Jaki potresi magnituda 5.5 i 5.0 po Richteru koji su pogodili Zagreb i okolicu u nedjelju 22. ožujka ostavili su teške posljedice na arhitektonskoj baštini grada. Velika oštećenja zabilježena na brojnim kulturnim ustanovama, sakralnim spomenicima, a nastradali su i gotovo svi zagrebački muzeji i galerije smješteni u povijesnoj jezgri Zagreba.

Prijedlog Zakona o obnovi zgrada oštećenih u potresu na području Zagreba i okolice ostavlja mnoga pitanja otvorenima, građani, ali i ustanove, u nedostatku jasnih uputa krenuli su sami obnavljati svoje domove, nerijetko bez detaljnih stručnih pregleda i nužne provjere seizmičke stabilnosti objekata u kojima se nalaze dok stručne udruge arhitekata i povjesničara umjetnosti upozoravaju na opasnosti hitnih izmjena zakonodavnog okvira koje bi s namjerom ubrzavanja sanacije mogle dovesti do stihijske obnove i gubitka identiteta središta Zagreba.

O uzrocima nastalih šteta, seizmičkom osiguranju objekata koji imaju povijesnu, umjetničku ili urbanističku vrijednost i mogućim pristupima obnovi povijesne jezgre Zagreba razgovarali smo s teoretičarom i kritičarom arhitekture i dizajna Marojem Mrduljašem, predavačem na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, autorom postava arhitekture na izložbi Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost i jednim od suradnika izložbe Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980., otvorene u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku.

U nedavnim potresima koji su pogodili Zagreb nastradale su brojne građevine od kojih su neke prošle temeljitu obnovu. S obzirom da se uglavnom radi o višekatnicama zidanim od opeke čiju međukatnu konstrukciju nose drvene grede, smatrate li da se većim odazivom na obnovu i sanaciju donjogradskih pročelja koju je sufinancirao Grad Zagreb mogla izbjeći ovako velika šteta?

Sanacija pročelja ima malo veze s cjelovitom konstruktivnom stabilnošću i protu-potresnim svojstvima zgrade. Činjenica jest da su pročelja u potresu znatno stradala jer je većina dotrajala pa je došlo do oštećenja automobila. Da se potres desio tokom dana kada je više pješaka, moglo je biti i tragičnih situacija. Svjedočili smo situacijama gdje godinama na pločnicima stoje upozorenja da je opasno hodati ispod zgrada jer otpadaju dijelovi pročelja pa se to ipak nije saniralo, hodali smo pored njih na vlastiti rizik. No, popravak pročelja sam po sebi gotovo ništa ne znači u slučaju jačeg potresnog udara ako imamo situaciju izvana gladac iznutra jadac. Potrebno je cjelovito sagledavanje konstruktivnog sustava zgrade i kompletna sanacija na slabim mjestima.

Velika oštećenja vidljiva su na zabatnim zidovima. Koji je tome razlog?

Donji grad je čitav neusklađen u visini, jedna zgrada je viša od druge pa ima puno tih bočnih zidova koji „nisu ničiji“, često nisu niti žbukani i omiljena su mjesta intervencija akrobata-grafitera. Ti zabatni zidovi nisu konstruktivni, mnogi su slagani samo od jednog sloja opeke. Riječ o štednji tadašnjih graditelja koji, ako ćemo suditi po tom detalju, nisu ulagali u zgradu ni mrvicu više od najnužnijeg, a to dovodi u pitanje i općenito kvalitetu gradnje tada, čak i bez obzira na tada dostupne tehnologije. Naravno, postoje velike razlike od zgrade do zgrade.

Nastradale su mnoge kulturne ustanove, sakralni objekti i zaštićeni spomenici kulture. Nakon razornog potresa u Skoplju 1963. godine standardi gradnje znatno su pooštreni te u godinama koje slijede stupaju na snagu novi propisi o protupotresnoj gradnji. Geofizički odsjek na PMF-u napravio je još 1987. kartu seizmičkog hazarda za Hrvatsku, a od strane stručnjaka s Građevinskog fakulteta izrađene su i studije potresnog rizika za Zagreb. Zašto se ako smo znali na kakvom smo tlu nije vodilo više računa o suštinskoj obnovi objekata i statičkoj sigurnosti?

Teško mogu konkretno odgovoriti na to pitanje, na to bi bolje odgovorio netko tko dobro pozna institucionalne mehanizme, raspoložive fondove i načine njihovog alociranja. U vrijeme socijalizma kada je vlasništvo nad većinom stanovima i građevina bilo društveno i kada su velike kolektivne akcije bile barem nominalno moguće moglo bi se prozvati tadašnji sustav da nije poduzeo dovoljno ili gotovo ništa, bar koliko je meni poznato. Možemo reći da određene probleme baštinimo iz socijalizma, a pitanja odnosa privatnog i javnog se prelaskom u novi sustav postao je vrlo nejasan. Danas imamo situaciju u kojoj su stanari ujedno i vlasnici čitave zgrade. Zgrada u konstruktivnom smislu nije nakupina pojedinačnih stanova, ona je cjeloviti sustav. Zahvati rekonstrukcije i ojačanja zgrada su skupi i očekivalo bi se da se ponudi neki oblik subvencije i potpore koji može imati veze s procesom energetske obnove iako je i on problematičan. Tu inicijativu trebao je poduzeti Grad Zagreb. No, vidimo da je i uljepšavanje zgrada i obnova fasada bila prilično skandalozna, pisalo se o fantomskim skelama koje bi bile stavljene pa zatim skinute a da se ništa nije napravilo.

Možete li nam približiti kako bi izgledala protupotresna obnova jednog zagrebačkog muzeja građenog na kraju 19. stoljeća? Kako se uopće izvode seizmička pojačanja nosivih konstrukcija i o kakvom je vremenskom okviru riječ?

Kako nisam u praksi, ono što sam učio na fakultetu više, srećom, nije relevantno. Pojavio se dijapazon novih tehnika i materijala. Da jako pojednostavimo, fasciniraju me trake od karbonska ili staklenih vlakna koje poput selotejpa mogu ojačati konstruktivne dijelove zgrada pa u nekim situacijama nisu potrebna ubacivanja čeličnih profila ili raznih kopči koje ojačavaju zidove. Važno je da se radi čisto, da se ne „krpa“ nego da se rekonstrukcija shvati i provodi kao cjeloviti projekt koji je i arhitektonski i inženjerski, konstrukcije pa i nova ojačanja imaju i svoje prostorne i estetske konzekvence. Puno detalja poput stubišta, krovišta i sličnog traži minuciozni rad. Neke dijelove bilo bi potrebno obnoviti i faksimilno, no imamo li znalaca obrtnika na raspolaganju za takve obnove?

Što s muzejskim prostorima koji su pretrpjeli značajna oštećenja te su kvalificirani kao trajno neupotrebljivi? Koje bi prakse i pristupe u vezi s obnovom takvih objekata trebalo primijeniti u slučaju Zagreba?

Ja sam osobno za slobodniji pristup obnovi, no tu će biti puno polemika. Gledano kroz povijest, upravo su katastrofe: potresi, poplave, požari i ratna razaranja bile prilike za nove početke, za novine, za istraživanja. Grad je živi organizam koji se stalno mijenja, kojeg ne treba zamrznuti u povijesti. Pogledajte kako je Plečnik dogradio Hradčane u Pragu, ili u novije vrijeme Zumthorovu dogradnju Muzeja Kolumba u Koelnu. To su maestralni primjeri supostojanja različitih povijesnih slojeva. Naravno, morate imati vrhunske arhitekte za takvo dostignuće. U umješnoj interpretaciji, moglo bi se naći načina da se zadrži nešto od elemenata povijesti, no da se stvore nove kvalitete.

Stara dubrovačka jezgra znatno je oštećena u potresu koji je 1979. godine pogodio Crnu Goru nakon čega je osnovan Zavod za obnovu Dubrovnika te je 1980. donesen Zakon o obnovi Dubrovnika. Smatrate li da bi iz dubrovačkog slučaja trebalo izvući smjernice za obnovu donjogradske jezgre Zagreba?

Obnova Dubrovnika sigurno je iznjedrila vrijedna znanja, no od tada je prošlo i dosta vremena, na raspolaganju su nove tehnologije i Dubrovnik i Donji grad nisu baš sasvim usporedivi, u Donjem gradu ima više prostora za novine.

Slovenci su sredstvima iz fondova EU financirali obnovu Narodne galerije u Ljubljani. Zgrada je ojačana statički, dobila je protupotresnu i protupožarnu zaštitu. Postoje li u Hrvatskoj slični primjeri obnove spomeničke baštine?

U novije vrijeme rekonstruirano je više muzeja. Spomenut ću samo kako je u Zadru vrlo zanimljivo rekonstruirana Kneževa palača koja uključuje i muzejski prostor, upravo traju radovi na reprezentativnoj zgradi Šećerane u Rijeci koja će uskoro postati Muzej Grada. Postoje iskustva i odista vrijedni primjeri, postoji znanje.

Mnogi poznati svjetski muzeji prošli su kroz temeljitu rekonstrukciju ili su, nakon što su srušeni građeni ispočetka, poput nagrađivanog Chipperfieldovog Neues Museuma u Berlinu. U Veneciji imamo rekonstrukciju umjetničkog muzeja Punta Della Dogana koju je radio Tadao Ando, a koju mnogi smatraju jednom od najzanimljivijih arhitektonskih intervencija u laguni u posljednjih par desetljeća. Koji su po vama kvalitetni primjeri obnove ili rekonstrukcije muzeja u svijetu, a koji su relevantni za hrvatski kontekst?

Chipperfieldov Neues Museum je potpuno promijenio paradigmu obnove. Na zgradi su namjerno zadržana stara oštećenja još iz Drugog svjetskog rata kako bi se zadržali svi tragovi povijesti zgrade. Također, ubačeni su sasvim novi elementi poput impresivnog stubišta, što bi teško prošlo u Hrvatskoj, a zgradi je donijelo sasvim novu prostornu kvalitetu. Punta della Dogana, ali i Palazzo Grassi, u kojem su nove intervencije manje vidljive također su odlični primjeri kako se najveće poštovanje prema povijesti iskazuje kada je se ne bojimo, kada nismo snishodljivi, kada je povijest partner, a ne gospodar.

Pojedini objekti teško su nastradali u ovom potresu. Je li po vašem mišljenju opravdan strah pojedinih stručnjaka da bi se u slučaju da rušenja nekih objekata budu nužna suvremenim arhitektonskim intervencijama u povijesnoj jezgri Zagreba narušio identitet Donjeg grada?

U Donjem gradu kao važan njegovoga identiteta prepoznaje se njegova razbarušenost: različite visine zgrada, neusklađenosti u blokovskoj strukturi. No, ima dosta substandardnih zgrada koje bi ionako trebalo srušiti. To su neugledne potleušice, neke su i već toliko propale da su neobnovljive, no čudom su izdržale i ovaj potres. Ima i solidnijih zgrada koje ni po čemu nisu bitne i ne zaslužuju faksimilsku obnovu, ali čini se da i nema toliko oštećenih zgrada da bi to došlo do kompletnog uklanjanja.

No, prije nego što se krene u točkastu, pojedinačnu obnovu treba nam jasna vizija Donjega grada, neka vrsta urbanističke studije koja će jasno usmjeriti razvoj, povezati Donji grad u cjelinu. Donji grad danas nije funkcionalna cjelina nego kaos, unutarnja dvorišta su očajna, promet ne funkcionira, biciklisti su diskriminirani. Razgovarati o fasadama u takvim okolnostima je izlišno.

I na kraju, na koji način pristupiti obnovi koja će kvalitetno odgovoriti na povijesni kontekst, poboljšati sigurnost i kvalitetu života u povijesnoj jezgri Zagreba, a da istovremeno odražava potrebe suvremenog razvoja grada?

Nedostaju urbanističke studije i detaljniji urbanistički planovi, a koji bi bili utemeljeni u interdisciplinarnom pristupu. Razvoj grada se usmjerava i kontrolira GUP-om koji ima „nisku rezoluciju“, on nema finoću kojom se zbilja može projektirati grad. Po recentnim realizacijama u Donjem gradu i okolnim zonama vidljivo je da se sve rješava od parcele do parcele, sukladno pojedinačnim interesima. Kao što sam već napomenuo, ne treba precjenjivati „povijesni kontekst“, presudan je kontekst sadašnjosti i budućnosti: kakav grad nam je potreban danas? Kakav grad će zadovoljiti potrebe budućih generacija?

(razgovarao Ivan Guberina)

Muzeji diljem svijeta su svoju djelatnost za vrijeme pandemije koronavirusa uskladili s mjerama suzbijanja širenja zaraze, preselivši se iz fizičkih u sigurnije virtualne prostore zahvaljujući digitalnoj tehnologiji i društvenim mrežama. Unatoč tomu, neki su muzeji potaknuti svojom misijom i vizijom osjetili dužnost nastavljanja prikupljačke djelatnosti, koliko god je ona u ovom trenutku ograničena mjerama socijalnog distanciranja.

Tako The New York Times donosi priču o nekolicini muzeja koji na lokalnom području na kojem djeluju pokušavaju zabilježiti trenutak i utjecaj pandemije koronavirusa na odvijanje života, prikupljajući digitalna svjedočanstva građana o tome kako se nose s posljedicama pandemije. Tako kustosi Nacionalnog muzeja Finske fotografiraju policiju u trenutku postavljanja cestovnih blokada radi zatvaranja regije najpogođenije virusom korone kako bi važan trenutak iz njihove sadašnjosti bio zastupljen u muzejskom fundusu. A samo dva tjedna prije zatvaranja zemlje vodili su intervjue licem u lice s građanima o tome kako je kriza utjecala na restorane i o zatvaranju helsinške luke. Vesthimmerland Museum u danskom gradiću Aarsu uputio je poziv građanima da podijele kako se nose s potpuno drugačijim životom na poslu i kod kuće te da šalju fotografije svoje nove svakodnevice, s nadom da kada uvjeti to budu dopuštali pošalju i fizičke predmete kao svjedoke trenutka. Osim prikupljanja priča građana, kustosi također fotografiraju zatvorene dućane i prazne ulice kako bi sačuvala vjerna slika sadašnjosti – vremenska kapsula za buduće generacije.

S tim u svezi, autor istog članka osvrće se na strategiju „brzog odgovora“ (“rapid response collecting“) u prikupljanju muzejske građe kojeg je Victoria & Albert Museum uveo u svoju politiku sakupljanja 2014. godine. Za razliku od uobičajene strategije prikupljanja kojom su obuhvaćeni predmeti koji su već zaslužili svoje mjesto u povijesti, ova strategija usmjerena je na prikupljanje predmeta sveprisutnih u svakodnevici. Radi se o predmetima koji se možda čine efemerni iz današnje perspektive, no uloga kustosa je da „nanjuši“ njihovu potencijalnu muzealnost te pravovremeno odreagira s obzirom na brz izlazak iz uporabe. U članku su također spominju američki muzeji čiji kustosi skupljaju građu dokumentirajući trenutke rasnih nemira ili lokacije pohoda masovnih ubojica. Nešto bliže, Museum of London vodio je projekt Brexit Talks kako bi zabilježio ključni povijesni trenutak u životu svojih sugrađana. Svima zajedničko - muzeji na poprištu zbivanja, kao jedni od rijetkih vjerodostojnih izvora informacija, bilježe povijest u stvarnome vremenu.

Potaknuti ovim člankom malo smo „proguglali“ internet u potrazi za muzejima koji temu pandemije koronavirusa i njen izravni utjecaj na društvo pokušavaju inkorporirati u svoj fundus. U Njemačkoj Historisches Museum Frankfurt započeo je prikupljanje građe, pod motom „kako ćemo se prisjećati doba epidemije koronavirusa“. Muzej je objavio poziv za prikupljanje slika, tekstova, audio i video zapisa, fotografija, predmeta, priča koje građani mogu podijeliti putem e-pošte ili sami uploadati u već postojeću online bazu podataka o svakodnevnom životu u Frankfutu (Stadtlabor Digital). Muzej grada Beča isto je tako započeo projekt prikupljanja digitalnih svjedočanstava kako bi buduće generacije Bečana znale što je kriza prouzrokovana koronom značila za taj grad. Zanimljivo, poziv za prikupljanje je osim na njemačkom objavljen i na 17 drugih jezika, među kojima i na tzv. BKS-jeziku (bosansko-hrvatsko-srpski).

