor: Muzej crvene povijesti
Muzej crvene povijesti – izložba „Dubrovnik i Drugi svjetski rat: Mjesta sjećanja“
U Muzeju crvene povijesti u Dubrovniku nedavno je otvorena izložba Dubrovnik i Drugi svjetski rat: Mjesta sjećanja koja tematizira mjesta sjećanja na kojima se nalazilo ili se još uvijek nalazi materijalizirano sjećanje na dubrovačko iskustvo najstrašnijeg svjetskog sukoba, svojevrstan case study za temu kulture sjećanja, ali jednako tako i kulturu zaborava. Koncept i postav izložbe osmislio je muzejski tim: kustos izložbe i autor teksta Ivan Lujo, grafička dizajnerica i autorica postava Kristina Mirošević te tehnički autor postava Krešimir Glavinić.
Cilj izložbe bio je prikazati spomen-obilježja postavljena na javnim prostorima grada Dubrovnika, koja obilježavaju događaje vezane uz dubrovačko iskustvo najvećeg svjetskog sukoba te pojedince i skupine koji su u njima sudjelovali. Kroz literaturu i terensko istraživanje ukupno je identificirano 39 mjesta na kojima su se ta obilježja nalazila ili se i danas nalaze. Fotografije lokaliteta, autora Hrvoja Margaretića, označene su rednim brojevima i godinom postavljanja te su postavljene na tri zida galerije, dok se na središnjem zidu nalaze hrvatski i engleski uvodni tekstovi te vizual izložbe. Fotografije su tiskane na forex pločama veličine 40 x 40 cm, koje se mogu otvoriti s lijeve strane kako bi se otkrio na prvi pogled skriven tekst s prijevodima te arhivskim fotografijama. One su, zajedno s izvornim tekstovima spomen obilježja, prikupljene u monografiji Dubrovnik: Spomenici revolucije autora Iva Dabelića i Miša Đuraša u izdanju Odjela socijalističke revolucije Dubrovačkih muzeja iz 1987. Konačno, u središnjem dijelu galerije nalazi se plan grada (3 x 0,7 m) s ucrtanim lokalitetima označenim rednim brojevima s pripadajućom legendom.
Dubrovnik je završetkom Travanjskog rata postao najveći obalni grad pod upravom NDH, iako je u njemu stvarnu vlast imala talijanska vojska, sve do kapitulacije u rujnu 1943., kada vlast preuzimaju njemačke okupacijske snage. Iako je dubrovački prostor bio udaljen od većih vojnih operacija, rat je značajno utjecao na živote Dubrovčana. Najveći dio spomen-obilježja, njih 33, postavljen je za vrijeme socijalističke Jugoslavije i po sadržaju se može podijeliti na nekoliko skupina: spomen-obilježja civilnim žrtvama fašizma, spomen-obilježja borcima NOB-a te spomen-obilježja djelovanju partijskih organa i skojevaca. Uglavnom se radi o spomen-pločama od bijelog kamena, a središnji spomenik, brončani kip borca s puškom, rad akademskog kipara Frana Kršinića, nalazio se na istočnom ulazu u povijesnu jezgru, pored Vrata od Ploča. Kao i 23 ostala, ovo spomen-obilježje je uklonjeno promjenom političkog i društvenog sustava 1990-ih.
Izvor: Muzej crvene povijesti
Za vrijeme samostalne Hrvatske podignuto je 6 spomen-obilježja, koja se, za razliku od prethodnih, bave isključivo događajima iz prvih dana nakon partizanskog zauzimanja Dubrovnika u listopadu 1944. Riječ je o žrtvama nove, narodnooslobodilačke vlasti pogubljenima na periferiji grada, čiji je stvarni broj i sudbina bila prikrivana sve do 1990. Jedina iznimka je spomen-obilježje žrtvama holokausta koje je postavljeno 2016. na prostoru Židovskog groblja, s tekstom na hrvatskom i hebrejskom jeziku.
Izložba pokazuje promjene koje je dubrovačko, ili šire gledano, hrvatsko društvo doživjelo u odnosu prema prošlosti i događajima od prije 80 godina. Godinama koje su stvorile novi politički i društveni okoliš koji se legitimirao kroz izgradnju novog društvenog sjećanja, materijaliziranog kroz tisuće spomen-ploča, grobnica, monumentalne arhitekture, ali i kroz imena ulica, trgova, gradova, organizacija i dr. Svi oni imali su za cilj postati orijentiri trajnog sjećanja, koji su kao i događaji i ljudi koji su u njima sudjelovali, danas često zaboravljeni. Konačno, izložba još jednom podsjeća da je svaki rat, a posebno onaj svjetski, „poguba ljudske naravi“, kako je to, stoljećima prije nas, izrekao najveći dubrovački komediograf Marin Držić.
Realizaciju izložbe financijski su potpomogli Grad Dubrovnik, Ministarstvo kulture i medija RH, Hrvatska turistička zajednica i Turistička zajednica Grada Dubrovnika. Izložba ostaje otvorena do 12. studenog ove godine.
(Ivan Lujo)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr