HR | EN
  • Povećaj prikaz
  • Smanji prikaz
  • Promjena kontrasta
  • Sivi tonovi
  • Promjena fonta
  • Vrati izvorno
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Europa i Covid – izostanak jasnih kriterija za zatvaranje muzeja

Dok veliki dio europskih zemalja u strahu od trećeg vala pandemije najavljuje strože mjere i nova zatvaranja iz Njemačke nam je, nakon iznenađujućeg obrata, stigla jedna lijepa vijest – njemački muzeji, uz pridržavanje epidemioloških mjera, od jučer ponovno mogu otvoriti svoja vrata.

Prije samo tjedan dana situacija je bila puno manje optimistična, a otvaranje muzeja prije početka ljeta nije se činilo izglednim. Naime, unatoč tome što je Njemačka u odnosu na ostatak Europe imala relativno niske stope reprodukcije virusa i sedmodnevne incidencije, protekla četiri mjeseca na snazi su bile oštre mjere koje su podrazumijevale zatvaranje svih neesencijalnih trgovina, kafića i restorana, škola, muzeja, knjižnica, kazališta i drugih ustanova u kulturi. Loš početak kampanje cijepljenja i izostanak plana za kraj lockdowna doveo je do rastuće kritike rada vlade u Berlinu kao i sve veću sumnju u dvojbenost određenih epidemioloških mjera. Tako je krajem prošlog mjeseca stigla oštra reakcija Europske mreže muzejskih organizacija (NEMO) sa središtem u Berlinu, koja je u svojoj izjavi pozvala donositelje odluka na svim razinama da što prije otvore sve muzeje u Europi, ustvrdivši kako do sada niti jedan muzej nije bio identificiran kao žarište širenja virusa.

NEMO smatra da su političari zanemarili potencijal baštinskih institucija u oživljavanju urbanog života i pomaganju ljudima da što lakše prebrode period „novog normalnog", podsjetivši kako su mnogi muzeji u vrijeme krize svojim korisnicima pružili sigurno utočište u kojemu su se mogli povezati jedni s drugima i podijeliti svoja iskustva, pomažući im da se lakše nose s emotivnim izazovima protekle godine. Naglašena je važna uloga muzeja u socijalnoj koheziji kao mjesta gdje svi članovi društva mogu uživati u umjetnosti i kulturi, sudjelovati u demokratskoj debati i razmjenjivati različite poglede na svijet. Presudnom smatraju financijsku potporu sektoru koja će omogućiti očuvanje radnih mjesta, jačanje digitalne pismenosti i povećanje fleksibilnosti radnih struktura. To će omogućiti muzejima da uspješno nastave, u suradnji obrazovnim ustanovama i organizacijama civilnog društva, provoditi svoju misiju kao institucije koje „radeći u službi društva i njegova razvoja omogućavaju kvalitetnu edukaciju dostupnu svima i pružaju stimulativno okruženje u kojem djeca uče kroz zabavu.“

Kad je nedugo nakon toga u njemačke medije procurio plan kancelarke Angele Merkel za otvaranje gospodarstva činilo se da NEMO-ovi apeli nisu imali većeg utjecaja na odluke političara. Na online konferenciji s članovima konzervativne parlamentarne skupine CDU/CSU izjavila je da popuštanje restrikcija mora ići „oprezno i postupno“ u tri faze, pri čemu je otvaranje muzeja predviđeno tek u posljednjoj fazi kada epidemiološka situacija bude najpovoljnija. Bila je to dvojbena odluka koja je izazvala veliko nezadovoljstvo u kulturnom sektoru, posebice jer su u to vrijeme objavljeni rezultati istraživanja Tehničkog sveučilišta u Berlinu koje je analiziralo rizik od širenja korona virusa aerosolima u javnim prostorima. Kalkulacija rizika širenja virusa u obzir je uzela različite parametre kao što su higijenski protokoli, mjere distanciranja, vrste aktivnosti i dužina boravka u prostoru, a najsigurnijim su se pokazali upravo muzeji, kazališta i opere.

Kada se činilo da je najcrnji scenarij neizbježan i da će muzeji, kao i u Britaniji, najmanje do svibnja egzistirati samo u virtualnom prostoru, prošli je tjedan došlo do iznenadnog obrata. Kancelarka je, očito pod snažnim pritiskom javnosti i opozicije, odustala od prvotnog plana i najavila „prijelaz u novu fazu“ u kojoj bi ovisno o sedmodnevnoj incidenciji zaraze bio dopušten rad terasama restorana i kafića, cvjećarnicama i knjižarama, ali i muzejima, galerijama i spomen-područjima, pri čemu bi „kočnica za nuždu“ bio prag od 100 slučajeva zaraze na 100.000 stanovnika. Bez obzira na povoljan ishod teško je ne primijetiti izostanak jasnih epidemioloških kriterija, koji ne ostavljaju prostora za različite interpretacije, na temelju kojih se donose odluke s dalekosežnim posljedicama za budućnost baštinskog sektora. Na koncu ostaje i otvoreno pitanje koliko je opravdano zatvaranje muzeja u drugim europskim zemljama koje imaju sličnu epidemiološku situaciju, prije svega u Francuskoj, Nizozemskoj, Mađarskoj i Velikoj Britaniji. Posebice ako se uzme u obzir činjenica da su muzeji, još nakon prvog vala, počeli veoma uspješno provoditi sveobuhvatne epidemiološke mjere kao što su online kupovina karata, fiksni vremenski termini obilaska, vodstva putem aplikacija za pametne telefone i signalizacije kretanja koja onemogućavaju mimoilaženje većih grupa ljudi, što ih čini jednim od najsigurnijih javnih prostora. (Ivan Guberina)


 

Izložba Art and Healing: In the Moment , 17. lipnja – 29. srpnja 2018., Minneapolis Institute of Art. Fotografija © Minneapolis Institute of Art

“Emotions and Learning in Museums” – uloga emocija u muzejima 21. stoljeća

Iako smo navikli muzeje promatrati kao mjesta učenja i objekt(iv)no utemeljenog znanja, vjerojatno ćemo se lako sjetiti svoje euforije pred izvanrednim umjetničkim djelom ili oduševljenja kao u malog djeteta pred replikom nekog prahistorijskog kostura. Dok iza samog umjetničkog djela često stoji svjesna autorova namjera izazivanja emocija u promatrača, sada i muzeji sve češće promišljaju ne samo o znanju kojeg žele prenijeti već i o „emotivnom putovanju“ na koje vode svoje posjetitelje.

Za istraživanje uloge emocija i empatije u muzeju od sada se možemo referirati na publikaciju Emotions and Learning in Museums. A NEMO Report by LEM – The Learning Museum Working Group. Nedavno objavljena na stranicama Mreže europskih muzeja (NEMO), posljednja je to u nizu publikacija NEMO-ove radne grupe LEM koja je započela je s radom 2014. godine, a bavi se temama vezanima uz muzejsku edukaciju, razvoj publike i cjeloživotno učenje. O jednoj od njihovih prethodnih publikacija, NL faktor – putovanje kroz obrazovni svijet nizozemskih muzeja, također smo ranije pisali.

Publikacija donosi deset priloga s istraživanjima i primjerima proizašlim iz dviju inicijativa. Jedna je serija radionica MuseiEmotivi koje se održavaju u Italiji još od 2016. godine, organizirane na inicijativu Centra za medijsku integraciju i komunikaciju, MICC, Sveučilišta u Firenci. Druga je međunarodna konferencija Connected Audience – točnije, njeno treće izdanje održano u Berlinu 2019. godine i posvećeno temi The Role of Emotions in Audience Engagement.

Kad je riječ o ulozi emocija u posjećivanju muzeja, svaki aspekt muzejskog iskustva započinje i završava emocijama. Prema Johnu Falku iz Instituta za inovacije u učenju u SAD-u, da bi se osoba odlučila posjetiti muzej, morala je tijekom svog života naučiti da muzeji mogu zadovoljiti jednu ili više njenih potreba. Osjećaji nas potiču da se odlučimo za posjet muzeju, a naše zadovoljstvo uvjetuje budući posjet kao i to da ćemo svoje pozitivno iskustvo prenijeti drugima.

Kod planiranja emocija u muzeju, čime se bavi Tom Owen, potpredsjednik tvrtke PGAV Destinations (SAD), muzeji bi trebali na prvo mjesto staviti gostoljubivost i iskazivanja dobrodošlice svojim posjetiteljima. Posebice je to bitno za posjetitelje koji prvi puta dolaze. „Odmjeravanje“ muzeja kod novih posjetitelja počinje već na dolasku, stoga Owen to iskustvo ističe kao veoma bitno, kao uostalom i iskustvo odlaska – posljednjeg stvorenog dojma. Prema hijerarhiji potreba, temeljne potrebe muzejskog posjetitelja su sigurnost, udobnost i razumijevanje. Tek po njihovom zadovoljavanju može se preći na „više“ ciljeve.

Mogu li digitalne tehnologije utjecati na emocionalno i intelektualno iskustvo posjetitelja te doprinijeti stvaranju emocija, pitanje je kojim govori Alberto del Bimbo, osnivač i ravnatelj Centra za nove medije i kulturnu baštinu, NEMECH, Sveučilišta u Firenci. Mobilni i senzorni uređaji mogli bi prepoznati emotivno stanje posjetitelja koji stoji pred izloškom i trenutačno pružiti odgovarajuću informaciju što bi doprinijelo intelektualno i emocionalno cjelovitijem iskustvu posjeta. Veća personalizacija posjeta uvođenjem nadzornog sistema koji bi mogao detektirati predmete koji su nam od interesa motreći našu reakciju, sa sobom ipak povlači pitanje narušavanja prava na privatnost.

Zato je dobar storytelling tradicionalan recept za emotivni angažman publike, o čemu piše Antonia Silvaggi. Prema znanstvenim istraživanjima ljudski um je oblikovan za priču kako bi ga ona zauzvrat mogla oblikovati. Za razliku od bombardiranja informacijama, dobra priča pomaže u zadržavanju pažnje slušača, čak štoviše potiče otpuštanje oksitocina, hormona ljubavi. Silvaggi donosi primjer Muzeja District Six u Cape Townu (JAR). Muzej je posvećen zajednici i stanovnicima iz tog okruga čiji su domovi uništeni za vrijeme Apartheida. Njihovi autentični predmeti sada su izloženi u muzeju, a svaki vodič-storyteller pomoću predmeta priča svoju osobnu priču ili priču osobe koju je poznavao. Reakcije muzejskih posjetitelja znaju biti veoma intenzivne iz čega Silvaggi zaključuje da vrijednost muzeja ne počiva isključivo na vrijednosti zbirke koju posjeduje već i na vrijednosti odnosa koje muzej može uspostaviti sa svojim posjetiteljima.

Karleen V. Gardner voditeljica je Centra za empatiju i vizualne umjetnosti osnovanog 2017. godine u sklopu Instituta za umjetnost u Minneapolisu (Mia) u SAD-u s ciljem jačanja građanskog angažmana svojih posjetitelja i razvoja empatije korištenjem umjetničkih djela iz vlastitog fundusa. Mia je 2018. godine organizirala izložbu Art and Healing: In the Moment na kojoj su bili izloženi radovi lokalnih umjetnika nastali kao odgovor na ubojstvo Philanda Castilea, Afroamerikanca kojega je upucao policijski službenik nakon što ga je zaustavio u vožnji. Radovi su bili poklon Castileovoj obitelji, koja ih je odlučila predstaviti široj javnosti kako bi pokrenula dijalog o rasnoj nepravdi i pomogla ljudima da vide kako je to biti osoba crne rase u Americi. Reakcije na izložbu su bile iznimno snažne i emotivne pa je za posjetitelje bio predviđen „mirni kutak“ – tiho mjesto kako bi mogli promisliti o onome što su vidjeli.

Izazivanje emocionalne reakcije kod posjetitelja u povijesnim muzejima često proizlazi iz moralnih, etičkih ili političkih razloga, smatra Sheila Watson, izvanredna profesorica na Muzejskim studijima Sveučilišta u Leicesteru (UK). U predstavljanju teških i mučnih tema iz povijesti, muzeji bi osim empatije i sažaljenja prema žrtvama nepravde, trebali također preispitati motive počinitelja. Kada je riječ o predstavljanju tema koje govore o genocidu ili autoritativnim režimima važno je, bez umanjivanja patnje žrtve, ipak pokušati razumjeti zašto su toliki ljudi radili okrutna djela ili pasivno gledali u drugu stranu dok su se ona provodila. Kao dobar primjer istaknula je Muzej otpora (Verzetsmuseum) u Amsterdamu u kojem su ispričane priče kako onih koji su pružali otpor nacističkom režimu, ali i onih koji su iz različitih pobuda s njime surađivali.

Svi ovi primjeri ilustriraju pojam „empatičnog muzeja“ koji se spominje u uvodu Margherite Sani, kao i uključivanje empatije u nove muzejske trendove za što se zalaže Centar za budućnost muzeja pri Američkom muzejskom savezu (AAM). Muzej bi kroz svoje djelovanje trebao pomoći premostiti manjak empatije kao „organizacija usmjerena na ljude i institucija s jasnom vizijom svoje uloge u zajednici, nadahnuta vrijednostima kao što su inkluzija, socijalna pravda, jednakost i zastupljenost“, istaknula je Sani. No, upravo je pokušaj inkorporiranja ovakvog poimanja muzeja u ICOM-ovu novu muzejsku definiciju 2019. godine doveo do oštre ideološke podjele za koju nema naznaka da će se tako skoro premostiti. (Ivona Marić)


 

Fotografija zastave Labinske republike. Izvor: Narodni muzej Labin

100 godina Labinske republike – izložba o prvom antifašističkom ustanku u svijetu

U Narodnom muzeju Labin prošli petak otvorena je dokumentarna izložba „100 godina Labinske republike“ koja tematizira jedan od najvažnijih događaja u novijoj labinskoj povijesti - pobunu i štrajk labinskih rudara 1921. godine koji će izrasti u prvi organizirani antifašistički ustanak u svijetu, kasnije nazvan „Labinska republika“.

Rudarstvo je kao najznačajnija gospodarska grana u povijesti Labinštine odigralo ključnu ulogu u razvoju identiteta Labina i okolnih općina. Počeci rudarske djelatnosti vežu se uz period mletačke vladavine, točnije 17. stoljeće kada je otkriven tzv. rusi ugljen ili crna smola koja se koristila za impregnaciju brodova. Snažan zamah u proizvodnji ugljena zbiva se 1881. godine kada austrijska tvrtka Trifailer Kohlenwerks-Gesellschaft spaja rudnike u Krapnu i okno u Vinežu u jednu proizvodno-tehnološku cjelinu, nakon čega su rudnici modernizirani i dobivaju komprimirani zrak za pokretanje rudarske mehanizacije, a izgrađena su i rudarska naselja i rudarska bolnica. Po završetku I. svjetskog rata Istra ulazi u sastav Kraljevine Italije nakon čega se situacija u rudnicima značajno mijenja. Privredno oslabljena Italija u rudnicima vidi jeftin izvor energenata za obnovu oslabljene države što je dovelo do povećanog broja radnih sati i smanjenja plaća, a državni i crkveni praznici umanjeni su za duplo u odnosu na period austrougarske vladavine. Paralelno s pogoršanjem radničkih prava nova vlast intenzivno radi na talijanizaciji slavenskog stanovništva Istre te se kod Labinskih rudara javlja bunt i želja za borbom za bolje sutra.

 

Štrajk 1902. godine. Izvor: Narodni muzej Labin

Na izložbi je putem starih razglednica, novinskih članaka, povijesnih dokumenata i fotografija kronološki prikazana kratkotrajna samouprava istarskih Hrvata uspostavljena na području Labina od 2. ožujka do 8. travnja 1921. godine, kada su rudari stupili u 37-dnevni štrajk i udružili se, u klasnoj borbi protiv nepravde, eksploatacije i iskorištavanja. Izložba je tematski podijeljena u tri cjeline. Prva cjelina prikazuje povijest rudarstva u Labinštini i okolnosti koje su dovele do ustanka, a započinje 1785. godinom i prvom organiziranom proizvodnjom ugljena u Krapnu, u kojem je 40 rudara proizvodilo oko 560 tona ugljena godišnje. Druga cjelina posvećena je ustanku rudara koji pod krilaticom „kova je naša“ (rudnik je naš) organiziraju vlast i takozvanu crvenu stražu kao zaštitu od fašista te sami rukovode proizvodnjom rudnika uz potporu seljaka zemljoradnika. Prikazan je sudski proces održan u studenom i prosincu 1921. godine u Puli, u kojemu su 52 labinska rudara optužena za „okupaciju rudnika, uspostavu sovjetskog režima, miniranje skladišta i suprotstavljanje vlastima“. U posljednjoj cjelini koja tematizira ostavštinu Labinske republike nakon II. svjetskog rata mogu se vidjeti fotografije preživjelih sudionika bune, znanstveni zbornici i skupovi posvećeni labinskom ustanku, kao i isječci iz „Raškog rudara“, glasila Istarskih ugljenokopa Raša koje je izlazilo nakon Drugog svjetskog rata sve do kraja prošlog stoljeća. Tu su i snimke s proslave 50-e obljetnice Labinske republike i Proštinske bune.

 

Fotografija štrajkaša. Izvor: Narodni muzej Labin

Preko puta muzeja, u labinskoj Gradskoj galeriji može se pogledati fundus radova na temu rudarstva i Labinske republike, djela brojnih istaknutih likovnih umjetnika porijeklom s Labinštine ili životom i stvaralaštvom vezanih uz ovaj kraj. Izložba ostaje otvorena do 8. travnja 2021., dana na koji su prije sto godina kombinirane snage talijanske vojske i karabinjera nasilno ugušile pobunu. (Ivan Guberina)


 

Fotograf: Dario Grzelj, HINA

Galerija AMZ – Izložba “Život i smrt u pretpovijesti”

Od 23. veljače do 14. ožujka 2021. u Galeriji Arheološkog muzeja u Zagrebu posjetitelji mogu razgledati izložbu “Život i smrt u pretpovijesti” autora Maria Novaka i Ivora Jankovića iz Instituta za antropologiju u Zagrebu i Jacqueline Balen iz Arheološkog muzeja u Zagrebu.

Izložbom se prikazuju rezultati znanstvenog projekta PASTLIVES dobiveni kroz genetičke, izotopne, radiokarbonske, radiološke, arheološke i bioarheološke analize. U Hrvatskoj postoji velik broj poznatih arheoloških nalazišta iz razdoblja pretpovijesti koja su odigrala važnu ulogu u proučavanju formiranja i razvoja različitih bioloških, društvenih, kulturnih i tehnoloških procesa u Europi. Hrvatska je također područje koje je bilo raskrižje brojnih migracija i seoba te je bilo podložno čestim upadima različitih populacija. Na primjer, ovo je jedno od prvih prostora u Europi koje je bilo zahvaćeno seobama iz Anatolije povezanim sa širenjem zemljoradnje tijekom ranog neolitika (oko 6000. god. pr. Kr.). Te seobe odigrale su ključnu ulogu u mezolitičko-neolitičkoj tranziciji i na području Hrvatske slijedile su dva glavna pravca – prvi prateći tokove velikih rijeka kao što su Dunav, Sava i Drava, odnosno drugi preko istočne jadranske obale i otoka.

 

Fotograf: Dario Grzelj, HINA

Nažalost, do danas nije provedeno niti jedno sistematsko multidisciplinarno istraživanje načina života pretpovijesnih stanovnika Hrvatske. Većina dosad provedenih studija koje su se bavile istraživanjem ljudskih koštanih ostataka iz hrvatskih arheoloških nalazišta, posebice pretpovijesnih, temeljile su se na standardnim bioarheološkim metodama i tehnikama. Bioarheološki podaci koji su dobiveni tim studijama ukazivali su na određene pokazatelje kvalitete i načina života pojedinaca i/ili malih zajednica koje su nastanjivale pojedina nalazišta ne sagledavajući širu sliku. S druge strane, PASTLIVES projekt uključuje inovativnu sveobuhvatnu populacijsku analizu više bioloških i društvenih pokazatelja na području Hrvatske od ranog neolitika do kasnog brončanog doba. Sukladno navedenom, projekt cilja prema boljem razumijevanju različitih aspekata pretpovijesnog života na području Hrvatske kao što su populacijske strukture, pogrebne prakse i običaji, pojava nasilja, prehrana, mobilnost i seobe, i dr. Ovo razdoblje odabrano je zbog toga što su se procesi koji su postavili temelje moderne Europe kao što su širenje zemljoradnje i ranoneolitičke seobe iz Anatolije, indoeuropska seoba iz istočnih stepa te prva upotreba bakra u Europi odvijali i na prostoru Hrvatske što ovu regiju čini ključnom za rekonstrukciju drevne europske povijesti. Projekt se fokusira na populacije koje su nastavale područje Hrvatske između 6000. i 1000. god. pr. Kr. Navedeni vremenski okvir omogućava praćenje promjena i/ili kontinuiteta u vremenskom slijedu u pogledu zdravstvenog statusa, prehrambenih navika i drugih srodnih kategorija kao i eventualne homogenosti i heterogenosti analiziranih populacija. Istovremena provedba uzdužnih i poprečnih (regionalnih i kronoloških) populacijskih analiza omogućava istraživanje populacijske strukture, mobilnosti, prehrane i općeg zdravlja mlađekamenodobnih, bakrenodobnih i brončanodobnih populacija s područja Hrvatske.

 

Fotograf: Dario Grzelj, HINA

Iako se jedan dio analiza još uvijek provodi i nisu nam dostupni svi podaci, na izložbi su prikazani do sada dobiveni rezultati multidisciplinarnih istraživanja za četiri značajna nalazišta koja su obuhvaćena projektom: Beli Manastir - Popova zemlja, Potočani kod Požege, pećina Bezdanjača i Jagodnjak - Krčevine.

PASTLIVES projekt upotrebljava multi i interdisciplinarni pristup s ciljem proučavanja ljudskih bioloških ostataka iz hrvatskih prapovijesnih nalazišta unutar šireg okvira različitih društvenih i kulturnih procesa koji su se odvijali na ovom području između 6000. i 1000. god. pr. Kr. Ovaj pristup kombinira nekoliko klasičnih i najsuvremenijih metoda i tehnika kao što su standardne arheološke metode kojima je analiziran osteološki materijal sa 20-ak nalazišta iz svih dijelova Hrvatske, standardne bioarheološke metode kojima se određuju spol i dob u trenutku smrti kao i eventualna prisutnost određenih patoloških promjena ili zaraznih bolesti, dok je analizom drevne DNA dobiven uvid u promjene koje su se zbivale tijekom vremena u genomskoj strukturi muškaraca i žena.

Analiza stabilnih izotopa od ogromne je važnosti za rekonstrukciju prehrane drevnih populacija i rekonstrukciju okolišnih uvjeta u prošlosti i uvjeta života općenito, kao i za utvrđivanje drevnih pravaca migracija i seoba. Metoda se temelji na principu da se izotopne vrijednosti konzumirane hrane i pića ugrađuju u tkivo pojedinca (kolagen i bioapatit u kostima/zubima). Analiza stabilnih izotopa dušika i ugljika (δ13C i δ15N) omogućuje uvid u to koju vrstu proteina i uglikohidrata su konzumirali analizirani pojedinci u posljednjih 10-ak godina svog života. Također, provedene su radiološke analize odabranog osteološkog materijala i mikroCT snimanja uzoraka od posebnog interesa za arheologiju i paleoantropologiju, analize makroistrošenosti zuba koje otkrivaju kronološke modifikacije koje bi mogle biti posljedica određenih kulturnih/okolišnih prilagodbi, te radiokarbonsko datiranje na uzorcima ljudskih kostiju iz svih razdoblja koja su obuhvaćena ovim projektom. (dr. sc. Jacqueline Balen)


 

Izvor: Galerija ULUPUH

Galerija ULUPUH – Izložba „Plakati – Prva lica izložbi“

Samostalna izložba Ane Zubić „Plakati – Prva lica izložbi“, grafičarke srednje generacije i dobitnice brojnih priznanja za oblikovanje kataloga, publikacija i promotivnih materijala izložbi, nedavno otvorena u Galeriji ULUPUH, izazvala je veliku pozornost kulturne javnosti. Izloženi plakati rađeni su većinom za muzejsko-galerijske institucije, koji su njeni najbrojniji naručitelji.

Nakladništvo plakata u izdanju muzejsko-galerijskih institucija iz godine u godinu sve je manjeg opsega uglavnom zbog loše ekonomske situacije. Većina institucija prisiljena je na rezanje proračuna i prenamjena dodijeljenih sredstava samo za najnužnije projekte. Prisutno je i prilagođavanje dizajna plakata tehnološkim inovacijama, tj. digitalnom mediju. U tom kontekstu ova izložba kao da evocira prošla vremena kada je plakat bio glavni outdoor medij oglašavanja. Međutim izložba Aninih plakata pripada našem vremenu i načinu razmišljanja te prošlo povezuje sa sadašnjem. Anin pristup temelji se na rafiniranoj estetici dizajniranja informacija, koji je modus vivendi komunikacije muzejsko-galerijskih institucija. Kustosica izložbe, Iva Körbler, upravo je izborom naslova „Plakati - prvo lice izložbe“ istaknula primarnu funkciju izložbenog plakata kao medija koji uz informaciju nudi i poveznicu s vizualnim identitetom muzejsko-galerijskih izložbenih projekata za koje je rađen.

Na Aninoj izložbi je prezentiran izbor njenih najuspjelijih plakata nastalih za izložbe vodećih muzejsko-galerijskih zagrebačkih institucija kao što je Muzej Mimara, Umjetnički paviljon, Moderna galerija, Muzej suvremene umjetnosti te za manje galerije poput Galerije Vladimir Bužančić. Izložbeni projekti za koje je radila plakate uglavnom su likovna događanja, što joj iznimno odgovara s obzirom na formalnu edukaciju jer je diplomirala je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, studij grafike. Svoju poslovnu karijeru usmjerila je prema grafičkom dizajnu u kojem se izborila ne samo za mjesto profesionalca koji vješto povezuje naručitelja, umjetnika i sebe već i za ulogu angažirane dizajnerice i uspješne samozatajne grafičke umjetnice.

Anin pristup dizajnu plakata temelji se na detaljnoj pripremi koja joj pomaže izvući najkomunikativnije elemente projekta kojemu je plakat namijenjen. Iako je iznimno kreativna u svom autorskom rukopisu, uvijek pronalazi način prilagođavanja umjetniku i njegovim radovima. U nekim rješenjima dominira umjetnina, u drugima tipografija (slova, brojevi), a često radi preklapanja umjetnina u koloriranju tipografije, čime pridonosi „likovnosti“ informacija.

Posebno je zanimljiv primjer obljetničkog plakata izrađenog uz obilježavanje 30 godina djelovanja Muzeja Mimara. To je suvremena reinterpretacija vizualnog rješenja identiteta Muzeja iz 1980.-ih autora Ranka Novaka. Za tipografsko rješenje izabran je serifni font koji odlično komunicira identitet umjetnina ranijih razdoblja. Podloga je bijela, a tipografija siva i zlatna. Kompoziciju ovog plakata definira rez po središnjoj osi koja intervenira – razdvaja i spaja različite informacije – s jedne nalazi se godina obljetnice, a s druge tekst pozicioniran u pomaku te tim vizualnim akcentom dočarava protok vremena.

I u drugim plakatima pažljivo odabire središnji motiv kompozicije kojeg postavlja unutar strukture zlatnog reza sukladno procjeni najučinkovitijeg mjesta koegzistiranja likovnih elemenata s bjelinom (prazninom). Tu svoje mjesto nalazi nezaobilazni informativni tekst o događanju koji je u njenom slučaju reduciran na osnovno. Većina njenih rješenja tendira prema minimalizmu sa statusom rafiniranog umjetničkog plakata. Ipak, u novije vrijeme muzejsko-galerijski plakati sadrže i marketinške „dodatke“ – logotipove sponzora koji opterećuje njihovu likovnost. I takvima slučajevima Ana pristupa suptilno te pokazuje da izložbeni plakat može skladno komunicirati informaciju, doživljaj te reklamu sponzora.

Na kraju možemo zaključiti da izložba Ane Zubić „Plakati – Prva lica izložbi“ jasno poručuje kako je u javnom prostoru potrebna prisutnost izložbenog plakata kao i njegovo kvalitetno dizajniranje. Za to je potrebna i bolja suradnja s grafičkim dizajnerima. Kvalitetno dizajnirani plakati imaju dodatnu vrijednost, oni mogu nastaviti svoj „život“ i u indoor okruženju (trgovačkim centrima, institucijama bilo koje vrste, našim radnim prostorima) - kao inspiracija, ali i kao promocija kulturnih projekata naše baštine. (Tončika Cukrov)

 

Autorica: Ana Zubić


 

Informatica Museologica 52 (2021) – poziv za slanje priloga

Tema: Muzeji u doba korone

Muzejski dokumentacijski centar iz Zagreba objavio je poziv autoricama i autorima za prijavu priloga za idući broj časopisa Informatica Museologica 52 (2021).

Godina 2020. će sigurno biti zapamćena po pandemiji bolesti COVID-19 koja je bitno preusmjerila fokus razmišljanja i aktivnosti u hrvatskoj i svjetskoj muzejskoj zajednici. Cilj će biti analizirati probleme s kojima se suočavaju muzeji u vrijeme pandemije kao i nadolazeće globalne ekonomske krize koja će imati neviđeni utjecaj na muzeje širom svijeta, pa će rasprave o razvoju muzeja u budućnosti definitivno postati veliki izazov. Naravno da bi ovdje u nabrajanju nepogoda koje su nas zadesile bilo mjesta i za temu potresa koji je pogodio Zagreb, Petrinju i Sisak i analizu kako je on utjecao na stanje u muzejima.

Nakon razdoblja privremenog zatvaranja, pa otvaranja muzeja zbog pandemije izazvane COVID -19 virusom, muzeji se suočavaju s novim zdravstvenim i sigurnosnim postupcima i obavezni su slijediti Preporuke za sprječavanje infekcije u muzejskim, galerijskim i ostalim izložbenim prostorima. Osim što je potrebno osigurati fizički razmak među posjetiteljima i između posjetitelja i djelatnika muzeja, uvedena je cijela lista mjera od ograničenog broja posjetitelja koji istovremeno borave u prostoru, preporuke nošenja zaštitne maske i održavanja fizičke distance za osoblje koje dolazi u kontakt s posjetiteljima do osiguranja dezinfekcijskih sredstava za ruke te kontinuiranog provođenja dezinfekcije površina koje se često diraju. Muzeji koji u svojim stalnim postavima imaju interaktivne i multimedijske prikaze morat će preispitati kako ih koristiti kako bi se izbjegao rizik od prenošenja virusa, pa će se sve više preusmjeravati k zaslonima koji se aktiviraju ili putem senzora ili putem glasa. Korištenje audio vodiča će također postati bitno drukčije, i zahtijevati ili stalno dezinficiranje ili će se većim dijelom preusmjeriti na korištenje aplikacija putem mobilnih telefona.

Premda su na objavljene rezultate Javnog poziva za predlaganje programa u 2019. i 2020. godine, "(...) pojedine organizacije i udruge javno izrazile nezadovoljstvo rezultatima, ukazujući na akutni problem smanjivanja sredstava projektima koji se već godina uspješno i kontinuirano realiziraju", kako su se muzeji nosili s posljedicama smanjenja sredstava trebat ćemo tek sagledati, tim više što je u vrijeme zatvaranja muzeja, dio uobičajeno očekivanih prihoda od ulaznica, prodaje publikacija i suvenira izgubljen pa će veliki broj muzeja sve više ovisiti o spremnosti lokalne samouprave da održi njihovo financiranje. Bilo bi nužno razmotriti mjere pomoći muzejima koje se odnose na očuvanje redovne i programske djelatnosti, a posebno za očuvanje radnih mjesta muzejskih djelatnika.

Istodobno treba konstatirati da su muzejske ustanove pokazale brzu prilagodljivost i kreativnost u realizaciji brojnih online sadržaja (virtualne šetnje, video predavanja, online konferencije, radionice, tečajevi, časopisi u elektroničkom obliku, aplikacije s edukacijskim i zabavnim sadržajima, objave na FB profilima i druge aktivnosti). Čak su se i manji muzeji kojima je primjena novih tehnologija bila nedostupna, približili publici putem društvenih mreža i raznih besplatnih aplikacija. Muzeji su prihvatili izazov, shvatili su što im publika znači i na koje se sve načine mogu za nju izboriti.

Časopis će u ovome broju nastojati zabilježiti upravo sve te aktivnosti, vidjeti na koji je način COVID-19 utjecao na naše muzeje, kako će i koji muzeji sakupljati građu vezano uz pandemiju, te pokušati pronaći odgovor na pitanje što su muzeji naučili iz ovih situacija. Pored teme broja u uobičajenim rubrikama Riječ je o…; Iz muzejske teorije i prakse; Iz dokumentacijskih fondova MDC-a; Pogledi, iskustva, događaji; Info; Reagiranja nastavit ćemo informirati naše čitatelje o zanimljivim i aktualnim događanjima u muzejima.

Broj časopisa IM 52 (2021) treba izaći u prosincu 2021. Godine. Rok za slanje priloga je 30. srpnja 2021. na e-mail adresu urednice Lade Dražin-Trbuljak: ldrazin@mdc.hr

Upute suradnicima možete pogledati OVDJE. (Lada Dražin-Trbuljak)


 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr