U uvodnom poglavlju autorica navodi pitanje koje joj je bilo poticajem za predavanje održano 25. veljače 1954. u Zagrebu, a ono glasi „Kakav treba da je muzejski pedagog i koja su sredstva kojima raspolaže?“. Naime, dr. sc. Sanja Lazarević, umirovljena savjetnica, tada je mlada etnologinja koja je na pragu svojega plodnog stručnog i znanstvenog rada od 1952. zaposlena u Etnografskome muzeju u Zagrebu kao muzejska pedagoginja.

Rukopis donosi tekst predavanja Antuna Bauera za Radio Zagreb 29. srpnja 1944. U njemu s puno zanosa i ljubavi prema poslu muzejskih stručnjaka ukazuje na presudnu ulogu muzealca koji doprinosi životu muzeja. Pri tome naglašava: „Nema ni jednog zvanja koje može dati čovjeku ta zadovoljstva u radu što može dati rad muzealca.“(str. 3). „A mnogi i mnogi koji su prošli dvoranama naših muzeja nisu tamo ništa osjetili, a nisu tamo ništa ni vidjeli. To nije ni za čuditi se! Ima nas svakojakih. Mnogi prođe kraj vrta punih ruža a da ne osjeti njezina mirisa i ne primjeti njezinu ljepotu.“(str. 1).