Izvor: Wien Museum

U našem bližem susjedstvu Muzej novejše zgodovine Slovenije poziva građane da postanu „terenski povjesničari od kuće“ i šalju svoje priče, fotografije predmeta koji predstavljaju njihov novi osobni ili profesionalni život tijekom izolacije kako bi dokumentirao na koji je način pandemija koronavirusa obilježila Sloveniju. Međutim, to nije jedini slovenski muzej koji arhivira priče iz života u doba korone. Slovenski etnografski muzej (SEM) – „muzej o ljudima i za ljude“ – pozivao je svoje online posjetitelje da pošalju viceve o koroni jer je, kako kažu, smijeh više od pola zdravlja. Naravno, interesantni s etnološko-antropološkog gledišta i u skladu s prvoaprilskim raspoloženjem, vicevi se redovito objavljuju na stranici muzeja. Osim toga, SEM je pokrenuo još jedan projekt „KDO SEM v času pandemije?” („Tko sam u trenutku pandemije“) radi prikupljanja razmišljanja, stihova i priča pojedinaca, posebice mladih i osoba starije životne dobi, „iz vremena kada smo u borbi za zdravlje ostali sami i kod kuće“. Pitanja koja kustosi postavljaju svojim budućim kazivačima duboko su egzistencijalistička, ako ne i dirljiva pa ih možda zato vrijedi prenijeti u cijelosti: „Što i kome najviše nedostajem tijekom pandemije? Što radim novo i drugačije? Što sam stekao? Što sam izgubio? Je li se promijenio moj svjetonazor? Što će biti drugačije u mom životu nakon pandemije?“

Mogu li se hrvatski muzeji nadahnuti ovim primjerima? Ovdje spomenuti samo su neki od muzeja koji prepoznaju traumatičnost reza na tkivu svakodnevice kojeg je prouzročilo globalno širenje koronavirusa i koji predosjećaju da će životi generacija koje su proživjele i preživjele pandemiju ostati zauvijek obilježeni, podijeljeni na prije i poslije korone. A to je priča koju vrijedi zabilježiti. (Ivona Marić)

Prevencijom širenja zaraze virusom COVID-19, virtualno promoviramo nedavno objavljenu knjigu Vječne vode – život i ljepota, priređene povodom predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije.

Knjiga je rezultat inicijative kojom se nastojalo predstaviti hrvatsku baštinu, prema riječima ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek u njezinom uvodnom slovu, u obliku – svojevrsnog imaginarija kojim bi se kroz vrijeme dao prikaz kulturne baštine u svojoj njezinoj punini, raznolikosti i jedinstvenosti... Namjera je bila istaknuti glavne teme i dosege hrvatske prirodne i kulturne, materijalne i nematerijalne baštine. Sagledavajući tu baštinu na jednom mjestu, pratimo njezine specifičnosti u nacionalnom kontekstu, no jednako tako slijedimo tragove i poveznice s univerzalnim i europskim povijesnim naslijeđem (str. 5.)

Skupina renomiranih stručnjaka napravila je izbor stotinjak izabranih spomenika pokretne i nepokretne, materijalne i nematerijalne kulturne baštine, popratila ih tekstovima ujednačene veličine usporedno na hrvatskome i engleskom jeziku te vrsnim fotografijama.

Knjigu je objavio Hrvatski restauratorski zavod pod naslovom Vječne vode – život i ljepota: hrvatski udio u europskoj baštini jer, kako je u „Uvodnoj riječi“ navedeno: Uz rijeke, jezera i mora čovjek je ostavljao biljege svojega postojanja, svoje vještine i svoje umjetnosti. Spoj onoga što je stvorila priroda i onoga što su ostavile nebrojene generacije u težnji za boljim i sigurnijim životom tvori našu baštinu. Baštinu o kojoj smo se dužni brinuti, kako bismo je predali onima koji dolaze poslije nas: zaštićenu prirodu, očuvane spomenike, živu tradiciju. (str. 6.)

Sadržaj knjige predstavljen je unutar pet poglavlja naslovljenih prema pet hrvatskih regija okruženih rijekama i morem, jer: Na tim vječitim vodama smjenjivale su se kulture i civilizacije koje su ostavile tragove materijalne i nematerijalne baštine, prepoznate i kao važan udio u ukupnom europskom naslijeđu (iz Uvodna riječ).

Fotografirao: Ljubo Gamulin

U prvom su poglavlju Sava – Mura – Drava – Dunav predstavljeni neki od spomenika nematerijalne baštine upisani na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva kao što su Kraljice ili ljelje iz slavonskog sela Gorjani – djevojke koje uz pjesmu i ples na blagdan Duhova pohode seoska domaćinstva te bećarac – popularni vokalno-instrumentalni izričaj Slavonije, dinamičnih stihova veselog tona i nerijetko lascivnih alegorija. Uz Barokni grad Varaždin ili Dvor Trakošćan u katalogu su i spomenici graditeljske baštine koji su kroz povijest rušeni i ranjavani, ali i obnavljani poput kompleksa dvorca Eltz u Vukovaru, izgrađenog sredinom 18. st., razorenog tijekom Domovinskoga rata te s novim obnovljenim Muzejem otvorenim u punom sjaju 2003. godine, ali i graditeljske ljepotice koje su stradale najnovijim potresom 22. ožujka u gradu Zagrebu – zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice iz 1913.g. u kojoj se danas nalazi Hrvatski državni arhiv (Hram znanja i secesije), Groblje Mirogoj – jedno od monumentalnih grobalja 19. st. na području srednje Europe te zagrebačka katedrala koja je kroz povijest pretrpjela požare, ratove, potrese.

Uz spomenik Kameni cvijet (1966.) Bogdana Bogdanovića na mjestu koncentracijskog logora iz Drugoga svjetskog rata u Jasenovcu, predstavljeni su i pojedini opusi likovne umjetnosti kao što su: Hlebinska škola, slikarska škola koju je 1929. pokrenuo Krsto Hegedušić, meandri Julija Knifera (Tisuću varijacija antislike), slikarstvo Naste Rojc, jedne od „najosebujnijih figura u hrvatskoj umjetnosti prve polovice 20. stoljeća“ (Umjetnošću za jednakost) kao i fotografski opus Toše Dabca (Ljudi s ulice).

Iz bogatog arheološkog naslijeđa izdvojeni su i Ljevači europske civilizacije – Vučedolska kultura i Vučedolska golubica (jarebica) kao „jedan od suvremenih simbola hrvatskoga identiteta“.

Među izabranim spomenicima kulturne baštine u hrvatskoj regiji omeđenoj rijekama Kupom, Koranom, Dobrom, Mrežnicom i Unom, u drugom su poglavlju knjige predstavljeni i: Karlovac (Grad u zvijezdi), Hidroelektrana – „Munjara“ u Ozlju iz 1908. godine (Snaga vode), naselje Rastoke (Život na srebrnim barijerama), industrijska baština grada Siska (Put kulture željeza), arheološko nalazište Bojna – Brekinjova Kosa i ranosrednjovjekovni nalazi iz najranije hrvatske povijesti od 7. do 9. stoljeća (Knez iz bojne), Spomen-obilježje Slomljeni pejsaž, memorija na fotografa i snimatelja Gordana Lederera na mjestu njegove pogibije od snajperskoga metka 1991. godine.

Katalog reprezentativnih baštinski spomenika u trećem poglavlju Mirna – Raša – Rječina – Kvarner uz Pulsku arenu iz 1. stoljeća, šestu po veličini među sačuvanima u svijetu te Eufrazijanu – episkopalni kompleks u Poreču s jednom od najbolje sačuvanih ranokršćanskih katedrala u svijetu, opisuje i graditeljske spomenike novijega doba među kojima je i industrijska baština grada Rijeke (Luka različitosti) kao i džamija Dušana Džamonje „osebujno djelo snažne kompozicijske geste“ (Arhitektura kao skulptura). Uz najduži glagoljički natpis uklesan u kamenu – Bašćansku ploču, katalog predstavlja i fenomen istarskih fresaka te 44 paleolitičke slikarije starije od 50.000 godina u Romualdovoj pećini na južnim obroncima Limskoga kanala. Uz zvončare iz Kastavštine odjevene u ovčja runa koji opasani zvonima u pokladno doba rastjeruju zimu, predstavljeno je i Umijeće suhozidne gradnje raznih konstrukcija od kamen, bez vezivnoga materijala. Među navedenima je i muzejska baština Ekomuzej Batana kao i Apoksiomen, brončani kip s morskoga dna.

Hrvatska regija omeđena rijekama Gackom, Zrmanjom i Krkom, u četvrtome poglavlju knjige Gacka – Zrmanja – Krka – sjeverna Dalmacija, predstavljena je Nacionalnim parkom Plitvička jezera i Nacionalnim parkom Kornati s 89 otoka, otočića i hridi te izvorno očuvani šumski krajolici (Bukove šume) Nacionalnoga parka sjeverni Velebit i Nacionalnoga parka Paklenica. Među zastupljenim spomenicima sakralne baštine su i crkva sv. Spasa iz 9. st. na izvoru rijeke Cetine (Crkva na izvoru rijeke), crkva sv. Nikole iz 12. st. u blizini Nina (Srednjovjekovne kamene minijature), manastir Krka u kanjonu rijeke Krke te crkva i samostan na otočiću Visovac na Visovačkom jezeru (Duhovnost na modroj rijeci).

Fotografirao: Ljubo Gamulin

Izdvojena je i baština upisana na UNESCO-ovoj listi nematerijalne baštine među kojom je i glazbeni izričaj ojkanje i ples bez glazbene pratnje Nijemo kolo stanovnika Dalmatinske zagore, viteški turnir Sinjska alka, koji se u Sinju održava od 18. st. U bogatstvu umjetničke baštine je i opus kipara i arhitekta Ivana Meštrovića (Herojski govor tijela).

Fotografirala: Petra Slobodnjak

Iz opsežnoga kataloga kulturne baštine u petome poglavlju Cetina – Neretva – srednja i južna Dalmacija izdvajamo samo neke. To su renesansni ljetnikovci dubrovačkoga područja (Užitak ladanja), stara jezgra grada Dubrovnika na grebenu podno brda Srđ (Grad i Republika), „jedno od najznačajnijih djela kasnoantičke arhitekture u svijetu“ (Dioklecijanova palača), starogradsko polje na otoku Hvaru s antičkim katastrom (Tragovi grčkih kolonista), jedinstveni kameni nadgrobni spomenici – stećci (Zaštitnici vječnog mira), pustinjački samostan u špilji na strmini otoka Brača (Kamena pustinja), pozlaćene vratnice Andrije Buvine na katedrali sv. Dujma u Splitu iz 13. st. (Vratnice majstora Buvine), stadion Borisa Magaša u Splitu iz 1979. (Poljudska ljepotica), ekološki, klimatski, povijesni i kulturni čimbenici Mediterana povezanih s proizvodnjom hrane (Mediteranska prehrana).

Ljubitelji mirisa svježe otisnutih knjiga s tragovima tiskarske boje koja ostaje na prstima, knjigu će za sada moći prelistati samo u njezinome elektroničkome obliku te pogledati njezin video-prikaz.

Knjiga koja poput vode snaži duh, obnavlja snagu i hrani ljubav prema kulturnoj baštini, jedan je od onih koje preporučujemo za čitanje – od doma. (Snježana Radovanlija Mileusnić)

Vječne vode: život i ljepota. Hrvatski udio u europskoj baštini = Eternal Waters:
Life & Beauty. The Croatian Contribution to the European Heritage
Izdavač: Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb, 2020.
Urednici: Tajana Pleše, Neven Budak, Maja Kocijan, Joško Belamarić, Nevena
Tudor Perković, Davor Trupković
Prijevod na engleski jezik: Barbara Smith Demo, Boutique Lingua
Tekstovi: skupina autora
Fotografije: skupina autora
208 str., ilustr. u boji

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivan Guberina Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr