Statistički pregled podataka o hrvatskim muzejima Muzejski dokumentacijski centar na godišnjoj razini priprema na temelju podataka iz višekorisničke mrežne baze Registra muzeja, galerija i zbirki u RH (OREG). Posljednji podaci dostavljeni za OREG za 2020. godinu pristigli su 25. ožujka 2021., a podaci se odnose na muzeje upisane u Upisnik javnih i privatnih muzeja u Republici Hrvatskoj (izuzev Umjetničkog paviljona koji ne posjeduje muzejsku građu).
Za razliku od podataka koji se odnose na posjećenost koja je u protekloj godini zabilježila nezapamćeni gubitak posjetitelja od gotovo četiri milijuna, ovi setovi podataka zasad prikazuju nešto stabilnija kretanja, unatoč činjenici da se muzeji pogođeni potresom, uslijed saniranja prostora i preseljenja građe nisu mogli odazvati ažuriranju podataka za prošlu godinu. Pozivu za ažuriranje podataka za 2020. godinu odazvalo se 56 % hrvatskih muzeja uvrštenih u Upisnik, što je za 12 % manje nego za 2019.
U prikazu donosimo pregled muzeja prema osnivaču, djelokrugu, tipu i vrsti, strukturi stručnih muzejskih djelatnika, broju i vrsti zbirki te broju prijavljenih muzejskih predmeta.
Muzeji prema osnivaču
Osnivači muzeja u Hrvatskoj su gradovi (56 %), država (17 %), županija (9 %), općina (7 %), ostali osnivači (8 %), više osnivača (3 %) među kojima su i muzeji koje su zajednički osnovali država i grad (3) te županija i grad (1).
Djelokrug
Prema djelokrugu, 51 % hrvatskih muzeja djeluje lokalno, 29% ih ima doseg na razini države, 20 % djeluje regionalno a manje od 1 % međunarodno.
Muzeji prema tipu i vrsti
Prema tipu, hrvatski muzeji podijeljeni su na opće (41 %), specijalizirane muzeje (49 %) te muzejske zbirke (9 %) i stalnu muzejsku izložbu (tek jednu od muzeja iz Upisnika, što čini manje od 1 %).
Muzeji prema tipu i vrsti dijele se na opće muzeje (41 %), zatim specijalizirane koji se dijele na arheološke (6 %), etnografske (5 %), povijesne (6 %), prirodoslovne (3 %), tehničke (1 %), umjetničke (19 %) i ostale (10 %), potom na muzejske zbirke (9 %) te stalnu muzejsku izložbu (1). Među općim muzejima (82), prema vrsti 44 su zavičajna dok su 33 gradska muzeja.
Struktura stručnih muzejskih djelatnika
Prema podacima iz OREG-a, ukupan broj zaposlenih u muzejima u 2020. godini je 1891, od čega je 1167 stručnih i pomoćnih stručnih muzejskih djelatnika i ostalih stručnih djelatnika, ne uključujući pripravnike. Prosječna dob stručnih muzejskih djelatnika je 47, a omjer prema spolu većim dijelom ide u korist ženskih kolegica kojih je 64%, nasuprot muškim kolegama koji čine 36 % muzejskog kadra.
O izmjenama vezanim uz strukturu i nazivlje stručnih djelatnika nastalima donošenjem Pravilnika o stručnim muzejskim zvanjima i drugim zvanjima u muzejskoj djelatnosti te uvjetima i načinu njihova stjecanja (NN 104/19) pisali smo u novom broju časopisa Informatica Museologica 51. U nastavku donosimo pregled po zvanjima prema postojećoj strukturi, s obzirom da je u vrijeme pisanja teksta, u razdoblju od kraja 2019. godine kada je pravilnik usvojen, pristiglo petnaest rješenja o prevođenju stručnog zvanja u skladu s nazivljem iz novog pravilnika. Može se stoga zaključiti da će nas postojeća podjela po zvanjima još izvjesno vrijeme pratiti, dok ne stasaju nove generacije i dok se postojeća zvanja ne prevedu.
Dio navedenih zvanja u tablici se preklapa, s obzirom da dio djelatnika u muzejima ima dvojna zvanja - bilo da obavljaju oba posla ili su za oba zvanja polagali stručni ispit.
Muzejske zbirke i predmeti
U 2020. godini zabilježen broj muzejskih zbirki u hrvatskim muzejima je 2805, što je za 50 zbirki više no u 2019. godini kojih je bilo 2755. Neke zbirke su nastale preustrojem postojećih, no tijekom prošle godine ustanovljene su i neke nove. Ukupan broj predmeta u muzejskim zbirkama iznosi 6.550.762, a prema podacima iz OREG-a, od toga je inventirano 4.560.108 što čini 69,6 % ukupnog broja, dok ih je u računalne baze uneseno 3.685.334 odnosno 56,2 %. U usporedbi s 2019. godinom u kojoj bilježimo 6.403,076 prijavljenih predmeta od kojih je inventirano 4.208,605 (66 %), odnosno računalno inventirano 3.366,967 (52,6 %) može se zamijetiti ne samo uvećanje ukupnog broja predmeta, već i veći postotak inventiranosti građe. Izgleda da su lockdown i gubitak posjetitelja prošle godine donijeli neku korist za obradu građe kojoj su se muzeji mogli posvetiti.
(Obrada statističkih podataka, izrada grafikona, tekst: Tea Rihtar Jurić)
Fotografija: Maja Kocijan
Istraživanje Art Newspapera – globalni pad od 77 % posjetitelja
Broj posjetitelja koji su u 2020. zabilježili, u normalnim godinama, stotinu najposjećenijih muzeja svijeta pao je, prema upravo objavljenim rezultatima istraživanja The Art Newspapera, za 77 posto – sa 230 milijuna u 2019. na samo 54 milijuna u 2020. Usporedbe radi, prema podacima MDC-a hrvatski su muzeji u 2020. ostali bez gotovo četiri milijuna posjetitelja zabilježivši pad od 72 % sa 5,2 milijuna iz 2019. na 1,4 milijuna tijekom prošle godine.
Sve je počelo u Wuhanu koji je već u siječnju bio u lockdownu. Najveći muzej u tome gradu Hubei muzej zatvoren je već 23. siječnja, a njegov ravnatelj Fang Qin uselio je u muzej sa svojim jastukom i opremom za kuhanje zajedno sa sedamdeset drugih djelatnika koji su mjesecima kampirali u muzeju-karanteni brinući o njegovim zbirkama.
Tjedan dana kasnije 30. siječnja MDC je na svojoj facebook stranici objavio prvu korona vijest, post da je virus “napao” kineske muzeje. Tog je tjedna znakovito zatvoren i “Zatvoreni grad” u Pekingu u koji šest imperijalnih stoljeća nitko nije smio ući niti ga napustiti bez dozvole cara da bi ga nakon sto godina što je djelovao kao Muzej carske palače ponovno zatvorio jedan virus.
A onda je krenulo u Europi. Prvo su se zatvorile Italija i Španjolska, do sredine ožujka WHO je proglasio pandemiju, a do kraja mjeseca 250 milijuna Europljana našlo se zarobljeno u prvom lockdownu. Premda su se europske države različitim mjerama nosile s pandemijom prosječno su najposjećeniji europski muzeji koje je anketirao The Art Newspaper tijekom 2020. bili zatvoreni 112 radnih dana za razliku od hrvatskih koji su, osim potresom načetih zagrebačkih, prosječno bili zatvoreni 34 dana. Prema rezultatima ove ankete najposjećeniji europski muzeji koji su 2019. imali 83 milijuna posjetitelja u 2020. su uspjeli ostvarili svega 24 milijuna posjeta.
Već u proljeće 2020. znali smo da će se pad turizma opako odraziti na broj posjetitelja muzeja, posebice u udarnim ljetnim mjesecima. Prema anketi koju je MDC proveo koncem prošlog ljeta najposjećeniji hrvatski muzeji u ljetnim, turistički najjačim mjesecima srpnju i kolovozu zabilježili su prosječni pad od 79 % iako je hrvatski Jadran relativno dobro prošao u odnosu na druge europske destinacije kao na primjer Pariz koji je prošlog ljeta prema podacima Svjetske turističke organizacije imao tek 5 % svog uobičajenog broja turista.
Tri najposjećenija pariška muzeja Louvre, Centre Pompidou i Musée d’Orsay zabilježili su pad posjećenosti od 73 %, sa 16,5 milijuna 2019. na 4,5 milijuna posjetitelja 2020. Louvre je i dalje, zahvaljujući blockbuster izložbi Leonarda na svjetskoj razini ostao šampionom te turobne godine sa 2,7 milijuna posjetitelja iako je zabilježio pad posjetitelja od 72 % i financijski gubitak od za nas nezamislivih 90 milijuna eura.
Fotografija: Maja Kocijan
I drugi su veliki europski muzeji imali nezapamćene gubitke. Najveći španjolski muzeji zbog pada turističkog prometa i lockdowna izgubili su – Prado 76 %, a Muzej kraljice Sofije 72 % ili 6 milijuna posjetitelja. Još su gore brojke tradicionalno najposjećenijih talijanskih muzeja – Vatikanski su ostali bez 81 %, firentinski Uffizi i Galerija Akademije bez 72 i 81 % posjetitelja.
Među britanskim muzejima najteže su pogođeni oni najposjećeniji ili kako je to dobro rekao ravnatelj Victoria & Albert muzeja postali su žrtve svojeg uspjeha. Jedan od razloga velikog pada posjećenosti kao i u ostalim europskim metropolama povezan je s činjenicom da im strani turisti čine gotovo tri četvrtine posjetitelja. Tako je Britanski muzej koji je gotovo deset godina najposjećeniji u toj zemlji prošle godine čak 208 dana morao biti zatvoren, a broj posjetitelja mu je pao 80 %. Prosječni pad od 77 % koji bilježe britanski muzeji odrazio se i na njihove prihode. Grupacija Tate muzeja pala je sa 94 milijuna funti vlastitog prihoda na 38 milijuna dok je V&A pao sa 64 na 24 milijuna funti.
Podaci za američke muzeje su različiti kao i mjere koje je pojedina država uvodila tako da su muzeji u SAD-u bili prošle godine zatvoreni od 75 do 293 dana, a milijunski gubitci penju se do 150 milijuna dolara bez kojih je ostao njujorški Metropolitan. Podaci su slični i za Brazil u kojem je prema anketi koju je proveo The Art Newspaper 19 najvećih bilo prosječno 203 dana zatvoreno za posjetitelje.
Gubitci su, kao što je vidljivo, dramatični. Prema previđanjima ravnatelja muzeja trebat će dvije do tri godine da se dostigne neka vrsta normalnog djelovanja, a oni najveći poput V&A-a misle da bi se u predkovid visine mogli vinuti tek za pet godina. Vrijeme natjecanja u uspješnosti privlačenja rekordnog broja posjetitelja zamijenit će godine u kojima će se više govoriti o kapacitetu muzeja da se nose s izazovima, a u slučaju onih koji nisu priključeni na proračun – bit će to gola borba za opstanak. (Maja Kocijan)
Louvre – suočavanje s provenijencijom fundusa u novome mrežnom katalogu
U sve većoj borbi zatvorenih muzeja za pronalaženje različitih načina predstavljanja svojih zbirki u jeku trećeg vala pandemije, muzej Louvre, koji je kao i ostali francuski muzeji od 29. listopada prošle godine zatvoren za javnost, svojim je posjetiteljima otvorio još jedna virtualna vrata i gotovo cijeli fundus objavio u novome mrežnom katalogu. Građa Louvrea time je prvi put okupljena na jednome mjestu, bez obzira na to je li izložena u stalnom postavu, pohranjena u čuvaonicama ili posuđena drugim muzejima. Otišavši pritom korak dalje, namjera je upotrijebiti katalog i za rješavanje pitanja podrijetla i vlasništva dijela građe koja je dospjela u muzej nakon Drugoga svjetskog rata.
S trenutačno više od 482 tisuće objavljenih zapisa, što je oko tri četvrtine fundusa, te više od 680 tisuća fotografija Louvre je mrežnim katalogom objedinio desetak internih i donedavno nedostupnih baza podataka. Katalogom su obuhvaćene i umjetnine iz Nacionalnog muzeja Eugènea Delacroixa te skulpture iz vrta Tuileries koji su pod upravom Louvrea, ali i čak 35 tisuća predmeta koji su na dugotrajnoj posudbi u drugim muzejima u Francuskoj ili inozemstvu. Do njegove objave javno su bili dostupni samo zapisi za oko 30 tisuća djela iz stalnog postava. Za svaki predmet navedeni su podatci o smještaju, a mrežni katalog sadržava i interaktivnu kartu muzeja na kojoj je moguće istraživati izložene predmete po sobama stalnog postava.
Kao posebna kategorija istaknuta je skupina predmeta zajedničkog naziva Musées Nationaux Récupération. Riječ je o preostalim umjetninama koje su nakon Drugoga svjetskog rata pronađene u Njemačkoj i vraćene u Francusku, a smatra se da su ih nacisti oteli židovskim obiteljima. Budući da je njihovo prijeratno vlasništvo i dalje nepoznato, dosad ih nije bilo moguće vratiti zakonitim nasljednicima. Umjetnine dakle ne pripadaju francuskoj državi, već su stavljene pod zakonsku odgovornost Ministarstva vanjskih poslova i povjerene na čuvanje nacionalnim muzejima, a zbirkom s više od 1700 umjetnina upravlja Louvre dok se ne pronađu njihovi vlasnici ili nasljednici.
Među predmetima nalaze se egipatske, bliskoistočne, starogrčke, islamske, etrurske i rimske starine, djela primijenjene umjetnosti, slike, grafike, crteži i skulpture. Gotovo tristo tih predmeta i dalje se nalazi u Parizu, dok su ostala djela na dugotrajnim posudbama ustanovama diljem Francuske, ali i u inozemstvu. U katalogu se mogu vidjeti, ako su poznati, podatci o povijesti predmeta, vremenu i načinu dolaska u muzej, (neutvrđenom) vlasništvu i ustanovi u kojoj se nalaze ako to nije Louvre. Zapisi su ujedno sadržani i u repozitoriju kulturne baštine francuskog Ministarstva kulture, a zastara za zahtjeve za povratom ovih djela zakonitim vlasnicima ne postoji.
Muzej je u nastojanju pronalaska pravih vlasnika još krajem 2017. godine u sklopu stalnog postava otvorio dvije galerije slika nepoznatog vlasništva iz te skupine kako bi potaknuo nasljednike da se jave, a dodatnih 76 djela u postavu dobilo je nove legende koje opisuju njihovo nerazjašnjeno podrijetlo. Ipak, kritike su i tada navodile da tekstovi ne upućuju dovoljno posjetitelje u problematiku provenijencije tih slika i nužnost njihova vraćanja pravim vlasnicima.
Osvijestivši važnost suočavanja s kritikama i rješavanja pitanja provenijencije kako bi se zadržala vjerodostojnost muzeja, Louvre je u međuvremenu pokrenuo i velik istraživački projekt u potrazi za nacističkim plijenom u svojem fundusu. U skladu s tim, početkom prošle godine angažirana je povjesničarka umjetnosti Emmanuelle Polack, stručnjakinja za francusko tržište umjetnina pod nacističkom okupacijom, da istraži sve akvizicije muzeja između 1933. i 1945. godine, s obzirom na to da je Louvre nabavljao nove predmete i tijekom okupacije.
Dosad je provjereno dvije trećine od gotovo 14 tisuća akvizicija iz tog razdoblja, a sva saznanja također se planiraju predstaviti u mrežnom katalogu. Iz Louvrea poručuju da je unatoč prvotnoj zabrinutosti zasad pronađeno zapravo vrlo malo slučajeva potencijalno opljačkane umjetnosti. Osim toga, zamisao je da se istraživanjem obuhvate i druga djela, koja su stečena i desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, a koja bi također mogla biti povezana sa sumnjivom nabavom. Isto istraživanje namjerava se učiniti i za umjetnine iz bivših kolonija, koje se u Louvreu odnose uglavnom na rimske skulpture i predmete iz Alžira, Tunisa, Sirije i Libanona, ali i iz nekadašnjih europskih carstava. (Dunja Vranešević)
Međunarodni dan muzeja – Muzeji nemaju granice oni imaju mrežu
Približava nam se 18. svibnja, Međunarodni dan muzeja, manifestacija koja povezuje u cijelom svijetu male i velike muzeje, nacionalne i lokalne, javne i privatne te sve druge pridružene baštinske institucije. Ove godine obilježit će se na temu Budućnost muzeja: oporavak i ponovno osmišljavanje (The Future of Museums: Recover and Reimagine) koja polazi od iskustava obilježenih pandemijom Covid-19 te propituje nove oblike prilagođenog rada muzejskih institucija. Tema manifestacije je poziv muzejima, muzealcima i zajednicama da stvaraju, osmišljavaju i dijele nove prakse, nove poslovne modele za kulturne institucije i inovativna rješenja za trenutne društvene, ekonomske i ekološke izazove.
Svima je zajedničko prilagođavanje rada sukladno preporučenim epidemiološkim mjerama Covid-19, čije se posljedice bilježe na svim područjima života. Evidentno je da je ovo jednogodišnje razdoblje pandemije u muzejima promijenilo odnos prema posjetiteljima - potaknulo je iščekivanje i fleksibilnost i digitalnu transformaciju. Reorganizacija je bila usmjerena na učinkovitije korištenje vremena i proračuna.
Realni posjetitelji i mrežni korisnici
U muzejima je tijekom lock-downa prekinuta fizička veza s posjetiteljima. Kako su oni obilježeni kao relativno sigurna mjesta, tzv. safe zones, nastoje opet vratiti posjetitelje u muzej u skladu s epidemiološkim mjerama. Uz to se muzejski digitalni sadržaji komuniciraju novim mrežnim korisnicima.
Projekti namijenjeni problemima zajednice upućuju se ciljanim posjetiteljima/korisnicima: djeci, starijim građanima, osobama koje zahtijevaju različite oblike inkluzivnosti, socijalno ugroženima, nacionalnim manjinama itd.
Digitalna transformacija
Pandemija je nesumnjivo ubrzala proces digitalizacije muzejskih fundusa kao i komunikaciju sadržaja, kako u prostoru muzeja tako i u virtualnom prostoru (web muzeja, društvene mreže, YouTube kanal/Vimeo, aplikacija proširene stvarnosti (AR), internetska mobilna aplikacija, digitalni taktilni medij).
Prezentacije možete prilagoditi aktualnim događanjima zajednice s nizom zanimljivih priča, kako bi se postigao osjećaj zadovoljstva. Besplatni alat možete pronaći na Googlou - Connected to Culture.
U slučaju da se korisnici slabije služe Internetom, moguće je uključiti i klasične javne medije (radio i tv-emisije, telefon) i tiskane oblike (muzejske razglednice).
Covid-19/ Potres
Prisilna izolacija i zaključavanje sukladno epidemiološkim mjerama uz pandemiju Covid-19 pojačala je strah od nevidljivog neprijatelja, što nas navodi na dubinsko propitivanje. Zdravlje stavljamo na prvo mjesto te smo postali svjesni odgovornosti svakog od nas prema sebi i kolektivu. Sličan doživljaj nemoći i kolektivnog odgovornog ponašanja doživjeli smo u Hrvatskoj nakon snažnih potresa koji je u 2020. zadesio prvo Zagreb, a pred kraj godine Sisačko-moslavačku županiju. Nakon prvotnog šoka trebalo je razmisliti što sačuvati, kako osigurati baštinu, što promijeniti u samom radu muzejskih ustanova. Pokušava se naglasiti doprinos muzeja u zalaganju za ljudske vrijednosti, solidarnost i suradnja među različitim ustanovama. Treba iskoristiti alate pozitivne psihologije: doprinos osjećaju sigurnosti, etičnosti, razumijevanju, tolerancije, empatije i inkluzije, posebno za građane stradale u potresu te za krhke kategorije stanovništva – starije osobe.
Edukativni, kreativni i zabavni projekti, storytelling
Muzejski pedagozi iznalaze inovativne načine komuniciranja prilagođene različitim posjetiteljima (pričaonice, radionice, igronice, unikatne igre, kreativne zabave, programe cjeloživotnog učenja). Alati poput "Pitajte kustosa" ili "Ravnateljeve šetnje", uključuju interakciju kustosa i ravnatelja što daje osobni pečat predmetima i zbirkama muzeja. U to se može uključiti i ostalo osoblje muzeja, pa čak i volonteri te slučajni posjetitelji s kojima se može razgovarati o muzeju, vlastitim iskustvima iz života ili samo o trenutnim događajima u svijetu.
Info kutak
Ovo je prilika pokazati koliko je naša zajednica prilagodljiva, koliko može doprinijeti dobrobiti i aktivno poticati pozitivne promjene. Dijeleći inovativnu praksu muzeja gradimo našu svakodnevnicu, koju prenosimo u budućnost. Muzej postaje nova točka, „laboratorij“ koji omogućuje višestruke doživljaje.
Muzeji kao da nemaju granica otkako sve više šire mrežu digitalnih sadržaja na međunarodnoj i nacionalnim razinama. Središnje mjesto međunarodnoga umrežavanja jesu ICOM-ove stranice na kojem su objavljene smjernice uz obilježavanje – Vidi IMD 2021 - Communication Kit (.pdf). Ujedno ICOM poziva da muzeji objavljuju na engleskom jeziku informacije o svojim IMD - događanjima na njihovoj interaktivnoj mapi (Otvori WeMap).
U Hrvatskoj je Muzejski dokumentacijski centar inicijator i promotor manifestacije, pa je njegov web site mjesto umrežavanja kako site-ova hrvatskih muzeja tako i svih informacija uključujući i objave #MDM2021 događanja. Sa site-a možete preuzeti plakat preveden na hrvatski jezik - Plakat (Hr, pdf) i ICOM-ov tamplate plakata za njegovo osobno kreativno oblikovanje. Pozivaju se muzealci i publika da se uključe, a uratke dižu na društvene mreže - ICOM-ov tamplate plakata.
Molimo Vas proslijedite nam ispunjene obrasce o programima uz manifestaciju do 26. travnja 2021. na tcukrov@mdc.hr kako bismo ih objavili na mrežnim stranicama manifestacije. One će biti vidljive svim korisnicima Interneta, a prepoznat ćete ih po hashtagu #MDM2021. (Tončika Cukrov)
Leterman,1983., foto Darko Bavoljak. Izvor: MSU
Retrospektiva Ratka Petrića u MSU – kritička oštrica hrvatske umjetnosti
U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti prošli je tjedan otvorena velika retrospektivna izložba kipara Ratka Petrića Baciti istinu u lice! organizirana u suradnji s Narodnim muzejom Zadar. Njome je po prvi put javnosti predstavljano cjelokupno Petrićevo staralaštvo. Pored kiparskog opusa, dati su kritički pregledi i na do sada manje obrađivana područja Petrićeve umjetničke karijere: njegove crteže, stripove i karikature, grafički dizajn te njegov aktivni angažman u kulturnom i društvenom životu kroz brojne inicijative i umjetničke akcije.
S tematskim postavom, izložba donosi 300-tinjak djela Ratka Petrića s pregledom njegovih umjetničkih ciklusa, a izložbu prati dvojezični katalog na 328 stranica. Autorica koncepta i kustosica izložbe, Nataša Ivančević, obradila je kiparsko stvaralaštvo R. Petrića, a autori ostalih dionica su prof. dr. sc. Frano Dulibić (karikatura, crtež, strip, grafika), doc. dr. sc. Lovorka Magaš Bilandžić (grafički dizajn), Koraljka Alavanja (javne skulpture i spomenici) te dr. sc. Snježana Pintarić (parkovi skulptura).
Ratko Petrić (Zadar, 1941. – Zagreb, 2010.) diplomirao je kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1966. godine u klasi Vanje Radauša. Bio je suradnik Majstorske radionice V. Radauša (1966. – 1969.), jedan od osnivača likovne grupe Biafra (1970. – 1978.) kao i Salona mladih (1968.). Održao je više od pedeset samostalnih izložbi te je izveo 49 skulptura i deset spomenika u javnom prostoru. Za svoj rad dobio je brojna priznanja među kojima se ističu nagrade na Salonu mladih u Zagrebu 1972. i 1973., nagrada na Biennalu mladih u Rijeci 1975., Vjesnikova nagrada Josip Račić za likovne umjetnosti 1977. i Velika nagrada 30. Zagrebačkog salona 1995. godine.
Pečat, 1973., foto Darko Bavoljak. Izvor: MSU
Ključ za shvaćanje Petrićeve karijere jest njegovo usmjerenje i vjernost figuraciji u vremenu kada su „na cijeni“ bile apstraktna i konceptualna umjetnost koje je on sam smatrao da su elitističke i nerazumljive prosječnom promatraču. Njegovi počeci u karikaturi koje objavljuje još kao gimnazijalac (nešto kasnije izlaže sa Zagrebačkom grupom karikaturista) i kritičko promišljanje stvarnosti utjecali su na njegov rad i u mediju kiparstva. Figurativni pristup omogućuje mu eksplicitnu kritiku vlastite sredine i društvenih pojava koje zamjećuje, ali ne prolazi bez otpora i neshvaćanja tadašnje kritike naklonjene apstraktnim formama.
Svoj puni autorski izraz Petrić ostvaruje u likovnoj grupi Biafra (1970. – 1978.) koja je dobila ime po napuštenom prostoru studentskog doma na Trgu žrtava fašizma u kojem je u lošim uvjetima ilegalno živio s ostalim umjetnicima-članovima grupe. Kao član grupe radi cikluse u kojima iznosi kritiku individualnog čovjeka i društva koje ga okružuje kao što su isprazno govorenje (Orator), birokratiziranost društva (Pečat), objektivizacija tijela i erotomanija (Abortus, Ritual, skulptura Bog Eros). Predviđa današnje vrijeme nadzornih kamera (ciklus Svevid i motiv oka) kao i automatizaciju i robotizaciju čovjeka (skulptura Automati). Svoj hommage grupi napravio je u djelu Portret likovne grupe Biafra (1981.)
Bitno za naglasiti jest da u Biafri otkriva poliester kojeg odabire kao simbol konzumerizma i potrošnosti, koji je pogodan za izradu velikih formata te mu omogućuje aplikaciju boje i raznih nekiparskih materijala (npr. koža, meso) s konačnim efektom „plastične nadrealnosti“. Nažalost, isti je materijal štetno utjecao na Petrićevo zdravlje koji je 1985. obolio od karcinoma štitnjače, što se također kao tema pojavljuje među njegovim radovima (Objed, Crno jaje).
Petrićeve figure su pojednostavljene i generičke, bez oznaka individualnosti, uz karikaturalno prenaglašene dijelove tijela (ambijentalna instalacija Ljuske). Inzistira na prikazu ružnog i mučnog pod cijenu izazivanja odbojnosti kod promatrača. Uz osudu totalitarizma (Životinjska farma prema djelu G. Orwella) ukazuje i na lažno domoljublje (Najstariji Cro-Cro iz ciklusa Kipleraj). Bavi se i temama konzumerizma i zagađenja (Boticelli – Petricelli i rađanje Venere), a posljednji veći ciklus Izložba (2007.) kritika je stanja u hrvatskoj umjetnosti.
Životinjska farma (po Orwellu), 1989., foto Darko Bavoljak. Izvor: MSU
Paralelno uz kiparstvo bavio se i grafičkim dizajnom – radio je plakate za izložbe Biafre i realizirao je brojna vrlo uspješna vizualna rješenja za različite institucije u sferi kulture i omladinskog tiska. Tipografija i ljubav prema slovima očituju se u čestom odabiru slova kao motiva ne samo u grafičkom dizajnu već i u skulpturi, crtežu i grafici (ciklus Leterman).
Važna dionica Petrićeva rada su i njegove javne i spomeničke skulpture, ali i inicijative uređenja i oplemenjivanja javnog prostora umjetnošću. Postavljanjem Petrićeve skulpture Kapi početkom 1990-ih započinje realizacija njegove ideje Aleja skulptura na Savskom nasipu u Zagrebu (do 2016. godine broji 12 postavljenih skulptura) predstavljene još 1985. na Zagrebačkom salonu zajedno s prijedlogom za arhitektonsko rješenje zgrade Muzeja moderne umjenosti koja bi povezala dvije obale Save. Djelovanjem Međunarodne kiparske kolonije koju je pokrenuo 1993. u Jakovlju ostvaruje Park skulptura Jakovlje sa 63 skulpture domaćih i stranih umjetnika. Desetak godina kasnije započinje postavljanje skulptura u vrtu obiteljske kuće u Zadru (Belafuža), danas zaštićeno kulturno dobro s 11 skulptura. Prema umjetnikovoj želji njegova obitelj pokrenula je s Gradom Zadrom inicijativu za otvaranje parka skulptura za javnosti.
Za kraj spomenimo i to da će za vrijeme trajanja izložbe MSU svakoga utorka u 18 sati organizirati stručno vodstvo za građanstvo, uz obaveznu najavu dva dana ranije s obzirom na ograničen broj mjesta. Popratni program uključuje brojne aktivnosti za djecu, mlade i obitelji kao i za socijalno ugrožene i marginalizirane društvene skupine. Autori pojedinih dionica izložbe održat će tematska predavanja, a bit će organiziran i razgovor s umjetnicom Jadrankom Fatur, suprugom Ratka Petrića. Točni termini održavanja svih programa bit će pravovremeno objavljeni na mrežnim stranicama MSU-a, u skladu s trenutnim epidemiološkim mjerama
Izložba Ratko Petrić: Baciti istinu u lice! ostaje otvorena do 23. svibnja 2021. nakon čega će u rujnu biti postavljena u Narodnom muzeju Zadar. (Ivona Marić)
Fotografirala: Ivona Marić
„Liber i mumija“ – knjiga o najpoznatijim spomenicima Arheološkoga muzeja
Krajem prošlog mjeseca u Galeriji Arheološkoga muzeja u Zagrebu predstavljena je monografija "Liber i mumija" posvećena najpoznatijim spomenicima Arheološkoga muzeja u Zagrebu - "Zagrebačkoj lanenoj knjizi" i "Zagrebačkoj mumiji".
Riječ je o novoj publikaciji tiskanoj na hrvatskom i engleskom jeziku koju je uredio muzejski savjetnik i voditelj Egipatske zbirke Arheološkoga muzeja Igor Uranić, dok tekstove potpisuje grupa autora s područja povijesti, lingvistike, radiologije i grafologije. Na 94 stranica predstavljeni su povijest i značenje najdužeg ikada pronađenog etruščanskog teksta, glavnog izvora znanja o etrurskoj fonologiji, morfologiji, sintaksi i semantici, kao i egipatske mumije na čijim je lanenim povojima tekst napisan. Oba eksponata stigla su u Zagreb 1868. godine u vrijeme formiranja nacionalnih institucija pod utjecajem Ilirskog pokreta i hrvatskog narodnog preporoda, kao dar iz oporuke Mihaela Barića, Hrvata koji je živio u Beču i bavio se prikupljanjem starina. Prema riječima urednika posljednja publikacija posvećena ovim vrijednim spomenicima izdana je 1986. godine kao posebno izdanje Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu čiji je urednik bio Ante Rendić-Miočević, te je bilo potrebno objaviti novu koja će, uz povijest i prezentaciju Zagrebačke lanene knjige i mumije, prikazati i sva znanstvena istraživanja koja su se dogodila u međuvremenu, osobito u 21. stoljeću.
Monografija je sadržajno podijeljena u tri cjeline - Povijest, Etrurski jezik i Nova istraživanja. Prvu cjelinu otvara tekst Igora Uranića "Liber i Mumija - atrakcija i enigma Arheološkoga muzeja u Zagrebu" koji govori o neobičnom putu kojim su ta dva spomenika došla u 19. stoljeću u Zagreb iz Beča. Sam rukopis došao je u središte pozornosti etruskologa i lingvista svijeta kada je 1892. u posjet zagrebačkoj Egipatskoj zbirci došao bečki egiptolog Jakob Krall koji je prvi zaključio da se ne radi o staroegipatskom već etrušćanskom rukopisu. Prema Uraniću, jedan od vjerojatnih scenarija jest da je njihova povezanost sasvim slučajna, odnosno rezultat ponovne upotrebe lanenog platna kao materijala za umatanje tijela, bez razumijevanja sadržaja i obrednog značenja knjige. Religiju, vjerovanja i hramove Etrušćana, civilizacije nastale na Apeninskom poluotoku prije Rimskog Carstva, obrađuje Kornelija A. Giunio u tekstu "Etruščani - podrijetlo i vjerovanja naroda zaogrnutoga misterijom (in brevis)".
Druga cjelina posvećena je etrurskome jeziku čije porijeklo predstavlja zagonetku još od antike. Ante Petrović u tekstu "Hipoteze o podrijetlu etrurskoga jezika" donosi pregled raznih hipoteza, ukazujući na srodnosti s drugim tirsenskim jezicima i određene morfološke podudarnosti između etrurskoga i indoeuropskih jezika, dok se Krstina Šekrst u "Lingvističkom opisu etrurskog jezika" bavi pismom, fonologijom, morfologijom, izvornim etrurskim riječima i utjecajem na latinski jezik. Treću cjelinu otvara "Grafička tehnologija Zagrebačke lanene knjige" autora Dorele Dujmušić, Damira Modrića i Vesne Džimbeg-Malčić, prva profesionalna analiza temeljnih parametara grafičke tehnologije Zagrebačke lanene knjige koja uključuje obradu prijeloma, tipografsku hijerarhiju i tipografiju. Zadnje poglavlje "X paleoradiologija" Mislava Čavke bavi se znanstvenim proučavanjem Zagrebačke mumije na temelju CT, MR i RTG snimaka, koje potvrđuju da se radi o odrasloj ženskoj osobi te otkrivaju brojne frakture rebara kao i luksaciju križne kosti prema naprijed, najvjerojatnije posljedicu brojnih postmortalnih manipulacija nastalih tijekom putovanja od Egipta do Austrije 1848. godine, odnosno kasnije tijekom puta od Austrije do Hrvatske. (Ivan Guberina)
Liber i mumija
Nakladnik: Arheološki muzej u Zagrebu
Za nakladnika: Sanjin Mihelić
Urednik: Igor Uranić
Tisak: Stega tisak, Zagreb
Recenzenti: Ivan Mirnik, Ivan Radman Livaja
Naklada: 500 primjeraka
ISBN 978-953-8143-34-2
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr