HR | EN
fraza ključna riječ
ime i/ili prezime ustanova
polja djelovanja mjesto
stručno zvanje zvanje
 

Lucija Benyovsky

Zvanje prof. povijesti
Znanstveni stupanj mr. humanističkih znanosti
Stručno zvanje muzejska savjetnica (u mirovini)
Polje djelovanja povijest, NOB, dokumentarne zbirke i dokumentaristika
Uže polje djelovanja radnički pokret, povijest ženskih društava
Ustanove Muzej revolucije naroda Hrvatske, Zagreb,
Hrvatski povijesni muzej
Lucija Benyovsky rođena je 1940. u Segetu Donjem kod Trogira. Gimnaziju i Filozofski fakultet završila je u Zagrebu. Od 1964. godine radila je u Muzeju revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu koji je kasnije preimenovan u Hrvatski povijesni muzej. U HPM-u je bila voditeljica Zbirke tiska NOB-a, a zatim voditeljica Dokumentarne zbirke NOB-a.
Poslijediplomski studij također je završila u Zagrebu. Autorica je brojnih izložaba, tekstova i članaka te predgovora katalozima. Sudionica je 17 domaćih i nekoliko međunarodnih simpozija i skupova na kojima je imala izlaganja o temi radničkog pokreta. Glavna joj je preokupacija bila je povijest ženskih društava, o kojima je objavila i monografiju te između ostaloga organizirala i značajnu izložbu, sa svojevrsnim presjekom svih ženskih listova od Prvoga svjetskog rata do suvremenog doba. Svoje tekstove je objavljivala u dnevnim novinama, tjednicima, stručnim časopisima kao i u listovima za djecu i omladinu.
Među posljednjim autorskim izložbama, tj. stalnim postavima za koji je izradila idejnu koncepciju, scenarij i katalog, najznačajnija je "Goran i njegov zavičaj", u kojemu je predstavila život i djelo pjesnika Ivana Gorana Kovačića u Memorijalnom muzeju Ivana Gorana Kovačića u Lukovdolu.
Lucija Benyovsky je od 2005. godine u mirovini.

Napomena: podatci preuzeti iz anketnog upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenog 20. lipnja 2002. Razgovor vodila i snimila Jozefina Dautbegović.

Fotogalerija

Zvučni zapis

Tekst zvučnog zapisa

Kako sam ja osoba koja je, može se reći radoholičar, meni onda ne odgovara netko uz mene pa da ga ja moram moliti na neki način; pa daj da idemo početi raditi. Ja volim sve sama napraviti, pa da onda nakon toga, kad je završen jedan rad, bilo da pišem neki članak bilo da pišem scenarij za neku izložbu, onda da ja dam to pokazati svom kolegi pa da mi na neki način kaže koje sam ja greške napravila i što sam eventualno trebala napisati, a nisam. Ili taj mora držati moj tempo rada. To se nekim ljudima ne da, tako da je meni dosta teško. Ja moram imati klapu koja je voljna raditi, ne velim baš bez pauze, ali da ne pogledamo na sat; pa sad je to dosta, sad idemo pa ćemo to nastaviti sutra, pa onda opet ne sutra... Tako da ja zapravo moram imati ljude koji su isto na neki način kao ja, istog temperamenta, koji vole posao, koji su zaljubljeni, koji bi uvijek nešto stvarali...

Iz knjižnice MDC-a