HR | EN
fraza ključna riječ
ime i/ili prezime ustanova
polja djelovanja mjesto
stručno zvanje zvanje
 

Dubravka Sokač-Štimac

Zvanje arheologinja
Stručno zvanje muzejska savjetnica (u mirovini)
Polje djelovanja arheologija
Uže polje djelovanja srednjovjekovno arheološko nalazište Rudine (benediktinska opatija sv. Mihovila) zaštita spomenika kulture u Požegi
Ustanove Gradski muzej Požega,
Dubravka Sokač Štimac rođena je 1943. u Zagrebu. Gimnaziju je završila u Pakracu, a arheologiju je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1968. radi u Gradskome muzeju u Požegi kao kustosica arheologinja. Zvanje muzejske savjetnice stekla je 1987. godine.
Vanjska je suradnica Instituta za arheologiju u Zagrebu te dugogodišnja tajnica Muzejskog društva Slavonije i Baranje. Od 1991. imenovana je povjerenicom za zaštitu spomenika kulture za općinu Požega.
Jedan je mandat od 2000. do 2004. bila ravnateljica Gradskog muzeja Požega. Vodila je mnoga arheološka istraživanja na nalazištima u požeškom kraju (Tekić, Rudina, Zarilac, Velika, Požega, Dolac).
Tijekom dugogodišnjeg rada u muzejskoj struci svoje je radove objavljivala u mnogim stručnim časopisima i publikacijama republičkoga i regionalnog značenja (u Arheološkom pregledu, Vijestima muzealaca i konzervatora, Muzeologiji, Glasniku slavonskih muzeja, Vjesniku Požeške kotline, Monografiji Požega, Požeškom leksikonu, Požeškom zborniku i dr.).
S predavanjima iz arheologije sudjelovala je na brojnim stručnim skupovima i simpozijima u Zagrebu, Bledu, Ohridu, Osijeku, Vukovaru, Vinkovcima i dr.
Za svoj rad dobila je 1997. Nagradu grada Požege za životno djelo, a 1998. za rezultate arheoloških istraživanja u požeškom kraju odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Napomena: podatci preuzeti iz anketnog upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenog 22. veljače 2006. Razgovor vodila i snimila Jozefina Dautbegović.

Fotogalerija

Zvučni zapis

Tekst zvučnog zapisa

Kad sam došla mislila sam da neću ništa moći napraviti. Taj posao je takav da jednostavno čovjek mora biti strpljiv. Mi dobro znamo da kultura nije nikad na nekom posebnom mjestu, da smo uvijek bili kao nekakva potrošnja i da treba puno uvjeravati, osobito lokalnu zajednicu, da je to nešto vrijedno, da se netko zainteresira. Mislim da je to sve sreća, na kog se naiđe, tko je gradonačelnik, tko je onaj koji financira, jer o tome puno ovisi. Mislim da su mnoge kolege nekako odustale od svog posla, ne samo od arheologije, nego i od nečega drugog, nisu bili dovoljno strpljivi, ne mogu više dočekati da „pokažem ono što ja mogu“. Mislim da je to to. Koliko će mladi ljudi, mislim da oni danas, one koje poznam, misle da se sve može preko noći, a to se ne može.

Iz knjižnice MDC-a